USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 9. maja 2007. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 77/07
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 226/06, rješavajući apelaciju Anđelka Straživuka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
Odbija se kao neosnovana apelacija Anđelka Straživuka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev- 639/05 od 11. novembra 2005. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1730/02 od 30. aprila 2003. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-177/02 od 9. maja 2002. godine u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Anđelka Straživuka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-639/05 od 11. novembra 2005. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1730/02 od 30. aprila 2003. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-177/02 od 9. maja 2002. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Anđelko Straživuk (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnio je 1. februara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-639/05 od 11. novembra 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda zatraženo je 8. februara 2007. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a od Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i učesnice u postupku, Aide Sefić (u daljnjem tekstu: tužiteljica), odgovor na apelaciju zatražen je 9. marta 2007. godine.
- 3.Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 17. februara 2007. godine, Osnovni sud 28. marta 2006. godine, a tužiteljica 20. marta 2003. godine. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 2. aprila 2007. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 28. marta i 13. aprila 2007. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Iz spisa predmeta i dokumenata dostavljenih sudu proizlazi da je tužiteljica sa PP "Formom" Građevinski inžinjering (u daljnjem tekstu: tužena) 28. januara 1992. godine zaključila ugovor o udruživanju sredstava radi izgradnje stana u Banjoj Luci u stambeno-poslovnoj zgradi D1, sprat II, na uglu ulica Zmaj Jovine i A. Karabegovića površine 74,24 m". Tužiteljica je po predmetnom ugovoru platila cijenu stana u pretežnom dijelu, a nakon što je stan izgrađen nikada joj nije predat u posjed.
- 7.Apelant je sa tuženom 3. augusta 1994. godine zaključio ugovor o udruživanju sredstava za kupovinu navedenog stana i na osnovu njega stupio je u posjed stana 8. oktobra 1996. godine. Apelant je sporni stan koristio do 30. aprila 2004. godine kada je deložiran na osnovu pravosnažne Presude Osnovnog suda broj P-177/02 od 9. maja 2002. godine.
- 8.Naime, navedenom presudom Osnovnog suda broj P-177/02 od 9. maja 2002. godine usvojen je tužiteljicin tužbeni zahtjev, pa je tuženoj kao pravnom sljedniku "Ingram" Banja Luka naloženo da tužiteljici preda u posjed sporni stan slobodan od lica i stvari i nadoknadi joj troškove parničnog postupka u iznosu od 7.880,00 KM. Odbijen je dio tužiteljicinog zahtjeva za naknadu parničnih troškova koji predstavljaju razliku između dosuđenog i zahtijevanog iznosa, kao neosnovan.
- 9.Presudom Okružnog suda broj Gž-1730/02 od 30. aprila 2003. godine odbijena je žalba tužene izjavljena na Presudu Osnovnog suda broj P-177/02 od 9. maja 2002. godine, a presuda Osnovnog suda je potvrđena u dosuđujućem dijelu.
- 10.Apelantu je Rješenjem Osnovnog suda broj P-177/02 od 18. maja 2005. godine dozvoljeno miješanje na strani tuženog, te se apelant u parnicu umiješao i pridružio reviziji koju je tužena izjavila Vrhovnom sudu navodeći da je on vlasnik spornog stana kojeg je 3. augusta 1994. godine kupio od tužene, da je u posjed stana stupio 8. oktobra 1996. godine, tj. nakon što je stan izgrađen, te da ga je koristio sve do 30. aprila 2004. godine kada je deložiran.
- 11.Presudom Vrhovnog suda broj Rev-639/05 od 11. novembra 2005. godine odbijena je revizija tužene izjavljena protiv Presude Okružnog suda broj Gž-1730/02 od 30. aprila 2003. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je konstatirao da apelantovi navodi kao umješača koji se pridružio na strani tužene tek nakon izjavljivanja revizije o tome da je on vlasnik spornog stana sve i da su tačni nisu od utjecaja na razrješenje spornog odnosa između tužiteljice i tuženog. Također, navedeno je da se apelantu odlukom iz ovog spora ne mogu priznati nikakva prava, niti utvrditi obaveze, te da ostvarenje eventualnih prava može tražiti u nekom drugom postupku.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 12.Apelant smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda došlo do povrede njegovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
- 13.Apelant navodi hronologiju događaja vezanu za parnični postupak koji je vođen pred sudovima između tužiteljice i tužene radi predaje u posjed spornog stana ističući da je on postao vlasnik predmetnog stana kojeg je kupio od tužene, a da je vlasništvo stekao upisom u knjigu položenih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova, a kao dokaz priložio je fotokopiju lista broj 2148 koji je izdala Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka. Apelant smatra da je ovako osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na dom zagarantirano članom 8. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi prije svega u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju koje se ogleda u tome što sudovi nisu utvrdili je li Ugovor broj 012/92 o kupovini stana koji je tužena zaključila sa tužiteljicom pravovaljan i je li u skladu sa Zakonom o prometu nepokretnosti, te je li tužiteljica koja nije vlasnica nekretnina uopće mogla tražiti predaju stana u posjed imajući u vidu odredbe Zakona o osnovnim imovinsko-pravnim odnosima. Apelant također ističe da su sudovi rješavajući sporna pitanja pogrešno primijenili materijalno pravo, a što je također dovelo do povrede prava na pravično suđenje.
- 14.Apelant ističe da je tužiteljica povratnica i pripadnica manjinskog naroda, te da je ukupno raspoloženje u Bosni i Hercegovini takvo da se čine ustupci ovim kategorijama stanovništva, pa i onda kada njihovi zahtjevi nisu zasnovani na zakonu. Zbog navedenog apelant smatra da je u ovom postupku evidentna i povreda prava na zabranu diskriminacije.
b) Odgovor na apelaciju
- 15.Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u svemu ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka navedenih u obrazloženju svoje odluke.
- 16.Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje iz kojeg proizlazi da su tužiteljica i tužena zaključile ugovor o udruživanju sredstava radi izgradnje predmetnog stana 28. januara 1992. godine; da se tim ugovorom tužena obavezala izgraditi predmetni stan tužiteljici do određenog roka i predati joj ga u posjed, a da se tužiteljica obavezala za to isplatiti cijenu stana do određenog roka; da je tužiteljica izvršila svoju ugovorenu obavezu u predviđenom roku, a da tužena nije izvršila svoju ugovorenu obavezu, tj. predala predmetni stan u ugovorenom roku tužiteljici, mada je stan izgradila. Okružni sud je potvrdio odluku prvostepenog suda koji je u skladu sa odredbama člana 262. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) obavezao tuženu da ispuni svoju ugovorenu obavezu, tj. da preda tužiteljici predmetni stan. Dalje, Okružni sud navodi da utvrđenje i stav prvostepenog suda nije doveden u pitanje žalbenim navodima, jer iz svih provedenih dokaza i nespornih navoda parničnih stranaka jasno proizlazi da je tužiteljica u cijelosti izvršila uplatu cijene stana na blagajni tužene o čemu posjeduje originalnu dokumentaciju, a da tužena, mada je izgradila predmetni stan, nikada ga nije predala u posjed tužiteljici. Okružni sud ističe da se tužiteljicino pravo zasnovano na zakonu ne može dovesti u pitanje naknadno zaključenim pravnim poslovima tužene sa drugim licima, jer bi u tom slučaju bilo povrijeđeno tužiteljicino pravo onako kako apelant ističe da je povrijeđeno njegovo pravo. Okružni sud konstatira da su bez osnova apelantovi navodi da sudovi nisu na valjan način cijenili karakter pravnog posla zaključenog između parničnih stranaka, jer da su ga cijenili pravilno zaključili bi da kupoprodajni ugovor parničnih stranaka nije sačinjen u smislu odredaba člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti. Ovaj sud zaključuje da je predmet spora ispunjenje ugovora pismeno zaključenog između tužiteljice i tužene 28. januara 1992. godine i izvršenog gotovo u pretežnom dijelu, jer je plaćena cijena stana, izgrađen stan i ostala je još samo predaja, pa se s aspekta pravilne primjene odredaba člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti i takav ugovor kao ugovor o prometu nepokretnosti smatra pravovaljanim.
- 17.Tužiteljica je u odgovoru na apelaciju istakla da je u toku predmetnog spora između nje i tužene Osnovni sud izdao privremenu mjeru zabrane otuđenja spornog stana. Prema tome, prodavac je znao za tu privremenu mjeru i stoga je samo po tom osnovu ništav taj pravni posao. Osim toga, apelant je ugovor ovjerio 2004. godine kada je do tada već tri puta spis po žalbi bio na Okružnom sudu. Dalje, tužiteljica navodi da apelant predmetni stan nije koristio već je tužena u stanu držala samo poslovni sto što je i konstatirano prilikom prinudnog useljenja u stan. Iz ukupnog ponašanja tužene proizlazi da je to bio fiktivni ugovor na osnovu kojeg je firma htjela zadržati stan. Tužiteljica ističe da podnosilac apelacije nije sudu prezentirao uplatnice o izvršenju uplate novca za predmetni stan, te da nisu povrijeđena apelantova prava, jer je apelant od samog početka znao da je ugovor fiktivan. Apelant pogrešno osporava tužiteljicino pravo i pažnju treba usmjeriti u pravcu tužene. Tužiteljica smatra da ne postoji povreda niti jednog prava iz Evropske konvencije i stoga predlaže da se apelacija odbije.
V. Relevantni propisi
- 18.Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 74/05)
"Član 369.
- 1)Lice koje ima pravni interes da u parnici koja teče među drugim licima jedna od stranaka uspije može se pridružiti ovoj stranci.
- 2)Umješač može stupiti u parnicu u toku cijelog postupka sve do pravosnažnosti odluke o tužbenom zahtjevu, kao i u toku postupka nastavljenog podnošenjem vanrednog pravnog lijeka.
- 3)Izjavu o stupanju u parnicu umješač može dati na ročištu ili pismenim podneskom."
- 19.Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 57/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96 i 39/03)
- 19.
Član 17.
(1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su izvršiti svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.
(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.
Član 122.
(1) U dvostranim ugovorima nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obavezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna da istovremeno ispuni svoju obavezu, izuzev ako je što drugo ugovoreno ili zakonom određeno, ili ako što drugo proistječe iz prirode posla.
(2) Ali, ako na sudu jedna strana istakne da nije dužna ispuniti svoju obavezu dok i druga strana ne ispuni svoju, sud će joj naložiti da ispuni svoju obavezu kad i druga strana ispuni svoju.
Član 262.
(3) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašten zahtijevati od dužnika ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.
(...)."
VI. Dopustivost
- 20.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora radi presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 21.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 22.Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora radi presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini."
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
"Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno."
- 23.Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi između ostalog i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Odluka Ustavnog suda broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava.
- 24.U odnosu na apelantov žalbeni navod da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije koje se ogleda u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili važeće materijalno-pravne propise. Vrhovni, Okružni i Osnovni sud su u obrazloženju svoje odluke naveli detaljne razloge za činjenične i pravne zaključke svoje odluke. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda nije zadatak ovih sudova preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
- 25.Apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda u konkretnom slučaju ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz apelacionih navoda proizlazi da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi ustvari na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na svoj stav (vidi Odluku broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02) prema kojem "nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je na pitanja koja su sadržana u ovom ustavu i sud nije nadležan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava". U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke i primjenu relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud u apelantovim navodima i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni, ili da su činjenice utvrđene proizvoljno ili nepravično, a na apelantovu štetu.
- 26.S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, budući da ništa ne ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije.
- 27.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da se ovi apelantovi žalbeni navodi u odnosu na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije moraju odbaciti kao prima faciae neosnovani.
- 28.Apelant također smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud konstatira da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti je obrazložio u čemu vidi kršenje ovog prava. Naime, apelant nije naveo predstavljaju li prema njegovom shvatanju odluke sudova miješanje u njegovo pravo na neometano uživanje imovine ili "lišavanje" imovine prema stavu 1. ovog člana, ili se eventualno radi o "nadziranju korištenja imovine" prema stavu 2. ovog člana. S obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi s članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava Ustavni sud zaključuje da se i apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju moraju odbaciti kao prima faciae neosnovani, jer činjenice predočene Ustavnom sudu nikako ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava.
- 29.Dalje, apelant ističe da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Međutim, apelant osim paušalnih navoda nije ponudio niti jedan dokaz koji bi učinio vjerovatnim i mogućim da se u konkretnom slučaju radi o povredi navedenog ustavnog prava. Naime, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, te ako nije dovoljno potkrijepljena i ako nema izgleda za uspjeh (vidi Ustavni sud, neobjavljena odluka o dopustivosti broj AP 373/04 od 18. maja 2005. godine). Zbog toga, Ustavni sud smatra da se i ovi apelantovi navodi moraju odbaciti kao prima faciae neosnovani.
- 30.U odnosu na povredu apelantovih prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-639/05 od 11. novembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. decembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 1. februara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija u odnosu na pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog radi kojeg apelacija nije dopustiva.
VI. Meritum
- 31.Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
- f)Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku."
Član 8. Evropske konvencije glasi:
"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
- 2.Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih."
- 32.Osnovni cilj člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihovo pravo na dom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 279-C, str. 56, stav 31).
- 33.Apelant smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda kojom je odbijena revizija tužene izjavljena protiv presude Okružnog suda kojoj se on kao umješač pridružio na strani tužene ističući da je on vlasnik spornog stana došlo do povrede njegovog prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
- 34.U konkretnom predmetu Ustavni sud mora najprije utvrditi može li se stan o kojem je riječ smatrati apelantovim "domom" u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, predstavljaju li preduzete mjere (u konkretnom slučaju donošenje sudskih presuda) "miješanje" u njegovo pravo na poštivanje doma, te je li to miješanje opravdano prema stavu 2. člana 8. Evropske konvencije.
- 35.Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava koja pojašnjava da je "dom" pojedinca u smislu člana 8. Evropske konvencije mjesto koje on ili ona koristi kao privatni dom, čak i ako je takvo korištenje nezakonito, sve dok javnost nema pristup tom mjestu izuzev za privatne svrhe (vidi Evropski sud, Buckley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. septembra 1996. godine, Izvještaji 1996-IV, aplikacija broj 20348/92; Loizidou protiv Turske, presuda od 18. decembra 1996. godine, Izvještaji 1996-VI, aplikacija broj 15318/89; Evropska komisija za ljudska prava, Pentidis protiv Grčke, izvještaj od 27. februara 1996. godine, aplikacija broj 23238/94; Evropski sud za ljudska prava, Pentidis protiv Grčke, odluka od 9. juna 1997, RJD 1997-III, broj 39).
- 36.Kad je riječ o pitanju može li se stan o kojem je riječ smatrati apelantovim "domom" u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije na osnovu činjeničnog stanja koje su utvrdili redovni sudovi, Ustavni sud zapaža da je apelant predmetni stan koristio od 8. oktobra 1996. godine do 30. aprila 2004. godine kada je na osnovu Rješenja o izvršenju Osnovnog suda broj I-3511/03 od 4. juna 2003. godine deložiran iz predmetnog stana. Činjenica da je apelant koristio navedeni stan kao svoj dom bila je nesporna u postupku koji je vođen pred nadležnim sudovima, pa je nesumnjivo da je riječ o apelantovom domu u smislu člana 8. Evropske konvencije.
- 37.S obzirom na navedeno, Ustavni sud treba razmotriti je li bilo miješanja u apelantova prava, i ako je bilo miješanja, je li ono bilo u skladu sa zakonom, te je li miješanje predstavljalo "neophodnu mjeru u demokratskom društvu" u vezi s jednim od ciljeva navedenih u stavu 2. člana 8. Evropske konvencije. U ovom kontekstu Ustavni sud treba razmotriti je li predmetna odluka imala legitiman cilj i je li predstavljala mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu kako bi se postigao taj cilj (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Dudgeon protiv Ujedinjenog Kraljevstva, serija A, broj 45, stav 43).
- 38.U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je Presudom Vrhovnog suda broj Rev-639/05 od 11. novembra 2005. godine utvrđeno da se apelantu čije je miješanje na strani tuženog dozvolio prvostepeni sud ne mogu priznati nikakva prava niti utvrditi obaveze, te da ostvarivanje eventualnih prava može tražiti u nekom drugom postupku. Ovo stoga što je u postupku pred nižestepenim sudovima nesporno utvrđeno da je prvobitno tužiteljica 28. januara 1992. godine sa tuženom zaključila ugovor o udruživanju sredstava radi izgradnje predmetnog stana, te da je na osnovu pismeno zaključenog ugovora u pretežnom dijelu izvršila ugovorenu obavezu u pogledu plaćanja cijene stana, a da tužena stan nije nikad predala u posjed tužiteljici. Tužiteljica je radi ispunjenja ugovora pravo vlasništva nad spornim stanom izdejstvovala u sudskom postupku i apelant je na osnovu Rješenja o izvršenju Osnovnog suda broj I-3511/03 od 4. juna 2003. godine donesenog na osnovu pravosnažne Presude Osnovnog suda broj P-177/02 od 9. maja 2002. godine deložiran iz predmetnog stana 30. aprila 2004. godine.
- 39.Dakle, miješanje u apelantov dom je zasnovano na zakonu kako je to pravilno i ocijenio Vrhovni sud, a apelantovi navodi kao umješača koji se pridružio na strani tužene tek nakon izjavljivanja revizije o tome da je vlasnik spornog stana nisu od utjecaja na razrješenje spornog odnosa između tužiteljice i tužene. Ovo stoga što je u sudskom postupku nesporno utvrđeno da je ugovor o udruživanju sredstava radi kupovine stana koji je tužiteljica zaključila sa tuženom pravovaljan, jer je tužiteljica u pretežnom dijelu platila ugovorenu cijenu stana, pa je na osnovu odredaba člana 262. stav 1. ZOO-a, tužena pravilno obavezana da ispuni svoju ugovorenu obavezu i preda tužiteljici predmetni stan u posjed. Stoga, Ustavni sud smatra da se primjena relevantnih odredaba materijalnog prava redovnih sudova u konkretnom slučaju ne može okarakterisati kao arbitrarna ili proizvoljna.
- 40.Naposljetku, Ustavni sud smatra da se osporene presude redovnih sudova kojim je usvojen tužiteljicin tužbeni zahtjev i naloženo tuženoj da preda sporni stan u posjed tužiteljici smatraju neophodnom mjerom u demokratskom društvu radi zaštite tužiteljicinih prava kao zakonite vlasnice stana, odnosno, takvo miješanje je predviđeno zakonom i neophodna mjera u demokratskom društvu radi zaštite prava i sloboda drugih.
- 41.Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 42.Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kad je miješanje u apelantovo pravo na dom zasnovano na zakonu i predstavlja neophodnu mjeru u demokratskom društvu radi zaštite prava i sloboda drugih.
- 43.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 44.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.