USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 15. februara 2007. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 70/07
OBRAZLOŽENJE
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
Djelimično se usvaja apelacija Marka Teodorovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-76/04 od 28. septembra 2005. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj Gž-96/03 od 2. decembra 2003. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj P-99/98 od 10. juna 2003. godine, u odnosu na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-76/04 od 28. septembra 2005. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan, po hitnom postupku, donijeti novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Djelimično se odbacuje apelacija Marka Teodorovića protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-76/04 od 28. septembra 2005. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj Gž-96/03 od 2. decembra 2003. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj P-99/98 od 10. juna 2003. godine, u odnosu na pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao nedopuštena, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Marko Teodorović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Obudovca, kojeg zastupa Safet Kikić, advokat iz Gradačca, podnio je 15. decembra 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-76/04 od 28. septembra 2005. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-96/03 od 2. decembra 2003. godine i Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-99/98 od 10. juna 2003 godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je od Vrhovnog suda 8. novembra 2006. godine, od Kantonalnog suda i Općinskog suda 26. decembra 2005. godine, a od Husreta i Hikmeta Halilovića (u daljnjem tekstu: tužitelji) 29. juna 2006. godine, da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 17. novembra 2006. godine, Kantonalni sud 13. januara 2006. godine, Općinski sud 16. januara 2006. godine, dok tužitelji nisu dostavili odgovor.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda na apelaciju apelantu je dostavljen 15. decembra 2006. godine, a odgovori Općinskog i Kantonalnog suda 16. oktobra 2006. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Odlučujući o reviziji tužitelja protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-11/97 od 29. oktobra 1997. godine, u dijelu kojim je njihova žalba odbijena i potvrđena Presuda Općinskog suda broj P-52/97-I od 18. juna 1997. godine, Vrhovni sud je Presudom broj Rev-17/98 od 21. maja 1998. godine reviziju tužitelja djelimično uvažio, obje nižestepene presude u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 100.000 DEM na ime povrata dijela kupoprodajne cijene, te iznosa od 34.000 DEM na ime vrijednosti ugrađenih elemenata u poslovnom dijelu apelantovog objekta, kao i u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je u preostalom dijelu reviziju odbio. Svoju presudu Vrhovni sud je obrazložio stavom da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su ocijenili da kupoprodajni ugovor od 28. januara 1992. godine, zaključen između apelanta i tužitelja, sa aspekta forme, nije punovažan. Naime, nezavisno od okolnosti je li ugovor zaključen u smislu odredaba člana 72. Zakona o obligacionim odnosima (je li apelant potpisao pismeni ugovor o prodaji nekretnina), on ne proizvodi pravno dejstvo odnosno takav ugovor je apsolutno ništav prema tada važećoj odredbi člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti ("Službeni list SRBiH" br. 38/78, 4/79, 29/90 i 22/91), (ugovori kojima se prenosi pravo vlasništva na nepokretnostima, a koji nisu ovjereni pred sudom, punovažni su ukoliko su u pretežnom dijelu ispunjeni) jer, u konkretnom slučaju, prema činjeničnom stanju spisa i pismenom ugovoru koji se nalazi u spisu, ugovorena je prodajna cijena u iznosu od 300.000 DEM od koje su tužitelji do podnošenja tužbe platili samo 100.000 DEM. Iz navedenih razloga nižestepeni sudovi su pravilno postupili kada su odbili zahtjev tužitelja za raskid ugovora, jer je to način za prestanak punovažnog a ne ništavog ugovora, pa je i Vrhovni sud odbio reviziju u ovom dijelu kao neosnovanu.
- 7.U odnosu na zahtjev tužitelja za vraćanje isplaćenog dijela kupoprodajne cijene, Vrhovni sud je konstatovao da su tužitelji u tužbi tvrdili da su, prije zaključenja pismenog ugovora na ime kupoprodajne cijene nekretnina, isplatili apelantu iznos od 100.000 DEM, a nižestepeni sudovi su, na osnovu okolnosti da ugovor nije pravno valjan, odbili ovaj dio tužbenog zahtjeva. Međutim, propustili su da pravilnom ocjenom izvedenih dokaza utvrde jesu li tačni ovi navodi tužitelja. Ove činjenice su, smatra Vrhovni sud, značajne stoga što bi tužiteljima, i u slučaju da su isplatili apelantu 100.000 DEM prije zaključenja ugovora ili pak u toku postizanja makar i usmenog sporazuma o kupoprodaji, pripadalo pravo na povrat eventualno datog iznosa. Stoga je u tom dijelu Vrhovni sud nižestepene presude ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
- 8.Ponovni postupak je rezultirao dvjema presudama Općinskog suda, i to: broj P-47/98 od 10. juna 2003. godine i broj P-99/98 od 10. juna 2003. godine.
- 9.Presudom Općinskog suda broj P-47/98 od 10. juna 2003. godine, kojom je sud odlučio o apelantovom tužbenom zahtjevu, odbijen je apelantov zahtjev da se tužitelji obavežu da mu predaju u posjed pokretne stvari, pobliže navedene u izreci ove presude.
- 10.U obrazloženju svoje presude Općinski sud je naveo da je apelantov punomoćnik dopunio tužbeni zahtjev tako što je tražio od suda da tužitelje obaveže da apelantu na ime najamnine za period od mjeseca januara 1992. godine pa do isplate plate iznos od 1.000 KM mjesečno za korištenje poslovnog lokala i stambenog dijela porodične kuće, solidarno, u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude, pod prijetnjom izvršenja. Zatim je apelantov punomoćnik 25. februara 2002. godine pismenim podneskom odustao od povrata u posjed nekretnina, te zamolio Općinski sud da o tužbenom zahtjevu raspravlja samo u preostalom dijelu.
- 11.U odnosu na apelantov zahtjev, kojeg je postavio apelantov punomoćnik na zapisnik kod suda na ročištu 28. marta 2001. godine, koji se tiče isplate najamnine od 1.000 KM mjesečno počevši od prvog mjeseca 1992. godine pa do isplate, Općinski sud je našao da je ovaj dio tužbenog zahtjeva neprecizan za postupanje suda. Stoga je, podsjetio je Općinski sud, na zapisnik tog Suda na ročište 13. marta 2002. godine, i pozvao apelantovog punomoćnika da precizira tužbeni zahtjev, pa kako to punomoćnik nije učinio u ostavljenom roku niti do zaključenja glavne rasprave, Općinski sud o ovom dijelu tužbenog zahtjeva nije mogao odlučivati, pa je, u skladu s članom 98. Zakona o parničnom postupku, odlučio rješenjem, smatrajući da je apelant povukao tužbu u ovome dijelu.
- 12.Presudom Općinskog suda broj P-99/98 od 10. juna 2003. godine, kojom je sud odlučio o tužbenom zahtjevu tužitelja, usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim se apelant obavezuje da tužiteljima na ime povrata isplaćenog dijela kupoprodajne cijene po kupoprodajnom ugovoru od 28. januara 1992. godine isplati iznos od 100.000,00 KM, zajedno sa zakonskim kamatama, računajući od dana zaključenja ugovora - isplate dijela kupoprodajne cijene, tj. 28. januara 1992. godine, pa sve do konačne isplate, a nakon prijema novca tužitelji su obavezni apelantu predati u posjed nekretnine iz zk. ul. br. 1410 KO Orašje, označene kao k.č. 2/26 kuća i dvorište u površini od 270 m", sa pravom korištenja, te zgradom na parceli k.č. 2/26 sa pravom vlasništva, u naravi stambeno-poslovni objekat, sve u roku od 15 dana od dana prijema prijepisa presude pod prijetnjom izvršenja. Apelant je obavezan da tužiteljima nadoknadi troškove postupka u iznosu od 3.187,00 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Dio tužbenog zahtjeva kojim su tužitelji od suda tražili da apelanta obaveže da im isplati 34.000 DEM na ime vrijednosti ugrađenih elemenata u poslovni dio objekta odbijen je kao neosnovan, s tim što tužitelji imaju pravo ugrađene elemente, tendu i sećije odnijeti, pod uvjetom da njihovim odvajanjem ne oštećuju sam poslovni prostor ugostiteljskog objekta, a također mogu odnijeti i poker aparate.
- 13.Iz obrazloženja presude Općinskog suda broj P-99/98 od 10. juna 2003. godine proizlazi da se apelant i u ulozi tuženog, kao i njegov punomoćnik, u ponovnom postupku ponašao nezainteresirano, tako da su izostali sa sedam od ukupno osam zakazanih ročišta, iako je dostava bila iskazana izuzev u jednom slučaju, pa do saglasnosti apelantovog punomoćnika da se jedno ročište održi bez prisustva ijednog od njih dvojice. Općinski sud je, nakon što je saslušao veliki broj svjedoka i proveo vještačenje vještaka grafologa, svoju odluku obrazložio tako što je utvrdio da su tužitelji predali apelantu 100.000 DEM na ime dijela kupoprodajne cijene predmetnih nekretnina, i to 28. januara 1992. godine u kući majke tužitelja u Orašju, a da je nakon toga apelant predao u posjed predmetne nekretnine tužiteljima, pa, kako je predmetni kupoprodajni ugovor apsolutno ništav, prema ranije zauzetim stajalištima u odlukama sudova u ovome predmetu, Općinski sud je, na osnovu čl. 104. i 122. Zakona o obligacionim odnosima, usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se tiče obavezivanja apelanta da vrati iznos od 100.000 KM tužiteljima zajedno sa zakonskim kamatama, a tužitelje obavezao da, nakon toga, predaju u posjed predmetne nekretnine apelantu.
- 14.Odlučujući o žalbama tužitelja i apelanta protiv Presude Općinskog suda broj P-99/98 od 10. juna 2003. godine, Kantonalni sud je Presudom broj Gž-96/03 od 2. decembra 2003. godine odbio žalbe tužitelja i apelanta kao neosnovane i pobijanu presudu potvrdio.
- 15.U vezi s apelantovim prigovorom da Općinski sud nije mogao odlučivati o zahtjevu tužitelja o kojem je Presudom broj P-52/97-I od 18. jula 1997. godine već pravosnažno odlučeno (res iudicata), te da je apelantov punomoćnik 27. juna 2000. godine istakao i prigovor prijeboja potraživanja, budući da su istovrsna i dospjela, Kantonalni sud je obrazložio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio, na osnovu svih provedenih dokaza, da su tužitelji, koji su mogli detaljno opisati mjesto i vrijeme isplate, što je potvrdio i svjedok Goran Isić, a što proistječe i iz drugih provedenih dokaza, predali apelantu 100.000 DEM 28. januara 1992. godine na ime dijela kupoprodajne cijene prodate nekretnine, što ni navodi žalbe nisu doveli u osnovanu sumnju. Štaviše, smatra Kantonalni sud, navodima apelantove žalbe da je podneskom njegovog punomoćnika 27. juna 2000. godine istakao prigovor prijeboja, apelant se sapleo u proturječje, jer je činjenicu da je od tužitelja primio 100.000 DEM na ime dijela kupoprodajne cijene prodate nekretnine poricao u izjavi koju je dao na zapisnik u Osnovnom sudu u Brčkom pod brojem Pom-3/99-Š od 27. aprila 1999. godine, a iz isticanja prigovora prijeboja njegovih potraživanja prema tužiteljima bi proisteklo da prihvata, odnosno priznaje, potraživanja tužitelja po osnovu isplate dijela kupoprodajne cijene.
- 16.Apelantove navode kako sud u presudi zanemaruje njegov postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu najamnine i izgubljene dobiti Kantonalni sud nije prihvatio, jer je to sadržano u obrazloženju Presude Općinskog suda broj 47/98 od 10. jula 2003. godine, s obzirom da je prvostepeni sud donio odvojene - pojedinačne odluke iz spojenih parnica, u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku.
- 17.Odlučujući o reviziji apelanta i tužitelja protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-96/03 od 2. decembra 2003. godine, Vrhovni sud je Presudom broj Rev-76/04 od 28. septembra 2005. godine revizije odbio. Svoju presudu Vrhovni sud je obrazložio, između ostalog, stavom da su nižestepeni sudovi na činjenično stanje utvrđeno u toku postupka pravilno primijenili materijalno pravo iako su se pozvali na pogrešne odredbe. Naime, nižestepeni sudovi polaze od ništavosti ugovora iz čl. 103. i 104. Zakona o obligacionim odnosima. Međutim, smatra Vrhovni sud, u konkretnom slučaju se radi o raskidu ugovora i pravnim posljedicama raskida iz člana 132. st. 2. i 3. Zakona o obligacionim odnosima. Raskid ugovora djeluje na obje strane i obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje datog. U konkretnom slučaju, tužitelji su dali apelantu iznos od 100.000 DEM, a apelant je njima predao u posjed sporne nekretnine. Stoga je pravilno odlučeno kada je apelantu naloženo vraćanje datog (100.000 DEM, što je u protuvrijednosti jednako kao 100.000 KM), a tužitelji su preuzeli obavezu da predaju u posjed nekretnine koje su bile predmet kupoprodaje.
- 18.Vrhovni sud je zauzeo stav i da su pravilno nižestepeni sudovi odlučili kada su odbili zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 34.000 KM na ime izvršenih ulaganja u nekretnine koje su bile predmet kupoprodaje, zbog toga što bi ovakav zahtjev prema članu 210. Zakona o obligacionim odnosima predstavljao zahtjev za sticanje bez osnova, jer predstavlja ulaganje tužitelja u apelantovu imovinu, budući da je ugovor raskinut. Međutim, članom 211. tog Zakona je propisano da onaj ko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo da zahtijeva vraćanje, izuzev ako je zadržao pravo da to traži ili ako je platio da bi izbjegao prinudu. Tužitelji su znali da neizvršavanjem ugovora o kupoprodaji, koji je po svojoj formi bio predugovor, nisu postali vlasnici predmetnih nekretnina, pa time svako ulaganje u takvu nekretninu predstavlja izuzetak od pravila da se može tražiti povrat imovine koja bez osnova pređe u imovinu druge osobe.
- 19.Vrhovni sud smatra da apelantovi prigovori u reviziji, koji naglašavaju da postoje bitne povrede odredaba parničnog postupka nisu osnovani, budući da su prigovori da su različiti iskazi istih svjedoka u predmetu P-52/97 i predmetu P-99/98 novi prigovori koje apelant nije isticao u svojoj žalbi, pa ih stoga revizijski sud nije mogao prihvatiti osnovanim prilikom ocjene zakonitosti drugostepene odluke po članu 367. stav 1. tačka 2. ranijeg Zakona o parničnom postupku. Vrhovni sud smatra da ostali apelantovi revizijski prigovori upućuju na pogrešnu ocjenu provedenih dokaza i pogrešno utvrđeno činjenično stanje koje revizijski sud ne može ispitivati jer se, prema odredbi člana 367. stav 3. ranijeg Zakona o parničnom postupku, revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Vrhovni sud je izveo zaključak da iz svega izloženog proizlazi da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo odlučivši kao u izreci prvostepene presude, a da drugostepeni sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje revizija, kao ni povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 20.Apelant se žali da mu je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i, konačno, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 21.Apelantova argumentacija za navodne povrede njegovih prava je sljedeća: on smatra da je za odlučivanje po tužbi tužitelja bio stvarno i mjesno nadležan Osnovni sud u Modriči, po mjestu apelantovog prebivališta odnosno boravišta, a ne Općinski sud u Orašju, čija je nadležnost uspostavljena uz pomoć nekoga iz Općinskog suda u Orašju. Smatra da Općinski sud nije trebao spajati postupak po apelantovoj tužbi protiv tužitelja i postupak po tužbi tužitelja protiv apelanta, jer za takvo što nije bilo opravdanog pravnog osnova, te da je spajanje izvršeno kako bi se u odvojenom postupku izbjegao prigovor mjesne nadležnosti Općinskog suda u Orašju. U prilog svojoj tvrdnji navodi činjenicu da je, nakon okončanja parničnog postupka, Općinski sud ponovo razdvojio predmete i donio dvije odvojene presude, što je potpuno nerazumljivo i nespojivo sa konkretnom pravnom materijom, pa je logičan zaključak da nije ni bilo mjesta spajanju postupaka. Apelant smatra da je navedenim postupcima prvostepenog suda povrijeđeno apelantovo pravo da mu se sudi u postupku pred mjesno nadležnim sudom, pa je primjena zakona u tom pogledu bila potpuno proizvoljna i diskriminirajuća zbog apelantove nacionalne pripadnosti u odnosu na protekli rat. Time je došlo i do drugih povreda apelantovih procesnih prava, što sve skupa ukazuje da postupak protiv njega pred Općinskim sudom u Orašju nije bio pravičan.
- 22.Apelant navodi da mu precizirani tužbeni zahtjev sa ročišta od 23. aprila 2003. godine nikada nije dostavljen, te da je isti dan održana i glavna rasprava, izvedeni su mnogobrojni dokazi, a saslušani su kao strane i tužitelji. Kako apelant i njegov punomoćnik nisu bili prisutni na toj raspravi, onda je jasno da im je na taj način onemogućeno raspravljanje pred sudom, jer se raspravljalo o zahtjevu sa kojim nisu bili upoznati, što pravno nije moguće, te predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Zaključna rasprava u ovom postupku održana je 4. juna 2003. godine, iako nisu postojali zakonski uvjeti za njeno održavanje, jer apelantov punomoćnik nije primio poziv u zakonskom roku, već 27. maja 2003. godine, dakle, unutar roka od osam dana, a ne izvan tog roka kako predviđa Zakon o parničnom postupku. Također, u postupku nisu izvedeni ni svi dokazi koje je predložio apelant, što se konkretno odnosi na finansijsko vještačenje i nalaz vještaka Petra Gagulića od 11. jula 1997. godine. Pored toga, apelantov punomoćnik je 27. juna 2000. godine pismenim podneskom jasno i nedvosmisleno istakao prigovor prijeboja potraživanja. Predloženo vještačenje bilo je relevantno i za ovaj apelantov zahtjev. Stoga sud činjenično stanje nije utvrdio potpuno i pravilno, pa nije ni riješio postupak, apsolutno pogrešno primjenjujući materijalno pravo na apelantovu štetu donošenjem Presude broj P-99/98, te stavljanjem u povlašten položaj tužitelje, usljed čega je narušena i ravnopravnost pred zakonom.
- 23.Apelant posebno ističe suprotne i proturječne razloge Presude Vrhovnog suda broj Rev-76/04 od 28. septembra 2005. godine u odnosu na razloge Presude Vrhovnog suda broj Rev-17/98 od 21. maja 1998. godine, i tvrdi da je Vrhovni sud, odlučujući o reviziji protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-96/03 od 2. decembra 2003. godine, između ostalog, odlučivao o presuđenoj stvari, uz to odlučujući različito. Naime, odlučujući o prvoj reviziji Presudom broj Rev-17/98 od 21. maja 1998. godine, Vrhovni sud ugovor između apelanta i tužitelja od 28. januara 1992. godine smatra apsolutno ništavim, a odlučujući o drugoj reviziji, za isti ugovor smatra da je raskinut. Međutim, takva odluka Vrhovnog suda ima direktan utjecaj na pravne posljedice, jer u slučaju ništavosti ugovora, smatra apelant, tužitelji imaju pravo na zatezne kamate od dana presuđenja, a u slučaju raskida ugovora od dana nastanka obaveze. Apelant osporava stav Vrhovnog suda da apelant, kao revident protiv Presude Kantonalnog suda broj 96/03, nije isticao u svojoj žalbi protiv prvostepene presude različitost iskaza istih svjedoka u predmetima br. P-52/97 i P-99/98, te navodi da revizijski sud nije dao nikakav komentar istaknutog prigovora prijeboja potraživanja. Navedenim nižestepenim presudama, a posebno odbijanjem apelantove osnovane revizije, apelant smatra da je osnovano zaključiti da je izvršena povreda svih navedenih apelantovih prava, zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te da su tome doprinijeli sudovi isključivo proizvoljnom primjenom prava i vođenjem nepravičnog postupka, pri tome postupajući potpuno diskriminacijski i sa mnogobrojnim povredama apelantovih ljudskih prava.
b) Odgovor na apelaciju
- 24.U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava koja je naveo u apelaciji.
- 25.U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da nije povrijeđeno nijedno ustavno pravo na koje se poziva apelant, niti je sud našao ijedan razlog zbog kojeg bi prvostepenu presudu valjalo ukinuti. Zbog toga su apelantovi navodi neosnovani, pa ih kao takve treba odbiti.
- 26.U odgovoru na apelaciju Općinskog suda opširno se iznosi tok ovog složenog parničnog postupka i ponavljaju navodi izneseni u obrazloženju presude tog suda.
V. Relevantni propisi
- 27.U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik RBiH" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
"Ništavost
Član 103.
(1) Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima, ili moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.Š...Ć
Posljedice ništavosti
Član 104.
(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.
Š...Ć
Dejstvo raskida
Član 122.
(1) U dvostranim ugovorima nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obavezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna da istovremeno ispuni svoju obavezu, izuzev ako je što drugo ugovoreno, ili ako što drugo proističe iz prirode posla.
Član 132.
(1) Raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveza na naknadu eventualne štete.
(2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.
(3) Ako obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje datog, uzajamna vraćanja vrše se po pravilima za izvršenje dvostranih ugovora.
(4) Svaka strana duguje drugoj strani naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onog što je dužna vratiti, odnosno naknaditi.
(5) Stranka koja vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kad je isplatu primila."
- 28.U Zakonu o prometu nepokretnosti ("Službeni list SRBiH" broj 37/78, 4/89, 29/90 i 22/91, te "Službeni list RBiH" broj 21/92, 3/93, 17/93, 13/94, 18/94 i 33/94), u vrijeme zaključenja ugovora između apelanta i tužitelja, relevantne odredbe su glasile:
"Član 9.
(2) Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.
(3) ...ugovor koji je zaključen protivno odredbama stava... 2. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.
(4) Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodit će pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru."
- 29.U Zakonu o parničnom postupku SFRJ ("Službene list SFRJ 4/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni list RBiH" broj 2/29 i 13/94) koji je važio do 11. novembra 1998. godine, relevantne odredbe glase:
"Član 313.
Ako pred istim sudom teče više parnica između istih lica ili u kojima je isto lice protivnik raznih tužilaca ili raznih tuženih sve ove parnice mogu se rješenjem vijeća spojiti radi zajedničkog raspravljanja, ako bi se time ubrzalo raspravljanje ili smanjili troškovi. Za sve spojene parnice sud može donijeti zajedničku presudu.
Član 325.
Ako postoji više zahtjeva, sud će o svim tim zahtjevima, po pravilu, odlučiti jednom presudom."
- 30.U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 42/98 i 3/99) koji je, uglavnom, trebao biti primjenjivan u konkretnom slučaju, relevantne odredbe glase:
"Član 49.
(1) Za suđenje u sporovima o pravu vlasništva i o drugim stvarnim pravima na nekretninama, u sporovima zbog smetanja posjeda na nekretnini, te u sporovima iz zakupnih ili najamnih odnosa na nekretnini ili iz ugovora o korištenju stana ili poslovnih prostorija, isključivo je nadležan sud na čijem se području nalazi nekretnina.
Član 368.
(1) Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojemu se ona pobija revizijom i u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po služenoj dužnosti... na pravilnu primjenu materijalnog prava."
- 31.U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 53/03) pojedine relevantne odredbe za konkretni slučaj glase:
"Član 250.
(1) Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
Član 456.
(1) Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona donesena prvostepena odluka kojom se postupak pred prvostepenim sudom završava, dalji postupak provest će se prema dosadašnjim propisima.
(2) Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, u postupku po pravnim lijekovima u predmetima u kojima je donesena prvostepena odluka prije stupanja na snagu ovog zakona, umjesto odredbi čl. 344. do 346, čl. 351. do 355. i čl. 377. do 379. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 42/98 i 3/99) primjenjivat će se odredbe čl. 217. do 220, čl. 227. do 229. i čl. 249. do 251. ovog zakona."
VI. Dopustivost
- 32.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 33.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 34.Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije, član 13. Evropske konvencije i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te član 14. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini".
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
"Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno".
- 35.Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine.
- 36.Apelant navodi da mu je osporenim odlukama sudova naloženo da vrati isplaćeni dio kupoprodajne cijene u iznosu od 100.000 KM po kupoprodajnom ugovoru zaključenom 28. januara 1992. godine. Iz ovakve činidbe na koju je apelant obavezan, jasno je da se radi o povratu novca kojeg je apelant primio na ime kupoprodajne cijene, a ne o predaji nepokretnosti na kojoj bi eventualno moglo biti konstituisano pravo na dom zaštićeno članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se navedeni novčani iznos ne može tumačiti u vezi sa pravom na apelantov "dom" i da kao takav ne može uživati zaštitu člana 8. Evropske konvencije. Apelantovi navodi da ta "imovina predstavlja njegov dom" nisu ničim potkrijepljeni niti dokazani, te su potpuno nelogični i manjkaju im prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, pa apelant u pogledu toga ustavnog prava nema "opravdan zahtjev" niti je "žrtva" kršenja tog ustavnog prava. Iz tih razloga, apelacija o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije je očigledno (prima facie) neosnovana.
- 37.Dalje, navodi apelacije da je apelantu uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u ovom predmetu, u situaciji kada je imao pravo pristupa sudovima u tri instance pune jurisdikcije, također su neosnovani, jer apelant i u pogledu tog ustavnog prava nema "opravdan zahtjev" niti je "žrtva" kršenja tog ustavnog prava, slijedi da je apelacija u odnosu na povredu člana 13. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovana.
- 38.Apelant se, dalje, žali na povredu prava na nediskriminaciju. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije akcesorno pravo na koje se apelant može pozvati samo u vezi s kršenjem nekog drugog prava garantiranog Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Članom 14. Evropske konvencije propisano je da "uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status". Međutim, apelant, osim paušalnih navoda o diskriminaciji, nije Ustavnom sudu dostavio bilo kakve dokaze iz kojih bi bilo moguće zaključiti da ga je sud tretirao drugačije nego druga lica koja su bila u istoj ili sličnoj situaciji kao i apelant. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o povredi člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
- 39.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-76/04 od 28. septembra 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. oktobra 2005. godine, a apelacija je podnesena 15. decembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, te član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 40.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.
VI. Meritum
- 41.Apelant pobija navedenu presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da mu je njome povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
- 42.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
- 43.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 43.
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 44.Postupak se, u konkretnom slučaju, odnosi na spor o raskidu ugovora o kupoprodaji nepokretnosti i povratu isplaćenog dijela kupoprodajne cijene po kupoprodajnom ugovoru od 28. januara 1992. godine u iznosu od 100.000 KM sa zakonskom kamatom, te o zahtjevu za naknadu u vezi sa zakupnim odnosom na dijelu predmetne nepokretnosti, dakle, na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati je li spor pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 45.Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje zbog toga što su, kako navodi, redovni sudovi prekršili odredbe parničnog postupka, nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, nepravilno primijenili materijalno i procesno pravo, a naročito što je Vrhovni sud odlučivao o stvari koja je pravosnažno presuđena, imajući u vidu činjenicu da je Vrhovni sud svojom Presudom broj Rev-17/98 od 21. maja 1998. godine pravosnažno odlučio o dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja koji se odnosi na raskid ugovora, tako da je potvrdio nižestepenu presudu kojom je odbijen zahtjev tužitelja za raskid kupoprodajnog ugovora zaključenog 28. januara 1992. godine kao apsolutno ništavog, dok je u svojoj Presudi broj Rev-76/04 od 28. septembra 2005. godine ne samo odlučivao o presuđenoj stvari, nego odlučio da je predmetni ugovor raskinut a ne da je apsolutno ništav, i da, u suštini, apelant treba da snosi posljedice raskida ugovora, dok tužitelji treba da snose posljedice apsolutne ništavosti predmetnog ugovora.
- 46.Ustavni sud ukazuje da, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03 i Evropski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
- 47.U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant izjavio reviziju, iz svih razloga mogućih po zakonu, protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-96/03 od 2. decembra 2003. godine, kojom su žalbe tužitelja i apelanta odbijene kao neosnovane i Presuda Općinskog suda broj P-99/98 od 10. juna 2003. godine potvrđena, s prijedlogom da se obje nižestepene presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.
- 48.Ustavni sud konstatuje da je Vrhovni sud odbio reviziju apelanta i revizije tužitelja, i ostavio na snazi presude nižestepenih sudova, kojima se u izreci ne odlučuje o res iudicata, o kojoj je odlučeno Presudom Vrhovnog suda broj Rev-17/98 od 21. maja 1998. godine, dakle, u dijelu kojim je odlučeno da je ugovor koji je zaključen između tužitelja i apelanta apsolutno ništav. Vrhovni sud je, međutim, potvrdio presude nižestepenih sudova u kojima se jasno podsjeća da je, u konkretnom slučaju, riječ o apsolutno ništavom ugovoru, ali se prema apelantu, kroz obavezivanje apelanta da, pored iznosa od 100.000 KM za koji je utvrđeno da ga je apelant primio kao dio kupoprodajne cijene, tužiteljima plati i zakonsku kamatu počevši od 28. januara 1992. godine pa do isplate, dosuđuju posljedice raskida ugovora, a ne posljedice ništavosti ugovora.
- 49.U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća na općepoznato pravilo da niti jedan sud, pa ni Vrhovni sud ne bi mogao odlučivati ako je stvar već prije pravosnažno presuđena, nego bi, u situaciji da je pred prvostepenim ili drugostepenim sudom odlučeno o zahtjevu o kojem je već prije pravosnažno presuđeno, bio dužan donijeti rješenje kojim bi ukinuo odluku kojom je odlučeno o res iudicata i odbaciti tužbu u dijelu o kojem je već pravosnažno odlučeno.
- 50.Ustavni sud zapaža da je, nakon Presude Vrhovnog suda broj Rev-17/98 od 21. maja 1998. godine, kojom je presuda prvostepenog suda o odbijanju tužbenog zahtjeva tužitelja za raskid ugovora zaključenog između njih i apelanta 28. januara 1992. godine jer je u pitanju apsolutno ništav ugovor postala pravosnažna, i pitanje tužbenog zahtjeva tužitelja postalo presuđena stvar (res iudicata). Zadatak redovnih sudova u ponovnom postupku bio je da odluče o ostalim zahtjevima tužitelja, tj. o zahtjevu za isplatu iznosa od 100.000 KM na ime povrata dijela kupoprodajne cijene i isplatu iznosa od 34.000 KM uloženih u poslovni dio zgrade koja je predmet ugovora od 28. januara 1992. godine, te troškovima parničnog postupka.
- 51.Ustavni sud primjećuje da se prvostepeni sud u ponovnom postupku ponašao u skladu sa uputstvima Vrhovnog suda, kada je utvrđivao i utvrdio da su tužitelji apelantu isplatili 100.000 DEM na ime prve od ukupno tri rate od po 100.000 DEM. Štaviše, Općinski sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da je utvrdio nespornom činjenicu da su tužitelji apelantu isplatili iznos od 100.000 DEM 28. januara 1992. godine, nakon čega im je apelant predao u posjed nekretnine koje su predmet ugovora od 28. januara 1992. godine. Tom prilikom Općinski sud je naveo "... pa kako je ovaj predmetni kupoprodajni ugovor apsolutno ništavan, prema ranije zauzetim stajalištima u odlukama sudova u ovome predmetu, to je Sud na osnovu člana 104. i 122. Zakona o obligacionim odnosima FBiH, usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se tiče obavezivanja tuženoga na vraćanje iznosa od 100.000 KM tužiteljima zajedno sa zakonskim kamatama, a tužitelje obavezao da nakon toga predaju u posjed predmetne nekretnine tuženom." Dakle, prvostepeni sud je pošao od presuđene stvari kada je u pitanju apsolutna ništavost ugovora od 28. januara 1992. godine. Čak se pozvao na odgovarajuće relevantne odredbe materijalnog prava, i to čl. 104. i 122. Zakona o obligacionim odnosima. Međutim, iako se pravilno pozvao na odredbe materijalnog zakona kojima je uređeno pitanje posljedica ništavosti i pravila istovremenog ispunjenja, ostalo je nejasno i neobrazloženo zašto Općinski sud nije i primijenio odredbe člana 104. Zakona o obligacionim odnosima, prema kojima je mogao apelanta kao ugovornu stranu obavezati samo da vrati ono što je primio po osnovu ništavog ugovora, tj. samo 100.000 KM. Općinski sud, prema mišljenju Ustavnog suda, nije mogao na apsolutno ništav ugovor primijeniti odredbe člana 132. Zakona o obligacionim odnosima kojima je propisano dejstvo raskida ugovora (u suštini je to uradio, ali se nije pozvao na navedenu odredbu kao pravni osnov), pa tako nije mogao ni obavezati apelanta da, pored primljenog iznosa od 100.000 KM, tužiteljima isplati i zakonsku kamatu na taj iznos počevši od 28. januara 1992. godine pa do isplate. Ustavni sud smatra da je ovakvim postupanjem Općinski sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, a time i prekršio zahtjeve pravičnog suđenja. Potvrđujući prvostepenu presudu u opisanom dijelu i Kantonalni sud je, prema mišljenju Ustavnog suda, učinio iste pogreške.
- 52.Ustavni sud konstatuje da je Vrhovni sud, u odnosu na res iudicata, u obrazloženju svoje odluke naveo: "Slijedeći uputstva Vrhovnog suda FBiH u istom predmetu spora br. Rev-17/98 od 21. maja 1998. godine, prvostepeni sud je utvrdio da su tužitelji isplatili tuženom iznos od 100.000 DEM 28. januara 1992. godine u kući majke tužitelja, da tužitelji nisu isplatili preostale dvije rate sve do 1997. godine kada je tuženi raskinuo ugovor zaključivši drugi ugovor o zamjeni nekretnina 29. aprila 1997. godine s Nikom Gagulićem, kojim su obuhvaćene predmetne nekretnine. Na osnovu takvog utvrđenja nižestepeni sudovi prihvataju da je zaključeni predmetni ugovor apsolutno ništavan po čl. 104. i 122. Zakona o obligacionim odnosima, pa je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja u pogledu obaveze da vrati isplaćeni iznos kupoprodajne cijene od 100.000 KM, te obavezuje tuženog i na plaćanje zakonske kamate, a po isplati i predaju u posjed. Dalje, Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi na činjenico stanje koje je utvrđeno u toku postupka pravilno primijenili materijalno pravo iako su se pozvali ne pogrešne odredbe. Naime, nižestepeni sudovi polaze od ništavosti ugovora iz čl. 103. i 104. Zakona o obligacionim odnosima, međutim, u konkretnom slučaju radi se o raskidu ugovora i pravnim posljedicama raskida iz člana 132. st. 2. i 3. Zakona o obligacionim odnosima, po kojoj odredbi dejstvo raskida ugovora djeluje na obje strane i po kojem obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje datog", zaključuje Vrhovni sud.
- 53.Ustavni sud navedeni stav Vrhovnog suda smatra potpuno neprihvatljivim. Prije svega, zbog toga što Vrhovni sud nije uopće bio nadležan odlučivati o res iudicata, pa je odlučujući o presuđenoj stvari povrijedio relevantne odredbe procesnog zakona i ugrozio pravnu sigurnost. Zatim, i da je Vrhovni sud bio nadležan odlučivati o valjanosti predmetnog ugovora odnosno o zahtjevu za njegov raskid, tj. da o tome nije već postojala pravosnažna presuda, u situaciji kada je predmetni ugovor bio u suprotnosti s odredbama člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti kao materijalnog zakona i time apsolutno ništav, Vrhovni sud nije mogao odlučiti da je predmetni ugovor pravno valjan pa da se raskida. Pored navedenog, Ustavni sud primjećuje da se Vrhovni sud pozvao na dio obrazloženja prvostepene presude, prema kojem je prvostepeni sud "... našao utvrđenim... da tužitelji nisu isplatili preostale dvije rate sve do 1997. godine kada je tuženi raskinuo ugovor zaključivši drugi ugovor..." Ustavni sud, međutim, konstatuje da u prvostepenoj presudi citirano utvrđenje nije sadržano, te da prvostepeni sud nikada, ni u prvobitnom ni u ponovnom postupku, nije našao utvrđenim da je apelant 1997. godine raskinuo predmetni ugovor. Štaviše, činjenica da tužitelji nisu do 1997. godine, odnosno do podnošenja tužbe, isplatili preostalih 200.000 DEM od ukupno 300.000 DEM ugovorene kupoprodajne cijene bila je jedan od ključnih razloga da prvostepeni sud zaključi da predmetni ugovor ne ispunjava ni izuzetak predviđen stavom 4. člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti, kako se ne bi smatrao apsolutno ništavim. Ovakvim postupanjem Vrhovni sud je povrijedio i odredbe materijalnog i odredbe procesnog zakona u svjetlu ustavnog prava na pravično suđenje.
- 54.U pogledu apelantovih navoda koji se odnose na odluku redovnih sudova o zahtjevu tužitelja da sud obaveže apelanta na isplatu 34.000 KM na ime naknade za nabavku opreme u ugostiteljskom dijelu objekta, Ustavni sud konstatuje da nižestepeni redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili pravo, te da su dali logična i jasna obrazloženja svojih odluka. Međutim, to se ne može konstatovati i kada je u pitanju obrazloženje presude Vrhovnog suda, koji smatra da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su odbili zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 34.000 KM na ime izvršenih ulaganja u poslovni dio zgrade koja je bila predmet kupoprodaje. Naime, Vrhovni sud opravdava odbijanje zahtjeva da se isplati novac navodima "da bi ovakav zahtjev predstavljao zahtjev za sticanje bez osnova iz člana 210. Zakona o obligacionim odnosima... budući da je ugovor raskinut... koji je po svojoj formi bio predugovor...". Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud i o ovome zahtjevu odlučivao pod utjecajem vlastite odluke o raskidu kupoprodajnog ugovora donesene po presuđenoj stvari, zanemarujući činjenicu da je postojao zakupodavni odnos, a naročito činjenicu da su odlukama nižestepenih sudova odbijeni zahtjevi tužitelja za isplatu novčanog iznosa od 34.000 KM, ali im je, u skladu s relevantnim materijalnim pravom, dato pravo da ugrađene elemente, tendu i sećije odnesu, pod uvjetom da njihovim odvajanjem ne oštećuju sam poslovni prostor ugostiteljskog objekta, a također mogu odnijeti i poker aparate. Stoga je, po mišljenju Ustavnog suda, obrazloženje Vrhovnog suda u ovome dijelu proturječno izreci presuda nižestepenih sudova koje je Vrhovni sud, odbijanjem revizija, potvrdio, dakle, i izreci presude samog Vrhovnog suda.
- 55.U vezi s apelantovim prigovorom da su sudovi počinili bitne povrede odredaba parničnog postupka, i stavom Vrhovnog suda da apelantovi prigovori koji upućuju na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka nisu osnovani, budući da su prigovori u pogledu različitih iskaza istih svjedoka u predmetu P-52/97 i predmetu P-99/98 novi prigovori koje apelant nije isticao u svojoj žalbi, pa ih stoga revizijski sud nije mogao prihvatiti kao osnovane prilikom ocjene zakonitosti drugostepene odluke po čl. 367. st. 1. tč. 2. ranijeg ZPP-a, Ustavni sud zapaža da apelant jeste u žalbi protiv Presude Kantonalnog suda broj P-99/98 od 10. juna 2003. godine izjavio i prigovor u pogledu različitih iskaza istih svjedoka u prvobitnom i ponovljenom postupku, dakle, isti prigovor koji je ponovio u svojoj reviziji, pa je stav Vrhovnog suda neprihvatljiv i Vrhovni sud je morao odlučiti o tom prigovoru.
- 56.Za ostale apelantove navode, iznesene u apelaciji, Ustavni sud konstatuje da oni nisu izneseni u reviziji protiv presude Kantonalnog suda, pa Vrhovni sud o njima nije mogao odlučivati. Stoga ni Ustavni sud ne može odlučivati o ostalim apelantovim navodima iz apelacije, koji se odnose na pravično suđenje.
- 57.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se morao upustiti u provjeru načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise u konkretnom slučaju, te smatra da je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, što je dovelo do kršenja apelantovih prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
- 58.U svjetlu zaključka o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati navode o povredi apelantovog prava na imovinu.
VIII. Zaključak
- 59.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada su sudovi očigledno proizvoljnom primjenom pozitivno-pravnih propisa odlučili o stvari o kojoj je već pravosnažno odlučeno, te kada su na apsolutno ništav ugovor primijenili dejstvo raskida ugovora umjesto posljedica ništavosti ugovora.
- 60.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 61.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.