Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 2/08

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1178/06, rješavajući apelaciju Šerifa i Dunje Zahirović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Krstan Simić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Šerifa i Dunje Zahirović podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-474/04 od 18. januara 2006. godine i broj Už-448/04 od 18. januara 2006. godine i presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj U-93/04 od 27. jula 2004. godine i broj U-46/04 od 10. juna 2004. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Šerif i Dunja Zahirović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Ragib Hadžić, advokat iz Zenice, podnijeli su 18. aprila 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-448/04 od 18. januara 2006. godine i broj Už-474/04 od 18. januara 2006. godine i presuda Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-93/04 od 27. jula 2004. godine i broj U-46/04 od 10. juna 2004. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud zabranio Općini Jablanica, putem Službe za prostorno uređenje, urbanizam, građenje i stambeno-komunalne poslove Općine Jablanica (u daljnjem tekstu: Općinska služba), da preduzme bilo kakvu radnju ili postupak po Zaključku te službe broj 05-2/3-372-142/98 od 10. aprila 2006. godine, kojim bi se apelantima uskratilo ili onemogućilo nesmetano korištenje stana koji se nalazi u Jablanici, Trg oslobođenja sp. 32, do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1178/06 od 9. maja 2005. godine kojom je odbio prijedlog apelanata da se donese privremena mjera.
  • 3.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okolice Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo), Službe za prostorno uređenje, urbanizam, građenje i stambeno-komunalne poslove Općine Jablanica (u daljnjem tekstu: Općinska služba) i JP "Elektroprivreda Bosne i Hercegovine" - Hidroelektrane Jablanica (u daljnjem tekstu: vlasnica stana) zatraženo je 11. maja 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 4.
    Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 29. maja 2006. godine, Kantonalni sud 1. juna 2006. godine i Općinska služba 30. maja 2006. godine. Kantonalno ministarstvo i vlasnica stana nisu dostavili odgovore na apelaciju.
  • 5.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 21. septembra 2007. godine.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Činjenice u vezi sa postupkom za povrat stana

  • 7.
    Apelantu Šerifu Zahiroviću je Rješenjem vlasnice stana broj 2331/99 od 28. maja 1999. godine dodijeljen stan u Jablanici, Trg oslobođenja sp. 32, na trajno korištenje, na osnovu kojeg je apelant 1. novembra 1999. godine zaključio Ugovor o korištenju stana broj 4874/99. Na osnovu rješenja o dodjeli stana i ugovora o korištenju stana apelanti kao supružnici su otkupili ovaj stan i uknjižili se u knjigu položenih ugovora u Općinskom sudu u Jablanici u zk. ul. broj 367.
  • 8.
    Stipe Ljubas, prijašnji nosilac stanarskog prava na spornom stanu, podnio je 15. septembra 1998. godine zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed. Rješenjem Općinske službe broj 05-2/3-372-142-16/98 od 20. novembra 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog ministarstva broj UP-II-13-23-154/99 od 12. januara 2004. godine, utvrđeno je da je Stipe Ljubas iz Jablanice bio korisnik spornog stana, te da mu pripada pravo na vraćanje tog stana u posjed. Istovremeno je utvrđeno da apelantu Šerifu Zahiroviću prestaje pravo korištenja spornog stana na dan pravosnažnosti poništenja ugovora o otkupu stana, bez prava na alternativni smještaj. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je, prema utvrđenom činjeničnom stanju, Stipe Ljubas sa svojom porodicom bio korisnik stana na Trgu oslobođenja, ulaz 1, stan broj 4, a na osnovu rješenja o dozvoli privremenog useljenja u stan od 16. oktobra 1992. godine shodno rang-listi za dodjelu stana, te da je bio faktički posjednik stana koji je imao pravni osnov za useljenje u stan. Dalje se navodi da se predmetni stan nalazio u novosagrađenoj zgradi za koju je upotrebna dozvola izdata 1992. godine, te da na tom stanu prije useljenja nije bilo nosioca stanarskog prava, niti drugog lica čija bi eventualna prava bila ugrožena njegovim useljenjem. Također, na osnovu provedenih dokaza je utvrđeno da je Stipe Ljubas napustio predmetni stan u periodu ratnih zbivanja, te da se smatra izbjeglim i raseljenim licem koje ima pravo na povrat stana. Osim toga, apelantu je dodijeljen stan u suprotnosti sa članom 13. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene, "Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03), jer je dodijeljen u vrijeme dok je postojao zahtjev Stipe Ljubasa za povrat stana koji nije pravosnažno riješen. Dalje, riječ je o stanu koji se kao napušten ubraja u kategoriju stanova što se koriste za alternativni smještaj i koji nisu mogli biti predmet dodjele.
  • 9.
    Protiv rješenja Kantonalnog ministarstva apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj U-93/04 od 27. jula 2004. godine apelantovu tužbu odbio sa obrazloženjem da su upravni organi pravilno utvrdili odlučne činjenice, te izveli pravilan zaključak i u svojim rješenjima pravilno primijenili materijalne propise. Protiv navedene presude Kantonalnog suda apelant je izjavio žalbu Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj Už-474/04 od 18. januara 2006. godine odbio apelantovu žalbu. Prema ocjeni Vrhovnog suda, a prema utvrđenom činjeničnom stanju, organi uprave i prvostepeni sud su pravilno postupili kada su udovoljili zahtjevu Stipe Ljubasa za povrat predmetnog stana u posjed, te da činjenica da on nije zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana sa vlasnicom stana ne utječe na rješavanje ove upravne stvari. Vrhovni sud se pozvao na član 3. Zakona o prestanku primjene, kojim je predviđeno da nosioci stanarskog prava koji su napustili svoj dom u periodu između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine imaju pravo na povratak u dom prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Vrhovni sud se pozvao na Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U-14/00 od 4. maja 2001. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 33/01) prema kojoj licu koje je koristilo stan po osnovu akta o dodjeli stana i ispunjavalo sve obaveze po osnovu ugovora o korištenju tog stana pripada svojstvo nosioca stanarskog prava i ima pravo na povrat stana u posjed.

Postupak za utvrđivanje ništavosti ugovora o korištenju stana

  • 10.
    U vezi sa spornim stanom vodio se, također, i upravni postupak i upravni spor radi utvrđivanja ništavosti Ugovora o korištenju predmetnog stana broj 4874/99 od 1. novembra 1999. godine koji je apelant zaključio sa vlasnicom stana.
  • 11.
    Rješenjem Općinske službe broj 10-25-3/505/09 od 19. septembra 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog ministarstva broj UP-II-13-23-154/99 od 5. decembra 2003. godine, utvrđeno je da je Ugovor o korištenju stana broj 4874/99, zaključen 1. novembra 1999. godine između vlasnice stana i apelanta, ništav. Presudom Kantonalnog suda broj U-46/04 od 10. juna 2004. godine odbijena je apelantova tužba izjavljena protiv rješenja Kantonalnog ministarstva. U obrazloženju svoje presude Kantonalni sud je naveo da je osporeno rješenje Općinske službe doneseno u skladu sa članom 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene, a na osnovu činjenica utvrđenih u upravnom postupku i u postupku kontrole Komisije za kontrolu zaključenih i obnovljenih ugovora prema tački 7. i II.b) Uputstva, kako su to pravilno utvrdili upravni organi. Dalje, Kantonalni sud je naveo da su upravni organi pravilno primijenili materijalnopravne propise i nisu povrijedili pravila upravnog postupka.
  • 12.
    Presudom Vrhovnog suda broj Už-448/04 od 18. januara 2006. godine odbijena je apelantova žalba protiv Presude Kantonalnog suda broj U-46/04 od 10. juna 2004. godine. U obrazloženju presude Vrhovnog suda, između ostalog, navedeno je da je u postupku koji je prethodio donošenju upravnih akata i presude Kantonalnog suda utvrđeno da je sporni ugovor zaključen 1. novembra 1999. godine za stan koji je Rješenjem nadležnog organa broj 05-2/3-372-107/93 od 29. novembra 1993. godine proglašen napuštenim i da je Stipe Ljubas, prijašnji korisnik predmetnog stana, podnio 15. septembra 1998. godine i 1. oktobra 1999. godine zahtjev za vraćanje tog stana u posjed, kao i da su predmetni stan u međuvremenu apelanti otkupili. Odlukom Komisije za kontrolu ugovora o korištenju stana zaključenih i/ili obnovljenih od 6. maja 2003. godine utvrđeno je da Ugovor broj 4874/99 od 1. novembra 1999. godine, zaključen između apelanta i vlasnice stana, nije u skladu sa zakonom, odnosno da je on suprotan odredbama člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene, te da je nadležna Općinska služba, u skladu sa odredbama člana 11. Uputstva o postupku kontrole zaključenih ili obnovljenih ugovora o korištenju stana ("Službene novine FBiH" br. 43/99 i 19/02), donijela rješenje kojim je utvrdila da je navedeni ugovor o korištenju stana ništav. Dalje se navodi da je članom 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene propisano da su ugovori o korištenju stana koji su u skladu sa odredbama člana 1. stav 1. istog zakona proglašeni napuštenim, kao i drugi akti o dodjeli stana na korištenje, koji su zaključeni, odnosno doneseni nakon 7. februara 1998. godine ništavi. Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je tužbu apelanata odbio kao neosnovanu, te da je u obrazloženju svoje presude dao potpune i valjane razloge za svoju pravnu ocjenu koji upućuju na neosnovanost podnesene tužbe.
  • 13.
    Zaključkom Općinske službe broj 05-2/3-372-142/98 od 10. aprila 2006. godine utvrđeno je da je Rješenje Općinske službe broj 05-2/3-372-142-18/98 od 20. novembra 2003. godine kojim je odlučeno da Stipi Ljubasu pripada pravo na vraćanje stana u posjed izvršno, te da dopušta njegovo izvršenje koje će se, ukoliko apelanti ne preduzmu dužnu radnju u ostavljenom roku od 15 dana, obaviti prisilno 5. maja 2006. godine. Prema Zapisniku Općinske službe broj 05-2/3-372-142/98 od 5. maja 2006. godine, apelanti su iseljeni iz predmetnog stana 5. maja 2006. godine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 14.
    Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti navode hronologiju događaja u vezi sa postupkom okončanim osporenom presudom Vrhovnog suda u kojem je utvrđeno da Stipi Ljubasu, prijašnjem nosiocu stanarskog prava, pripada pravo na povrat stana i ističu da im je povrijeđeno pravo na dom, jer su imali stanarsko pravo na spornom stanu iz kojeg su deložirani, a da je Stipe Ljubas na spornom stanu imao status privremenog korisnika, jer je bio zakoniti nosilac stanarskog prava na stanu u Jablanici, u Ulici Pere Bilića broj 15. Apelanti navode da je Stipe Ljubas ostvario pravo na povrat stana, te da su odluke upravnih organa i sudova kojima je odlučeno o povratu stana Stipi Ljubasu donesene na osnovu generalne i nerazrađene odredbe člana 2. st. 2. i 3. Zakona o prestanku primjene. Apelanti se, također, žale da je u ovom postupku povrijeđeno i njihovo pravo na djelotvoran pravni lijek, jer nemaju nikakve mogućnosti da se zaštite od zloupotrebe prava dvostrukog korisnika. U vezi sa postupkom okončanim osporenom presudom Vrhovnog suda broj Už-448/04 od 18. januara 2006. godine i Presudom Kantonalnog suda broj U-46/04 od 10. juna 2004. godine, donesenom u upravnoj stvari radi utvrđivanja ništavosti ugovora o korištenju stana kojeg je apelant zaključio sa davaocem stana na korištenje, apelanti se žale da im je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer ne mogu da neometano uživaju svoje vlasništvo. Apelanti su, također, naveli da su stekli stanarsko pravo na način propisan zakonom, te otkupili stan i na spornom stanu stekli pravo vlasništva.
  • 15.
    Apelanti su zatražili da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud, putem Službe, zabranio Općini Jablanica da preduzima bilo kakvu radnju ili postupak po Zaključku te službe broj 05-2/3-372-142/98 od 10. aprila 2006. godine kojim bi se uskratilo ili onemogućilo apelantima da nesmetano koriste sporni stan koji se nalazi u Jablanici, Trg oslobođenja sp. 32, do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.

b) Odgovor na apelaciju

  • 16.
    Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju navodi da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u svojim presudama donesenim povodom žalbi apelanata na presude Kantonalnog suda broj U-93/04 od 27. jula 2004. godine i broj U-46/04 od 10. juna 2004. godine.
  • 17.
    U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da svojim presudama broj U-93/04 od 27. jula 2004. godine i broj U-46/04 od 10. juna 2004. godine nije počinio povrede ljudskih prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom zbog razloga navedenih u presudi.
  • 18.
    Općinska služba u odgovoru na apelaciju navodi da ne stoji tvrdnja apelanata da je Stipe Ljubas ostvario pravo na povrat dva stana. Navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje, prava na jednakost pred zakonom i prava na djelotvoran pravni lijek, prema mišljenju Općinske službe, potpuno su neargumentirani, jer se zasnivaju na činjenici da je riječ o tzv. dvostrukom korisniku stana, što nije slučaj. Apelanti su imali mogućnost, koju su i iskoristili, da ravnopravno kao stranka učestvuju u postupku, te koriste pravne lijekove kako u upravnom, tako i u sudskim postupcima. Nesporno je da su apelanti još uvijek vlasnici stana, te da su vlasništvo na stanu stekli po osnovu ugovora o kupoprodaji. Navodi apelanata da su stekli stanarsko pravo na način propisan zakonom, te iz tog prava imali pravo na otkup stana koje su iskoristili i prema proceduri propisanoj zakonom stekli vlasništvo, prema navodima Općinske službe, jesu neargumentirani. Naime, suštinska stvar jeste da je ugovor o korištenju stana, prema članu 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene, od početka po sili zakona bio ništav, budući da se odnosi na stan koji je pravosnažnim rješenjem nadležnog organa proglašen napuštenim, opterećen pravom korištenja i zahtjevom za povrat stana koji nije bio pravosnažno riješen. Zbog toga, vlasništvo apelanata na stanu stečeno je na nedopušten način, te kao posljedicu ima i ograničavanje tog prava. Općinska služba je istakla da je nesporna činjenica da je lice kome je priznato pravo na povrat stana izbjeglo i raseljeno lice, a predmetni stan je njegov prijeratni dom, te da je povratak izbjeglih i raseljenih lica u svoje domove, prema Aneksu VII Ustava Bosne i Hercegovine, jedan od osnovnih ciljeva Dejtonskog mirovnog sporazuma i temeljnih principa ustavnog uređenja Bosne i Hercegovine, te pretpostavka za rješavanje sukoba u Bosni i Hercegovini, i kao takav predstavlja pitanje od javnog interesa. Općinska služba se pozivala i na Odluku Ustavnog suda broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, koja je donesena povodom apelacije Stipe Ljubasa, u kojoj je utvrđeno da su prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da se stav koji je Ustavni sud usvojio u navedenom predmetu direktno odnosi i na ovaj predmet i ide u prilog činjenici da povreda prava zagarantiranih Ustavom postoji, ali ne na štetu apelanata, već na štetu Stipe Ljubasa.

V. Relevantni propisi

  • 19.
    Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98,12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01) u relevantnom dijelu glasi:

"Član 3.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. Zakona o stambenim odnosima ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1.

Ugovor o korištenju stana koji je u skladu sa propisima iz člana 1. stav 1. ovog zakona proglašavan napuštenim, kao i drugi akti o dodjeli stana na korištenje, a koji su zaključeni, odnosno doneseni nakon 7. februara 1998. godine ništavi su."

  • 20.
    Uputstvo o postupku kontrole zaključenih i/ili obnovljenih ugovora o korištenju stana ("Sl. novine FBiH" br. 43/99 i 19/02)

"Član 7.

Komisija će izvršiti kontrolu:

  • -
    svih ugovora o korištenju stana zaključenih u periodu od 1. aprila 1992. godine do 7. februara 1998. godine i/ili obnovljenih od organa nadležnog za stambene poslove u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ('Službene novine Federacije BiH' br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99 i 43/99, u daljnjem tekstu: Zakon) kojima je reguliran postupak obnove ugovora, uključujući i ugovore o korištenju za stanove koji su u postupku otkupa ili su već otkupljeni;
  • -
    svih ugovora o korištenju stana zaključenih nakon 7. februara 1998. godine suprotno odredbama člana 16. Zakona, uključujući i ugovore o korištenju za stanove koji su u postupku otkupa ili već otkupljeni.

Član 11.b) glasi:

Nakon što Komisija utvrdi da je izvršen otkup stana na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog i/ili obnovljenog suprotno odredbama Zakona, Komisija će bez odgađanja izvijestiti nadležnog pravobranioca koji će pred nadležnim sudom pokrenuti postupak za poništenje ugovora po otkupu nakon što stambeni organ provede postupak, odnosno rješenjem zaključeni i/ili obnovljeni ugovor o korištenju stavi izvan snage ili ga oglasi ništavim i takvo rješenje postane pravosnažno."

VI. Dopustivost

  • 21.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 22.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 23.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su presude Vrhovnog suda broj Už-747/04 od 18. januara 2006. godine i broj Už-448/04 od 18. januara 2006. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporene presude apelanti su primili 27. februara 2006. godine, a apelacija je podnesena 18. aprila 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 24.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

Postupak za povrat stana

  • 25.
    Apelanti osporavaju Presudu Vrhovnog suda broj Už-474/04 od 18. januara 2006. godine i Presudu Kantonalnog suda broj U-93/04 od 27. jula 2004. godine, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

  • 26.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom (...)."

  • 27.
    Povreda prava na pravično suđenje, prema navodima iz apelacije, ogleda se u pogrešnoj primjeni materijalnog prava sudova, koji su svoje odluke donijeli na osnovu generalne i nerazrađene odredbe člana 2. st. 2. i 3. Zakona o prestanku primjene, kao i prava na jednakost pred zakonom, jer im je uskraćena mogućnost da se zaštite od zloupotrebe prava dvostrukog korisnika.
  • 28.
    Ustavni sud podsjeća da nije nadležan da provjerava utvrđene činjenice i način na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je sâm relevantni zakon neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
  • 29.
    U vezi sa navodima apelanata da je pogrešan stav Vrhovnog suda i Kantonalnog suda da Stipe Ljubas ima pravo na povrat predmetnog stana, koji je na osnovu Rješenja vlasnice stana broj 2331/99 od 28. maja 1999. godine dodijeljen apelantu za koji je sa vlasnicom stana zaključio Ugovor o korištenju stana broj 4874/99 od 1. novembra 1999. godine, Ustavni sud podsjeća da iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je u upravnom postupku, koji je prethodio donošenju osporenih odluka, na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je Stipe Ljubas ostvario pravo na povrat stana, a da apelantima, kao bespravnim korisnicima, prestaje pravo korištenja stana, te da nemaju pravo na alternativni smještaj. S obzirom na navedeno, nesporno je da je apelantima prestalo pravo korištenja navedenog stana iz osnova predviđenog članom 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene prema kojem su svi ugovori o korištenju stana zaključeni nakon 7. februara 1998. godine, a odnose se na stanove koji su proglašeni napuštenim, ništavi u koje se ubraja i Ugovor o korištenju stana broj 4874/99 od 1. novembra 1999. godine koji su zaključili apelanti. Dalje, prema utvrđenju upravnih organa, apelantima je predmetni stan dodijeljen na korištenje u vrijeme dok je postojao zahtjev Stipe Ljubasa za povrat stana, koji nije bio pravosnažno okončan, što je suprotno članu 13. Zakona o prestanku primjene. Isto tako, u ovom postupku je utvrđeno da se predmetni stan, kao napušteni stan, ubraja u kategoriju stanova koji se koriste za alternativni smještaj i koji nisu mogli biti predmet dodjele.
  • 30.
    U vezi sa navodima apelanata da im je uskraćeno pravo da se zaštite od zloupotrebe prava dvostrukog korisnika, u konkretnom slučaju Stipe Ljubasa koji je bio nosilac stanarskog prava na stanu u Jablanici, u Ulici Pere Bilića broj 15, a ne na spornom stanu, Ustavni sud konstatira da se u ovom predmetnom postupku odlučivalo o upravnoj stvari vraćanja spornog stana u posjed Stipi Ljubasu, te da je Rješenjem Općinske službe broj 05-2/3-372-142-16/98 od 20. novembra 2003. godine potvrđeno da je Stipe Ljubas bio korisnik spornog stana u Jablanici, Trg oslobođenja sp. 32, i da mu pripada pravo na vraćanje tog stana u posjed. Ustavni sud zapaža da je apelantima u ovom upravnom postupku omogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica, te da su apelanti na prvostepeno rješenje Općinske službe izjavili žalbu Kantonalnom ministarstvu i isticali u žalbenim navodima da je Stipe Ljubas bio nosilac stanarskog prava na stanu u Jablanici, u Ulici Pere Bilića broj 15. Rješenjem Kantonalnog ministarstva broj UP-II-23-154/99 od 12. januara 2004. godine odbijena je žalba apelanata kao neosnovana sa obrazloženjem da je Općinska služba utvrdila sve relevantne činjenice u vezi sa pravom na povrat predmetnog stana Stipi Ljubasu, koje je, i prema ocjeni Kantonalnog ministarstva, Općinska služba nakon provedenog upravnog postupka pravilno utvrdila. Dalje, apelantima je pružena mogućnost javne rasprave pred sudovima pune jurisdikcije. Vrhovni sud i Kantonalni sud su ocijenili da su upravni organi pravilno utvrdili odlučne činjenice, izveli pravilan zaključak i pravilno primijenili materijalno pravo. U kontekstu navedenoga, budući da su redovni sudovi dovoljno obrazložili svoje odluke i primjenu relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud u navodima apelanata i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni, ili da su činjenice utvrđene proizvoljno ili nepravično, a na štetu apelanata.
  • 31.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelanti ne nude činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se pozivaju, budući da ništa ne ukazuje na to da apelanti imaju "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije.
  • 32.
    Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na poštivanje doma

Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • f)
    Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku."

Član 8. Evropske konvencije glasi:

"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

  • 2.
    Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
  • 33.
    Ustavni sud podsjeća da je svrha člana 8. Evropske konvencije da zaštiti pojedinca od arbitrarnog miješanja vlasti u njegova prava garantirana ovim članom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C). S ciljem utvrđivanja da li se radi u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li sporni stan predstavlja "dom" apelanata u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporena odluka predstavlja "miješanje" javnih vlasti u poštivanje "doma apelanata", te da li je to miješanje u skladu sa stavom 2. člana 8. Evropske konvencije.
  • 34.
    Primjereno praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46.f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovim tumačenjem, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99).
  • 35.
    Kada je riječ o pitanju da li se stan o kojemu je riječ može smatrati "domom" apelanata u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije, na osnovu činjeničnoga stanja koje su utvrdili redovni sudovi nesporno je da su apelanti predmetni stan koristili od novembra 1999. godine do 5. maja 2006. godine, kada su oni deložirani u skladu sa Zaključkom Općinske službe o dozvoli izvršenja broj 05-2/3-372-142/98 od 10. aprila 2006. godine, kojim je utvrđeno da je Rješenje ove službe broj 05-2/3-372-142-18/98 od 20. novembra 2003. godine izvršno. Činjenica da su apelanti koristili navedeni stan kao svoj dom je bila nesporna u postupku koji je vođen pred upravnim organima i nadležnim sudovima, pa je nesporno da je riječ o domu apelanata u smislu člana 8. Evropske konvencije.
  • 36.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud, dalje, treba utvrditi da li je miješanje u dom apelanata izvršeno "u skladu sa zakonom", odnosno u skladu sa članom 8. stav 2. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da su upravni organi i sudovi u upravnom postupku vraćanja stana u posjed utvrdili da je Stipe Ljubas bio korisnik predmetnog stana, koji mu je vraćen u posjed, a da apelantima kao dosadašnjim korisnicima prestaje pravo korištenja predmetnog stana. Ovo stoga što su apelanti predmetni stan koristili na osnovu Ugovora o korištenju stana broj 4874/99 od 1. novembra 1999. godine, koji je zaključen nakon 7. februara 1998. godine, a koji se, prema članu 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene, smatra ništavim, zato što se radi o stanu koji je proglašen napuštenim. Naime, suštinska je stvar da je ugovor o korištenju stana, prema članu 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene, od početka po sili zakona bio ništav, budući da se odnosi na stan koji je pravosnažnim rješenjem nadležnog organa proglašen napuštenim i koji je apelantu dodijeljen u vrijeme kada zahtjev za povrat stana nije bio pravosnažno riješen.
  • 37.
    Dakle, miješanje u dom apelanata je zasnovano na zakonu kako su to pravilno ocijenili i upravni organi, Kantonalni i Vrhovni sud, koji su u upravnom postupku vraćanja stana u posjed Stipi Ljubasu primijenili odredbe člana 3. Zakona o prestanku primjene, koje štite prava nosilaca stanarskog prava (u konkretnom slučaju Stipe Ljubasa), koji su stanove napustili u periodu između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine, a koji imaju pravo na povratak prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud smatra da se primjena relevantnih odredaba materijalnog prava od redovnih sudova u konkretnom slučaju ne može okarakterizirati kao arbitrarna ili proizvoljna. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, koju je Ustavni sud donio odlučujući o apelaciji Stipe Ljubasa, utvrdio kršenje prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije na štetu Stipe Ljubasa. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno pravo na dom apelanata iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
  • 38.
    U pogledu žalbenih navoda apelanata da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je članom 13. Evropske konvencije propisana obaveza državama članicama da osiguraju pravo na djelotvoran pravni lijek pred nacionalnim vlastima svakome ko smatra da su mu povrijeđena prava priznata Evropskom konvencijom. Suprotno tome, apelanti se ne žale da nisu imali na raspolaganju djelotvoran pravni lijek, već da su povrijeđena prava iz člana 13. Evropske konvencije zbog toga što u postupku pred sudovima i organima uprave nisu uspjeli da dokažu da je Stipe Ljubas dvostruki korisnik stana, te da se zaštite od zloupotrebe prava u vezi sa predmetnim stanom. Takvi navodi su očigledno (prima facie) neosnovani, jer ne pokreću pitanja iz člana 13. Evropske konvencije, tj. ne dovodi se u sumnju dostupnost djelotvornog pravnog lijeka u konkretnom slučaju s obzirom na to da je iz predmeta spisa vidljivo da su apelanti imali mogućnost da koriste djelotvorne pravne lijekove kako u upravnim, tako i u sudskim postupcima.

Pravo na imovinu

  • 39.
    Apelanti osporavaju Presudu Vrhovnog suda broj Už-448/04 od 18. januara 2006. godine i Presudu Kantonalnog suda broj U-46/04 od 10. juna 2004. godine, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • k)
    Pravo na imovinu."

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 40.
    Apelanti smatraju da im je osporenim presudama Vrhovnog i Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na imovinu, jer ne mogu da uživaju svoje vlasništvo na stanu na kojem su stekli stanarsko pravo na način propisan zakonom. Ustavni sud podsjeća na svoju ustaljenu praksu, kao i praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, iz stava dva navedenog člana, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).
  • 41.
    Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede prava na imovinu apelanata, Ustavni sud mora prvo utvrditi da li su apelanti titulari prava koja potpadaju pod obim zaštite člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da je predmet spora vraćanje stana u posjed koji je dodijeljen apelantima na korištenje, a koji su apelanti otkupili i na taj način stekli pravo vlasništva, proizlazi da su apelanti titulari, odnosno nosioci prava koja su zaštićena članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 42.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da odluke upravnih organa i sudova kojima se apelantima osporava valjanost Ugovora o korištenju stana broj 4874/99 od 1. novembra 1999. godine, zaključenog sa vlasnicom stana, za predmetni stan nesumnjivo predstavljaju miješanje u pravo apelanata na mirno uživanje njihove imovine. U konkretnom slučaju primjenjivo je prvo pravilo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 43.
    Ustavni sud mora, dalje, ispitati da li je miješanje u prava apelanata na imovinu, čiji je rezultat osporena odluka Vrhovnog suda, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je miješanje u pravo na imovinu (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti.
  • 44.
    Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba dati odgovor jeste da li je miješanje u prava apelanata na imovinu predviđeno zakonom, odnosno da li su sudovi u konkretnom slučaju pravilno primijenili materijalnopravne propise na način da ne vrijeđa prava apelanata na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je osporenim odlukama, primjenom člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene, Komisija za kontrolu zaključenih ili obnovljenih ugovora o korištenju stana od 6. maja 2003. godine utvrdila da Ugovor broj 4874/99 od 1. novembra 1999. godine, zaključen između apelanta i vlasnika stana, nije u skladu sa Zakonom o prestanku primjene, te da je ništav. Ovo stoga što su apelanti predmetni stan koristili na osnovu Ugovora o korištenju stana broj 4874/99 od 1. novembra 1998. godine, koji je zaključen nakon 7. februara 1998. godine, koji je po sili zakona ništav budući da se radi o stanu koji je proglašen napuštenim. Ustavni sud smatra da je miješanje u imovinu apelanata bilo u skladu sa zakonom, jer su primijenjene relevantne odredbe člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene prema kojima je ugovor o korištenju stana ništav.
  • 45.
    U vezi sa pitanjem da li miješanje u imovinu apelanata ima i legitiman cilj od javnog ili općeg interesa, Ustavni sud zapaža da je "miješanje" u imovinu apelanata izvršeno u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene, koji je primijenjen u konkretnom slučaju, iz čega proizlazi da je u javnom interesu, jer štiti lice - Stipu Ljubasa, koji je bio u posjedu predmetnog stana kojeg je napustio u periodu između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine zbog rata i ratnih zbivanja. S obzirom na to da je Općinska služba na osnovu Zakona o napuštenim stanovima predmetni stan proglasila napuštenim, prema članu 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene nije mogao biti predmet dodjele apelantima, a kako je vlasništvo apelanata na predmetnom stanu stečeno na nedopušten način, posljedica toga je uskraćivanje tog prava.
  • 46.
    Dalje, u konkretnom slučaju neophodno je dati odgovor i na pitanje da li je miješanje u imovinu apelanata u skladu sa principom proporcionalnosti, odnosno da li je postignuta pravična ravnoteža između zaštite prava na imovinu apelanata i zahtjeva općeg interesa. Naime, u svakom konkretnom slučaju mora postojati "pravičan odnos" između zahtjeva interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora snositi "lični i neumjeren teret" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986, serija A, broj 98, st. 46. i 50). U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da je u osporenoj odluci vođeno dovoljno računa o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste, s jedne strane, i cilja koji se želi postići, s druge strane. Ovo stoga što je u konkretnom slučaju apelantima dodijeljen stan koji je, prema odredbama Zakona o napuštenim stanovima, Rješenjem Općinske službe broj 05-2/3-372-107/93 od 29. februara 1993. godine, proglašen napuštenim. S obzirom na to da je Stipe Ljubas 15. septembra 1998. godine podnio zahtjev za vraćanje stana u posjed, koji je proglašen napuštenim, a predmetni stan u međuvremenu dodijeljen apelantima koji su stan otkupili, očito je da je ugovor o korištenju stana koji je zaključen između apelanta i vlasnice stana po sili zakona ništav, jer je zaključen protivno odredbama člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene. U konkretnom slučaju zahtjev općeg interesa šire društvene zajednice se ogleda u zaštiti i pravnoj sigurnosti Stipe Ljubasa, koji je bio zakoniti korisnik stana, a koji je stan morao napustiti zbog ratnih djelovanja, i koji, prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, ima pravo da se slobodno vrati u svoj stan. Nesporno je da je vlasništvo apelanata na predmetnom stanu stečeno na nedopušten način, što kao posljedicu ima ograničenje tog prava i ne stvara pretjeran teret apelantima u poređenju sa javnim interesom da se izbjeglim i raseljenim licima omogući pravo na povrat u njihove domove.
  • 47.
    Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 48.
    Nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u slučaju kada se apelanti žale na pogrešnu primjenu materijalnog prava, kad je Vrhovni sud donio odluku o reviziji na osnovu zakonskih ovlaštenja i kad ništa ne ukazuje da je tom prilikom došlo do proizvoljne primjene prava, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali na to da je postupak bio nepravičan. Ustavni sud dalje zaključuje da nema povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije s obzirom na to da je miješanje u pravo apelanata na dom zasnovano na zakonu, te da predstavlja neophodnu mjeru u demokratskom društvu koja je proporcionalna u smislu da postoji pravična ravnoteža između općeg interesa zajednice i poštivanja prava pojedinca. Nema povreda prava na imovinu u slučaju kad je vlasništvo apelanata na predmetnom stanu stečeno na osnovu ugovora o korištenju stana koji je po sili zakona ništav, budući da se odnosi na stan koji je proglašen napuštenim i koji je apelantima dodijeljen suprotno relevantnim odredbama materijalnopravnih propisa. Također, nema povrede prava na djelotvoran pravni lijek, jer nije utvrđeno da je apelantima u postupku pred organima uprave i u sudskom postupku uskraćena mogućnost da koriste djelotvorne pravne lijekove.
  • 49.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 50.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.