Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 70/07
OBRAZLOŽENJE

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Seada Palavrić, sutkinja

Djelimično se usvaja apelacija Nebojše Strahinjića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-437/04 od 21. juna 2005. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Nebojše Strahinjića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-437/04 od 21. juna 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1435/03 od 30. marta 2004. godine u odnosu na ostale navode u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nebojše Strahinjića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-437/04 od 21. juna 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1435/03 od 30. marta 2004. godine u odnosu na član II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine, član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Nebojša Strahinjić (u daljnjem tekstu: apelant ) iz Tuzle, kojega zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnio je 31. oktobra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-437/04 od 21. juna 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1435/03 od 30. marta 2004. godine. Apelant je 7. novembra 2005. godine dopunio apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda zatraženo je 3. novembra 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i učesnika u postupku Javne zdravstvene ustanove - Dom zdravlja Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 17. novembra 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. Također, 3. novembra 2006. godine od Općinskog suda zatražen je na uvid spis broj P-2178/01.
  • 3.
    Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 9. decembra 2005. godine, tuženi 7. decembra 2005. godine, a Vrhovni i Kantonalni sud nisu dostavili odgovore na apelaciju. Općinski sud je dostavio spis na uvid 8. novembra 2005. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 22. novembra 2006. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz dostavljenog spisa, kao i iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Apelant je radio kao zubni ljekar kod tuženog i 10. augusta 1994. godine je otišao u Njemačku. Prema evidenciji tuženog, u Njemačkoj se apelant zadržao neopravdano duže od 20 dana. Mada je pribavio potvrdu od ljekara iz Njemačke o opravdanosti odsustvovanja, tuženi nije prihvatio to opravdanje jer se, prema važećem Pravilniku o načinu, postupku i kriterijima za utvrđivanje privremene spriječenosti za rad zbog bolesti ili povrede ("Službeni list SRBiH" broj 35/87 - u daljnjem tekstu: Pravilnik), traži da to opravdanje d" domaći ljekar, odnosno u slučaju odsustva više od 30 dana, konzilij ljekara koji imenuje poslovodni odbor zdravstvene ustanove.
  • 7.
    Presudom Općinskog suda broj P-1198/99 od 7. februara 2001. godine odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonita Odluka tuženog broj 1-7-37/94 od 9. septembra 1994. godine kojom je apelantu utvrđen prestanak radnog odnosa, pa dosljedno tome i da se naloži tuženom da apelanta vrati u radni odnos, poveže mu radni staž, te mu naknadi lične dohotke-plaće sa zakonskom kamatom i troškove postupka.
  • 8.
    Presudom Kantonalnog suda broj Gž-528/01 od 9. oktobra 2001. godine apelantova žalba je uvažena, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
  • 9.
    U ponovljenom postupku Općinski sud je Presudom broj P-2178/01 od 23. januara 2003. godine utvrdio da je odluka tuženog o prestanku apelantovog radnog odnosa nezakonita, pa je ona poništena, a tuženi je obavezan da apelantu isplati iznos od 44.258,80 KM. Višak apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na povezivanje radnog staža i njegovo upisivanje u radnu knjižicu je odbijen.
  • 10.
    Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1435/03 od 30. marta 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Rev-437/04 od 21. juna 2005. godine, uvažena je žalba tuženog i prvostepena presuda je preinačena u dosuđujućem dijelu tako što je tužbeni zahtjev odbijen i prvostepena presuda potvrđena u odbijajućem dijelu, uz apelantovu obavezu da naknadi tuženom troškove parničnog postupka u iznosu od 1.024,00 KM. Kantonalni sud je utvrdio da se nije mogao prihvatiti kao osnovan apelantov tužbeni zahtjev za utvrđivanje da je odluka tuženog o prestanku radnog odnosa nezakonita, pa slijedeći to ni zahtjev da se isplati iznos od 44.258,80 KM na ime ličnog dohotka za vrijeme dok apelant nije radio, kao i zahtjev za povezivanje radnog staža.
  • 11.
    Kantonalni sud, kao ključni argument svoje odbijajuće odluke, naveo je okolnost da apelantovu privremenu spriječenost za posao duže od 20 dana nije utvrdio domaći nadležni ljekar, nego stranac, a što je suprotno odredbama čl. 8. i 11. Pravilnika. Razloge za sporni period apelantovog odsustva od 10. augusta 1994. godine do 9. septembra 1994. godine je utvrdio ljekar u Njemačkoj, a ne domaći ovlašteni ljekar.

IV. Relevantni propisi

  • 12.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase:

"Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku."

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 13.
    Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su mu sporna prava povrijeđena zbog toga što nadležni sudovi nisu postupili prema Pravilniku kojim se utvrđuju način i kriteriji za utvrđivanje privremene spriječenosti za rad zbog povrede i bolesti. On navodi da nije bio u mogućnosti da dođe u zemlju zbog svoje bolesti i ratnog stanja, što je trebalo da bude opravdan razlog za odsustvo sa posla i poništenje odluke o prestanku radnog odnosa.
  • 14.
    Posebno, apelant se žali da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje s obzirom na "razuman rok" odlučivanja, kao i činjenicu da su supruge rukovodioca i advokata tuženog sutkinje Kantonalnog suda, što je moglo utjecati na nepristrasnost suda pri odlučivanju o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude.
  • 15.
    Apelant smatra da su mu sporna ustavna prava povrijeđena zbog toga što nadležni sudovi nisu postupili prema Pravilniku kojim se utvrđuju način i kriteriji za utvrđivanje privremene spriječenosti za rad zbog povrede i bolesti. Posebno ističe da je diskriminiran u odnosu na druga lica kojim je priznato pravo na opravdano odsustvovanje sa posla.

b) Odgovori na apelaciju

  • 16.
    U odgovoru na apelaciju Općinskog suda se navodi kako je tekao postupak kojim je odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu. Svi proceduralni zahtjevi koji su traženi u parničnom postupku u potpunosti su provedeni. S obzirom na to da je u predmetnom slučaju bilo veoma bitno da se provede vještačenje odgovarajućeg vještaka medicinske struke, ono je izvršeno prema pravilima struke.
  • 17.
    U odgovoru se, dalje, navodi da je tužba u ovoj pravnoj stvari primljena 30. maja 1997. godine, te se, nakon iznesenog, zaključuje da nisu kršena prava tužioca kako je to u apelaciji navedeno, niti je bilo nepotrebnih odugovlačenja postupka, nego je sud nakon provedenih postupaka postupao i odlučivao kako je navedeno u ovom odgovoru na apelaciju.
  • 18.
    Tuženi u odgovoru na apelaciju navodi da je odluka o apelantovom prestanku radnog odnosa donesena u skladu sa odredbom člana 15. Uredbe sa zakonskom snagom o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti, kao i u skladu sa odredbama ranije citiranog pravilnika.

VI. Dopustivost

  • 19.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 20.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 21.
    Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, u dijelu koji se odnosi na navodne povrede prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini."

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

" Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije 'žrtva' kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno."

  • 22.
    Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi, Evropski sud, Mezotúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
  • 23.
    Apelant ističe da su osporenim presudama povrijeđena njegova ustavna prava na život, pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, zabranu slobode kretanja i prebivališta i zabranu diskriminacije. Međutim, u pogledu povrede navedenih ustavnih prava apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se, zaista, radi o kršenju prava, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Dakle, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi paušalni, te da eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nisu očigledne. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema "opravdan zahtjev" u vezi sa kršenjem navedenih ustavnih prava, te da su njegovi navodi o kršenju ovih prava očigledno (prima facie) neosnovani.
  • 24.
    Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
  • 25.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-437/04 od 21. juna 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. septembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 31. oktobra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 26.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), te člana 16. stav 1. i stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

VII. Meritum

  • 27.
    Apelant se žali da njegov predmet koji se vodio pred sudskim organima nije završen u "razumnom roku", te da mu je zbog toga, kao i drugih navoda, povrijeđeno pravo na pravičan postupak koje je zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravičan postupak

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 28.
    Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36).
  • 29.
    Prema stavu Evropskog suda za ljudska prava, postupak koji se tiče prava na rad i isplate neisplaćenih plaća je građanskopravne prirode, pa i kada se kao poslodavac pojavljuje javna ustanova (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Darnell protiv Velike Britanije, presuda od 26. oktobra 1993. godine, serija A, broj 272). Isti stav je usvojio i Ustavni sud Bosne i Hercegovine u svojim prijašnjim odlukama (vidi Odluku broj AP 385/03 od 21. januara 2004. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 13/04). Također, Ustavni sud podsjeća da je Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH u svojoj stalnoj sudskoj praksi smatrala da se sporovi u vezi sa radnim odnosima tiču "građanskih prava i obaveza" (CH/99/2007, Rakita protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 31. marta 2003. godine, tačka 51; CH/99/3015, Sulejman Ahmetašević protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti od 7. marta 2005. godine, tačka 15. et sequ). U smislu navedenog, član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju je primjenjiv.
  • 30.
    Ustavni sud podsjeća na ranije iznesen stav da nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke tih sudova povrijedile ustavno pravo, a to su: ukoliko je neki redovni sud pogrešno tumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnog prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02).
  • 31.
    U pogledu apelantovih navoda u konkretnom slučaju da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i što su proizvoljno primijenili materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da su redovni sudovi u konkretnom slučaju primijenili odredbu člana 15. Uredbe sa zakonskom snagom o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti prema kojoj radniku prestaje radni odnos, između ostalog, i u slučaju neopravdanog izostanka sa posla duže od 20 radnih dana uzastopno. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazivalo na povredu apelantovog prava na pravično suđenje usljed navodne proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava. Odgovarajuće tumačenje propisa i primjena zakona na način na koji su to učinili redovni sudovi ne mogu se smatrati proizvoljnim ili diskriminatorskim.
  • 32.
    Dalje, u pogledu apelantovog prigovora da su supruge rukovodioca i opunomoćenika tužene strane u ovoj parnici sutkinje Kantonalnog suda, a pred kojim je odlučivano o žalbi protiv prvostepene presude, Ustavni sud sumnja da ova činjenica, sama po sebi, može dovesti u pitanje nepristrasnost nekog od sudija Žalbenog vijeća Kantonalnog suda. Dakle, apelant nije istakao da je neko od članova Žalbenog vijeća Kantonalnog suda u srodstvu sa zastupnikom ili opunomoćenikom tužene strane, što bi, da je tako, zaista otvorilo pitanje nepristrasnosti sudija Kantonalnog suda u konkretnom slučaju. Imajući u vidu da sudije koje je apelant naveo u apelaciji u ovom kontekstu nisu učestvovale u radu Žalbenog vijeća i odlučivale o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Ustavni sud je morao predmetne navode odbiti kao neosnovane.
  • 33.
    Naposljetku, iz dokumentacije spisa slijedi da je apelant imao mogućnost da ravnopravno učestvuje u postupku, da poziva i saslušava svjedoke i da ispituje svjedoke suprotne strane. Na utvrđeno činjenično stanje sudovi su primijenili relevantne propise, a Ustavni sud zapaža da su i redovni sudovi dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, te da je prvostepeni sud za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da je prvostepeni sud zloupotrijebio dokazni postupak na apelantovu štetu. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti različiti od onih koje je apelant već isticao u žalbi i reviziji na koje su u potpunosti odgovorili Okružni i Vrhovni sud, niti apelant navodi ijednu posebnu procesnu radnju za koju smatra da mu je njome povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
  • 34.
    Konačno, bez obzira na činjenicu da je ovaj sudski postupak okončan i da Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali da ?? povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, izuzevši di??la koji se tiče razumnog roka odlučivanja, Ustavni sud nalazi da je neophodno, radi adekvatne primjene ustavnih normi o ljudskim pravima i vladavine prava, analizirati i aspekt "razumnog roka" kao suštinskog elementa prava na pravično suđenje.

Period koji se uzima u obzir

  • 35.
    U vezi sa apelantovom tvrdnjom da je predmetni postupak trajao nerazumno dugo, Ustavni sud zapaža da je postupak započeo 30. maja 1997. godine i da je okončan Presudom Vrhovnog suda broj Rev-437/04 od 21. juna 2005. godine. Prema tome, period u kojem je pokrenut navedeni postupak ubraja se u nadležnost Ustavnog suda s obzirom na to da je započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Dakle, postupak je trajao više od osam godina.
  • 36.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je u konkretnom postupku došlo do kršenja prava na postupak u razumnom roku, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).

a) Složenost predmeta

  • 37.
    Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje organ uprave i redovni sud moraju izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora.
  • 38.
    Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku utvrđivanja ponovnog uspostavljanja radnog odnosa i nadoknade za period za koji je apelant, navodno, bio spriječen da radi zbog odlaska u Njemačku. U toku postupka trebalo je utvrditi da li je apelantovo odsustvo bilo opravdano zbog bolesti i drugih razloga radi čega je trebalo provesti i vještačenja. Također, Ustavni sud naglašava da su u predmetnom postupku uključene samo dvije strane, te ne smatra da se apelantov slučaj može opisati kao naročito složen kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja koja predmet pokreće.

b) Apelantovo ponašanje

  • 39.
    Ustavni sud ističe da u predmetima građanskopravne prirode saslušanje u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, No. 11541/85, 12. april 1989. godine, O.I. 70).
  • 40.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se dužina postupka ne može pripisati apelantu, jer nije koristio ili zloupotrebljavao bilo kakve procesne radnje koje bi mogle dovesti do odugovlačenja postupka. Naime, apelant je više puta urgirao da se završi sudski postupak. Dakle, apelant je koristio pravna sredstva koja su mu bila na raspolaganju u okviru Zakona o parničnom postupku da bi u što kraćem roku došao do odluke. Ustavni sud u apelantovom ponašanju ne nalazi bilo kakve elemente koji bi ukazivali na to da je na bilo koji način doprinio sveukupnoj dužini konkretnog sudskog postupka.

c) Ponašanje javnih vlasti

  • 41.
    Apelant je 30. maja 1997. godine podnio tužbu protiv Javne ustanove Dom zdravlja iz Tuzle, te pokazao razuman pristup kojim je nastojao da se ovaj sudski predmet što prije okonča. Kako je ranije izloženo, neprocesuiranje predmeta utvrđivanja osnovanosti prestanka radnog odnosa i naknade zbog spriječenosti za rad, da bi se utvrdile činjenice koje nisu složene, rezultiralo je time da je postupak trajao više od osam godina, što je period koji se obično u predmetima ovakve složenosti smatra pretjeranim. U jednom slučaju Kantonalni sud je ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje prvenstveno zbog netačno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, vještačenja i druge procesne radnje u okviru dokaznog postupka, prema mišljenju Ustavnog suda, ne mogu se kvalificirati kao naročite složene tako da je za njihovo izvođenje bilo neophodno dugo vremena kao u konkretnom slučaju. Ovo ukazuje na propuste sudova koji nisu pravovremeno okončali postupak.
  • 42.
    Osim navedenog, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da su ročišta pred prvostepenim sudom odgađana više puta zbog razloga koji se ne mogu smatrati opravdanim, te, stoga, ukazuju da se sud mora smatrati odgovornim za dužinu postupka u konkretnom predmetu. Iz spisa je vidljivo da je sud više puta odgađao ročište samo zbog činjenice da, navodno, ne može utvrditi opravdanost izricanja mjere prestanka radnog odnosa apelantu i da nije pokazao naročitu hitnost u pribavljanju nalaza i mišljenja vještaka, kao i drugih dokaza neophodnih za donošenje pravilne i na zakonu osnovane odluke. Ove činjenice nikako se ne mogu svrstati kao složene, čije bi utvrđivanje zahtijevalo duže vrijeme i neke posebne pravne postupke za provođenje dokaza.
  • 43.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se poziva na svoj stav iznesen u Odluci U 23/00 od 2. februara 2001. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 10/01) koji u svom relevantnom dijelu glasi: "Ukoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina a da ne iznese bilo kakvo opravdanje, dolazi do kršenja apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njenih prava putem suda u razumnom rokuŠ...Ć." S obzirom na to da je postupak u ovom predmetu trajao više od osam godina, a započeo je 1997. godine, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje meritorne odluke u "razumnom roku", za šta se odgovornim smatraju Općinski i Kantonalni sud. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.
  • 44.
    S obzirom na činjenicu da postupak koji se odnosi na pitanje utvrđivanja ponovnog uspostavljanja radnog odnosa i nadoknade za period za koji je apelant bio spriječen da radi traje više od osam godina, kao i da se za tako dugo trajanje postupka odgovornost može, u cijelosti, pripisati nadležnim sudskim organima, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava na "suđenje u razumnom roku", odnosno predugog trajanja ovog sudskog postupka kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 45.
    Na osnovu svega izloženog Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu, osim u odnosu na suđenje u razumnom roku, nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 46.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak trajao više od osam godina, a takvo neopravdano trajanje ukupnog postupka se može, u cijelosti, pripisati ponašanju nadležnih sudskih organa.
  • 47.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 48.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.