Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 2/08

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1634/07, rješavajući apelaciju Zlatana Samide, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Krstan Simić, sudija

Usvaja se apelacija Zlatana Samide.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se:

Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-678/04 od 10. aprila 2007. godine,

Rješenje Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-3148704 od 29. novembra 2004. godine,

Rješenje Uprave za stambene poslove Kantona Sarajevo broj 23/6-372-P-697/98 od 8. aprila 2003. godine.

Ostaje na snazi Rješenje Uprave za stambene poslove Kantona Sarajevo broj 23/6-372-P-697/98 od 17. marta 2003. godine.

Nalaže se Upravi za stambene poslove Kantona Sarajevo da omogući izvršenje Rješenja broj 23/6-372-P-697/98 od 17. marta 2003. godine i da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Zlatan Samida (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Jakša Mitrović, advokat iz Sarajeva, podnio je 8. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-678/04 od 10. aprila 2007. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-3148704 od 29. novembra 2004. godine i Rješenja Uprave za stambene poslove Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23/6-372-P-697/98 od 8. aprila 2003. godine. Apelant je 19. juna 2007. godine dostavio dopunu apelacije i predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će vlasnici stana, Privrednoj banci Sarajevo, zabraniti svako raspolaganje predmetnim stanom do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, učesnika u postupku Ministarstva, Uprave i Medžide Pitić (u daljnjem tekstu: korisnica stana) zatraženo je 11. jula 2007. godine, a od Privredne banke Sarajevo d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: vlasnica stana) 5. septembra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Uprave je zatraženo i da dostavi na uvid spis broj 23/6-372-P-697/98.
  • 3.
    Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 19. jula 2007. godine, korisnica stana 26. jula 2007. godine i 14. septembra 2007. godine, Uprava 31. jula 2007. godine i traženi spis na uvid i vlasnica stana 18. septembra 2007. godine. Ministarstvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, korisnice stana i Uprave dostavljeni su apelantu 19. septembra 2007. godine, a odgovor vlasnice stana 21. septembra 2007. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Postupak vraćanja stana u posjed

  • 6.
    Apelant je 15. septembra 1998. godine podnio Upravi zahtjev za vraćanje stana u posjed koji se nalazi u Sarajevu, Ul. Džemala Bijedića broj 86 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Apelant je zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed podnio kao član porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava Ane Bernard, koja je umrla 30. januara 1992. godine.
  • 7.
    Odlučujući o apelantovom zahtjevu za vraćanje predmetnog stana u posjed, Uprava je donijela Zaključak broj 23/6-372-P-697/98 od 15. jula 1998. godine kojim odbacuje apelantov zahtjev zbog nenadležnosti. U obrazloženju ovog zaključka Uprava navodi da predmetni stan nije proglašen napuštenim u smislu Zakona o napuštenim stanovima.
  • 8.
    Apelant je 10. septembra 1998. godine tužbom podnesenom tadašnjem Općinskom sudu II Sarajevo pokrenuo postupak protiv Medžide Pitić (u daljnjem tekstu: korisnica stana) i Privredne banke Sarajevo d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: vlasnica stana) radi iseljenja i poništenja rješenja o dodjeli stana.
  • 9.
    Apelant je 29. septembra 1999. godine Upravi podnio novi zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed. Zahtjev je evidentiran pod brojem 23-04/II-23-P-2832/99.
  • 10.
    Na ročištu za glavnu raspravu, održanom 3. decembra 2001. godine, sud je Rješenjem broj P-2011/98 od 3. decembra 2001. godine postupak u ovoj pravnoj stvari prekinuo do okončanja upravnog postupka koji se vodio pred Upravom povodom apelantovog zahtjeva za vraćanje predmetnog stana u posjed. Stranke u postupku pred sudom nisu tražile pismeni otpravak rješenja, te su se odrekle prava na žalbu, pa je rješenje postalo pravomoćno danom donošenja.
  • 11.
    Odlučujući ponovo o apelantovom zahtjevu za vraćanje predmetnog stana u posjed, Uprava je Rješenjem broj 23/6-372-P-697/98 od 17. marta 2003. godine potvrdila da je Ana Bernard bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu i utvrdila da apelantu, članu porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava, pripada pravo na vraćanje stana u posjed. Navedenim rješenjem utvrđeno je da Medžida Pitić koristi predmetni stan bez pravnog osnova, te se utvrđuje prestanak bespravnog korištenja predmetnog stana i dužnost da napusti stan u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja. Bespravna korisnica nema pravo na alternativni smještaj, a žalba ne odgađa izvršenje rješenja.
  • 12.
    U obrazloženju Rješenja Uprava navodi da je u toku postupka kao nesporno utvrđeno da je na predmetnom stanu nositeljica stanarskog prava bila Ana Bernard, koja je umrla 30. januara 1992. godine. Također je navedeno da je apelant na predmetnom stanu bio prijavljen neprekidno od 2. novembra 1979. godine, da je upisan u opći birački spisak iz 1992. godine na adresi predmetnog stana, da je bio prijavljen na predmetnom stanu i nakon smrti nositeljice stanarskog prava, da je evidentiran kao član porodičnog domaćinstva prilikom bodovanja stana 3. oktobra 1987. godine, te da ne posjeduje stanarsko pravio ni na jednom od stanova koji su evidentirani u stambenom fondu kod JKSP "Sarajevostan". Procjenjujući provedene dokaze, Uprava je potvrdila stanarsko pravo Ani Bernard i utvrdila apelantovo pravo na vraćanje stana u posjed, u smislu člana 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) i saglasno Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
  • 13.
    Apelant je 26. marta 2003. godine podnio prijedlog Upravi da dopusti izvršenje i da, na osnovu Rješenja broj 23/6-372-P-697/98 od 17. marta 2003. godine, donese zaključak kojim će naložiti da se korisnica stana iseli iz predmetnog stana i preda ga apelantu.
  • 14.
    Odlučujući o žalbama koje su na Rješenje Uprave broj 23/6-372-P-697/98 od 17. marta 2003. godine izjavile korisnica i vlasnica stana, Uprava je Rješenjem broj 23/6-372-P-697/98 od 8. aprila 2003. godine žalbu korisnice stana usvojila i Rješenje Uprave broj 23/6-372-P-697/98 od 17. marta 2003. godine poništila u cijelosti. U obrazloženju Rješenja Uprava ističe da je, u smislu člana 232. Zakona o upravnom postupku, utvrdila da je žalba opravdana, jer je uvidom u spis predmeta utvrđeno da je taj organ 15. jula 1998. godine donio pravosnažan Zaključak broj 23/6-372-P-697/98 kojim je apelantov zahtjev odbačen zbog nenadležnosti. Članom 18.b stav 2. Zakona o prestanku primjene, navodi dalje Uprava, utvrđeno je da se započeti sudski postupak za vraćanje stana u posjed nastavlja i da konačne sudske odluke kojima se nalaže vraćanje stana u posjed nositeljici stanarskog prava izvršava sud.
  • 15.
    U međuvremenu, nakon što je dobio Rješenje Uprave broj 23/6-372-P-697/98 od 17. marta 2003. godine, kojim mu se predmetni stan vraća u posjed, apelant je Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pismenim podneskom od 4. decembra 2003. godine predložio da donese presudu na osnovu odricanja s obzirom na to da više nema pravni interes, jer je svoja prava za povrat stana i prijenos stanarskog prava ostvario kod Uprave. Općinski sud je Presudom na osnovu odricanja broj P-2011/98 B od 16. januara 2004. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev.
  • 16.
    Apelant je 15. marta 2004. godine Upravi podnio prijedlog za proglašavanje ništavim Rješenja broj 23/6-372-P-697/98 od 8. aprila 2003. godine, kojim je uvažena žalba korisnice stana i poništeno Rješenje Uprave broj 23/6-372-P-697/98 od 17. marta 2003. godine.
  • 17.
    Apelant je 7. maja 2004. godine podnio Ministarstvu žalbu zbog nedonošenja rješenja u roku od 30 dana po njegovom prijedlogu od 15. marta 2004. godine.
  • 18.
    Apelant je tužbom od 12. augusta 2004. godine pred Kantonalnim sudom pokrenuo upravni spor protiv Ministarstva zbog nedonošenja rješenja-"šutnje administracije".
  • 19.
    Odlučujući o apelantovom prijedlogu od 15. marta 2004. godine, Uprava je Rješenjem broj 23/6-372-P-697/98 od 1. oktobra 2004. godine proglasila ništavim Rješenje tog organa broj 23/6-372-P-697/98 od 8. aprila 2003. godine. U obrazloženju Rješenja Uprava ističe da je uvidom u potvrdu Općinskog suda broj P-2011/98 od 8. aprila 2003. godine utvrđeno da je na glavnoj raspravi, održanoj 3. decembra 2001. godine, postupak u pravnoj stvari apelanta kao tužioca protiv tuženih korisnice i vlasnice stana radi iseljenja prekinut do okončanja upravnog postupka, te zaključuje da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjena odredba člana 18. stav 2. Zakona o prestanku primjene.
  • 20.
    Odlučujući o žalbi korisnice stana, Ministarstvo je Rješenjem broj 27/02-23-3148/04 od 29. novembra 2004. godine poništilo Rješenje Uprave broj 23/6-372-P-697/98 od 1. oktobra 2004. godine u cijelosti i odbilo prijedlog da Rješenje broj 23/6-372-P-697/98 od 8. aprila 2003. godine proglasi ništavim. U obrazloženju Rješenja Ministarstvo ističe da je Uprava, postupajući po apelantovom prijedlogu da se proglasi ništavim Rješenje broj 23/6-372-P-697/98 od 8. aprila 2003. godine, donijela Rješenje broj 23/6-372-P-697/98 od 1. oktobra 2004. godine i proglasila svoje rješenje od 8. aprila 2003. godine ništavim na osnovu člana 264. stav 1. tačka 5. Zakona o upravnom postupku sa obrazloženjem da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjena odredba člana 18. stav 2. Zakona o prestanku primjene. Međutim, ističe dalje Ministarstvo, članom 264. stav 1. tačka 5. Zakona o upravnom postupku propisano je da se "ništavim oglašava rješenje koje sadrži nepravilnost koja je po nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti", pa u konkretnom slučaju pogrešna primjena člana 18. stav 2. Zakona o prestanku primjene ne može se prihvatiti kao razlog ništavosti ožalbenog rješenja.
  • 21.
    Odlučujući o apelantovoj tužbi kojom je pokrenuo upravni spor protiv Ministarstva radi poništenja Rješenja broj 27/02-23-3148704 od 29. novembra 2004. godine, Kantonalni sud je Presudom broj U-678/04 od 10. aprila 2007. godine tužbu odbio.
  • 22.
    U obrazloženju ove presude Kantonalni sud ističe da je povodom apelantovog zahtjeva Uprava donijela rješenje od 1. oktobra 2004. godine, kojim je proglasila ništavim svoje rješenje od 8. aprila 2003. godine, na osnovu člana 264. stav 1. tačka 5. Zakona o upravnom postupku, sa obrazloženjem da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjena odredba člana 18. stav 2. Zakona o prestanku primjene. Povodom žalbe korisnice stana, nastavlja dalje sud, Ministarstvo je donijelo osporeno rješenje koje taj sud smatra pravilnim i zakonitim, jer se razlog zbog kojeg je rješenje od 8. aprila 2003. godine proglašeno ništavim ne može smatrati kao razlog za proglašavanje rješenja ništavim u smislu odredbe člana 264. stav 1. tačka 5. Zakona o upravnom postupku. Naime, prema odredbama člana 264. stav 1. tačka 5. Zakona o upravnom postupku, navodi Kantonalni sud, rješenje se moglo proglasiti ništavim samo ako rješenje sadrži nepravilnost koja je prema nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti, pa se pogrešna primjena člana 18. stav 2. Zakona o prestanku primjene ne može smatrati kao ispunjenje tog uvjeta. Ovaj sud, na kraju, zaključuje da su osporeno i prvostepeno rješenje doneseni na pravilan i zakonit način, odnosno da su organi uprave vodili računa o pravilima upravnog postupka, potpuno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili odredbe materijalnog prava.

Postupak određivanja nosioca stanarskog prava

  • 23.
    Odlučujući o apelantovom zahtjevu za određivanje nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, Uprava je Rješenjem broj 23-04/II-23-246/00 od 7. jula 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalnog ministarstva prostornog uređenja i okoliša broj UPII/05 2-23-5-241/01 od 1. oktobra 2003. godine, usvojila zahtjev i apelanta odredila za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu nakon smrti prijašnje nositeljice stanarskog prava Ane Bernard. U obrazloženju Rješenja Ministarstvo prostornog uređenja i okoliša navodi da je prilikom odlučivanja da li apelantu pripada pravo na prijenos stanarskog prava, u smislu čl. 21. i 22. Zakona o stambenim odnosima, prvostepeni organ pravilno utvrdio da je postojala ekonomska zajednica života i stanovanja nositeljice stanarskog prava i apelanta kao člana porodičnog domaćinstva više od deset godina i namjera takvog življenja prije smrti prijašnje nositeljice stanarskog prava, kao i činjenicu da je apelant nakon smrti prijašnjeg nosioca stanarskog prava nastavio da koristi predmetni stan.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 24.
    U apelaciji i dopuni apelacije apelant navodi da je osporenim odlukama organa Uprave i redovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su osporenim odlukama pogrešno primijenjene odredbe Zakona o upravnom postupku, kao i Zakona o prestanku primjene, jer nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti za proglašavanje rješenja kojim mu je dopušteno vraćanje predmetnog stana u posjed ništavim. Apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se do okončanja postupka povodom apelacije zabranilo svako raspolaganje predmetnim stanom kako za njega ne bi nastala nenadoknadiva šteta.

b) Odgovor na apelaciju

  • 25.
    U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da je povodom navoda iznesenih u apelaciji dao obrazloženje u osporenoj presudi pri kojem ostaje u cijelosti, te smatra da nije došlo do povrede prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 26.
    U odgovoru na apelaciju korisnica stana navodi da je Kantonalni sud ocijenio sve apelantove tužbene navode i dao valjane razloge zašto tužbeni zahtjev nije osnovan. Također, korisnica stana ističe da apelant u apelaciji ponavlja navode iz tužbe koje je Kantonalni sud ocijenio u svojoj presudi, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 27.
    U svom odgovoru na apelaciju Uprava se nije eksplicitno izjasnila o povredi prava koje je apelant iznio, već je dala hronološki prikaz činjeničnog stanja i trajanja postupka, kako je to Ustavni sud već izložio.
  • 28.
    Vlasnica stana u svom odgovoru na apelaciju navodi hronološki prikaz postupka pred organom Uprave, te napominje da nikada nije primila osporenu presudu Kantonalnog suda. Također, vlasnica stana navodi "indikativnu činjenicu" da je Kantonalni sud apelantovu tužbu iz 2004. godine dostavio na izjašnjenje tek 12. aprila 2007. godine, tj. nakon što je 10. aprila 2007. godine odlučio o istoj tužbi. Na kraju, vlasnica stana ističe da predmetni stan nije u fazi otkupa, niti će vršiti dalju prodaju stanova s obzirom na to da su krajem 2001. godine privatizirani.

V. Relevantni propisi

  • 29.
    Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01)

"Član 1.

Š...ĆPrimjena Zakona o napuštenim stanovima ('Službeni list RBiH' br. 6/92, 8/92, 16/92, 13/94, 36/94, 9/95 i 33/95) Š...Ćprestaje danom stupanja na snagu ovog zakonaŠ...Ć

Š...ĆOd dana stupanja na snagu ovog zakona, organi vlasti Federacije i druga tijela u Federaciji prestaju sa preduzimanjem novih radnji kojima se stanovi proglašavaju napuštenimŠ...Ć

Š...ĆNadležni organ iz stava 2. ovog člana rješava o pravima nosilaca stanarskog prava da stupe u posjed svojih stanova koji su proglašeni privremeno, odnosno trajno napuštenimŠ...Ć

Član 3. st. 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Član 8. stav 3.

ŽŽalba ne zadržava izvršenje rješenja.

Član 18b.

Odredbe ovog zakona odnose se i na stanove koji nisu proglašeni napuštenim u smislu propisa iz člana 1 ovog zakona, uključujući i oštećene stanove, ukoliko je nosilac stanarskog prava odnosni stan napustio prije 4. aprila 1998. godine.

Sve konačne sudske odluke kojima se nalaže vraćanje u posjed stana nosiocu stanarskog prava izvršava sud. Započeti sudski postupci za vraćanje stana u posjed nastavljaju se, dok se novi zahtjevi podnose organu uprave nadležnom za stambene poslove."

  • 30.
    Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list Republike BiH" br. 14/84, 12/87, 36/89, 2/93, te "Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98 i 19/99)

"Član 6. stav 1.

Š...ĆKorisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanujuŠ...Ć"

  • 31.
    Zakon o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 48/99)

"Član 206.

Š...Ć

(5) Kada je propisano da žalba ne odgađa izvršenje rješenja, to mora biti navedeno u dispozitivu.

Član 232.

(1) Ako prvostepeni organ koji je donio rješenje nađe da je žalba opravdana, a nije potrebno provoditi novi ispitni postupak može stvar riješiti drugačije i novim rješenjem zamijeniti rješenje koje se žalbom pobija.

Član 264.

Ništavim se proglašava rješenje

Š...Ć

(5) koje sadrži nepravilnost koja je po nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti.

Član 267.

(2) Prvostepeno rješenje postaje izvršno:

Š...Ć

(3) dostavom stranci, ako žalba ne odgađa izvršenje."

VI. Dopustivost

  • 32.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 33.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 34.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj U-678/04 od 10. aprila 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. maja 2007. godine, a apelacija je podnesena 8. juna 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 35.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 36.
    Apelant osporava navedene odluke organa Uprave i redovnog suda tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njegova ustavna prava, i to pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

  • 37.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. �"

  • 38.
    Povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije apelant vidi u proizvoljnoj i pogrešnoj primjeni Zakona o prestanku primjene i Zakona o upravnom postupku. Proizvoljnu i pogrešnu primjenu Zakona o upravnom postupku apelant vidi u tome što nije ispunjen niti jedan zakonski uvjet za proglašavanje Rješenja Uprave broj 23/6-372-P-697/98 od 17. marta 2003. godine, kojim je utvrđeno da apelantu, članu porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava, pripada pravo na vraćanje stana u posjed, ništavim.
  • 39.
    Prije nego što počne da ispituje navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju apelant je, kao član porodičnog domaćinstva, vodio upravni postupak i upravni spor za vraćanje stana u posjed. Utvrđivanje da li neko ima pravo na povratak u stan ulazi u okvir "građanskih prava i obaveza". Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv u ovom slučaju.
  • 40.
    Prema vlastitoj jurisprudenciji, Ustavni sud nije, općenito, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02, i Odluku broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ovakvu praksu imao je i bivši Dom za ljudska prava, smatrajući da "nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom činjenica, ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno" (vidi, bivši Dom za ljudska prava, "Trgosirovina Sarajevo (DDT)" protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, odluka o prihvatljivosti od 6. septembra 2000. godine). Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jeste da ocijeni da li je primjena zakona od organa Uprave i redovnog suda bila proizvoljna ili ne.
  • 41.
    Zadatak Ustavnog suda jeste da utvrdi da li su organi Uprave i redovan sud proizvoljno primijenili odredbe Zakona o upravnom postupku i Zakona o prestanku primjene. U tom smislu, Ustavni sud konstatira da je Uprava, rješavajući apelantov zahtjev od 19. maja 1998. godine za vraćanje predmetnog stana u posjed, Zaključkom broj 23/6-372-P-697/98 od 15. jula 1998. godine zahtjev odbacila zbog nenadležnosti upravnog organa. Ustavni sud primjećuje da je upravni organ u toku postupka utvrdio da predmetni stan nije proglašen napuštenim u smislu Zakona o napuštenim stanovima, te da je, u smislu člana 65. stav 3. Zakona o upravnom postupku, donio zaključak o nenadležnosti tog organa da rješava zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed. Dalje, Ustavni sud konstatira da je apelant prema tada važećim propisima, a nakon što se organ uprave proglasio nenadležnim za vraćanje stana u posjed, podnio tužbu 9. septembra 1998. godine Općinskom sudu protiv vlasnice stana i privremene korisnice radi predaje stana u posjed. Nakon što je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene od 5. jula 1999. godine dodat novi član 18.b, prema kojem se "odredbe ovog zakona odnose i na stanove koji nisu proglašeni napuštenim Š...Ć, ukoliko je nosilac stanarskog prava odnosni stan napustio prije 4. aprila 1998. godine", apelant je podnio novi zahtjev za vraćanje stana u posjed 29. septembra 1999. godine koji je evidentiran pod brojem 23-04/II-23-P-2832/99. Također, Ustavni sud konstatira da je, postupajući povodom apelantove tužbe radi predaje stana u posjed, Općinski sud Rješenjem broj P-2011/98 od 3. decembra 2001. godine postupak prekinuo do okončanja upravnog postupka.
  • 42.
    Nakon toga, Rješenjem broj 23/6-372-P-697/98 od 17. marta 2003. godine Uprava ponovo odlučuje o apelantovom zahtjevu za vraćanje predmetnog stana u posjed, i to tako što utvrđuje da apelantu, kao članu porodičnog domaćinstva umrle Ane Bernard kao nositeljice stanarskog prava, pripada pravo na vraćanje predmetnog stana, te utvrđuje prestanak korištenja stana privremenoj korisnici i obavezuje je da stan napusti u roku od 15 dana. Apelant je 26. marta 2003. godine podnio prijedlog za dozvolu izvršenja i iseljenje privremene korisnice iz predmetnog stana, prema kojem Uprava nije postupila iako je, prema odredbi člana 267. Zakona o upravnom postupku, imala tu mogućnost. Naime, navedenim članom je propisano da rješenje postaje izvršno dostavljanjem stranci ako žalba ne odgađa izvršenje. To će biti u slučaju kada je zakonom izričito propisano da izjavljena žalba nema suspenzivno djelovanje, u slučaju ako bi, zbog odgađanja izvršenja prvostepenog rješenja, bila nanesena šteta nekoj stranci u istoj upravnoj stvari koja se ne bi mogla popraviti, te u slučaju kada je to propisano zakonom. U konkretnom slučaju upravo je članom 8. stav 3. Zakona o prestanku primjene propisano da žalba ne zadržava izvršenje rješenja a što je i navedeno u dispozitivu rješenja od 17. marta 2003. godine, kako je propisano članom 206. stav 5. Zakona o upravnom postupku.
  • 43.
    Odlučujući o žalbi koju je na navedeno rješenje izjavila korisnica stana, Uprava na osnovu člana 232. Zakona o upravnom postupku ne dostavlja žalbu nadležnom drugostepenom organu, već donosi rješenje od 8. aprila 2003. godine kojim žalbu usvaja i rješenje od 17. marta 2003. godine poništava u cijelosti sa obrazloženjem da je isti organ donio zaključak od 15. jula 1998. godine, koji je pravosnažan i kojim je apelantov zahtjev za vraćanje stana odbačen zbog nenadležnosti, te zbog činjenice da se pred Općinskim sudom pod brojem P-2011/98 vodi spor povodom apelantove tužbe podnesene protiv vlasnice stana i privremene korisnice radi iseljenja i poništenja rješenja o dodjeli stana. Ovakvo odlučenje Uprava obrazlaže i činjenicom da je, prema članu 18.b stav 2. Zakona o prestanku primjene, utvrđeno da se započeti sudski postupci za vraćanje stana u posjed nastavljaju i da konačne sudske odluke kojima se nalaže vraćanje stana u posjed nosiocu stanarskog prava izvršava sud.
  • 44.
    Prije svega, Ustavni sud smatra da uvjeti iz odredbe člana 232. Zakona o upravnom postupku, kada prvostepeni organ može sâm da odlučuje o žalbi na svoje rješenje, nisu bili ispunjeni. Naime, za drugačije rješavanje upravne stvari, u smislu ovog člana, povodom žalbe na prvostepeno rješenje bitno je da nije potrebno provoditi novi ispitni postupak da bi se uvažili zahtjevi žalitelja i upravna stvar riješila drugačije. Bitan uvjet za donošenje novog prvostepenog rješenja povodom žalbe stranke jeste i to da se novim rješenjem ne dira u prava i pravne interese neke druge strane, jer bi to uvjetovalo vođenje novog ispitnog postupka, što je protivno odredbama ovog člana. U konkretnom slučaju se radi o višestranačkoj upravnoj stvari i novom arbitrarnom odlukom od 8. aprila 2003. godine Uprava je dirala u prava koja su priznata apelantu prvobitnim rješenjem od 17. marta 2003. godine. Osim navedenog, Ustavni sud primjećuje da Uprava u konkretnom slučaju svoje rješenje od 8. aprila 2003. godine, kojim poništava rješenje od 17. marta 2003. godine, obrazlaže činjenicom da je taj organ već donio zaključak od 15. jula 1998. godine kojim je apelantov zahtjev za vraćanje stana u posjed odbačen zbog nenadležnosti tog organa za postupanje a da je članom 18.b stav 2. Zakona o prestanku primjene propisano da se započeti sudski postupak za vraćanje stana u posjed nastavlja i da konačne sudske odluke izvršava sud. Međutim, sve i da su bili ispunjeni zakonski uvjeti da Uprava, odlučujući o žalbi, donese novu prvostepenu odluku, Ustavni sud smatra navedeni stav pogrešnim i proizvoljnim. Naime, nakon što je Uprava donijela zaključak o nenadležnosti i na taj način pravosnažno okončala postupanje povodom apelantovog zahtjeva za vraćanje stana u posjed, apelant je podnio tužbu sudu radi iseljenja i predaje stana u posjed ali nakon izmjene Zakona o prestanku primjene, apelant je ponovo, 29. septembra 1999. godine, podnio Upravi novi zahtjev za vraćanje stana u posjed i predložio prekid postupka pred Općinskim sudom, što je sud i usvojio, i pravosnažnim Rješenjem broj P-2011/98 od 3. decembra 2001. godine postupak prekinuo do okončanja upravnog postupka. Dakle, u momentu kada je Uprava donijela rješenje od 8. aprila 2003. godine, kojim je poništila svoje rješenje od 17. marta 2003. godine, postupak na sudu je bio prekinut a ta činjenica je bila poznata Upravi, te se nije mogla pozvati na odredbe člana 18.b stav 2. Zakona o prestanku primjene. Ovo tim prije što je, kako je već navedeno, apelant podnio novi zahtjev za vraćanje stana u posjed, te je Uprava eventualno mogla samo na osnovu čl. 6, 7. i 7.a Zakona o prestanku primjene razmatrati osnovanost novog apelantovog zahtjeva za vraćanje stana u posjed. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je proizvoljnom i pogrešnom primjenom procesnog i materijalnog prava organa Uprave došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 45.
    Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant, nakon što je rješenjem Uprave od 17. marta 2003. godine ponovo odlučeno o njegovom zahtjevu za vraćanje stana u posjed i nakon što je utvrđeno da mu pripada pravo na vraćanje predmetnog stana, podneskom od 4. decembra 2003. godine predložio Općinskom sudu da donese presudu na osnovu odricanja, jer više nije imao pravni interes da nastavi parnični postupak radi iseljenja i poništenja rješenja o dodjeli stana. Ustavni sud smatra da se apelant potpuno opravdano pouzdao u rješenje kojim mu je omogućeno vraćanje u predmetni stan, pa nije imao nijedan razlog za sumnju da takvo rješenje neće biti izvršeno i da bi naknadno moglo biti poništeno, i to rješenjem istog prvostepenog organa. Dakle, očigledno je da apelant do 4. decembra 2003. godine nije ni znao, niti je bio obaviješten da je u međuvremenu, 8. aprila 2003. godine, Uprava poništila rješenje kojim se njemu utvrđuje pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. Protiv navedenog rješenja apelant je 15. marta 2004. godine podnio prijedlog za proglašavanje rješenja ništavim. Povodom navedenog prijedloga Uprava je ponovo, kao prvostepeni organ, Rješenjem broj 23/6-372-P-697/98 od 1. oktobra 2004. godine, na osnovu člana 264. stav 1. tačka 5. Zakona o upravnom postupku, Rješenje tog organa broj 23/6-372-P-697/98 od 8. aprila 2004. godine proglasila ništavim sa obrazloženjem da je uvidom u potvrdu Općinskog suda utvrđeno da je postupak u pravnoj stvari apelanta protiv korisnice stana i vlasnice stana radi iseljenja prekinut 3. decembra 2001. godine, te da je pogrešno primijenjena odredba člana 18. stav 2. Zakona o prestanku primjene. Ustavni sud, također, zapaža da, nakon izvršenog uvida u predmetni spis Uprave, nije mogao ustanoviti kada je i da li je apelant primio rješenje od 8. aprila 2003. godine, jer se u spisu ne nalaze dostavnice o uručenju apelantu i ostalim učesnicima u postupku rješenja od 8. aprila 2003. godine, pa se samim tim nije moglo ustanoviti i da li se prijedlog za proglašavanje rješenja ništavim od 15. marta 2004. godine morao smatrati žalbom i dostaviti na razmatranje nadležnom drugostepenom organu.
  • 46.
    Odlučujući o žalbi korisnice stana protiv rješenja Uprave od 1. oktobra 2004. godine, Ministarstvo je rješenjem od 29. novembra 2004. godine poništilo rješenje od 1. oktobra 2004. godine i odbilo prijedlog da se rješenje od 8. aprila 2003. godine proglasi ništavim a odlučujući o apelantovoj tužbi protiv rješenja Ministarstva. Kantonalni sud je Presudom broj U-678/04 od 10. aprila 2007. godine tužbu odbio u cijelosti, prihvatajući stav Ministarstva da se razlog zbog kojeg je rješenje od 8. aprila 2003. godine proglašeno ništavim ne može smatrati kao razlog za proglašavanje rješenja ništavim u smislu člana 264. stav 1. tačka 5. Zakona o upravnom postupku, jer se, prema navedenom članu, rješenje moglo proglasiti ništavim samo ako rješenje sadrži nepravilnost koja je prema nekoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti, pa se pogrešna primjena člana 18. stav 2. Zakona o prestanku primjene ne može smatrati kao ispunjenje tog uvjeta.
  • 47.
    Dakle, nakon što je Ministarstvo donijelo rješenje od 29. novembra 2004. godine i Kantonalni sud presudu od 10. aprila 2007. godine, na snazi je ostalo rješenje Uprave od 8. aprila 2003. godine, pa s obzirom na to da je Ustavni sud u ovoj odluci dao detaljno obrazloženje u pogledu proizvoljne i pogrešne primjene prava prilikom donošenja odluke od 8. aprila 2003. godine, proizlazi da su i odluke povodom izjavljene žalbe korisnice stana i apelantove tužbe proizvoljne i pogrešne zbog istih razloga kao i prvostepena odluka. Na kraju, Ustavni sud mora primijetiti i vrlo značajnu činjenicu kojoj se tokom upravnog i sudskog postupka nije pridavao značaj, a to je da je apelant pred Upravom vodio postupak za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korišćenju predmetnog stana i pravosnažnim Rješenjem Uprave broj 23-04/II-23-246/00 od 7. jula 2003. godine usvojen je njegov zahtjev, te je određen za nosioca stanarskog prava nakon smrti Ane Bernard, prijašnje nositeljice stanarskog prava. Dakle, isti organ Uprave proglasio je apelanta nosiocem stanarskog prava, ali mu ne dopušta i povratak u predmetni stan, i to na osnovu arbitrarne primjene zakona. Ustavni sud zaključuje da je i osporenim odlukama organa Uprave i presudom Kantonalnog suda povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu.
  • 48.
    In conclusio, Ustavni sud će, u skladu sa odredbom člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, ispitati da li je postupak koji je okončan Rješenjem Uprave broj 23/6-372-P-697/98 od 17. marta 2003. godine bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije, odnosno da li je Uprava u postupku donošenja ove odluke zadovoljila standarde propisane u članu 6. Evropske konvencije. U tom smislu Ustavni sud konstatira da je Uprava, prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za vraćanje stana u posjed, donijela navedeno rješenje nakon što je pribavila i ocijenila veliki broj dokaza, te da je, ocjenjujući ih pojedinačno i u međusobnoj vezi, donijela odluku kojom je potvrdila da je Ana Bernard bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu i utvrdila da apelantu, kao članu porodičnog domaćinstva, pripada pravo na vraćanje stana u posjed. Navedeno rješenje Uprava je donijela na osnovu člana 3. Zakona o prestanku primjene prema kojem nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Navedenu odluku Ustavni sud smatra pravilnom i na zakonu zasnovanom, jer je ratio donošenja Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima bio vraćanje na stanje koje je bilo 30. aprila 1991. godine u pogledu stečenih stanarskih prava. Prema tome, apsolutno je opravdana primjena člana 3. citiranog zakona u situaciji kada lice koje je bilo član porodičnog domaćinstva lica koje je imalo konstituirano stanarsko pravo 30. aprila 1991. godine traži povrat svog stana u posjed. Takva situacija je predviđena i već spomenutim članom 18.b stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, koji propisuje da se odredbe ovog zakona primjenjuju i na stanove koji nisu proglašeni napuštenim ukoliko je nosilac stanarskog prava ili član porodičnog domaćinstva odnosni stan napustio prije 4. aprila 1998. godine. Obrazlažući svoje rješenje Uprava je dala odgovor kako u pogledu osnovanosti zahtjeva za vraćanje stana, tako i u pogledu prava privremene korisnice, pa je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje primijenila materijalno pravo za koje je dala detaljno, jasno i precizno obrazloženje, koje kao takvo prihvata i Ustavni sud.
  • 49.
    Ustavni sud zaključuje da ostaje na snazi Rješenje Uprave broj 23/6-372-P-679/98 od 17. marta 2003. godine.

Pravo na poštivanje doma

  • 50.
    Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • f)
    Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku."

Član 8. Evropske konvencije:

"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

  • 2.
    Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
  • 51.
    Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C).
  • 52.
    Da bi se utvrdilo da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi da li je sporni stan predstavljao apelantov "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije, te da li odluke koje apelant osporava predstavljaju "miješanje" javnih vlasti u poštivanje toga "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji se od više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom, (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, br. 30, stav 49).
  • 53.
    Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46.f, i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99, i Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 45/06).
  • 54.
    Kad je riječ o pitanju da li se može predmetni stan smatrati apelantovim "domom", nesporno je da je apelantu rješenjem prvostepenog organa priznato svojstvo člana porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava u relevantnom periodu, te da mu je zbog te činjenice priznato pravo na povrat stana, pa, dakle, i uvođenje u posjed. Naime, u ovom postupku utvrđeno je da je apelant bio prijavljen na adresi spornog stana od 2. novembra 1979. godine, da je na toj adresi bio i prilikom bodovanja stana 3. oktobra 1987. godine, da je upisan u opći birački spisak iz 1992. godine, te da je 30. aprila 1991. godine bio član porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava i da je predmetni stan napustio usljed ratnih zbivanja, nakon 30. aprila 1991. godine. Prema mišljenju Uprave, koje je dato u obrazloženju rješenja od 17. marta 2003. godine, taj organ je utvrdio stanarsko pravo i utvrdio pravo na povrat u smislu člana 3. Zakona o prestanku primjene i saglasno Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, uzimajući kao polaznu tačku za rješenje ove upravne stvari ocijenjeno faktičko stanje zatečeno 30. aprila 1991. godine, prema kojem je utvrđeno da je apelant živio u zajedničkom domaćinstvu sa nositeljicom stanarskog prava koja je umrla 30. januara 1992. godine, a da je apelant stan napustio usljed ratnih zbivanja i da to ne može utjecati na apelantovo pravo u odnosu na predmetni stan prema odredbi člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene. Također, Ustavni sud ponavlja da je Uprava pravosnažnim Rješenjem broj 23-04/II-23-246/00 od 7. marta 2003. godine odredila apelanta za nosioca stanarskog prava nakon smrti nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu upravo zato što je utvrđeno da je postojala ekonomska zajednica života i stanovanja nositeljice stanarskog prava i apelanta kao člana porodičnog domaćinstva više od deset godina i namjera takvog življenja prije smrti prijašnje nositeljice stanarskog prava, kao i na osnovu činjenice da je stan korišten nakon smrti nositeljice stanarskog prava. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da sporni stan predstavlja apelantov "dom" u smislu člana 8. Evropske konvencije.
  • 55.
    Dalje, Ustavni sud mora da ustanovi da li osporene odluke organa Uprave i redovnog suda predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na dom. Imajući u vidu da je osporenim odlukama apelantu uskraćeno pravo na povrat predmetnog stana, Ustavni sud smatra da osporene odluke predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije.
  • 56.
    Nakon toga, Ustavni sud mora ispitati da li je miješanje u apelantov dom opravdano prema članu 8. stav 2. Evropske konvencije. U tom smislu, Ustavni sud je prethodno naveo da su u konkretnom slučaju pogrešno i proizvoljno primijenjene odredbe Zakona o upravnom postupku i Zakona o prestanku primjene, te Ustavni sud konstatira da miješanje u apelantov dom nije bilo zasnovano na zakonu, zato što je Uprava pogrešno i proizvoljno, arbitrarnom odlukom od 8. aprila 2004. godine, poništila svoje rješenje od 17. marta 2003. godine kojim je apelantu utvrdila pravo na vraćanje stana u posjed.
  • 57.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 58.
    U okviru zaključka u vezi sa povredom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati navodne povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 59.
    Ustavni sud zaključuje da su Kantonalni sud i organi Uprave proizvoljnom i pogrešnom primjenom pozitivnopravnih odredaba povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
  • 60.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 61.
    S obzirom na odluku o meritumu Ustavnog suda, u ovom predmetu nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
  • 62.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.