USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 5. juna 2007. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 77/07
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 195/06, rješavajući apelaciju Neđe Mandića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
Djelimično se usvaja apelacija Neđe Mandića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ž-25/03 od 29. augusta 2005. godine.
Odbija se kao neosnovan preostali dio apelacije Neđe Mandića podnesen protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ž-25/03 od 29. augusta 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu broj Rs-50/01 od 23. maja 2002. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Neđo Mandić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova podnio je 30. januara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-25/03 od 29. augusta 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-50/01 od 23. maja 2002. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Okružnog suda, Osnovnog suda i učesnika u postupku "Čajavec Company Šipovo" AD inženjering, proizvodnja, constalting Šipovo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 22. juna 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.
- 3.Okružni sud i tužena dostavili su odgovor na apelaciju 13. jula 2006. godine, Osnovni sud 10. jula 2006. godine i tuženi 13. jula 2006. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženog dostavljeni su apelantu 30. marta 2007. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Apelant je bio zaposlenik tužene čijim rješenjem je upućen je na neplaćeno odsustvo u periodu od 1. juna do 31. decembra 2000. godine. Odlukom tužene broj 4/01 od 12. februara 2001. godine apelantu je prestao radni odnos s 31. decembrom 2000. godine zato što se nije javio na posao u roku od 30 dana od dana isteka neplaćenog odsustva kako je predviđeno članom 113. tačka 4. Zakona o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/00, 40/00, 41/00, 47/02, 38/03 i 66/03).
- 7.Apelant je protiv tuženog 28. januara 2002. godine podnio tužbu Osnovnom sudu radi poništenja Odluke o prestanku radnog odnosa broj 4/01 od 12. februara 2001. godine i zatražio uspostavu radno-pravnog statusa od 31. decembra 2000. godine, tj. nakon isteka neplaćenog odsustva.
- 8.Osnovni sud je nakon što je primio apelantovu tužbu 28. januara 2002. godine zakazao prvo ročište 5. marta 2002. godine. Na ročištu su bili prisutni apelant i zakonski zastupnik tuženog. Sud je proveo dokaze, saslušao apelanta i zakonskog zastupnika tuženog, te ostvario uvid u rješenje o apelantovom upućivanju na neplaćeno odsustvo. Sud je donio rješenje kojim se glavna rasprava odgađa za 16. april 2002. godine, a apelantu je naloženo uređenje tužbe tako da jasno opredijeli tužbeni zahtjev, a tuženom dostavljanje sudu Pravilnika o radu, ugovora o radu i ostale raspoložive dokumentacije vezane za ovaj predmetni spor. Apelant je izjavio da u cijelosti ostaje kod tužbenog zahtjeva. Direktor Zdravko Bijelić, zakonski zastupnik tuženog, je u svom iskazu sudu prezentirao hronologiju događaja vezano za apelantov radno-pravni status istakavši da se apelant nije javio na posao nakon isteka neplaćenog odsustva u roku od 30 dana zbog čega mu je prestao radni odnos u skladu sa zakonom.
- 9.Osnovni sud je zakazao drugo ročište 16. aprila 2002. godine. Na ovom ročištu bili su prisutni apelant i zakonski zastupnik tuženog. Apelant je povukao dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na poništenje nezakonite odluke o dodjeli stanova preduzeća radnicima, a ostao kod prijedloga da se poništi kao nezakonita Odluka tuženog broj 4/01 od 12. februara 2001. godine o prestanku radnog odnosa. Apelant je dao izjavu sudu na okolnosti prestanka radnog odnosa navodeći da je rješenje o prestanku radnog odnosa primio u septembru ili oktobru 2000. godine, nakon čega se obratio Upravnom odboru tuženog, a zatim sudu. Zastupnik tuženog je izjavio da ostaje kod odgovora na tužbu, te izjava i prijedloga datih tokom postupka. Sudu je dao na uvid Pravilnik o radu, Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji poslova i radnih mjesta od 3. oktobra 2001. godine, Odluku o rangiranju kriterija za utvrđivanje prioriteta pri zapošljavanju i prekidu radnog odnosa za radnike u uvjetima smanjenog obima poslovanja broj 75/01 od 13. novembra 2001. godine, s prijedlogom rang-liste za zapošljavanje i prekid radnog odnosa. Sud je donio rješenje kojim se glavna rasprava odlaže za 23. maj 2002. godine.
- 10.Osnovni sud je zakazao treće ročište 23. maja 2002. godine. Na ovom ročištu nakon objavljivanja predmeta raspravljanja sud je odlučio da zbog izmijenjenog sastava vijeća raspravu počne iznova. Apelant i zakonski zastupnik tuženog ostali su u cijelosti kod ranije datih iskaza. Sud je proveo dokaz saslušanjem apelanta i zakonskog zastupnika tuženog, svjedokinje Dragice Vještica, te proveo dokaze čitanjem dokumenata uloženih u spis koje je na zahtjev suda na uvid sudu dostavio tuženi. Apelant i tuženi nisu imali prigovora na provedene dokaze. Sud je donio rješenje kojim se glavna rasprava zaključuje, a odluka strankama dostavlja u pismenom otpravku.
- 11.Presudom Osnovnog suda broj Rs-50/01 od 23. maja 2002. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev podnesen protiv tuženog kojim je zatražio poništenje kao nezakonite Odluke tuženog broj 4/01 od 12. februara 2001. godine o prestanku radnog odnosa, te da se tuženog obaveže da mu uspostavi radno-pravni status nakon isteka neplaćenog odsustva, tj. od 31. decembra 2000. godine.
- 12.Osnovni sud je utvrdio da je apelantu 31. decembra 2000. godine prestao radni odnos kod tuženog na osnovu Odluke o prestanku radnog odnosa broj 4/01 od 12. februara 2001. godine koja je nakon apelantovog prigovora potvrđena Odlukom Upravnog odbora tuženog broj 87/01 od 31. novembra 2001. godine. Osnovni sud je, također, utvrdio da se apelant nalazio na neplaćenom odsustvu kod tuženog od 1. juna do 31. decembra 2000. godine zato što je privremeno radio kod drugog poslodavca - SFOR-a, te da se nije javio na posao u roku od 30 dana od dana isteka neplaćenog odsustva zbog čega je tuženi prema članu 113. stav 4. Zakona o radu donio odluku o prestanku apelantovog radnog odnosa. Sud je također konstatirao da je apelant u mjesecu februaru 2001. godine upoznat sa sadržajem odluke o prestanku radnog odnosa, te da je odbio prijem odluke što je učinio i u mjesecu septembru 2001. godine, nakon čega je tuženi odluku stavio na oglasnu tablu.
- 13.Apelant je protiv Presude Osnovnog suda broj Rs-50/01 od 23. maja 2002. godine izjavio žalbu Okružnom sudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. Okružni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi, potvrdio prvostepenu odluku konstatirajući da je Osnovni sud na osnovu provedenih dokaza i njihovom pravilnom ocjenom utvrdio sve relevantne činjenice odlučne za rješenje ovog spora i pravilno primijenio materijalno pravo, tj. odredbe člana 113. stav 4. Zakona o radu.
- 14.Ustavni sud konstatira da je Okružni sud apelantovu žalbu primio 18. novembra 2002. godine, a odluku o žalbi donio 29. augusta 2005. godine, tj. nakon dvije godine, devet mjeseci i 11 dana. Dalje, Okružni sud u odgovoru na apelaciju, nakon što je primio apelantovu žalbu na prvostepenu presudu, nije naveo je li rađen poseban plan za rješavanje predmeta koji se smatraju hitnim, niti je naveo broj predmeta u postupcima hitne prirode koji se nalaze pred sudom.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 15.Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s ostvarivanjem prava iz člana 2. stav 2. i člana 7.a) i i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te prava na opću zabranu diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da se u konkretnom slučaju radi o sporu hitne prirode, koji je trajao nepunih pet godina što je dovelo do povrede njegovog prava na pravično suđenje u razumnom roku. Također, navodi da mu je povrijeđeno pravo na imovinu zbog toga što nije primao plaću i nije mu uplaćen doprinos na plaću u spornom periodu u skladu s važećim zakonom, te da je odlukom tuženog diskriminiran u odnosu na druge radnike koji su bili "na čekanju" i nisu bili upućeni na neplaćeno odsustvo, a obavljali su razne poslove "nacrno" i da je zbog odluke o prestanku radnog odnosa doveden u neravnopravan položaj u odnosu na druge zaposlenike koji su se nalazili u istoj situaciji.
b) Odgovor na apelaciju
- 16.Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je Odluka ovog suda broj Ž-25/03 od 29. augusta 2005. godine donesena u razumnom roku u odnosu na broj predmeta i broj sudija koji rješavaju ovu problematiku. Okružni sud nije naveo je li rađen poseban plan za rješavanje predmeta koji se smatraju hitnim, niti je naveo broj predmeta u postupcima hitne prirode koji se nalaze pred sudom, nakon što je primio apelantovu žalbu na prvostepenu presudu. Okružni sud ističe da je imao u vidu da se radi o hitnom predmetu i da je pored velikog broja predmeta iste vrste prioritetno odlučivao u konkretnom predmetu. Također, ovaj sud navodi da je apelant jednako tretiran u odnosu na tuženu, te da su neosnovani njegovi navodi da se u odnosu na njega ovaj sud ponašao diskriminacijski. Okružni sud je naveo da je odluka suda donesena uz puno poštivanje ustavnih i zakonskih principa.
- 17.Osnovni sud u odgovoru na apelaciju navodi da odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu ovaj sud nije prekršio njegova ustavna prava, da je apelantovu tužbu primio 28. januara 2002. godine, da je žalbu na presudu ovog suda uputio Okružnom sudu 15. novembra 2002. godine.
- 18.Tužena u odgovoru na apelaciju navodi da je apelant kod tužene bio na neplaćenom odsustvu i da u zakonskom roku poslije isteka neplaćenog odsustva nije regulirao svoj radni status. Dalje, tužena ističe da je apelant neplaćeno odsustvo koristio na osnovu ličnog zahtjeva, jer se zaposlio kod drugog poslodavca kod kojeg neprekidno radi i danas. Tužena smatra da, s obzirom na ovakav status kod drugog poslodavca, apelant nije iskazao interes i spremnost da regulira svoj radni status kod tužene poslije isteka neplaćenog odsustva, iako je na to upozoren. Tužena je također istakla da je apelantu na raspravi u Osnovnom sudu 23. maja 2002. godine ponuđeno vraćanje na posao što je on odbio. Zbog svega navedenog tuženi smatra da su apelantovi navodi o povredi navedenih prava neosnovani.
V. Relevantni propisi
- 19.Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94)
"Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 426.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova."
- 20.Zakon o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/00, 40/00, 41/00, 47/02, 38/03 i 66/03)
"Član 113. stav 4.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku:
Š...Ć
- 4.Ako se radnik u roku od 30 dana od dana isteka neplaćenog odsustva ili mirovanja prava iz radnog odnosa ne vrati na posao."
VI. Dopustivost
- 21.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 22.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 23.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Ž-25/03 od 29. augusta 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. decembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 30. januara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 24.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 25.Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi s ostvarivanjem prava iz člana 2. stav 2. i član 7.a) i i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te prava na opću zabranu diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
- 26.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom."
- 27.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 27.
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 28.Ustavni sud primjećuje da se apelant žali da postupak koji je vođen pred redovnim sudovima nije završen u razumnom roku iako se radi o radnom sporu koji je hitne prirode. Stoga, Ustavni sud mora prvo utvrditi je li u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.
- 29.Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelanta dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).
a) Složenost predmeta
- 30.Ustavni sud naglašava, u skladu sa svojom ranijom praksom, da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta ovog spora, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora i postupaka vezanih za ovaj predmet.
- 31.Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak tiče utvrđivanja nezakonitosti odluke o prestanku radnog odnosa, te apelantovog zahtjeva da se poslodavac obaveže da ga vrati na posao i isplati sve naknade plaće na osnovu radnog odnosa i uplati doprinose. Pored toga, Ustavni sud također zapaža da je prvostepeni sud presudom odlučivao o osnovanosti tužbenog zahtjeva u pogledu zakonitosti odluke tuženog o prestanku apelantovog radnog odnosa. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su prvostepeni i drugostepeni sud svoje presude donijeli gotovo isključivo na osnovu pismenih dokaza, odnosno razmatranjem poslodavčevih osporenih odluka, te da se u toku postupka nisu morala izvoditi druga dokazna sredstva (vještačenje, saslušanje većeg broja svjedoka i sl). I na koncu, u postupak su uključene samo dvije strane, te se zbog navedenog ne može smatrati da se predmet koji je razmatran pred nižestepenim sudovima može opisati kao naročito složen, kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i pravnih pitanja.
b) Ponašanje podnosioca apelacije
- 32.Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku ovisi o ponašanju strane koja učestvuje u postupku (vidi Evropska komisija za ljudska prava, No. 11541/85, Dec. 12.4.89, O.I. 70).
- 33.Ustavni sud zapaža da apelant nije propustio ni u jednom slučaju pojaviti se pred Osnovnim sudom na ročištima održanim 5. marta, 16. aprila i 23. maja 2002. godine. On nije tražio od suda odgađanje ročišta, niti je koristio ikakve metode koje su mogle dovesti do odlaganja postupka. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud o apelantovoj žalbi odlučio na nejavnoj sjednici, te da u odnosu na druga pitanja apelantovo ponašanje samo po sebi ne može opravdati dužinu postupka pred Okružnim sudom. Prema tome, Ustavni sud nalazi da se dužina trajanja postupka pred redovnim sudovima ne može pripisati apelantu.
c) Ponašanje suda
- 34.Ustavni sud zapaža da je apelant 28. januara 2002. godine podnio tužbu Osnovnom sudu radi poništenja odluke tuženog o prestanku radnog odnosa, te da je Osnovni sud nakon zakazana tri ročišta (5. marta, 16. aprila i 23. maja 2002. godine) donio odluku 23. maja 2002. godine kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Apelant je sa svojim zastupnikom učestvovao na sve tri rasprave pred Osnovnim sudom. Apelant je 14. novembra 2002. godine na presudu Osnovnog suda izjavio žalbu Okružnom sudu, 15. novembra 2002. godine Osnovni sud je žalbu uputio Okružnom sudu, a 18. novembra 2002. godine Okružni sud je primio apelantovu žalbu. Okružni sud je 29. augusta 2005. godine donio Odluku broj Ž-25/03 kojom je odbio apelantovu žalbu i potvrdio presudu Osnovnog suda. Ustavni sud konstatira da je postupak pred Osnovnim sudom trajao tri mjeseca i 25 dana, a da je postupak pred Okružnim sudom trajao dvije godine, devet mjeseci i 11 dana.
- 35.Stoga, Ustavni sud ističe da ukupna dužina postupka pred sudom u ovom predmetu od tri godine, jedan mjesec i šest dana nije opravdana. Ustavni sud nalazi da se navedeni period, kada se uzme period koliko je trajao postupak pred Osnovnim sudom, može smatrati "razumnim". Međutim, postupak pred Okružnim sudom je trajao nerazumno dugo kad se ima u vidu da slučaj nije kompleksan, a da je predmet postupka radni spor koji se prema odredbama člana 426. Zakona o parničnom postupku smatra hitnim postupkom. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.
- 36.Ustavni sud je cijenio razloge koje je Okružni sud naveo u odgovoru na apelaciju koji se odnose na preopterećenost tog suda u pogledu velikog broja predmeta iz oblasti radnih sporova koji zahtijevaju prioritetno rješavanje. Također, Ustavni sud je svjestan i činjenice da demokratske reforme dovode i do proširenja nadležnosti redovnih sudova. Međutim, Ustavni sud ne može ne primijetiti da Evropska konvencija čini sastavni dio pravnog sistema Bosne i Hercegovine, što je propisano čl. II/2. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud se poziva na član 1. Evropske konvencije koji propisuje: "Visoke ugovorne strane jamče svim licima pod svojom jurisdikcijom prava i slobode utvrđene u Dijelu I. ove konvencije". Dakle, Bosna i Hercegovina je preuzela obavezu osigurati svim licima pod svojom jurisdikcijom prava i slobode utvrđene u Evropskoj konvenciji. U skladu s navedenim, Bosna i Hercegovina je preuzela i obavezu organiziranja svog pravnog sistema tako da osigura usklađenost sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i zahtjev za suđenje u razumnom roku.
- 37.Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava privremeni zaostatak u poslovanju suda ne povlači, prema Evropskoj konvenciji, međunarodnu odgovornost države pod uvjetom da država preduzme efektivne i hitne mjere za otklanjanje takve situacije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 29).
- 38.Ustavni sud ističe da ukupna dužina postupka u ovom predmetu pred Okružnim sudom od dvije godine, devet mjeseci i 11 dana nije opravdana. Ustavni sud nalazi da se apelant ne može smatrati odgovornim za odugovlačenje postupka, da slučaj nije kompleksan i da ponašanje sudova ukazuje na nedostatak potrebne posvećenosti predmetu. Ustavni sud nalazi da se navedeni period, koliko je trajao ovaj postupak pred Okružnim sudom, ne može smatrati "razumnim".
- 39.U svjetlu navedenog i imajući u vidu sve okolnosti ovog predmeta, Ustavni sud smatra da je Okružni sud koji je odlučivao u ovom postupku neopravdano dugo odugovlačio postupak, a da je brži ishod postupka bio od posebne važnosti za apelanta, s obzirom da je predmet postupka radni spor koji je, i ex lege, hitan postupak. Slijedi da apelant nije bio u prilici doći do odluke suda u meritumu u pogledu svojih građanskih prava u razumnom roku.
- 40.Polazeći od navedenog, Ustavni sud zaključuje da zahtjev za donošenje odluke u okviru razumnog vremenskog roka nije ispoštovan što predstavlja povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
- 41.Apelant također smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je uskraćen za ostvarivanje prava na plaću i uplatu doprinosa iz radnog odnosa.
- 42.U pogledu apelantovih navoda o povredi njegovog prava na imovinu, Ustavni sud naglašava da član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti pravo svakog lica na "njegovu" imovinu, te da se u skladu s tim primjenjuje samo na postojeću imovinu. Ovaj član ne garantira pravo na stjecanje imovine (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, stav 50). Navedeno stanovište podržava i Ustavni sud, te naglašava da ni član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, tj. njime se samo štiti postojeća imovina dok se ne garantira pravo na stjecanje imovine u budućnosti. Navedeni član Ustava Bosne i Hercegovine može se primijeniti samo na postupke koji imaju za predmet spora imovinu, a ne na postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na stjecanje imovine. Pod zaštitu prava na imovinu potpada samo zakonski zasnovano potraživanje.
- 43.Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju sudovi utvrdili da je odluka o prestanku apelantovog radnog odnosa donesena u skladu s relevantnim odredbama člana 113. stav 4. ZOR-a, s obzirom da se apelant nije javio na posao u roku od 30 dana nakon isteka neplaćenog odsustva koji mu je odobrio tuženi za period od 1. juna do 31. decembra 2000. godine. Također, Ustavni sud zapaža da su sudovi za svoje odluke dali valjana i jasna obrazloženja, a Ustavni sud ne nalazi da je primjena relevantnih odredaba materijalnog prava redovnih sudova u konkretnom slučaju bila arbitrarna.
- 44.Imajući u vidu navedeno kao i činjenicu da je pravo na plaću i uplatu doprinosa na plaću akcesorno pravo i da je vezano za pravo iz radnog odnosa, a koji je, kako je utvrđeno u sudskom postupku apelantu prestao na zakonit način, Ustavni sud konstatira da se apelantovo potraživanje vezano za isplatu plaće i uplatu doprinosa na plaću ne može smatrati imovinom koja bi ulazila u okvir zaštite koju pruža član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer u sudskom postupku apelant nije dokazao da je njegovo potraživanje zakonski zasnovano. Stoga se i apelantovi navodi o povredi prava na imovinu moraju odbiti kao neosnovani.
Nediskriminacija
- 45.Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s pravom na rad iz člana 2. stav 2. i člana 7.a) i i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant ističe da mu poslodavac nije dozvolio vraćanje na posao nakon isteka neplaćenog odsustva, a zadržao je ostale radnike koji su bili u istom statusu kao i on.
- 46.Prema članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine uživanje prava i sloboda u ovom članu i međunarodnim instrumentima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno i socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
- 47.Član 2. stav 2. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima predviđa da "države članice ovog Ugovora obavezuju se da garantiraju da će sva prava koja su u njemu formulirana biti ostvarivana bez ikakve diskriminacije zasnovane na rasi, boji, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili kakvom drugom mišljenju, nacionalnom ili socijalnom porijeklu, imovinskom stanju, rođenju ili kakvoj drugoj okolnosti..."
- 48.Član 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima glasi:
"Države članice ovog pakta priznaju pravo koje ima svako lice da se koristi pravičnim i povoljnim uvjetima za rad koji naročito osiguravaju:
- a)nagradu koja minimalno osigurava svim radnicima:
- i)pravičnu zaradu i jednaku nagradu za rad i iste vrijednosti bez ikakve razlike, a posebno žene moraju imati garanciju da uvjeti njihovog rada nisu gori od uvjeta koje koriste muškarci i primaju istu nagradu kao oni za svoj rad."
- 49.Apelant osim svojih paušalnih navoda o diskriminaciji u uživanju prava na rad iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s pravom na rad iz člana 2. stav 2. i člana 7.a) i i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima Ustavnom sudu nije dostavio nikakve dokaze na osnovu kojih se može zaključiti da je on bio drugačije tretiran u odnosu na druge zaposlenike koji su bili u istoj ili sličnoj situaciji u kojoj je bio i apelant.
- 50.Ustavni sud konstatira da su paušalne i nepotkrijepljene i apelantove tvrdnje da je poslodavac manji broj zaposlenika kao i njega uputio na neplaćeno odsustvo, a da su ostali zaposlenici bili "na čekanju" i obavljali druge poslove "nacrno". Također, apelant nije ničim dokazao navode da je poslodavčeva odluka o prestanku apelantovog radnog odnosa donesena na nezakonit način, jer su sudovi na osnovu provedenih dokaza utvrdili da je poslodavac donio odluku o prestanku apelantovog radnog odnosa zato što se apelant nakon isteka neplaćenog odsustva, 31. decembra 2000. godine, nije javio na posao u roku od 30 dana, a što predstavlja valjan pravni osnov za prestanak radnog odnosa prema članu 113. stav 4. ZOR-a. Stoga se i ovi apelantovi žalbeni navodi moraju odbiti kao neosnovani.
- 51.U pogledu apelantovih žalbenih navoda koji se odnose na povredu prava na opću zabranu diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud podsjeća da je navedenim članom propisano: "Uživanje svih prava određenih zakonom osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status", te da "nikoga ne smiju diskriminirati javni organi na bilo kojoj osnovi, kako je i navedeno u stavu 1." Iz navedenog proizlazi da odredbe ovog Protokola garantiraju uživanje svih prava predviđenih zakonom bez diskriminacije, te između ostalog preciziraju da javni organi nikoga ne mogu diskriminirati po bilo kojoj osnovi, dakle, osnovni princip nediskriminacije je proširen i na domaće zakone, a ne samo na prava garantirana Evropskom konvencijom.
- 52.Ustavni sud zapaža da se apelant samo paušalno pozvao na povredu ovog prava, te da nije posebno obrazložio u čemu se povreda ovog prava ogleda. Međutim, iz analize osporenih odluka ne proizlazi da je apelant diskriminiran u pogledu primjene ZOR-a. Naime, član 113. stav 4. ZOR-a kojim je propisano da "poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku ako se radnik u roku od 30 dana od dana isteka neplaćenog odsustva ili mirovanja prava iz radnog odnosa ne vrati na posao" ne pravi razliku između lica ili grupe lica i stoga je prima facie nediskriminacijski.
- 53.Ustavni sud također konstatira da u konkretnom slučaju iz analize osporenih odluka ne proizlazi da je i efekt primjene člana 113. stav 4. ZOR-a bio diskriminacijski, niti je apelant dostavio dokaze da je drugačije tretiran od drugih u istim ili sličnim slučajevima, niti to proizlazi iz dokumenata i informacija predočenih Ustavnom sudu. Stoga se i ovi apelantovi žalbeni navodi moraju odbiti kao neosnovani.
- 49.
VIII. Zaključak
- 54.Činjenica da je predmetni postupak pred Okružnim sudom trajao dvije godine, devet mjeseci i 11 dana, te da apelantovo ponašanje nije uzrok što je postupak dugo trajao pred Okružnim sudom, da Okružni sud nije kašnjenje opravdao prihvatljivim razlozima, dovoljne su Ustavnom sudu da zaključi da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi s ostvarivanjem prava iz člana 2. stav 2. i član 7.a) i i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
- 55.Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 56.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.