Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 2/08

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1331/06, rješavajući apelaciju Zorana Mitrovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Krstan Simić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Mitrovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-671/02 od 8. marta 2006. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Zoran Mitrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine kojeg zastupa Anka Milićević, advokatica iz Bijeljine, podnio je 4. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gž-671/02 od 8. marta 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zatraženo je 12. jula 2007. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je dostavio odgovor 2. augusta 2007. godine, a Ministarstvo 24. augusta 2007. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 31. augusta 2007. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Rješenjem Odjeljenja za prostorno uređenje Općinske uprave općine Bijeljina broj 06-364-891/01 od 25. oktobra 2001. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 01-364-557/01 od 18. aprila 2002. godine, odbijen je apelantov zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti za izgradnju porodičnog stambenog objekta u Bijeljini u ulici Srpske vojske broj 96.
  • 7.
    U obrazloženju navedenog prvostepenog upravnog rješenja navedeno je da apelantovom zahtjevu za izdavanje urbanističke saglasnosti nije moguće udovoljiti s obzirom na odredbe člana 68. stav 1. Odluke o provođenju prostornog plana općine Bijeljina kojima je propisana udaljenost zgrade od granice građevinske parcele, kao i zbog toga što se predmetna lokacija nalazi u užoj zoni zaštite izvorišta vode za piće "Grmić" i s tim u vezi nedozvoljene gradnje stambenih objekata na toj lokaciji, prema odredbama člana 11. stav 1. tačka 2. Odluke o zaštiti izvorišta vode za piće "Grmić" Bijeljina.
  • 8.
    Osporenom presudom Vrhovnog suda apelantova tužba, kojom je pokrenuo upravni spor radi ocjene zakonitosti rješenja Ministarstva od 18. aprila 2002. godine, je odbijena kao neosnovana.
  • 9.
    U obrazloženju presude navodi se da je odbijen apelantov zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti za izgradnju porodičnog stambenog objekta, jer se katastarska čestica na kojoj bi se trebao locirati apelantov objekt nalazi u zoni zaštite izvorišta vode za piće "Grmić" zbog čega, prema odredbama Odluke o zaštiti izvorišta vode za piće "Grmić" Bijeljina, nije bilo osnova za udovoljavanje apelantovom zahtjevu. Pri tome je irelevantno, smatra Vrhovni sud, apelantovo pozivanje na odredbe člana 2. alineja 2. Odluke o prvim izmjenama i dopunama navedene odluke, jer apelant ne traži izgradnju poslovnog prostora nego stambene zgrade, a prema navedenim izmjenama moguće je odobriti izgradnju, dogradnju i rekonstrukciju postojećih poslovnih prostora i pretvaranje stambenog u poslovni prostor, pod uvjetom da se ne grade novi mokri čvorovi niti septičke jame. Nadalje je navedeno da je neosnovano apelantovo pozivanje na vještakovo mišljenje koji je u konkretnom predmetu dao nalaz i mišljenje o mogućnosti izgradnje prizemnog stambenog objekta u gabaritima ranije postojećeg objekta. Vrhovni sud smatra da se ovdje radi o pravnom pitanju, pa se takvo vještakovo mišljenje ukazuje pravno irelevantnim za rješenje ove upravne stvari. Sud također nalazi da apelant neosnovano tvrdi da se ne radi o njegovom nastojanju da gradi novi objekt, jer je uviđajem na licu mjesta utvrđeno da je stari objekt porušen, te da bi "svaka intervencija na objektu" bila nova gradnja.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 10.
    Apelant smatra da mu je osporenom Presudom Vrhovnog suda broj U-671/02 od 8. marta 2006. godine prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na mirno uživanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant navodi da su mu povrijeđena navedena prava jer je miješanje države kroz donesene upravne i sudsku odluku neproporcionalno, odnosno narušena je ravnoteža između javnog interesa i interesa pojedinca - apelanta, koji je osporenom odlukom lišen svoje imovine, odnosno uskraćeno mu je pravo koristiti je na način i u namjeri za koju je pribavljena. Nesporna je činjenica da je država apelantu mjerom oduzela pravo na korištenje i uživanje imovine, što čini ometanje suštine vlasništva i korištenja doma za namjene za koje je pribavljeno. Ukoliko je u ovom slučaju miješanje bilo legitimno i u javnom interesu mora postojati pravedna ravnoteža i sud je trebao utvrditi jesu li tim miješanjem povrijeđena osnovna prava pojedinca, jer pojedinac ne može snositi poseban i prekomjeran teret u odnosu na javni interes. S obzirom da se prema istim mehanizmima pristupa razmatranju postoji li povreda iz člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a to je postojanje legitimnog cilja i zaštite javnog interesa, to je Vrhovni sud, prema apelantovom mišljenju, morao cijeniti je li u ranijem upravnom postupku to miješanje države bilo proporcionalno zaštiti javnog interesa nasuprot apelantovom interesu, te je li se miješanjem narušilo neko od apelantovih osnovnih ljudskih prava.

b) Odgovor na apelaciju

  • 11.
    Vrhovni sud u odgovoru navodi da je predmetna apelacija neosnovana, jer ne stoje apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo na mirno uživanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu zagarantirano članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatraju da je sud primijenio relevantne odredbe procesnog i materijalnog prava u konkretnoj upravnoj stvari na način koji nije u suprotnosti s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Nadalje se ističe da je, kako je navedeno u razlozima odluke koja se osporava apelacijom, pravilno odbijen apelantov zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti za izgradnju porodičnog stambenog objekta. Predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
  • 12.
    U odgovoru Ministarstva navedeno je da je neosnovano apelantovo pozivanje na povredu prava na dom zbog toga što apelant nije tražio urbanističku saglasnost za rekonstrukciju postojećeg objekta, već za izgradnju novog objekta na parceli označenoj kao k.č. broj 5321 k.o. Bijeljina, koja se nalazi u zoni zaštite izvorišta vode za piće "Grmić" Bijeljina, na kojoj je prema odredbama člana 11. stav 1. tačka 2. Odluke o zaštiti izvorišta vode za piće "Grmić" Bijeljina zabranjena izgradnja novih objekata do izgradnje kanalizacije. Prema odredbama člana 70. Zakona o uređenju prostora odlučne činjenice za odlučivanje o zahtjevu za izdavanje urbanističke saglasnosti su jesu li traženi radovi u skladu s planom i propisanim uvjetima, zbog čega se apelantovom zahtjevu nije moglo udovoljiti. Također, navodi se da je neosnovano apelantovo pozivanje na povredu prava na imovinu, budući da osporenim rješenjem ni na koji način nije ograničeno neko od apelantovih stvarnih prava na predmetnim nekretninama. Apelant je sam porušio postojeći objekt i započeo izgradnju objekta koji nije u skladu s uvjetima propisanim Odlukom o zaštiti izvorišta vode za piće "Grmić" Bijeljina. Ministarstvo predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi

  • 13.
    U Zakonu o vodama ("Službeni glasnik RS" broj 10/98) relevantne odredbe glase:

"Član 53.

Područje na kojem se nalaze izvorišta koja se prema količini i kvalitetu mogu koristiti ili se koriste za snabdijevanje vodom za piće mora biti zaštićeno od namjernog ili slučajnog zagađivanja i drugih utjecaja koji mogu nepovoljno djelovati na izdašnost izvorišta i na zdravstvenu ispravnost vode.

Mjere zaštite iz stava 1. ovog člana, za izvorišta i druge objekte vodosnabdijevanja određuju se vodoprivrednom osnovom i prostornim planom.

Član 54.

Područja na kojima se nalaze izvorišta iz člana 53. ovog zakona su pod posebnom zaštitom.

Š...Ć"

  • 14.
    U Zakonu o uređenju prostora ("Službeni glasnik RS" broj 19/96) relevantne odredbe glase:

"Član 70.

Izgradnja građevine, vršenje građevinskih i drugih radova na površini ili ispod površine zemlje, kao i promjena namjene građevinskog zemljišta ili građevine, može se odobriti ako se prethodno rješenjem o urbanističkoj saglasnosti utvrdi da su građevine, građevinski i drugi radovi i promjene namjena u skladu s odgovarajućim planom i propisanim uvjetima.

Š...Ć"

VI. Dopustivost

  • 15.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 16.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 17.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U-671/02 od 8. marta 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. marta 2006. godine, a apelacija je podnesena 4. maja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 18.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 19.
    Apelant se žali na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te povredu prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
  • 20.
    Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

Š...Ć

  • k)
    Pravo na imovinu."
    • 21.
      Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 22.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu s općim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u okviru općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).
  • 23.
    Evropski sud za ljudska prava je naveo u više navrata da koncept "imovine" u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje koje nesumnjivo nije ograničeno na vlasništvo nad fizičkim stvarima: određena druga prava i interesi koji čine imovinu svakako se mogu smatrati kao "imovinska prava" i na taj način kao "imovina" u smislu ove odredbe (vidi Evropski sud za ljudska prava, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1999-II, strana 96, tačka 54).
  • 24.
    Apelant je vlasnik predmetne parcele na kojoj se nalazila kuća koju je apelant srušio da bi izgradio porodičnu kuću za svoje stambene potrebe, te stoga u konkretnom predmetu se radi o apelantovom pravu na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da je u provedenom upravnom i sudskom postupku konačno i pravosnažno odbijen apelantov zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti za izgradnju porodičnog stambenog objekta,

Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu, te da je primjenjivo treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, koje dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu s općim interesom.

  • 25.
    Za Ustavni sud ostaje utvrditi: a) je li miješanje predviđeno zakonom, b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa.
  • 26.
    U osporenim odlukama upravnih organa i Vrhovnog suda razlozi za odbijanje apelantovog zahtjeva za izdavanje urbanističke saglasnosti zasnovani su na odredbama Zakona o vodama i Zakona o uređenju prostora, kao i propisima općine Bijeljina koji su doneseni radi izvršavanja navedenih zakona. U osporenoj presudi se navodi da je osnovano odbijen apelantov zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti, jer se parcela na kojoj se trebala graditi porodična stambena kuća nalazi u užoj zoni zaštite izvorišta vode za piće. Osim toga, osporenim odlukama se potcrtava da apelant nije tražio urbanističku saglasnost za rekonstrukciju postojećeg objekta, što mu je pod određenim uvjetima moglo biti dozvoljeno, već za izgradnju novog objekta na parceli koja se nalazi u navedenoj zoni na kojoj je prema odredbama člana 11. stav 1. tačka 2. Odluke o zaštiti izvorišta vode za piće "Grmić" Bijeljina zabranjena izgradnja novih objekata do izgradnje kanalizacijskog sistema. Pored toga, uvidom na licu mjesta, tokom upravnog postupka je utvrđeno da bi se "svaka intervencija na objektu" smatrala novom izgradnjom, tako da nisu osnovani apelantovi navodi da bi se stari objekt zapravo rekonstruirao prema ranijim gabaritima.
  • 27.
    Imajući u vidu da je relevantnim odredbama Zakona o vodama propisana posebna zaštita područja na kojima se nalaze izvorišta vode za piće, kao dobra od općeg interesa koje je pod posebnom zaštitom, te da je Odluka o zaštiti izvorišta vode za piće "Grmić" Bijeljina donesena na osnovu navedenog zakona, Ustavni sud smatra da je miješanje, donošenjem osporenih odluka kojima je apelantu zabranjena gradnja stambenog objekta, predviđeno zakonom. Pored toga, apelant je, s jedne strane, imao jasan zakonski osnov za definiranje svoje pravne pozicije i načina ostvarivanja svojih prava, a s druge strane, osporene odluke ukazuju na jasan pravni osnov na kojem su one zasnovane. Osim toga, apelant u apelaciji i sam ističe da je miješanje u njegovo pravo na imovinu zasnovano na zakonu.
  • 28.
    Sljedeće pitanje koje se nameće u vezi s ovim ustavno-pravnim sporom jeste je li miješanje u apelantovo pravo na imovinu istovremeno zasnovano i na javnom interesu. Evropski sud za ljudska prava je ustanovio da domaće vlasti uživaju široko polje procjene prilikom donošenja odluka koje su vezane za miješanje u imovinska prava pojedinaca zbog neposrednog poznavanja društva i njegovih potreba. Odluka da se izvrši miješanje u nečiju imovinu često uključuje razmatranje političkih, ekonomskih i socijalnih pitanja o kojima će se mišljenja u okviru demokratskog društva bitno razlikovati. Stoga će se presuda domaćih vlasti poštivati, osim ako je očigledno bez opravdanog osnova (vidi Evropski sud za ljudska prava, James i dr. protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, stav 46).
  • 29.
    Ustavni sud primjećuje da je apelantova odluka o zabrani gradnje stambenog objekta na spornoj lokaciji, odnosno odluka kojom se kontrolira korištenje njegove imovine, nesumnjivo u skladu s općim interesom, jer su upravni organi i Vrhovni sud u upravnom sporu naveli da je takva mjera gotovo isključivo s ciljem zaštite izvorišta vode za piće. Ustavni sud smatra u ovakvim okolnostima potpuno izlišnim detaljnije obrazlagati zbog čega smatra da je zabrana gradnje u konkretnom slučaju zasnovana na javnom interesu. Ujedno, i sam apelant u navodima apelacije ne spori da su osporene odluke donesene radi očuvanja javnog interesa zaštite predmetnog izvorišta.
  • 30.
    Na kraju, Ustavni sud mora utvrditi je li miješanje proporcionalno cilju koji se želi postići, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa. Apelant je u apelaciji naveo da zabrana izgradnje stambenog objekta i šteta koja je za njega nastala zbog nemogućnosti izgradnje porodične kuće nije proporcionalna zaštiti javnog interesa, odnosno prevladava korist koju općina Bijeljina i šira zajednica ostvaruje zaštitom izvorišta. Ustavni sud nalazi da se u konkretnom slučaju radi o zabrani izgradnje stambenih objekata u užoj zoni zaštite izvorišta vode za piće koja nesumnjivo predstavlja dobro od općeg interesa. Općina Bijeljina i šira zajednica imaju interes zaštititi takve zone od bilo kakvih mogućnosti zagađivanja i narušavanja ekološke ravnoteže što, svakako, predstavlja jedan od primarnih interesa šire zajednice koji je, prema mišljenju Ustavnog suda, prioritetniji i značajniji od apelantovog interesa da mu se, i pored imovine koju ima, dozvoli gradnja stambenog objekta. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije narušena pravična ravnoteža između apelantovog interesa, s jedne strane, i javnog interesa općine Bijeljina, odnosno šire zajednice, s druge strane.
  • 31.
    Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
    • b)
      Pravo na poštivanje doma
  • 32.
    Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: -

  • f)
    Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku."
    • 33.
      Član 8. Evropske konvencije glasi:

"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

  • 2.
    Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
  • 34.
    Ustavni sud podsjeća da je svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinca od proizvoljnog miješanja vlasti u njegova prava zagarantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C). Pri određivanju radi li se o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi radi li se u konkretnom predmetu o apelantovom "domu" u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije i predstavljaju li osporene odluke "miješanje" javnih vlasti u poštivanje apelantovog "doma".
  • 35.
    Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46. f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31).
  • 36.
    Na osnovu činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku, kao i dokumentacije spisa predmeta, proizlazi da je apelant kupio predmetno zemljište na kojem se nalazio stambeni objekt sagrađen 1948. godine. Apelant je naveo da je imao namjeru sagraditi novu kuću radi zadovoljavanja stambenih potreba njega i njegovih roditelja. Uviđajem na licu mjesta, tokom upravnog postupka, utvrđeno je da je prethodni stambeni objekt srušen i da bi "svaka intervencija na objektu" predstavljala novu izgradnju. Ustavni sud zaključuje da je apelant porodičnu kuću za koju u apelaciji navodi da je bila njegov dom, srušio svojom voljom, bez učešća javne vlasti u tome, s namjerom da na istoj lokaciji izgradi novi stambeni objekt. Apelant nije uspio u upravnom i sudskom postupku ishoditi urbanističku saglasnost za izgradnju porodične stambene kuće, budući da je zabranjena izgradnja novih stambenih objekata u užoj zoni izvorišta vode za piće "Grmić" Bijeljina. Prema Odluci o prvim izmjenama i dopunama Odluke o zaštiti izvorišta vode za piće "Grmić" Bijeljina može se odobriti rekonstrukcija, dogradnja i doziđivanje postojećih stambenih objekata, ali bez izgradnje novih mokrih čvorova i septičkih jama. Međutim, u konkretnom slučaju apelant nije podnio zahtjev za rekonstrukciju postojećeg objekta, već je započeo izgradnju novog objekta.
  • 37.
    S obzirom na ovakav nesporan činjenični supstrat u konkretnoj stvari, Ustavni sud zaključuje da je donošenjem osporenih odluka apelant onemogućen u gradnji novog stambenog objekta, za koji je sporno čak i da je dozvoljena gradnja, bi li predstavljao apelantov dom u smislu člana 8. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u takvim uvjetima, kada nema stambenog objekta, nema ni apelantovog doma, zbog čega nije došlo do miješanja, a time ni do povrede apelantovog prava na poštivanje njegovog doma prema članu II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 8. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 38.
    Nema povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je miješanje u navedeno pravo bilo zasnovano na zakonu, u skladu s javnim interesom, i nije narušen princip proporcionalnosti, odnosno postoji razuman odnos između sredstava koja su zakonom propisana i cilja koji se želi postići. Nema povrede apelantovog prava na poštivanje doma zagarantiranog članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije budući da je apelant svojom voljom porušio stambeni objekt koji je bio njegov dom.
  • 39.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 40.
    U skladu s članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.