Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 70/07
OBRAZLOŽENJE

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Seada Palavrić, sutkinja

Usvaja se apelacija R. D.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo apelanta na donošenje odluke u razumnom roku.

Na osnovu člana 74. stav 4. Pravila Ustavnog suda, nalaže se Općinskom sudu u Bihaću da hitno okonča postupak u predmetu broj PS-270/05.

Nalaže se Općinskom sudu u Bihaću da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Obavezuje se Unsko-sanski kanton da na ime nematerijalne štete, na osnovu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, isplati apelantu R. D. iznos od 1.200 KM u roku od 30 dana od dana dostave ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    R. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 14. decembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka pred redovnim sudovima, radi naplate duga po osnovu ugovora o izvođenju građevinskih radova. Dopunom apelacije od 28. aprila 2006. godine apelant je tražio naknadu štete u iznosu od 3.000 KM zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Bihaću (daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je 3. jula 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Općinskog suda je 28. aprila 2006. godine zatražen na uvid spis tog suda broj PS-270/05.
  • 3.
    Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 12. jula 2006. godine, dok Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. Spis je dostavljen Ustavnom sudu na uvid 17. maja 2006. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju Općinskog suda je 23. oktobra 2006. godine dostavljen apelantu.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz dostavljenog spisa, kao i iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelant je, kao vlasnik privatne samostalne zanatske radnje, 16. marta 1990. godine zaključio ugovor sa Domom zdravlja "Dr. Sead Pozderac" iz Cazina (u daljnjem tekstu: tuženi) o izvođenju određenih građevinskih radova. S obzirom da tuženi nije isplatio cjelokupni iznos na ime ugovorenih radova, apelant je kao vlasnik SZR "Dekor" protiv tuženog podnio mandatnu tužbu Osnovnom sudu u Bihaću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) 18. jula 1990. godine, s prijedlogom za izdavanje platnog naloga. Osnovni sud je usvojio platni nalog broj Pl.253/90 od 1. augusta 1990. godine, kojim je tuženi obavezan da apelantu isplati traženi iznos s odgovarajućom kamatom i troškovima izdavanja platnog naloga.
  • 7.
    Protiv platnog naloga tuženi je blagovremeno izjavio prigovor osporivši u cijelosti platni nalog. Na raspravi održanoj 11. decembra 1990. godine Osnovni sud se rješenjem proglasio stvarno nenadležnim i predmet po pravosnažnosti rješenja uputio Višem sudu u Bihaću (u daljnjem tekstu: Viši sud).
  • 8.
    Nakon održanih 12 ročišta za glavnu raspravu, Viši sud je donio Presudu broj Ps-1082/90 od 18. marta 1993. godine, kojom se Platni nalog Osnovnog suda broj Pl.253/90 od 1. augusta 1990. godine, održava na snazi u cijelosti, s tim da je tuženi dužan apelantu umjesto glavnog duga u "YU" dinarima isplatiti iznos od 143.384,50 DM i troškove u iznosu od 3.810 DM ili protuvrijednost navedenih iznosa u važećoj domaćoj valuti na dan isplate, sa kamatom na devizni iznos glavnog duga po stopi koja se plaća na devizne štedne uloge građana po viđenju kod banke u mjestu ispunjenja počevši od 11. decembra 1990. godine, pa do isplate. Tuženi je dužan isplatiti apelantu i iznos od 155.750, 90 DM ili protuvrijednosti navedenog iznosa u važećoj domaćoj valuti na dan isplate s kamatom na devizni iznos od 155.750,90 DM po stopi koja se plaća na devizne štedne uloge građana po viđenju kod banaka u mjestu ispunjenja počevši od 11. decembra 1990. godine do isplate, kao i parnične troškove u iznosu od 5.100,20 DM ili protuvrijednost troškova i obračunatih kamata u važećoj domaćoj valuti na dan isplate u roku od 8 dana pod prijetnjom izvršenja. U cijelosti je odbijen protutužbeni zahtjev tuženog kojim je potraživao isplatu iznosa od 504.704,60 "YU" dinara, odnosno protuvrijednost navedenog iznosa u DM sa zakonskom zateznom kamatom od 31. maja 1990. godine do isplate kao neosnovan.
  • 9.
    Odlučujući o izjavljenoj žalbi tuženog, Odjeljenje Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine u Bihaću je Rješenjem broj Pž-11/93 od 18. januara 1994. godine, uvažilo žalbu tuženog i pobijanu prvostepenu presudu ukinulo i predmet vratilo na ponovno suđenje.
  • 10.
    Zbog ratnih dešavanja Viši sud je Rješenjem broj Ps-9/94 od 17. aprila 1995. godine prekinuo postupak u ovoj pravnoj stvari.
  • 11.
    Apelant je podneskom od 25. marta 1999. godine predložio Kantonalnom sudu nastavak prekinutog postupka.
  • 12.
    Kantonalni sud je dopisom od 30. marta 1999. godine cio spis proslijedio na dalji postupak Općinskom sudu u Cazinu, kao stvarno i mjesno nadležnom.
  • 13.
    Općinski sud u Cazinu je 24. januara 2002. godine održao raspravu u prisutnosti apelanta i punomoćnika tuženog. Nakon što je punomoćnik tuženog predložio da se kod nadležnog organa provjeri je li firma čiji je apelant direktor i zakonski zastupnik upisana u registar, sud je odložio raspravu na neodređeno vrijeme i naložio apelantu da u roku od 15 dana dostavi podatke o registraciji.
  • 14.
    Apelant je 6. februara 2002. godine dostavio tražene podatke i precizirao tužbeni zahtjev na iznos od 299.135,40 KM. Sud je zakazao raspravu za 12. august 2002. godine, koja je održana u prisustvu apelanta i punomoćnika tuženog. Na raspravi je punomoćnik tuženog istakao prigovor zastare potraživanja i prigovor pasivne legitimacije, te je sud raspravu odgodio za 7. oktobar 2002. godine, kako bi u punom sastavu vijeća odlučio o istaknutim prigovorima.
  • 15.
    Rasprava zakazana za 7. oktobar 2002. godine odložena je za 20. novembar 2002. godine.
  • 16.
    Sud je 20. novembra 2002. godine održao raspravu u prisutnosti apelanta i punomoćnika tuženog. Sud je rješenjem odbio prigovor nedostatka pasivne legitimacije i raspravu odložio za 21. januar 2003. godine, zbog provođenja dokaza saslušanjem svjedoka Hazima Kapića na okolnost zaključenja ugovora i aneksa ugovora.
  • 17.
    Sud je 21. januara 2003. godine održao raspravu uz prisustvo apelanta i punomoćnika tuženog, a u odsutnosti uredno obaviještenog apelantovog punomoćnika. Sud je proveo dokaz saslušanjem svjedoka i na apelantov prijedlog odgodio raspravu za 21. februar 2003. godine.
  • 18.
    Sud je održao raspravu 21. februara 2003. godine u prisustvu apelanta lično i njegovog punomoćnika, kao i punomoćnika tuženog. Rasprava je odložena za 7. marta 2003. godine, jer se punomoćnik tuženog nije mogao izjasniti na apelantove navode. Sud je naložio tuženom da do sljedeće rasprave dostavi stanje iz knjigovodstvene evidencije, odnosno da dostavi podatak koliko i na ime čega je plaćeno apelantu po osnovu izvršenih radova.
  • 19.
    Sud je 13. juna 2003. godine održao raspravu u prisutnosti apelanta i njegovog punomoćnika, a u odsutnosti uredno obaviještenog punomoćnika tuženog. Sud je proveo dokaze uvidom u dokumentaciju u spisu i zaključio glavnu raspravu.
  • 20.
    Općinski sud je donio Presudu broj Ps-31/99 od 13. juna 2003. godine, kojom se platni nalog Osnovnog suda u Bihaću broj Pl-253/90 od 1. augusta 1990. godine održava djelimično na snazi pa je, dosljedno tome, tuženi dužan apelantu isplatiti na ime glavnog duga iznos od 0,19 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. decembra 1990. godine pa do isplate, te nadoknaditi troškove spora u iznosu od 618,50 KM, sve u roku od 8 dana po pravosnažnosti presude. Višak apelantovog tužbenog zahtjeva je odbijen. Protutužbeni zahtjev tuženog je u cijelosti odbijen kao neosnovan.
  • 21.
    Protiv navedene presude žalbu su izjavili apelant i tuženi. Kantonalni sud je Rješenjem broj Pž-302/03 od 10. juna 2005. godine žalbe uvažio, pobijanu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja se navodi da se kao tužilac u ovoj pravnoj stvari pojavljuje SZR "Dekor" iz Bihaća, a da je u vrijeme suđenja na snazi bio Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) koji je u članu 69. stav 1. regulisao da stranka u postupku može biti svaka fizička i pravna osoba. Dalje Kantonalni sud ističe da je Zakonom o obrtu regulisano da je obrtnik fizička osoba koja obavlja djelatnost u svoje ime i za svoj račun, a da za obaveze koje nastanu u obavljanju obrta obrtnik odgovora cjelokupnom imovinom kojom obavlja obrt. Kantonalni sud zaključuje da iz navedenog proizlazi da SZR "Dekor" nema svojstvo pravnog lica i da na osnovu člana 69. stav 1. ZPP-a važećeg u vrijeme donošenja presude nije ni mogao biti stranka u postupku, te je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak. Na kraju sud navodi da će u ponovnom postupku prvostepeni sud otkloniti navedenu povredu i ovisno o postupanju stranaka odlučiti o daljem toku postupka.
  • 22.
    Predmet je dostavljen na nadležno postupanje Općinskom sudu Bihać 15. juna 2005. godine i zaveden je pod poslovni broj PS-270/05. Postupak pred Općinskim sudom je u toku.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 23.
    Apelant se žali da postupak o njegovoj tužbi traje već 15 godina, da sudovi nastoje prolongirati pravično rješavanje predmetnog spora i da je na taj način povrijeđeno pravo na pravično suđenje u "razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant predlaže da se njegova apelacija usvoji, da se utvrdi povreda prava na suđenje u "razumnom roku" i da mu se na ime kompenzacije zbog dužine trajanja postupka isplati 3.000 KM.

b) Odgovori na apelaciju

  • 24.
    U odgovoru na apelaciju Općinski sud navodi da on nije kršio navedena prava jer je Kantonalni sud predmet dostavio na nadležno postupanje 15. juna 2005. godine. Također navodi da je predmet uzet u rad i da sud ima u radu veliki broj predmeta.

V. Relevantni propisi

  • 25.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH", br. 42/98, 3/99 i 53/03), relevantna odredba glasi:

"Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku."

VI. Dopustivost

  • 26.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 27.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 28.
    Također, u skladu s članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni akti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
  • 29.
    Ustavni sud ukazuje da se, u kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najviši nivo ljudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
  • 30.
    Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja je li bilo poštovano, bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski suda za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980; serija A broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i lične prilike apelanta.
  • 31.
    Apelant se poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje sadrži pravo na "suđenje u razumnom roku", zato što postupak pred redovnim sudovima traje neprimjereno dugo. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji BiH, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog predugog trajanja postupka (vidi, mutatis mutandis, Tome Mata protiv Portugala, broj 32082/98, ECHR 1999-IX). Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.
  • 32.
    Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije je da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).
  • 33.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), te člana 16. stav 1. i stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

VII. Meritum

  • 34.
    Apelant se žali da njegov predmet koji se vodi pred redovnim sudovima nije završen u "razumnom roku", te da mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak koje je zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravičan postupak u razumnom roku

  • 35.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 36.
    Ustavni sud zapaža da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na postupak isplate duga na osnovu obavljenih građevinskih radova, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome Ustavni sud mora ispitati je li spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

Period koji se uzima u obzir

  • 37.
    Prema jurisprudenciji Ustavnog suda i organa Evropske konvencije, period koji se uzima u obzir pri žalbi u pogledu dužine trajanja postupka počinje sa danom zasnivanja njihove nadležnosti. U ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prevazišlo taj rok mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi, npr., Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII).
  • 38.
    U konkretnom slučaju, postupak je počeo kada je apelant protiv tuženog podnio mandatnu tužbu Osnovnom sudu, 18. jula 1990. godine, s prijedlogom za izdavanje platnog naloga. Međutim period koji spada u nadležnost Ustavnog suda nije počeo tog datuma, već 14. decembra 1995. godine, kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Predmetni postupak još uvijek nije završen. Dakle, konstatuje se da postupak traje ukupno 16 godina i tri mjeseca, od kojih 10 godina i deset mjeseci spadaju u period koji Ustavni sud treba ispitati.
  • 39.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li u konkretnom postupku došlo do kršenja prava na postupak u razumnom roku, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane (vidi Evropski sud za ljudska prava Vernillo presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).
    • a)
      Složenost predmeta
  • 40.
    Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje redovni sud mora izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora.
  • 41.
    U konkretnom slučaju radi se o postupku radi naplate duga nakon izvršenih građevinskih radova, u kojem je bilo potrebno utvrditi činjenično stanje uz analizu većeg broja dokaza, ali po svojoj suštini takav spor ne bi trebao biti naročito složen. Također, u odnosu na broj stranaka u postupku ne smatra se naročito složenim, jer su u predmetnom postupku uključene samo dvije strane.
    • b)
      Ponašanje apelanta
  • 42.
    Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, No.11541/85, 12. april 1989. godine, O.I. 70).
  • 43.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati je li apelant svojim ponašanjem doprinio da se predmet ne završi u razumnom roku. Period koji će se ispitivati, jeste relevantni period od dana stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine (14. decembar 1995. godine). Kao što je već rečeno, stanje predmeta na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine bilo je takvo da je predmet bio u fazi prekida.
  • 44.
    Ustavni sud primjećuje da je apelant tek 25. marta 1999. godine dostavio podnesak Kantonalnom sudu kojim je tražio nastavak prekinutog postupka. Dakle, ako se uzme u obzir da je apelant bio u mogućnosti da podnese prijedlog za nastavak postupka odmah nakon završetka ratnih dejstava, 14. decembra 1995. godine, prošlo je tri godine i tri mjeseca dok apelant nije podnio navedeni prijedlog za nastavak postupka. Ne treba dovoditi u sumnju apelantovu želju da se predmetni postupak završi što prije, međutim postavlja se pitanje zašto je toliko dugo čekao dok nije podnio prijedlog za nastavak postupka. Stoga Ustavni sud smatra da je apelant odgovoran za neaktivnost suda u periodu od 14. decembra 1995. godine do 25. marta 1999. godine. Nakon što je postupak nastavljen, 25. marta 1999. godine, apelant je aktivno učestvovao u postupku, bio je prisutan na svakom od zakazanih ročišta i na raspravama je predlagao izvođenje dokaza i nije koristio bilo kakve metode koje bi mogle dovesti do odugovlačenja postupka. Dakle, čak i da prihvati da se odgađanje rješavanja konkretnog postupka može, do određene mjere, pripisati apelantu, jer je prijedlog za nastavak postupka podnio tek 25. marta 1999. godine, Ustavni sud smatra da apelant ipak ne snosi glavnu odgovornost za trajanje postupka u periodu dužem od 7 godina.
    • c)
      Ponašanje javnih vlasti
  • 45.
    Viši sud je Rješenjem broj Ps-9/94 od 17. aprila 1995. godine postupak u ovoj pravnoj stvari prekinuo zbog rata i ratnih dešavanja. Nakon što je apelant 25. marta 1999. godine dostavio prijedlog za nastavak postupka, predmet je 30. marta 1999. godine proslijeđen na nadležan postupak Općinskom sudu Cazin. Prva rasprava pred Općinskim sudom je zakazana tek 24. januara 2002. godine, dakle dvije godine i 10 mjeseci nakon što je spis dostavljen ovom Općinskom sudu na nadležan postupak. Ova rasprava je odložena na neodređeno vrijeme uz nalog apelantu da dostavi podatke o registraciji. Apelant je tražene podatke dostavio 6. februara 2002. godine, i nakon toga sud je proveo sedam rasprava, koje su uglavnom zakazivane svaka dva mjeseca, a odložene su samo dvije rasprave i to jedna zbog odlučivanja u punom sastavu vijeća o istaknutim prigovorima tuženog, a drugi put zbog dostave dokumentacije od tuženog. Ustavni sud primjećuje da je u periodu od 24. januara 2002. godine do 13. juna 2003. godine, kada je donesena presuda broj Ps-31/99, Općinski sud bio aktivan i preduzimao korake kako bi predmet završio u što kraćem roku, međutim Općinski sud je bio neaktivan u periodu od kada mu je spis dostavio na nadležno postupanje Kantonalni sud, tj. dvije godine i 10 mjeseci sud nije zakazao raspravu u konkretnom predmetu.
  • 46.
    Ustavni sud će, također, ispitati i vrijeme u kojem su rješavane žalbe apelanta i tuženog izjavljene protiv prvostepene presude u postupku pred Kantonalnim sudom. Prvostepena odluka je donesena 13. juna 2003. godine, te je nakon što su apelant i tuženi blagovremeno izjavili žalbu spis dostavljen Kantonalnom sud na odlučivanje u oktobru 2003. godine. Kantonalni sud je odluku o žalbama donio 10. juna 2005. godine i spis vratio na ponovni postupak Općinskom sudu u Bihaću 15. juna 2005. godine. Ustavni sud zapaža da je samo trajanje žalbenog postupka trajalo jednu godinu i osam mjeseci i nije bilo nerazumno dugo, ali je doprinijelo sveukupnom trajanju konkretnog parničnog postupka. Ustavni sud napominje da ukidanje odluka nižih organa od viših organa i vraćanje na ponovni postupak u principu ne čini pravne lijekove nedjelotvornim. Međutim, stalno vraćanje na ponovni postupak može učiniti pravne lijekove iluzornim, a postupak beskonačnim i bespredmetnim. Pravni put, od niže ka višoj instanci, treba da bude pravilo, jer omogućava apelantu da brzo i djelotvorno dobije odluku od najvišeg organa, kao najdemokratičnijeg u vertikalnoj skali lijekova. Samo u izuzetnim slučajevima, ukidanje i poništavanje odluka, vraćanje nižestepenim organima i ponavljanje postupka može biti opravdano. Ustavni sud također zapaža da je Općinskom sudu u Bihaću predmet dostavljen na ponovno odlučivanja 15. juna 2005. godine i da, do donošenja odluke Ustavnog suda, nije zakazana rasprava.
  • 47.
    Također, Općinski sud u svom odgovoru na apelaciju nije ni pokušao obrazložiti ovako dugo trajanje predmetnog spora, osim što je navedeno da taj sud u radu ima veliki broj predmeta. Preopterećenost sudstva se, općenito, ne može prihvatiti kao opravdanje, budući da su države - ugovornice Evropske konvencije dužne organizirati administriranje pravde na takav način da sudovi ispunjavanju zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova, pod uvjetom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, st. 25-32). Općinski sud nije naveo koje sve mjere preduzima kako bi popravio situaciju i riješio predmete u zaostatku.
  • 48.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se poziva na svoj stav iznesen u odluci U 23/00 od 2. februara 2001. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 10/01) koji u svom relevantnom dijelu glasi: "Ukoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina a da ne iznese bilo kakvo opravdanje, dolazi do kršenja apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njenih prava putem suda u razumnom roku...".Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje nadležnih općinskih sudova, te da se period odlučivanja o apelantovoj tužbi u postupku koji je započeo 18. jula 1990. godine i koji još nije završen, ne može smatrati "razumnim" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud napominje da se u konkretnom slučaju relevantni period odgovornosti redovnih sudova računa od momenta kada je apelant podnio zahtjev za nastavak prekinutog postupka, tj. od 25. marta 1999. godine, ali se mora primijetiti da postupak traje od 1990. godine, tj. 16 godina. Stoga sama činjenica da je predmet u relevantnom periodu jednom vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, da postupak traje duže od sedam godina, kao i da je neizvjesno kada će biti okončan vodi ka zaključku da ne postoji razuman rok u ovom postupku. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se ovako neprimjereno dugo trajanje postupka po apelantovoj tužbi radi naplate duga po osnovu izvedenih građevinskih radova može u cijelosti staviti na teret nadležnim općinskim sudovima.
  • 49.
    Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sistem.

Pitanje kompenzacije

  • 50.
    Apelant traži da mu se dosudi iznos od 3.000 KM na ime naknade štete zbog toga što nije donesena meritorna odluka u razumnom roku. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud, izuzetno, na zahtjev apelanta, može odrediti naknadu štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine).
  • 51.
    U skladu s navedenom odlukom Ustavnog suda i zauzetim stavom po kojem apelantima u Bosni i Hercegovini kao naknadu na ime nematerijalne štete treba isplatiti iznos od približno 150 KM za svaku godinu za koju su redovni sudovi odlagali donošenje odluke, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost, Ustavni sud je u konkretnom slučaju, smatrajući da se ne radi o predmetu koji zahtijeva posebnu hitnost, odredio da se apelantu isplati iznos od 1.200 KM, dakle po 150 KM za svaku godinu odlaganja donošenja odluke u meritumu od momenta podnošenja zahtjeva za nastavak prekinutog postupka. Ovaj iznos apelantu je dužan isplatiti Unsko-sanski kanton u roku od tri mjeseca od dana donošenja ove odluke.

VIII. Zaključak

  • 52.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada sudski postupak radi naplate duga po osnovu izvedenih građevinskih radova nije okončan ni nakon više od sedam godina od dana kada je apelant podnio zahtjev za nastavak prekinutog postupka, a takvo neopravdano trajanje sveukupnog postupka se može, u cijelosti, pripisati ponašanju redovnih sudova.
  • 53.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 54.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.