Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 5. juna 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 6/08>

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 427/06, rješavajući apelaciju Krešimira Bevande, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Seada Palavrić, sutkinja

Odbija se apelacija Krešimira Bevande podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-787/04 od 20. decembra 2005. godine, Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-48/04 od 8. juna 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj P-21/03 od 10. februara 2004. godine kao neosnovana.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Krešimir Bevanda (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Alica Zećo, advokat iz Mostara, podnio je 27. februara 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-787/04 od 20. decembra 2005. godine, Presude Vrhovnog suda broj Gž-48/04 od 8. juna 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj P-21/03 od 10. februara 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, t? od sedmičnika "Ljiljan" zatraženo je 5. aprila 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 11. aprila 2006. godine, Vrhovni sud 19. aprila 2006. godine, a sedmičnik "Ljiljan" nije dostavio odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je dostavljen apelantu 26. aprila 2007. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelant je u tužbi podnesenoj Kantonalnom sudu naveo da su tuženi PM "Ljiljan" i Ismet Veladžić, glavni i odgovorni urednik PM "Ljiljan", kao i novinar PM "Ljiljan" Fuad Kovač (u daljnjem tekstu: tuženi) u sedmičniku PM "Ljiljan" objavili članak pod naslovom "Štela žrtvovan, Tuđman (zasad) ne da Tutu", u kojem je navedeno apelantovo ime uz tvrdnju da je bio zapovjednik Hrvatskog vijeća obrane (u daljnjem tekstu: HVO) i da je u tom svojstvu izdavao naredbe o hapšenju svih Muslimana-Bošnjaka iz Jasenica kod Mostara. Nadalje, na apelantov zahtjev tuženi su u broju 349. navedenog glasila obrazložili svoje informacije i tvrdnje, pozivajući pri tome za svjedoka Husu Đelovića iz Jasenice koji je dao izjavu kojom sve opovrgava, pa je apelant pozvao tužene da se izvine za netačne i neprovjerene informacije i tvrdnje o njemu, ali bezuspješno, i da je zbog toga tužilac-apelant pretrpio duševni šok i bol što je prouzrokovalo psihičke i duševne patnje jačeg i srednjeg intenziteta s dužim vremenskim trajanjem, uslijed čega su mu trajno povrijeđeni ugled i čast, pa potražuje naknadu nematerijalne štete uz kamate i troškove postupka.
  • 7.
    Tužilac je konačno precizirao tužbeni zahtjev na ročištu od 2. oktobra 2000. godine, potražujući na ime duševnih bolova zbog netačnih informacija i tvrdnji koje su navodno iznesene u sedmičniku "Ljiljan" iznos od 16.000 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana objavljivanja članka, 23. augusta 1999. godine, pa do isplate, kao i da prvotuženi istom veličinom slova i na istom mjestu u svom listu objavi presudu u cjelini sa obrazloženjem i bez komentara, te mu naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana presuđenja pa do konačne isplate.
  • 8.
    Sud je na ročištu od 4. juna 2001. godine saslušao apelanta, pročitao sporni članak, proveo vještačenje o apelantovom psihičkom stanju i izvršio uvid u dokument Ministarstva odbrane-Uprava sigurnosti, pod naslovom "Zločini koje su počinili pripadnici HVO-a na području Srednje Bosne i Zapadne Hercegovine" u kojem je na stranici 14. red 20. napisano da je "u ljeto 1993. godine iz mjesta Jasenice, Krešo Bevanda, zapovjednik VP HVO-a, naredio hapšenje svih muškaraca muslimana u Jasenici. Svjedok Huso Đelilović". Navedeni dokument je potpisao načelnik brigadir Jusuf Jašarević i ovjeren je pečatom RBiH-Glavni štab Oružanih snaga, Uprava sigurnosti.
  • 9.
    Presudom Kantonalnog suda broj P-21/03 od 10. februara 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Gž-48/04 od 8. juna 2004. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obavežu da mu na ime nematerijalne štete isplate iznos od 16.000 KM sa zateznom kamatom od dana objavljivanja članka s netačnim i neprovjerenim informacijama u listu "Ljiljan" od 23. augusta 1999. godine.
  • 10.
    U donošenju prvostepene odluke sud se pozvao na član 7. stav 1. tačka 3. Zakona o zaštiti od klevete ("Službene novine Federacije BiH" br. 59/02 i 19/903) u kojem je utvrđeno da ne postoji odgovornost za klevetu ako je iznošenje, odnosno prenošenje izražavanja bilo razumno, ako je sud uzeo u obzir sve okolnosti slučaja, a posebno način, oblik i vrijeme iznošenja ili prenošenja izražavanja, dobronamjernost i pridržavanje štetnika općeprihvaćenih profesionalnih standarda novinarstva, kao i činjenicu predstavlja li izražavanje objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica. Prema navedenom, sud je u konkretnom slučaju, također, našao da su ispunjeni uvjeti iz člana 6. Zakona o zaštiti od klevete u pogledu odgovornosti sredstava javnog informiranja za iznošenje ili prenošenje neistinitih činjenica ili informacija, pa je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan.
  • 11.
    Vrhovni sud je Presudom broj Gž-48/04 od 8. juna 2004. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Vrhovni sud je svoju odluku obrazložio navodeći da tuženi nisu povrijedili odredbe Zakona o zaštiti od klevete, nego su samo potpuno i tačno citirali navode koji su izneseni u službenom dokumentu Ministarstva odbrane. Ova konstatacija je, navodi se nadalje u obrazloženju Vrhovnog suda, samo prepisana iz izvještaja, bez komentara ili bilo kakvih objašnjenja, a u vezi sa objavljenom informacijom, nakon tužiočevog reagiranja, tuženi su odmah isto reagiranje u cijelosti objavili uz izvinjenje, što ukazuje da su tuženi postupali razumno i da nisu imali namjeru povrijediti tužioca objavljivanjem navedene konstatacije. S obzirom na to da su tuženi samo objavili spornu rečenicu, takvo izražavanje se ne može smatrati iznošenjem neistinitih činjenica, zaključuje Vrhovni sud.
  • 12.
    Na kraju, Presudom broj Rev-787/04 od 20. decembra 2005. godine Vrhovni sud je, također, odbio apelantovu reviziju, prihvatajući u revizionoj presudi razloge date u ranijim presudama. Prema shvatanju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da nisu ispunjene pretpostavke za odgovornost tuženih za klevetu i da prilikom prenesenog spornog izražavanja tuženi nisu postupali s ciljem da povrijede tužioca, niti da mu se nedobronamjerno naruši ugled.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 13.
    Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zagarantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na privatni i porodični život zagarantirano članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije.
  • 14.
    Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što sudovi nisu pravilno i potpuno utvrdili sporne činjenice, pozivajući se pri tome na dokument koji nije objavljen, a koji nosi oznake "vojna tajna" i "strogo povjerljivo", zatim, u tome što dokument nije prezentiran apelantu, a sam sud nije službeno zatražio od izvornika dokument ili upit je li taj dokument za upotrebu. Nadalje, apelant se pita kako je dokument s takvim oznakama povjerljivosti uopće dospio u posjed tuženih. Dakle, iznošenjem navodno netačnih podataka i informacija iz dokumenta koji je tajnog karaktera pričinjena mu je nematerijalna šteta, a sud je povrijedio njegova prava tako što mu nije dosudio štetu zbog učinjene klevete.
  • 15.
    Nadalje, apelant smatra da mu je navedenim presudama povrijeđeno pravo na privatni i porodični život zagarantirano članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije, jer tuženi nisu smjeli, odnosno mogli koristiti dokumente koji nisu javni i objavljeni. Apelant smatra da sudovi nisu mogli zasnivati svoje odluke na dokazima i činjenicama koje nemaju zakonski osnov da budu ispravni i kao takvi upotrebljivi.

b) Odgovor na apelaciju

  • 16.
    Kantonalni sud u svom odgovoru navodi da su sporno izražavanje, koje je bilo predmet parničnog postupka, tuženi prenijeli iz akta Ministarstva odbrane kao organa u smislu člana 4. stav 1. tačka b. alineja 6. Zakona o zaštiti od klevete i da je to preneseno izražavanje bilo razumno, pa je tužiočev tužbeni zahtjev i odbijen u cijelosti kao neosnovan.
  • 17.
    U odgovoru Vrhovnog suda se navodi da taj sud ostaje pri razlozima koje je iznio u revizionoj odluci.

V. Relevantni propisi

  • 18.
    U Zakonu o zaštiti od klevete ("Službene novine Federacije BiH" br. 59/02 i 19/03) relevantne odredbe glase:

"Cilj Zakona

Član 1.

Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica, iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu.

Principi koji se ostvaruju Zakonom

Član 2.

Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da:

  • a)
    pravo na slobodu izražavanja, zagarantirano Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Službeni glasnik BiH" broj 6/99), predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
  • b)
    pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;
  • c)
    sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i prenosioci informacija javnosti.

Odgovornost za klevetu

Član 6.

(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno, odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.

(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.

(3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili prenijelo izražavanje neistinite činjenice.

(4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili prenošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.

(5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

Š...Ć

Izuzeci od odgovornosti

Član 7.

(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:

  • a)
    ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje, u suštini, istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;
  • b)
    ako je štetnik prema zakonu obavezan iznositi ili prenositi izražavanje ili je iznosio, odnosno prenosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
  • c)
    ako je iznošenje, odnosno prenošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stav 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito:

  • -
    način, oblik i vrijeme iznošenja ili prenošenja izražavanja,
  • -
    prirodu i stepen prouzrokovane štete,
  • -
    dobronamjernost i pridržavanje štetnika općeprihvaćenih profesionalnih standarda,
  • -
    pristanak oštećenog,
  • -
    vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili preneseno,
  • -
    činjenicu predstavlja li izražavanje objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica,
  • -
    te odnosi li se na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.

Član 10.

Odšteta

(1) Odšteta treba biti razmjerna šteti koja je nanesena ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete."

  • 19.
    U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:

"Član 200.

Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, neovisno o naknadi materijalne štete, kao i njezinom odsustvu.

Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njezine naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i društvenom svrhom."

  • 20.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase:

"Član 7. stav 1.

Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 125.

Ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom tokom parnice.

Ako stranka porekne činjenice koje je priznala, sud će ocijeniti hoće li te činjenice smatrati priznatim ili osporenim.

Činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja ne treba dokazivati, ali se može dokazivati da te činjenice ne postoje, ako zakonom nije šta drugo određeno.

Ne treba dokazivati činjenice koje su općepoznate.

Član 132.

(1) Isprava koju je u propisanom obliku izdao organ vlasti u granicama svoje nadležnosti, te isprava koju je u takvom obliku izdalo pravno lice u vršenju javnog ovlaštenja koje mu je povjereno zakonom ili propisom zasnovanim na zakonu (javna isprava), dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje.

(2) Istu dokaznu snagu imaju i druge isprave koje su posebnim propisima u pogledu dokazne snage izjednačene s javnim ispravama.

(3) Dopušteno je dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je ispava nepravilno sastavljena.

(4) Ako se posumnja u autentičnost isprave, stranka može tražiti da sud traži da se o tome izjasni organ, odnosno pravno lice od kojeg bi ona trebala potjecati."

VI. Dopustivost

  • 21.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 22.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 23.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-787/04 od 20. decembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. januara 2006. godine, a apelacija je podnesena 27. februara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 24.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 25.
    Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili zasnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 26.
    Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv, jer se radi o postupku radi utvrđivanja naknade nematerijalne štete, dakle, nesporno se radi o utvrđivanju građanskih prava i obaveza. Ustavni sud će, stoga, razmotriti apelantove navode da postupak pred redovnim sudovima nije bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 27.
    U predmetnom slučaju apelant smatra da je do povrede prava na pravično suđenje došlo zbog toga što su u sedmičniku "Ljiljan" iznesene neistine na apelantov račun da je on bio zapovjednik HVO-a i izdavao naredbe o hapšenju svih Muslimana-Bošnjaka iz Jasenica kod Mostara, pa da su uslijed toga za njega nastupili duševni bolovi zbog povrede časti i ugleda, odnosno da mu je time pričinjena šteta u smislu odredaba iz člana 200. Zakona o obligacionim odnosima. Apelant osporava sudske odluke kojima mu nije priznato pravo na naknadu nematerijalne štete, odnosno njegov tužbeni zahtjev je odbijen. Ustavni sud je već bio u prilici u prijašnjim predmetima odlučivati o sličnim navodima i tom prilikom sud se pozivao na svoje ranije usvojene stavove prema kojima nije u njegovoj nadležnosti da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03; Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Također, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj je zadatak redovnih sudova, prvenstveno prvostepenog suda, ocijeniti izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi vjeruju na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
  • 28.
    Ustavni sud smatra da se navedeni stav može primijeniti i u konkretnom slučaju. Iz navoda apelacije i priložene dokumentacije ne može se zaključiti da je odlukama redovnih sudova povrijeđeno ili zanemareno apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje. Također, ne može se zaključiti da je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminirajuća, ili da je došlo do povrede procesnih prava (naprimjer, da sudovi nisu bili nepristrani, da je apelantu uskraćeno pravo na pristup sudu ili djelotvoran pravni lijek). Ne može se tvrditi da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine s obzirom na to da su redovni sudovi utvrdili relevantne činjenice i proveli dokazni postupak u skladu sa Zakonom o parničnom postupku. Ključno dokazno utvrđenje da su tuženi samo preuzeli navod iz određenog vojnog dokumenta, bez ispitivanja njegovog karaktera, odgovara u potpunosti obavezi suda da samostalno i odgovorno, na bazi svestrane ocjene svih činjenica i dokaza, odluči koje će dokaze prihvatiti, a koje odbaciti, i kako će okvalificirati cjelokupnu dokaznu građu (član 8. Zakona o parničnom postupku FBiH).
  • 29.
    Osnovni argument koji apelant iznosi u prilog tvrdnji da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jeste činjenica da sudovi nisu uvažili njegove navode da mu je nanesena šteta time što su tuženi objavili da se njegovo učešće u ratu dokazuje "tajnim dokumentom" koji nema karakteristike javnog dokumenta, pa time ne ispunjava uvjet povjerljivosti i nema svojstvo javnog dokumenta. Javni dokument je, navodi apelant, takav dokument koji izdaje nadležna ustanova u propisanom obliku i podaci izneseni u njemu imaju karakter istinitosti i povjerljivosti, sve dok se u propisanom postupku ne dokaže suprotno. Sud je svoju odluku, naprotiv, bazirao na dokumentu koji je po karakteru tajni, s oznakom "strogo povjerljivo" i "vojna tajna", a kao takav nije mogao biti osnova za iznošenje činjenica koje se mogu smatrati istinitim i dokazanim. Nadalje, Zakon o zaštiti od klevete utvrđuje da ne postoji odgovornost za klevetu: a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje, u suštini, istinito, a netačno samo u nebitnim elementima; b) ako je štetnik prema zakonu obavezan iznositi ili prenositi izražavanje ili je iznosio, odnosno prenosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka; c) ako je iznošenje, odnosno prenošenje izražavanja bilo razumno. Iz cjelokupnog sudskog postupka proizlazi da je pisanje sedmičnika "Ljiljan", koje apelant osporava, ispunjavalo navedene kriterije, jer se ne radi o iznošenju mišljenja, nego o "prenošenju izražavanja" datog u nekom drugom izvoru, koje je, u suštini, bilo razumno. Zakon o zaštiti od klevete i praksa Evropskog suda za ljudska prava ne pravi razliku u tome je li prenošenje informacija bilo iz javnog ili tajnog dokumenta, je li taj dokument objavljen ili ne, je li udovoljeno apelantu da mu se pokaže dokument, je li zatražen izvornik dokumenta ili ne. Suštinsko pitanje je da taj dokument postoji i da autor, odnosno izdavač novina samo prenosi, odnosno citira ili navodi informacije koje se već nalaze u tom dokumentu. Nema nanošenja štete nekom licu ako se prenosi samo ono što je navedeno u nekom dokumentu. Pitanje tužbe prema Ministarstvu odbrane izlazi iz okvira ove apelacije i tiče se sasvim drugog odnosa i to pitanje nije ni bilo predmet tužbenog zahtjeva, niti navedenih presuda koje apelant osporava, pa se zato apelant na to i ne može pozivati u apelaciji Ustavnom sudu.
  • 30.
    U konkretnom slučaju, redovni sudovi nisu utvrdili relevantne činjenice za utvrđivanje pravnog osnova za donošenje odluke o dosuđivanju naknade za nematerijalnu štetu, okolnosti slučaja, narušeni ugled i štetu koju je apelant uslijed toga pretrpio, jačinu duševnih bolova i njihovo trajanje, nego su zaključili da ne postoji kleveta, pa samim tim ne postoje ni šteta ni odgovornost izdavača novina i autora teksta, zbog čega nije ni došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje. Ustavni sud, u skladu sa svojom ranijom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine), smatra da je u parničnim postupcima koji se vode povodom zahtjeva za naknadu štete zbog klevete, radi zaštite prava na pravično suđenje, neophodno da sudovi pri utvrđivanju postojanja ili pak nepostojanja pravnog osnova i visine štete za klevetu dosljedno primjenjuju principe iz relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o zaštiti od klevete i Zakona o parničnom postupku, uvažavajući specifičnost svakog konkretnog slučaja. Nema naznaka da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, a za dokazna sredstva koja su uzeli kao glavna dali su jasno i precizno obrazloženje. Apelant nije uspio dokazati da je tokom postupka bilo drugih proceduralnih grešaka koje bi dovele do povrede principa pravičnog saslušanja u građanskim postupcima.
  • 31.
    Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života

  • 32.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

Š...Ć

  • f)
    Pravo na privatan i porodični život, dom i prepisku."
    • 33.
      Član 8. Evropske konvencije glasi:

"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

  • 2.
    Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
  • 34.
    Ustavni sud najprije treba utvrditi ubrajaju li se apelantovi žalbeni navodi u domen "privatnog i porodičnog života" zaštićenog članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije. Uopće, pojam "privatnog života" je širok i ne može se definirati do kraja: "Pravo na privatnost sastoji se, u suštini, od prava da se živi vlastiti život uz minimum miješanja javnih vlasti. Ono se tiče privatnog, porodičnog i kućnog života, fizičkog i moralnog integriteta, časti i ugleda, izbjegavanja da se bude predstavljen u lažnom svjetlu, neotkrivanja irelevantnih i sramotnih činjenica, neovlaštenog objavljivanja privatnih fotografija, zaštite od razotkrivanja informacija koje pojedinac daje ili dobija u povjerenju" (vidi Savjet Evrope, Konst. skupština, 21. redovna sjednica (treći dio), usvojeni tekstovi 1970).
  • 35.
    Član 8. stav 1. Evropske konvencije predviđa pozitivnu obavezu države na poštivanje privatnog i porodičnog života. Nadalje, član 8. stav 2. Evropske konvencije predviđa da svako uplitanje organa javne vlasti u uživanje prava na privatan i porodični život mora biti, između ostalog, u "skladu sa zakonom". Član 8. stav 2. Evropske konvencije, nadalje, predviđa da svako uplitanje organa javnih vlasti u uživanje prava na privatni i porodični život mora biti "neophodno u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprječavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih". Pri odlučivanju je li uplitanje bilo "neophodno u demokratskom društvu", "neophodnost implicira da uplitanje odgovara hitnim društvenim potrebama i, naročito, da je razmjerno legitimnom cilju kojem se teži" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Berrehab protiv Holandije, presuda od 21. juna 1988. godine, serija A, broj 138, tačka 28). Prema tome, legitimni cilj kojem se teži mora biti "upoređen sa ozbiljnošću uplitanja u pravo podnosilaca prijava na poštivanje njihovog porodičnog života" (idem, tačka 29). Kroz cijeli tok ovog odlučivanja država ima slobodu odlučivanja (idem, tačka 28).
  • 36.
    Dakle, član 8. ne određuje izričito šta se treba smatrati pod poštivanjem privatnog života. U najširem smislu, a što odgovara ekstenzivnom tumačenju ovog pojma koje je dao Evropski sud za ljudska prava, pravo na privatnost obuhvata sve aspekte ljudskog života koji doprinose njegovom slobodnom razvoju. Naime, sve što se tiče ličnog života, zdravlja, filozofskih, moralnih, religijskih uvjerenja, porodičnog i emotivnog života, prijateljstva i ostalih socijalnih veza ubraja se u privatan život, koji, osim toga, u smislu interpretacije Evropske konvencije, obuhvata i socijalne odnose čovjeka s drugim ljudima, uključujući i poslovne kontakte. Iz ovakvog određenja pojma "privatnosti" proizlazi da ona obuhvata, u principu, tri grupe slučajeva zaštite ovog prava: u prvom redu, ovom normom se štiti fizički i moralni integritet pojedinca, njom se štiti njegova privatna sfera u najširem smislu riječi i, treće, predmet zaštite je i slobodno ispoljavanje ličnosti.
  • 37.
    Međutim, ovaj član ne štiti odnose koji se uspostavljaju u sferi javnog života, a iz navoda apelacije proizlazi da se činjenice i dokazi koje nudi apelant tiču upravo njegovog javnog djelovanja, a ne privatnog. Praksa Evropskog suda priznaje da je veoma teško razlikovati šta se ubraja u javnu, a šta u privatnu sferu pojedinca, s obzirom na mnogobrojne odnose u koje stupa pojedinac, ali javna sfera djelovanja pojedinca u svim demokratskim zemljama se posebno cijeni i utvrđuje, pa je izložena jačoj društvenoj kritici i nadgledanju (vidi Niemitz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251-B, tačka 29).
  • 38.
    Iz predmeta apelacije i dokumentacije spisa proizlazi da je apelant podnio tužbu radi naknade štete zbog klevete koja je navodno iznesena u novinskom članku u listu "Ljiljan", u kojem je navedeno da je "u ljeto 1993. godine iz mjesta Jasenice, Krešo Bevanda, zapovjednik VP HVO-a, naredio hapšenje svih muškaraca muslimana u Jasenici. Svjedok Huso Đelilović". Prvenstveno treba dati odgovor je li u konkretnom slučaju narušena apelantova privatnost. U tom smislu postoji određena veza između zaštićenih prava na privatan život iz člana 8. Evropske konvencije i vrijednosti koje se štite članom 10. Evropske konvencije, jer apelacija sugerira da se osporene presude tiču prava na izražavanja tuženih koje je zloupotrijebljeno i pogrešno primijenjeno. Istina je da se povreda privatnosti može učiniti i objavljivanjem novinskih tekstova koji zadiru u privatnost pojedinca, koji "se tiču privatnog, porodičnog i kućnog života, fizičkog i moralnog integriteta, časti i ugleda, izbjegavanja da se bude predstavljen u lažnom svijetlu, neotkrivanja irelevantnih i sramotnih činjenica" (objavljivanjem npr. određenih fotografija, povjerljivih telefonskih razgovora, iznošenjem detalja iz privatnog života pojedinca i sl.). Međutim, konkretni novinski navodi o apelantovoj djelatnosti kao zapovjednika vojne jedinice u toku rata ne ubrajaju se u privatnost, nego se tiču "javne funkcije" koju je apelant obavljao tokom rata. Ustavni sud smatra da okolnosti predmetnog slučaja ne pokreću pitanje prava na "privatni život". S obzirom na to da u konkretnom slučaju objavljivanje članka ne zadire u apelantovu privatnu sferu, pa, prema tome, ne uživa konkretno ustavnopravnu zaštitu, nema ni povrede prava na privatan život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 39.
    Ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada nema naznaka da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, za dokazna sredstva koja su uzeli kao glavna dali jasno i precizno obrazloženje, a apelant nije uspio dokazati da je tokom postupka bilo drugih proceduralnih grešaka koje bi dovele do povrede principa pravičnog saslušanja u građanskim postupcima. Budući da se konkretni novinski navodi o apelantovoj djelatnosti kao zapovjednika vojne jedinice u toku rata ne ubrajaju u privatnost, nego se tiču "javne funkcije" koju je apelant obavljao tokom rata, Ustavni sud smatra da okolnosti predmetnog slučaja ne pokreću pitanje prava na "privatni život", garantiranog članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije.
  • 40.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 41.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.