USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 5. juna 2007. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 77/07
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 534/06, rješavajući apelaciju Branka Banjanina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
Usvaja se apelacija Branka Banjanina.
Utvrđuje se povreda prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Okružnog suda u Trebinju broj Gž-422/05 od 27. decembra 2005. godine.
Na osnovu člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine održava se na snazi Presuda Osnovnog suda u Foči broj P-181/04 od 22. marta 2005. godine.
Na osnovu člana 74. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Osnovnom sudu u Foči da osigura izvršenje Presude broj P-181/04 od 22. marta 2005. godine u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke.
Nalaže se Osnovnom sudu u Foči da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Branko Banjanin (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnio je 6. marta 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-422/05 od 27. decembra 2005. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio apelantovu deložaciju po bilo kojem osnovu do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Ustavni sud je donio Odluku broj AP 534/06 od 23. marta 2006. godine kojom je odbijen apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
- 3.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Okružnog suda, Općine Kalinovik i OŠ "Ljutica Bogdan" kao učesnika u postupku zatraženo je 24. marta 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.
- 4.Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 28. aprila 2006. godine, Općina Kalinovik 14. i 18. aprila 2006. godine, OŠ "Ljutica Bogdan" 4. aprila 2006. godine, a Pravobranilaštvo Republike Srpske, Sjedište zamjenika Foča (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) 14. aprila 2006. godine.
- 5.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 8. maja 2007. godine.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 7.Apelant je tužbom koju je podnio Osnovnom sudu u Foči protiv Općine Kalinovik (u daljnjem tekstu: prvotužena) i protiv OŠ "Ljutica Bogdan" (u daljnjem tekstu: drugotužena) tražio da se utvrdi da Odluka prvotužene broj 01-372-691/04 od 16. septembra 2004. godine kojom je preneseno pravo davanja na trajno korištenje jednosobnog stana u Kalinoviku, ul. Omladinska broj 1 na Republičku upravu za geodetske i imovinsko-pravne poslove, Područni centar Trebinje, Područna jedinica Kalinovik (u daljnjem tekstu: Republička uprava) ne proizvodi pravna dejstva u odnosu na apelanta. Također, apelant je tražio da se utvrdi da je on stekao pravo otkupljivanja spornog stana na kojem pravo davanja na korištenje ima drugotužena, a na osnovu odluke prvotužene o prenosu tog prava kao ranijeg nosioca prava raspolaganja na spornom stanu, te da presuda zamjenjuje ugovor o otkupu tog stana dok takav ugovor ne bude zaključen prema Zakonu o privatizaciji državnih stanova.
- 8.Osnovni sud u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je Presudom broj P-181/04 od 22. marta 2005. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti. U obrazloženju ove odluke Osnovni sud je naveo da je iz provedenih dokaza jasno da je svojevremeno prvotužena, aktom Izvršnog odbora SO Kalinovik na traženje OŠ "Miladin Radivojević", pravnog prednika drugotužene, donijela odluku da se svi stanovi prvotužene koji su dati toj školi ostavljaju njoj na korištenje "sve dok postoji interes OŠ za korištenje u svrhu rješavanja stambenih pitanja svojih radnika". Dalje, prvostepeni sud je utvrdio da je drugotužena, imajući u vidu navedenu odluku i odluku Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Kalinovik (u daljnjem tekstu: OMI Kalinovik), koje je vratilo drugotuženoj sporni stan jer se radilo o "nezahtijevanom stanu", dodijelila stan na korištenje apelantu uz napomenu da će s njim zaključiti ugovor o zakupu u skladu sa Zakonom o privatizaciji državnih stanova. Osnovni sud je zaključio da je ovakvo postupanje drugotužene bilo pravilno i zakonito, naročito zato što je drugotuženi "kao dugogodišnji korisnik spornog stana koji je izgrađen još u periodu 1959/60. godine uvijek taj stan, kao i još tri stana u istoj zgradi, bez ikakvih problema i osporavanja nakon prve dodjele dodjeljivao svojim radnicima, npr. Tomislavu Đuroviću, Miloradu Laloviću, Mitru Sladoju i sl.". Na osnovu svih provedenih dokaza prvostepeni sud je zaključio da nije bilo nikakvih smetnji da drugotužena sporni stan dodijeli apelantu, s njim zaključi ugovor o zakupu i da on otkupi sporni stan. Također, prvostepeni sud je ukazao da je nakon što je drugotužena zaključila s apelantom ugovor o zakupu, prvotužena svojom odlukom dodijelila sporni stan na korištenje Republičkoj javnoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Republička uprava), koja čak nije ni općinski organ. Razmatrajući pitanje ko je vlasnik, odnosno nosilac trajnog prava korištenja, prvostepeni sud je ukazao da iz nalaza vještaka finansijske struke i drugih provedenih dokaza proizlazi da su radnici škole u periodu do ustavnih promjena iz 1974. godine ulagali sredstva u zajednički stambeni fond, a da nikada nije izvršen diobeni bilans između prvo i drugotužene, tako da nije definirano pitanje vlasništva, odnosno prava trajnog korištenja i raspolaganja. Međutim, sud je utvrdio da su dugi niz godina pravni prednik drugotužene i njezini radnici koristili stanove izgrađene uz pomoć stambenog fonda, da je drugotužena u tom periodu vršila raspodjelu tih stanova novim korisnicima, a da se prvotužena tome nikada nije protivila do ovog konkretnog slučaja. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da je neosnovano osporeno apelantovo pravo da kao zakonski korisnik spornog stana taj stan i otkupi.
- 9.Međutim, rješavajući žalbu prvotužene, Okružni sud je osporenom Presudom broj Gž-422/05 od 27. decembra 2005. godine preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti. U obrazloženju svoje odluke Okružni sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da je drugotužena dodijelila sporni stan apelantu kao svom radniku, te da je s njim 22. juna 2004. godine zaključila Ugovor o zakupu broj 156/04. Također, Okružni sud je naveo da je nesporno utvrđeno da je "Osnovni sud u Foči odbio ŠapelantovoĆ pravo da ovjeri ugovor o otkupu stana", a na osnovu mišljenja javnog pravobranioca koji je spornim smatrao pitanje ko je zakoniti davalac stana na korištenje. Također, Okružni sud navodi da je prvotužena svojom Odlukom broj 01-372-691/04 od 16. septembra 2004. godine prenijela pravo korištenja spornog stana na Republičku upravu.
- 10.Dalje, prema zaključku Okružnog suda nesporno je i to da je u spornom stanu sve do 1992. godine stanovao Aleksandar Cvetković (u daljnjem tekstu: raniji NSP), kojem je sporni stan dodijelila stambena komisija prvotužene budući da je bio radnik škole - prednika drugotužene, a nakon što ga je on napustio zbog ratnih dešavanja, OMI Kalinovik je stavio sporni stan na raspolaganje drugotuženoj kao "nezahtijevan" stan. Sporno je, međutim, prema mišljenju Okružnog suda je li drugotužena kao pravni slijednik OŠ "Milan Radivojević" u konkretnom slučaju i ovlašteni davalac stana na korištenje u smislu odredaba člana 24. Zakona o stambenim odnosima.
- 11.Okružni sud smatra da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da je neosnovan prigovor prvotužene da drugotužena nije vlasnik stana, pa da stoga i ne može biti davalac stana na korištenje, kao i zaključak da je Aktom prvotužene broj 02-376-10/90 od 16. jula 1990. godine preneseno na prednika drugotužene pravo korištenja spornog stana. Naime, Okružni sud navodi da je ranijem NSP sporni stan na korištenje dala prvotužena koja je istovremeno i nosilac prava raspolaganja što jasno proizlazi iz provedenih dokaza. Naime, kako dalje obrazlaže Okružni sud, pravo davanja stana na korištenje ima onaj subjekt koji ima pravo raspolaganja na određenom stanu, pa koji prema tome može prenijeti pravo davanja na korištenje i na neki drugi pravni subjekt o čemu mora biti zaključen ugovor u posebnoj formi u skladu s članom 5. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. Također, Okružni sud navodi da za stjecanje prava korištenja nije dovoljan akt o dodjeli stana, niti ugovor o zakupu u konkretnom slučaju, pa ni useljenje u stan, već se ugovor mora zasnivati na aktu raspolaganja ovlaštenog davaoca stana na korištenje. Ako takav valjan akt nedostaje, zaključuje Okružni sud, ne može se prema odredbama čl. 37. i 38. Zakona o stambenim odnosima steći stanarsko pravo, niti zakupni odnos kao u konkretnom slučaju. Osim toga, Okružni sud konstatira da iz nalaza vještaka finansijske struke "nedvojbeno proizlazi da je nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu Š...Ć Općina Kalinovik".
- 12.Na osnovu izloženog, Okružni sud je zaključio da iz dokaza koji su provedeni u prvostepenom postupku ne proizlazi da je prvotužena kao nosilac prava raspolaganja na spornom stanu prenijela pravo davanja predmetnog stana na prednika drugotužene aktom iz 1990. godine, te da je drugotužena neovlašteno raspolagala spornim stanom kada ga je dodijelila apelantu zbog čega je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 13.Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Okružnog suda prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s navedenim članovima iz Evropske konvencije. Povredu prava na pravičan postupak apelant vidi u tome što smatra da je osporena presuda proizvoljna i "bez ozbiljnog zakonskog uporišta", naročito zbog utvrđenja da pravo raspolaganja ima prvotužena, a da je drugotužena nezakonito raspolagala spornim stanom. Dalje, apelant smatra da se Okružni sud nezakonito umiješao u njegovo pravo na dom i pravo na imovinu, jer mu je stan dodijeljen u zakonitoj proceduri i od ovlaštenog lica. Apelant prije svega navodi da je u Aktu SO Kalinovik broj 01-372-10/90 od 16. jula 1990. godine navedeno da svi stanovi koji su dati na korištenje predniku drugotužene ostanu na korištenje drugotuženoj "sve dok postoji interes OŠ za korištenje u svrhu rješavanja pitanja svojih radnika". Apelant navodi da je nesporno da ovakav interes i dalje postoji, jer je drugotužena tražila od OMI Kalinovik vraćanje spornog stana, pa joj je on predat u posjed.
- 14.Također, apelant smatra da je diskriminiran u odnosu na druga lica koja su također radnici drugotužene kojima je škola dodijelila na korištenje stanove u istoj zgradi u kojoj se nalazi i sporni stan, a kojima nije osporeno pravo na otkup stana iako se nalaze u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao apelant. Naime, apelant navodi da se prvotužena prvi put usprotivila tome da drugotužena svojim radnicima dodjeljuje stanove u konkretnom slučaju kada je stan dodijeljen apelantu, mada je do tada "bila saglasna takvoj dodjeli", pa je svim drugim radnicima drugotužene dala saglasnost za otkup stanova, a uskratila ga je samo apelantu. Ovo, kako navodi apelant, predstavlja nedozvoljeno razlikovanje koje nema objektivno i razumno opravdanje ni u jednom zakonskom propisu. Obrazlažući dalje navode o diskriminaciji apelant navodi da se svi stanovi nalaze u istoj zgradi koja je finansirana zajedničkim sredstvima iz "fonda za stambenu izgradnju", da je općinska stambena komisija četiri stana dodijelila prvi put radnicima škole, a po jedan stan radniku prvotužene i radniku Doma zdravlja. Nakon što su ti radnici drugotužene prestali koristiti te stanove, drugotužena je i dalje vršila dodjelu drugim svojim radnicima, a prvotužena se prvi put u apelantovom slučaju usprotivila pravu drugotužene da vrši dodjelu tih stanova na korištenje. Također, apelant navodi da je prvotužena u postupku otkupa stanova svim ostalim radnicima drugotužene koji su bili nosioci stanarskog prava dala saglasnost za otkup, da je takvu saglasnost dala i za stan koji je Dom zdravlja dodijelio na korištenje svom radniku, a da je saglasnost uskratila samo apelantu, bez ikakvog opravdanog razloga.
b) Odgovor na apelaciju
- 15.Okružni sud u odgovoru osporava navode iz apelacije i ističe da su neosnovane apelantove tvrdnje da su mu prekršena ljudska prava na koja se poziva, a naročito da je diskriminiran. Naime, Okružni sud smatra da je drugotužena dodijelila apelantu sporni stan iako nije bila ovlašteni davalac stana na korištenje, te da je osporena odluka donesena ispravnim tumačenjem relevantnih zakona.
- 16.Pravobranilaštvo je dostavilo odgovor u ime prvotužene navodeći da osporava navode iz apelacije. Prije svega, Pravobranilaštvo navodi da su neosnovani apelantovi navodi da je Okružni sud osporenu presudu zasnovao na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te da je sud utvrdio da isključivo pravo na spornom stanu ima prvotužena. Dalje, Pravobranilaštvo osporava i navode o kršenju prava na imovinu, prava na dom i nediskriminaciju, a što se tiče apelantovih navoda o različitom tretmanu navodi da pitanje otkupa drugih radnika drugotužene i drugih nosilaca stanarskog prava u istoj situaciji nije bilo predmet ovog spora.
- 17.Prvotužena je u svom odgovoru na apelaciju navela da su apelacioni navodi "korektni i objektivni" i da "preslikavaju jedan veoma kompleksan problem stambene problematike prethodnog perioda". Prvotužena je navela da je zgrada u kojoj se nalazi sporni stan izgrađena 1959/60. godine, te da se s obzirom na kompleksnost finansiranja stambene izgradnje u tom periodu ne može jasno razgraničiti koliki je čiji udjel u finansiranju, pa dakle ni vlasnik, odnosno nosilac prava raspolaganja na pojedinim stambenim jedinicama. U tom periodu su, kako dalje navodi, sredstva udruživana i uplaćivana u jedinstven općinski stambeni fond, a te je stanove dodjeljivala općinska stambena komisija, ali to se ne može suštinski poistovjetiti s pravom raspolaganja prvotužene "kako je upisano iz formalnih i praktičnih razloga". Dalje, prvotužena navodi da je prvu dodjelu stana nekom nosiocu stanarskog prava vršila općinska stambena komisija za sve nosioce stanarskog prava čije je preduzeće ili ustanova učestvovalo u sufinansiranju stambene izgradnje kroz stambeni fond, ali da je kasnije, kad bi iz nekog razloga prvobitni nosilac stanarskog prava prestao s korištenjem tog stana, dodjelu vršilo neposredno pravno lice gdje je radio prvobitni nosilac stanarskog prava. Također, prvotužena ukazuje i na svoj akt iz 1990. godine na koji se pozvao i apelant, a kojim je data saglasnost prvotužene da stanovi koji su dati radnicima prednika drugotužene ostanu na raspolaganju toj školi u svrhu rješavanja stambenih pitanja njezinih radnika. Također, prvotužena navodi da je nesporno da je samo apelantu osporeno pravo otkupljivanja spornog stana u zgradi u kojoj su "otkup stana neometano izvršila tri radnika osnovne škole".
- 18.Dopisom od 18. aprila 2006. godine prvotužena je obavijestila Ustavni sud da nije tražila zastupanje Pravobranilaštva u smislu Zakona o pravobranilaštvu RS, te da su obavijestili Pravobranilaštvo da je prvotužena samostalno dala odgovor na apelaciju. Općina Kalinovik dalje navodi da je načelnik Općine odredio lice za zastupanje, a da je Pravobranilaštvo svoj odgovor poslalo, a da čak Ustavni sud nije od njih ni zatražio da se očituju o apelaciji, niti je to prvotužena od njih tražila. Stoga, prvotužena traži da Ustavni sud ne uzme u obzir odgovor koji je dostavilo Pravobranilaštvo, već odgovor koji je prvotužena dala direktno.
- 19.Drugotužena je u odgovoru navela da je apelantu sporni stan dodijeljen prema Pravilniku o dodjeli stanova i prema propisanoj proceduri. Drugotužena navodi da je na osnovu odluke i rješenja o dodjeli stana od 3. januara 2003. godine s apelantom zaključen Ugovor o zakupu broj 156/04 od 22. juna 2004. godine, a zatim i Ugovor o otkupu stana broj 224/04 od 17. septembra 2004. godine. Drugotužena smatra da je apelantu zakonito dodijelila stan, naročito imajući u vidu da je u vrijeme kada je sporni stan prvi put dodijeljen postojao samo jedan stambeni fond na nivou općine u koji su sredstva uplaćivali i radnici škole, a "škola je općinska". Drugotužena smatra da su opravdani navodi iz apelacije o tome da su prekršena apelantova prava na koja se poziva.
V. Relevantni propisi
- 20.U Zakonu o stambenim odnosima Republike Srpske ("Službeni list SRBiH" br. 13/74, 23/76, 34/83, 12/87 i 36/89, te "Službeni glasnik RS" br. 19/93 i 22/93) relevantne odredbe glase:
"Član 5.
Preduzeća, društvene zajednice i druga pravna lica imaju pravo dati na korištenje stanove (u daljnjem tekstu: davalac stana na korištenje) koje su kao investitori izgradili ili po drugom osnovu stekli.
Davalac stana na korištenje može svoje pravo davanja stana na korištenje prenijeti na drugo društveno pravno lice o čemu se zaključuje ugovor u pisanoj formi. Š...Ć
Član 11.
Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Š...Ć
Član 24.
Davalac stana na korištenje dodjeljuje stan na korištenje u skladu sa samoupravnim općim aktom. Š...Ć"
- 21.U Zakonu o privatizaciji državnih stanova ("Službeni glasnik RS" br. 11/00, 18/01, 35/01, 47/02, 65/03, 3/04 i 70/04) relevantne odredbe glase (neslužbena prečišćena verzija):
"Član 9.
Š...Ć Stan u državnoj svojini na kojem je sporno stanarsko pravo ne može se otkupiti do pravosnažnog okončanja spora. Š...Ć
Član 13.
Stan u državnoj svojini daje u otkup republika, grad, općina, preduzeće, ustanova ili drugo pravno lice koje je stan kao investitor izgradilo ili po drugom osnovu steklo (u daljnjem tekstu: prodavac). Š...Ć
Član 37.
Ukoliko se ne zaključi ugovor o otkupu stana do 31. januara 2004. godine ili u roku od godinu dana od dana okončanja spora iz člana 9. stav 2. ovog zakona, zavisno koji je datum kasniji, pravno lice iz člana 13. stav 1. ovog zakona (u daljnjem tekstu: zakupodavac) i nosilac stanarskog prava (u daljnjem tekstu: zakupac), dužni su u narednih 60 dana zaključiti ugovor o zakupu stana na neodređeno vrijeme u skladu s odredbama ovog zakona.
Nosilac stanarskog prava koji je stan napustio u periodu od 30. aprila 1991. godine do 19. decembra 1998. godine ima pravo otkupiti stan u skladu s ovim zakonom u roku od jedne godine od dana stupanja u posjed stana ili do 31. januara 2004. godine, ako je taj rok istekao.
Lice koje stupanjem na snagu ovog zakona nije steklo uvjete za otkup stana, nastavlja koristiti stan na osnovu zakupa."
VI. Dopustivost
- 22.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 23.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 24.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda u Trebinju broj Gž-422/05 od 27. decembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. januara 2006. godine, a apelacija je podnesena 6. marta 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 25.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 26.Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s uživanjem navedenih prava iz Evropske konvencije.
Nediskriminacija u odnosu na pravo na dom
- 27.Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
Š...Ć
f)Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku."
- 28.Član 8. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
- 29.Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Nediskriminacija
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status."
- 30.Član 14. Evropske konvencije glasi:
"Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status."
- 31.Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava neovisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu može pozvati samo u vezi s "uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom". U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46. f, i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu s ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99), kao i na stanove u kojima stanuju "bespravni korisnici" ističući da apelantov pravni odnos sa stanom nije bitan prilikom određivanja može li se taj stan smatrati apelantovim domom ili ne (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1100/04 od 17. novembra 2005. godine). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelant u spornom stanu zasnovao svoj dom, te da je član 8. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju, pa se u vezi s tim članom može ispitati i član 14. Evropske konvencije.
- 32.Ustavni sud podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda Marckx protiv Belgije, op. cit, str. 16, stav 33 i Ustavni sud, Odluka broj U 64/01 od 26. septembra 2003. godine). Stoga je prvo potrebno ustanoviti je li se prema apelantu postupalo drugačije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Ustavni sud je u svojoj jurisprudenciji, prateći pravnu praksu Evropskog suda za ljudska prava, zaključio da se svako različito postupanje ima smatrati diskriminacijskim ako ne stremi legitimnom cilju, ako nema razumno i objektivno opravdanje i ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi već citiranu Odluku Ustavnog suda broj U 64/01 i Odluku broj AP 98/03 od 27. oktobra 2004. godine).
- 33.U konkretnom slučaju, u prvostepenom postupku je utvrđeno da je drugotužena učestvovala sa svojim sredstvima u izgradnji stambene zgrade u kojoj se nalazi i sporni stan, ali da pitanje razgraničenja vlasništva na tim stanovima prema uloženim sredstvima nije nikada formalno rješavano. U periodu kada je građena navedena stambena zgrada postojalo je društveno vlasništvo, a sredstva za izgradnju stanova su udruživana u fondove stambene izgradnje bez razgraničavanja prava vlasništva investitora na izgrađenim objektima. Također, prvostepeni sud je iz provedenih dokaza utvrdio i da je prvu dodjelu stanova u tako izgrađenoj zgradi u periodu 1959/60. godine izvršila općinska stambena komisija od čega su četiri stana data na korištenje radnicima prednika drugotužene, a da je kasnije, nakon što bi prvobitnim nosiocima stanarskog prava na tim stanovima prestalo stanarsko pravo, drugotužena vršila dodjelu stanova na korištenje svojim radnicima prema svom pravilniku o raspodjeli stanova, ali i prema aktu prvotužene iz 1990. godine iz kojeg nesporno proizlazi da se ti stanovi ostavljaju na korištenje drugotuženoj radi rješavanja stambenih potreba njezinih radnika. Prvostepeni sud je utvrdio, a to nije osporila ni prvotužena kao ni Okružni sud, da su tri stana koje je na takav način dodijelila drugotužena otkupljena bez problema i isticanja bilo kakvih zakonskih zapreka prvotužene. Međutim, u slučaju otkupa spornog stana takvo pravo je osporeno apelantu i to primjenom istih odredaba Zakona o stambenim odnosima i Zakona o privatizaciji državnih stanova.
- 34.Naime, iz spisa proizlazi da je samo u apelantovom slučaju nadležni stambeni organ prvotužene odbio dati saglasnost za otkup stana navodeći da drugotužena nije bila ovlaštena dati taj stan na korištenje, te da je za to ovlaštena samo prvotužena kao isključivi nosilac prava raspolaganja. Međutim, u ostala tri slučaja u kojima je drugotužena također svojim radnicima dala stanove na korištenje, kao i u drugim sličnim slučajevima koje apelant navodi, općinski stambeni organ je dao saglasnost za otkup tako dodijeljenih stanova ne osporavajući drugotuženoj ili drugim davaocima pravo dodjele tih stanova na korištenje. Ovakvo postupanje i različita primjena istih propisa u istim ili sličnim slučajevima nije pred Ustavnim sudom na bilo koji način opravdano. Naprotiv, prvotužena je kao učesnik u postupku u svom odgovoru na apelaciju priznala da su osnovane apelantove tvrdnje da je diskriminiran, jer je različit tretman u primjeni zakonskih propisa u istim situacijama postojao samo u odnosu na njega.
- 35.Ustavni sud smatra da je apelant odbijanjem nadležnog stambenog organa da mu da saglasnost za otkup stana nesumnjivo doveden u različit pravni položaj u odnosu na lica u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji tako što je samo njemu intervencijom javne vlasti onemogućeno i daljnje mirno uživanje u svom pravu na dom, dok takvog miješanja u ovo pravo nije bilo u slučaju drugih lica u istoj situaciji. Prvotužena za ovakav različit tretman nije dala nikakvo obrazloženje, već je, naprotiv, priznala osnovanost apelantovih navoda o diskriminaciji. Osim toga, Okružni sud je odlučujući u žalbenom postupku zaključio da je ovakvo odbijanje davanja saglasnosti za otkup stana bilo rezultat pravilne primjene materijalnog prava, ali se nije upuštao u ispitivanje opravdanosti različitog postupanja prema apelantu u odnosu na lica u istoj situaciji i opravdanosti različite primjene istih propisa u istim slučajevima. Okružni sud je jedino zaključio da "iz sadržine samo tužbenog zahtjeva proizlazi da je takav zahtjev prema svojoj pravnoj prirodi prejudicijelni zahtjev i da bi se njegovo dejstvo odnosilo na inter partes, samo u odnosu na ŠapelantaĆ, a ne erga omnes, u skladu s članom 103. Zakona o stambenim odnosima". Ustavni sud, prije svega, zapaža da član na koji se Okružni sud poziva u ovom svom zaključku ne postoji u Zakonu o stambenim odnosima, pa je ovakvo pozivanje na nepostojeći materijalni propis proizvoljno.
- 36.Osim toga, Ustavni sud ističe da su prema članu II/2. u vezi s članom II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, svi sudovi i drugi organi vlasti u Bosni i Hercegovini dužni primjenjivati ljudska prava i osnovne slobode predviđene u Evropskoj konvenciji i njezinim protokolima i to bez diskriminacije zabranjene članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije. U vezi s ovim, Ustavni sud naglašava da puna primjena čl. II/2, II/4. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine zahtijeva, inter allia, od svih sudova u Bosni i Hercegovini direktnu primjenu ovih ustavnih odredaba i Evropske konvencije kada odlučuju o zaštiti i ostvarivanju ljudskih prava i osnovnih sloboda (vidi već citiranu Odluku Ustavnog suda broj U 64/01). Međutim, Ustavni sud zapaža da javne vlasti, uključujući i Okružni sud, nisu uzele u obzir ove ustavne odredbe, niti je obrazloženo zbog čega je u konkretnom slučaju opravdana drugačija primjena istih propisa u odnosu na slične slučajeve.
- 37.Ustavni sud smatra da je apelant osporenom odlukom Okružnog suda i nedavanjem saglasnosti nadležnog stambenog organa prvotužene nesumnjivo doveden u pravno nesiguran položaj, drugačiji od položaja drugih lica u istoj situaciji, tj. drugih radnika drugotužene koji su na identičan način otkupili svoje stanove. Za ovakav različit tretman nije pruženo razumno opravdanje, tj. koji se legitiman cilj želio postići sprečavajući apelanta da ostvari pravo koje su drugi u istoj situaciji ostvarili prema istim propisima, niti su dati bilo kakvi razlozi za drugačiju primjenu propisa u ovom slučaju u odnosu na druge, iste slučajeve. Osim toga, ovakvim različitim apelantovim tretmanom u uživanju prava na dom krši se i princip pravne sigurnosti koji operira kao sastavni element principa vladavine prava unutar demokratskog društva u pogledu svih ustavnih prava, a koji je zaštićen članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine (vidi mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava, Iatridis v. Grčke, presuda od 25. marta 1999, Izvještaji i odluke 1999-II, stav 58).
- 38.Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je odlučio da u ovom predmetu odluči o meritumu predmeta i odluku dostavi nadležnom sudu radi osiguranja apelantovih ustavnih prava, a u skladu s članom 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Ostali navodi
- 39.U svjetlu zaključka o kršenju prava na nediskriminaciju u vezi s pravom na dom, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.
VIII. Zaključak
- 40.Postoji kršenje prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada je do miješanja u apelantovo pravo na dom došlo zbog različite primjene istih propisa na apelanta u odnosu na lica u istoj situaciji, a nije dokazano da je takav različit tretman imao legitiman cilj i razumno opravdanje zbog čega ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želio ostvariti.
- 41.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 42.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.