USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 6. jula 2007. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 77/07
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 855/06, rješavajući apelaciju Gordane Kojić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Tudor Pantiru, sudija
Mato Tadić, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
Krstan Simić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Gordane Kojić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-691/05 od 26. januara 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-271/04 od 29. marta 2005. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Gordana Kojić (u daljnjem tekstu: apelantica) koju zastupa Krsto Polić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 17. marta 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-691/05 od 26. januara 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-271/04 od 29. marta 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, kao i od firme "Energoinvest" zatraženo je 10. aprila 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 24. aprila 2006. godine, Kantonalni sud 18. maja 2006. godine, Općinski sud 26. aprila 2006. godine, dok firma "Energoinvest" nije dostavila odgovor na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 4. maja 2007. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Rješenjem firme "Energoinvest" broj 44-127/91 od 10. juna 1991. godine apelantica je upućena na rad u Libiju, u kompaniju "JV AIN ZARA" na radno mjesto prevoditeljice -inokorespondentice. Apelantica je u navedenoj kompaniji radila neprekidno od 1. jula 1991. godine do 31. decembra 1993. godine. Kako nije primala plaću u skladu s rješenjem o upućivanju i određivanju plaće, kao i potpisanim ugovorom i utvrđenim brojem bodova za radno mjesto prevoditeljice, podnijela je Općinskom sudu tužbeni zahtjev za isplatu 14.158,02 USD na ime neisplaćenih plaća i to u protivvrijednosti u konvertibilnim markama prema srednjem kursu Centralne banke Bosne i Hercegovine na dan isplate sa zakonskim kamatama obračunatim od 1. oktobra 1997. godine pa do isplate, kao i da joj se uplate doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje kod PIO/MIO Federacije Bosne i Hercegovine za period od 1. jula 1991. godine do 31. decembra 1993. godine, te da joj se taj period prizna kao radni staž i uvede u radnu knjižicu uz naknadu troškova spora, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
- 7.Presudom Općinskog suda broj Pr-108/97 od 12. novembra 2004. godine usvojen je apelanticin tužbeni zahtjev i tužena firma "Energoinvest" je obavezana apelantici isplatiti 14.158,02 USD na ime neisplaćenog dijela plaće i to u protivvrijednosti u konvertibilnim markama prema srednjem kursu Centralne banke Bosne i Hercegovine na dan isplate sa zakonskim kamatama obračunatim u skladu sa zakonom od 1. oktobra 1997. godine, naknaditi joj troškove postupka u iznosu od 8.725,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
- 8.Dio apelanticinog zahtjeva za priznavanje radnog staža od 1. jula 1991. godine do 31. decembra 1993. godine je odbijen, a za dio zahtjeva kojim je apelantica tražila uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje kod PIO/MIO Federacije Bosne i Hercegovine za period od 1. jula 1991. godine do 31. decembra 1993. godine Općinski sud se proglasio apsolutno nenadležnim i tužbu u tom dijelu odbacio kao neosnovanu.
- 9.Na osnovu činjenica i provedenih dokaza prvostepeni sud je utvrdio da je ugovor o osnivanju zajedničke firme sklopljen 26. jula 1989. godine između firme "NCCMMW" i "Co Energoinvest" i to na projektu "JV AIN ZARA", te da se radi o zajedničkoj firmi kao rezultatu zajedničkog ulaganja ovih dviju firmi, kao i to da je tuženi apelanticu uputio na privremeni rad u kompaniju "JV AIN ZARA" i to na osnovu Rješenja broj 44-127/91 od 10. juna 1991. godine kojim je utvrđeno da lični dohodak isplaćuje kompanija "JV AIN ZARA", a u skladu s libijskim propisima.
- 10.U dijelu zahtjeva koji se odnosi na upisivanje radnog staža apelantica je odbijena prema članu 3, a u vezi s članom 126. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine zbog neopredijeljenosti tužbenog zahtjeva, dok se u vezi s dijelom tužbenog zahtjeva koji se tiče uplate doprinosa sud proglasio apsolutno nenadležnim.
- 11.Presudom Kantonalnog suda broj Gž-2714/04 od 29. marta 2005. godine žalba tužene firme "Energoinvest" u dijelu u kojem je tužena obavezana na isplatu 14.158,02 USD je usvojena i taj dio tužbenog zahtjeva je odbijen, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena. Kantonalni sud je utvrdio da prema ugovoru između firmi i rješenju o upućivanju apelantice u zajedničku kompaniju proizlazi da obaveza isplata plaća pada na teret firme u koju je apelantica upućena, pa je sud proglasio firmu "Energoinvest" pasivno nelegitimiranim pravnim licem kojem nije u obavezi isplata plaća apelantici. Prvostepeni sud je prema presudi Kantonalnog suda pravilno utvrdio činjenično stanje, ali pogrešno primijenio materijalno pravo.
- 12.Presudom Vrhovnog suda broj Rev-691/05 od 26. januara 2006. godine apelanticina revizija je odbijena. U obrazloženju navedene presude Vrhovni sud je utvrdio da je u osporenoj presudi pravilno izveden zaključak o osnovanosti prigovora tužene u pogledu nedostatka pasivne legitimacije i pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbijen. Vrhovni sud je utvrdio da je u osporenoj presudi pravilno izveden zaključak o osnovanosti prigovora pasivne legitimacije tužene strane, jer se pravo na isplatu u ovom radnom sporu ne vezuje za postojanje radnog odnosa nego za činjenicu da za vrijeme privremenog rada plaće radniku isplaćuje kompanija u koju se radnik upućuje.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 13.Apelantica navodi da joj je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U toku sudskog postupka utvrđene su činjenice i izvedeni mnogobrojni dokazi koji nesporno ukazuju da tužena firma "Energoinvest" duguje apelantici iznos od 14.158,02 USD, a na koji tužena u toku vođenja parničnog postupka nije imala nikakvih primjedaba. Prigovora nije bilo ni na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, niti na rekapitulacijsku listu obračunatih i isplaćenih plaća. Iz ovih razloga osporena presuda Kantonalnog suda je prema apelanticinom mišljenju kontradiktorna sama sebi, nejasna i nerazumljiva. Posebno je neodrživ stav da tužena nije pasivno legitimirana, dakle odgovorna za isplatu neisplaćenih plaća. Ovaj stav se zasniva na Rješenju broj 44-147/91 od 10. juna 1991. godine kojim se apelantica upućuje na rad u Libiju, u zajedničku kompaniju "JV AIN ZARA", a lične dohotke transferira zajednička kompanija dok obračun i isplata plaća pada na teret zajedničke kompanije "JV AIN ZARA". Iz prvostepene presude proizlazi da se tužena saglasila i priznala tužbeni zahtjev ne osporavajući navode iz tužbe i priznajući osnov i visinu tužbenog zahtjeva. S obzirom na izneseno očigledno je tužena, kako navodi apelantica, tokom cijelog postupka vršeći opstrukciju nastojala izbjeći ispunjenje svojih novčanih obaveza prema njoj. Prema nezvaničnom saznanju projekt "JV AIN ZARA" u Libiji je završen i time ugašena zajednička kompanija "Energoinvesta" i firme "NCCMMW". Prema tim saznanjima izvršeno je saldiranje dugovanja i potraživanja, pa su tako morala biti obuhvaćena i sredstva koja se odnose na neisplaćene plaće apelantici. Iz tih razloga tuženi učesnik u postupku je u toku sudskog postupka i uskraćivao sudu finansijsku dokumentaciju iz koje bi se navodno jasno utvrdile obaveze firme "Energoinvest" prema apelantici. Apelantica na kraju predlaže da se o njezinom predmetu odluči u meritumu, osporene presude proglase nevažećim i predmet uputi sudu na ponovni postupak.
b) Odgovor na apelaciju
- 14.U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da ostaje kod razloga iznesenih u svojoj Presudi broj Rev-691/05 od 26. januara 2006. godine.
- 15.U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da ostaje kod razloga iznesenih u svojoj Presudi broj Gž-2714/04 od 29. marta 2005. godine.
V. Relevantni propisi
- 16.U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase:
"Član 262.
(1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.
(2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio.
(...)"
- 17.U Zakonu o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/94) relevantne odredbe glase:
"Član 80.
Radnik ima pravo podnositi nadležnim organima u organizaciji, odnosno poslodavcu zahtjeve radi ostvarivanja svojih prava iz radnog odnosa, kao i prigovor protiv odluka koje ti organi donose o njegovim pravima, obavezama i odgovornostima.
Prigovor iz stava 1. ovog člana radnik podnosi organu utvrđenom općim aktom, odnosno kolektivnim ugovorom u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana kad je saznao za povredu prava.
Podnošenje prigovora iz stava 1. ovog člana zadržava izvršenje odluke do donošenja konačne odluke u organizaciji, odnosno poslodavca izuzev u slučajevima utvrđenim zakonom."
- 18.U Zakonu u radu ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:
"Član 1.
Ovim zakonom uređuje se zaključivanje ugovora o radu, radno vrijeme, plaće, prestanak ugovora o radu, ostvarivanje prava i obaveza iz radnog odnosa, zaključivanje kolektivnih ugovora, mirno rješavanje kolektivnih radnih sporova i druga pitanja iz radnog odnosa, ako drugim zakonom nije drugačije određeno.
Član 22.
Ako se zaposlenik upućuje na rad u inostranstvo zaključuje se pismeni ugovor o radu prije odlaska zaposlenika u inostranstvo.
Ugovor iz stava 1. ovog člana sadrži pored podataka iz člana 21. ovog zakona i podatke o:
- 1.trajanju rada u inostranstvu;
- 2.valuti u kojoj će se isplaćivati plaća i drugim primanjima u novcu i naturi na koja zaposlenik ima pravo za vrijeme rada u inostranstvu;
- 3.uvjetima vraćanja u zemlju.
Član 68.
Plaće zaposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
Član 102.
U ostvarivanju pojedinačnih prava iz radnog odnosa zaposlenik može zahtijevati ostvarivanje tih prava kod poslodavca, pred nadležnim sudom i drugim organima, u skladu s ovim zakonom.
Član 103.
Zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dana dostavljanja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog prava.
Ako poslodavac u roku od 15 dana od dana dostavljanja zaposlenikovog zahtjeva iz stava 1. ovog člana ne udovolji tom zahtjevu, zaposlenik može u daljnjem roku od 15 dana tražiti zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.Š....Ć"
- 19.U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 53/03) relevantna odredba glasi:
"Član 229.
Drugostepeni sud će u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave presudom preinačiti prvostepenu presudu ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
Š...Ć
- 4)ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo."
VI. Dopustivost
- 20.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 21.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio.
- 22.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-691/05 od 26. januara 2006. godine protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelacija je podnesena 17. marta 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 23.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 24.Apelantica osporava navedene presude tvrdeći da joj je tim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 25.Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode Š...Ć što uključuje:
(...)
- k)pravo na imovinu."
- 26.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
- 26.
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na nesmetano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 27.Prilikom razmatranja je li došlo do povrede apelanticinog prava na imovinu, Ustavni sud najprije mora utvrditi je li apelantica titular prava koja spadaju u okvir zaštite člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Predmet spora je isplata neisplaćenih plaća, a prema praksi Evropskog suda za ljudska prava plaće spadaju u djelokrug zaštite člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Smokovits i dr. protiv Grčke, presuda od 11. aprila 2002. godine, aplikacija broj 46356/99, stav 32). Na ovo ne utječe činjenica da apelantica nije dobila plaće koje je potraživala, jer ona ima zakonski opravdano očekivanje za njezinu isplatu jer se plaća smatra apelanticinom imovinom, pa proizlazi da je ona nositeljica prava koja su zaštićena pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 28.Ustavni sud podsjeća na svoje ranije odluke i jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava kojima je utvrđeno da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, jeste opće prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da se lišavanje imovine može desiti pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva istog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu s općim interesom. Sva tri navedena pravila nisu nepovezana i u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo odnose se na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-A, strana 29, stav 51).
- 29.Apelantica nije posebno obrazložila kršenje prava na imovinu, niti se konkretno pozvala na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već smatra da je ovo njezino pravo povrijeđeno zato što su Kantonalni i Vrhovni sud pogrešno utvrdili činjenično stanje smatrajući da tužena firma nije stranka u postupku, odnosno da nije pasivno legitimirana i da je stoga sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelantica smatra da je firma "Energoinvest" pasivno legitimirana i odgovorna za isplatu neisplaćenih plaća, jer je upravo ova firma izdala apelantici rješenje o njezinom upućivanju na rad u zajedničku kompaniju "JV AIN ZARA".
- 30.Ustavni sud podsjeća da općenito nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kad je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
- 31.U konkretnom slučaju, osporenim presudama Vrhovnog suda i Kantonalnog suda utvrđuje se da tužena firma "Energoinvest" nije obaveznik isplate plaća apelantici, jer nije pasivno legitimirana u ovom parničnom postupku. Sudovi su naveli da to proizlazi iz Pravilnika o organizaciji rada i radnih jedinica u inostranstvu i postupka upućivanja radnika na privremeni rad u inostranstvo, ugovora o radu koji je apelantica zaključila sa zajedničkom kompanijom "JV AIN ZARA" i Rješenja broj 44-127/91 od 13. juna 1991. godine kojim je apelantica upućena na rad u Libiju.
- 32.U tački 3. Rješenja broj 44-127/91 od 10. juna 1991. godine kojim je apelantica upućena na rad u zajedničku kompaniju izričito piše da "lični dohodak radniku isplaćuje i transferira kompanija u koju je upućen". Dakle, redovni sudovi su odbili apelanticin tužbeni zahtjev kojim je od firme "Energoinvest" tražila isplatu plaća zbog nedostatka pasivne legitimacije. Ustavni sud nije našao osnov za zaključak da su ove odluke sudovi donijeli na arbitraran način.
- 33.Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu nije raspravljano o tome ima li apelantica pravo na isplatu plaća zato što je kao stranka u postupku kao tužena učestvovala firma "Energoinvest" za koju su sudovi ocijenili da nije pasivno legitimirana u ovom parničnom postupku. Iako se apelantica žali na povredu prava na imovinu, sudovi to pitanje nisu ni raspravljali iz procesno-pravnih razloga nedostatka pasivne legitimiranosti tužene strane. Istina, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud usvojio apelanticin zahtjev za isplatu plaća koji bi bio opravdan da, prema ocjeni Kantonalnog suda, nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava prilikom ocjene prvostepenog suda o prigovoru nedostatka pasivne legitimacije, a za koji su sudovi koji su odlučivali o žalbi i reviziji utvrdili da je opravdan. Takav stav Kantonalnog suda i Vrhovnog suda proističe ne samo iz rješenja o apelanticinom upućivanju u Libiju nego i iz Pravilnika o organizaciji rada i radnih jedinica u inostranstvu i postupka upućivanja radnika na privremeni rad u inostranstvo. Na osnovu ovog Pravilnika je i sačinjen ugovor o apelanticinom upućivanju na rad u Libiju u svojstvu inokorespondentice koji je zaključen 26. jula 1989. godine.
- 34.Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da se redovni sudovi prilikom donošenja osporenih presuda nisu umiješali u apelanticino pravo na imovinu niti su o tom aspektu njezinog tužbenog zahtjeva raspravljali, nego samo o procesnim pretpostavkama o tome je li tužena stranka nosilac obaveze isplate plaće apelantici pri čemu su sudovi dali dovoljno jasne i precizne razloge za svoje odluke. Vrhovni sud je utvrdio da je u presudi Kantonalnog suda pravilno izveden zaključak o osnovanosti prigovora pasivne legitimacije tužene strane, jer se pravo na isplatu u ovom radnom sporu ne vezuje za postojanje radnog odnosa nego za činjenicu da za vrijeme privremenog rada plaće radniku isplaćuje kompanija u koju se radnik upućuje.
- 35.Dakle, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 36.Nije povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer su sudovi samo utvrdili da tuženo pravno lice nije pasivno legitimirano u radnom sporu isplate plaća što ne predstavlja "miješanje" u apelanticino pravo na imovinu koju čini na zakonu osnovano očekivanje da joj za obavljeni rad plaće budu isplaćene, ali od odgovarajućeg poslodavca.
- 37.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 38.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.