Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 70/07
OBRAZLOŽENJE

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Seada Palavrić, sutkinja

Odbija se kao neosnovana apelacija Fahrudina Hodžića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj Rev-334/04 od 31. maja 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1935/03 od 25. decembra 2003. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fahrudina Hodžića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj Rev-334/04 od 31. maja 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1935/03 od 25. decembra 2003. godine, u odnosu na član 6. i član 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fahrudina Hodžića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj Rev-334/04 od 31. maja 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1935/03 od 25. decembra 2003. godine, u odnosu na član II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

II. Uvod

  • 1.
    Fahrudin Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Goran Gligić, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. novembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-334/04 od 31. maja 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1935/03 od 25. decembra 2003. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda i učesnika u postupku, Općine Stari grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 23. januara 2006. godine i 8. novembra 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Tužena je odgovorila na apelaciju 9. februara 2006. godine, Vrhovni sud 17. novembra 2006. godine, a Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori tužene i Vrhovnog suda dostavljeni su apelantu 9. i 23. novembra 2006. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelant je, kao zaposlenik tužene, sa radnog mjesta vozača upućen na čekanje posla Odlukom tužene broj 02/1-126-17 od 10. augusta 1994. godine. Apelantu je, dok je bio u statusu čekanja posla kod tužene, Općina Centar Sarajevo odobrila osnivanje samostalne ugostiteljske radnje u Sarajevu kao dopunskog zanimanja, povodom čega je 1. novembra 1996. godine sa Općinom Centar zaključio ugovor o zakupu poslovnog prostora.
  • 7.
    U periodu od 9. augusta 1994. godine do 1. novembra 1999. godine tužena je primila u radni odnos dva izvršioca na poslovima vozača, i to Edina Spahića i Ekrema Mujezinovića.
  • 8.
    Rješenjem tužene broj 01-110/99 od 1. februara 1999. godine apelant je stavljen na raspolaganje u organu uprave zbog nepostojanja mogućnosti da se rasporedi na druge poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi. Nakon toga, Rješenjem tužene broj 01-1047 od 30. jula 1999. godine, istekom otkaznog roka, apelantu je prestao radni odnos kod tužene. Apelantov prigovor protiv rješenja o prestanku radnog odnosa odbijen je Rješenjem tužene broj 01-1113 od 30. augusta 1999. godine, uz obrazloženje da apelanta nije bilo moguće rasporediti na drugo radno mjesto.
  • 9.
    Općinski sud I Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Presudom broj PR-672/00 od 7. maja 2003. godine utvrdio da su nezakonita rješenja tužene Općine Stari grad Sarajevo broj 01-110/99 od 1. februara 1999. godine, broj 01-1047 od 30. jula 1999. godine i broj 01-1113 od 30. augusta 1999. godine, pa je tužena obavezana da apelanta vrati na posao 7. maja 2003. godine, na poslove radnog mjesta vozača, koje je obavljao do momenta donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa, kao i da mu isplati iznos od 17.049,60 KM, koji se odnosi na zaostale plaće, sa zakonskom zateznom kamatom na svaku pojedinačnu neisplaćenu plaću, počevši od dana dospijeća pa do isplate, kao i troškove parničnog postupka. Preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva je odbijen. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su neosnovani razlozi tužene da je prilikom donošenja osporenih rješenja imala u vidu činjenicu da su apelantu i njegovoj supruzi dodijeljena dva poslovna prostora u kojima obavljaju ugostiteljsku djelatnost; da je apelant na taj način materijalno obezbijeđen; da je u statusu radnika na čekanju posla, koji ima od 10. augusta 1994. godine, obavljao ugostiteljsku djelatnost kao dopunsku djelatnost, što je po mišljenju tužene u suprotnosti s Zakonom o državnoj upravi. Općinski sud smatra da su ovi razlozi tužene neosnovani, smatrajući da je apelant mogao biti raspoređen na radno mjesto vozača, budući da ono nije ukinuto, te da su u periodu od 9. augusta 1994. godine do 1. novembra 1999. godine kod tužene zaposlena dva nova vozača.
  • 10.
    Odlučujući o žalbi tužene, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-1935/03 od 25. decembra 2003. godine kojom je žalba tužene uvažena, te je prvostepena presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog stanja utvrđenog u toku postupka proizlazi da je apelant, nakon što je upućen na čekanje, obavljao dopunsku djelatnost, a kasnije i osnovnu djelatnost kao vlasnik ugostiteljske radnje. Ovo je po mišljenju Kantonalnog suda u suprotnosti s članom 245. Zakona o državnoj upravi ("Službeni list RBiH" broj 26/93) kojim je regulisano da radnik organa uprave ne može raditi u drugom organu, preduzeću i drugom pravnom licu, kao ni obavljati djelatnost u vidu dopunskog zanimanja ličnim radom, odnosno ličnim radom i sredstvima u vlasništvu građana i drugim oblicima vlasništva.
  • 11.
    Vrhovni sud je Presudom broj Rev-334/04 od 31. maja 2005. godine odbio apelantovu reviziju protiv presude Kantonalnog suda od 25. decembra 2003. godine.
  • 12.
    U obrazloženju navedene presude Vrhovnog suda se navodi da je pravilno odlučio Kantonalni sud kada je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev, ali da ne prihvata razloge koje je dao Kantonalni sud u obrazloženju svoje presude. Vrhovni sud je dalje obrazložio da su nižestepeni sudovi utvrdili da je apelant rješenjem od 1. februara 1999. godine stavljen na raspolaganje prema članu 112. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave FBiH. Na to rješenje, navodi dalje Vrhovni sud, apelant nije ulagao prigovor iz člana 136. st. 1. i 2. navedenog zakona, pa je ono postalo pravosnažno. Zato je tužena nakon isteka roka od 6 mjeseci u kojem je apelant bio na raspolaganju (član 114. stav 1. tačka 2. navedenog zakona) donijela rješenje od 30. jula 1999. godine, kojim je apelantu dala otkaz sa otkaznim rokom od tri mjeseca, tj. od 1. augusta do 30. oktobra 1999. godine (član 118. stav 2. navedenog zakona). Na rješenje o otkazu apelant je uložio prigovor, koji je odbijen rješenjem tužene od 30. augusta 1999. godine, te mu je istekom otkaznog roka od tri mjeseca, 1. novembra 1999. godine prestao radni odnos prema odredbi člana 118. navedenog zakona, jer ga tužena u roku od šest mjeseci, koliko je bio na raspolaganju i u roku od tri mjeseca koliko mu je trajao otkaz, nije rasporedila u drugi organ, odnosno službu, niti je zasnovao radni odnos u preduzeću ili drugom pravnom licu. Vrhovni sud zaključuje da iz navedenog slijedi da je tužena osporena rješenja donijela u skladu sa zakonom kojim se uređuju radni odnosi službenika organa uprave, pa njegov zahtjev nije osnovan i pravilno ga je drugostepeni sud odbio pobijanom odlukom. Apelantovi revizioni navodi da je tužena u vremenu dok je on bio na čekanju "nezakonito" zaposlila dva nova radnika na poslove i radne zadatke na koje je on mogao biti raspoređen, su irelevantni, jer bi tužena prekršila odredbu člana 117. navedenog zakona da je ove radnike primila na apelantovo radno mjesto, a što se u reviziji ne tvrdi.

IV. Relevantni propisi

  • 13.
    U Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 13/98) relevantne odredbe glase:

"Član 112.

Službenici organa uprave i službi za upravu mogu biti stavljeni na raspolaganje u slučaju ukidanja organa uprave odnosno službe za upravu ili u slučaju kada se pravilnikom o unutrašnjem ustrojstvu organa uprave i službe za upravu, iz bilo kojih razloga, ukinu pojedina radna mjesta, i u drugim slučajevima određenim ovim i drugim zakonom.

Član 114.

Službenici koji ne budu postavljeni na druga radna mjesta u skladu sa odredbama člana 113. ovog zakona, stavljaju se na raspolaganje, i to: 1) na vrijeme od tri mjeseca, ako nisu navršili petnaest godina radnog staža; 2) na vrijeme od šest mjeseci, ako imaju navršenih petnaest do dvadeset pet godina radnog staža; 3) na vrijeme od jedne godine, ako imaju navršenih preko dvadeset pet godina radnog staža. Rješenje o stavljanju službenika na raspolaganje, u skladu sa odredbom stava 1. ovog člana, donosi: 1) rukovoditelj organa uprave odnosno službe za upravu iz stava 1. člana 113. ovog zakona za službenike iz te odredbe, 2) rukovoditelj organa uprave odnosno službe za upravu iz stava 2. člana 113. ovog zakona, u čiji djelokrug prelaze poslovi ukinutog organa uprave odnosno službe za upravu za službenike ukinutog organa uprave odnosno službe za upravu.

Član 117.

Rukovoditelji organa uprave odnosno službi za upravu obavezni su popunu upražnjenih radnih mjesta, prije raspisivanja konkursa, odnosno oglasa vršiti službenicima na raspolaganju, iz bilo kojeg organa uprave odnosno službe za upravu istog nivoa vlasti, ako ispunjavaju uvjete školske spreme i druge uvjete utvrđene pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji organa uprave, odnosno službe za upravu.

Član 118.

Ako službenik na raspolaganju ne bude raspoređen u organ uprave odnosno službu za upravu, ili ne zasnuje radni odnos u preduzeću i drugom pravnom licu u rokovima iz stava 1. člana 114. ovog zakona, i stava 2. ovog člana, prestaje mu radni odnos u organu uprave, odnosno službi za upravu. Za službenike iz člana 114. stava 2. tačke 1. ovog zakona otkazni rok iznosi 30 dana, a za službenike iz tač. 2. i 3. stava 1. tog člana, otkazni rok iznosi tri mjeseca. Otkazni rok iz stava 2. ovog člana teče od isteka posljednjeg dana roka iz stava 1. člana 114. ovog zakona. Vrijeme provedeno na raspolaganju i otkaznom roku smatra se kao vrijeme provedeno u radnom odnosu.

Član 135.

O pravima i dužnostima službenika organa uprave i službi za upravu iz radnog odnosa, na osnovu ovog i drugog zakona i drugih propisa odlučuje rukovoditelj organa uprave, odnosno službe za upravu, osim kad je zakonom ili drugim propisom utvrđeno da odlučuje drugi organ o čemu se donosi rješenje.

Za donošenje i dostavljanje službeniku rješenja iz stava 1. ovog člana primjenjuju se odgovarajuće odredbe zakona o upravnom postupku.

Član 136.

Ako službenik smatra da je rješenjem rukovoditelja organa uprave odnosno službe za upravu povrijeđeno njegovo pravo, ima pravo da tom rukovoditelju podnese prigovor na rješenje.

Prigovor se podnosi u roku od osam dana od dana prijema rješenja.

Prigovor odlaže izvršenje rješenja, ako zakonom nije određeno da ne odlaže izvršenje rješenja.

Rješenje rukovoditelja organa uprave i službe za upravu doneseno po prigovoru je konačno.

Rukovoditelj organa uprave i službe za upravu obvezan je donijeti rješenje po prigovoru najkasnije u roku od osam dana, od dana podnesenog prigovora."

  • 14.
    U Zakonu o upravnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 2/98) relevantna odredba glasi:

"Član 101. stav 1.

(1) Stranci koja je iz opravdanih razloga propustila da u roku izvrši neku radnju postupka pa je usljed tog propuštanja isključenja od vršenja ove radnje, dozvolit će se po njenom prijedlogu, povrat u pređašnje stanje.

Š...Ć."

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 15.
    Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su Kantonalni i Vrhovni sud pogrešno procijenili činjenice utvrđene u prvostepenom postupku i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Također se žali na povredu prava na rad, kao i povredu prava na život.

b) Odgovor na apelaciju

  • 16.
    Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da apelantovi prigovori o povredi ustavnih prava, i to pravu na pravično saslušanje u građanskim stvarima, pravu na rad i pravu na život, nisu osnovani iz razloga koji proizlaze iz pobijane odluke.
  • 17.
    Tužena u svom odgovoru predlaže Ustavnom sudu da apelaciju odbaci kao neosnovanu zbog toga što se iz činjenica navedenih u apelaciji ne može zaključiti da je bilo kršenja Ustavom zaštićenih apelantovih prava. Dalje smatraju da je Kantonalni sud svojom presudom na iznesene i utvrđene činjenice u parničnom postupku pravilno primijenio propise materijalnog prava, a što je potvrđeno i revizijom Vrhovnog suda.

VI. Dopustivost

  • 18.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 19.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 20.
    Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u dijelu u kojem se navodi povreda prava na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i povreda prava na život iz člana II/3.a) i člana 2. Evropske konvencije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini."

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

"2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno."

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

"4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji koji od slijedećih slučajeva:

  • 9.
    apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom".
  • 21.
    Apelant je naveo da mu je u predmetnom parničnom postupku povrijeđeno pravo na rad. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da pravo na rad nije zagarantirano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine - Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, je između ostalog naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom je u čl. 6. i 7. zagarantirano pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada. Uživanje ovog prava je garantirano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine - "Nediskriminacija". Prema navedenom članu pravo na rad je osigurano svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status. S obzirom da apelant ne navodi da je diskriminiran u uživanju prava na rad ili drugih sličnih prava, a takva diskriminacija nije očigledna iz činjenica koje je predočio apelant, Ustavni sud je zaključio da je predmetna apelacija u odnosu na apelantove žalbene navode o povredi prava na rad ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
  • 22.
    U odnosu na dio apelacije u kojem apelant navodi povredu prava na život zagarantiranog članom II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 2. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da osim paušalnog navoda apelant nije ponudio nikakve dokaze kojima bi opravdao postojanje ove povrede. Zbog toga Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
  • 23.
    U pogledu navoda o povredi prava na rad i prava na život, imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio da ove dijelove apelacije odbaci kao nedopuštene.
  • 24.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-334/04 od 31. maja 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. oktobra 2005. godine, a apelacija je podnesena 28. novembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 25.
    U skladu s navedenim, imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u pogledu navoda o povredi prava na pravično suđenje ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 26.
    Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također se žali na povredu prava na rad, kao i prava na život.
  • 27.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom; ".

Pravo na pravično suđenje

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 28.
    Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36).
  • 29.
    Prema stavu Evropskog suda za ljudska prava, postupak koji se tiče prava na rad i isplate neisplaćenih plaća je građanskopravne prirode, pa i kada se kao poslodavac pojavljuje javna ustanova (vidi Evropski sud za ljudska prava, Darnell protiv Velike Britanije, presuda od 26. oktobra 1993. godine, serija A, broj 272). Isti stav je usvojio i Ustavni sud Bosne i Hercegovine u svojim ranijim odlukama (vidi Odluku broj AP 385/03 od 21. januara 2004. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 13/04). Također, Ustavni sud podsjeća da je Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH u svojoj stalnoj sudskoj praksi smatrala da se sporovi u vezi s radnim odnosima tiču "građanskih prava i obaveza" (CH/99/2007, Rakita protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 31. marta 2003. godine, tačka 51; CH/99/3015, Sulejman Ahmetašević protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti, od 7. marta 2005. godine, tačka 15. et sequ). U smislu navedenog, član 6. stav 1. Evropske konvencije je u konkretnom slučaju primjenjiv.
  • 30.
    Ustavni sud podsjeća na svoj stav da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
  • 31.
    Ustavni sud zapaža da se apelant žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog i procesnog prava, kao i da je do povrede prava na pravično suđenje došlo zbog toga što su Kantonalni i Vrhovni sud proizvoljno ocijenili izvedene dokaze i proizvoljno primijenili materijalno pravo.
  • 32.
    U vezi s tim, Ustavni sud navodi da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi poklanjaju povjerenje dokazima jedne strane u postupku na osnovu sudijske slobodne procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78).
  • 33.
    Ustavni sud ima zadatak da procijeni je li postupak, kao cjelina, bio pravedan i je li dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. U vezi s tim, Ustavni sud je ocijenio da procjena dokaza drugostepenog suda u konkretnom slučaju, koja je potvrđena u postupku revizije pred Vrhovnim sudom, nije bila očigledno proizvoljna, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Sudovi su dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju svojih presuda.
  • 34.
    Ustavni sud zapaža da je apelant u konkretnom slučaju bio u statusu zaposlenika na čekanju posla od 10. augusta 1994. godine do 1. februara 1999. godine. U toku ovog perioda apelant se nije obraćao tuženoj zahtijevajući da bude vraćen na posao, budući da je ovaj status mogao trajati do prestanka ratnog stanja, odnosno neposredne ratne opasnosti, koja je prestala 23. decembra 1996. godine. Također, iz rezultata cjelokupnog postupka proizlazi da se apelant tuženoj nije žalio na prijem drugih vozača, niti je pokretao bilo kakav postupak u vezi s tim, iako je on u to vrijeme bio u statusu zaposlenika na čekanju posla. Rješenjem tužene od 1. februara 1999. godine apelant je stavljen na raspolaganje, a ovo rješenje je postalo pravosnažno jer apelant protiv njega nije izjavio žalbu, niti je koristio druge pravne lijekove iako su mu oni bili dostupni. Međutim, u vezi s ovim pitanjem apelant je u apelaciji naveo da nije izjavio prigovor protiv navedenog rješenja jer predmetno rješenje navodno nije ni primio. Prihvatajući da je ovaj apelantov navod tačan, te da mu poslodavac nije dostavio sporno rješenje, Ustavni sud primjećuje da je apelant, kada je saznao za ovo rješenje, imao zakonsku mogućnost da traži povratak u pređašnje stanje u skladu sa Zakonom o upravnom postupku i da mu se dozvoli ulaganje prigovora. Ustavni sud smatra da je upravo prigovorom protiv rješenja kojim je stavljen na raspolaganje apelant imao mogućnost da osporava zapošljavanje drugih vozača u vrijeme dok je on bio na čekanju posla, te da je upravo radi toga nezakonito stavljen na raspolaganje.
  • 35.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantovo neizjavljivanje prigovora protiv rješenja kojim je stavljen na raspolaganje, odnosno nepodnošenje prijedloga za povratak u pređašnje stanje, imalo za konačnu posljedicu da kasniji apelantov prigovor protiv rješenja kojim mu je prestao radni odnos nije imao izgleda na uspjeh. Donošenje rješenja o prestanku radnog odnosa je imperativna zakonska obaveza poslodavca u slučaju da se radnik za vrijeme dok je na raspolaganju ne rasporedi na odgovarajuće radno mjesto. Budući da rješenje kojim je stavljen na raspolaganje apelant nije osporio, rješenje o prestanku radnog odnosa je doneseno bez diskrecionog prava poslodavca da razmatra i odlučuje o svrsishodnosti njegovog donošenja, dakle po zakonskom automatizmu.
  • 36.
    Na kraju, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju način na koji su Vrhovni i Kantonalni sud tumačili pozitivnopravne propise i cijenili raspoložive dokaze ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelantovih ustavnih prava. U pobijanim presudama su navedeni svi potrebni razlozi i data detaljna obrazloženja. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.
  • 37.
    Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da pobijanim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 38.
    U konkretnom slučaju drugostepeni i revizioni sud, koji su zaključili da je neosnovana apelantova tužba kojom je tražio povratak na svoje ranije radno mjesto, nisu povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje.
  • 39.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 40.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.