USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 6/08>
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1067/06, rješavajući apelaciju "Slobodne Dalmacije" d.d. Split, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, sutkinja
Krstan Simić, sudija
Usvaja se apelacija "Slobodne Dalmacije" d.d. Split.
Utvrđuje se povreda prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-139/05 od 27. decembra 2005. godine.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke donese novu odluku u skladu s članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1."Slobodna Dalmacija" d.d. Split (u daljnjem tekstu: apelant) iz Splita, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Karlo Sesar, advokat iz Mostara, podnijela je 4. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gž-139/05 od 27. decembra 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), kao i učesnika u postupku, Vojina Galića i Vojislave Galić (u daljnjem tekstu: prvotužilac i drugotužiteljica) zatraženo je 3. maja 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud je dostavio odgovor 12. maja 2006. godine, a ostali učesnici u postupku nisu dostavili odgovore na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je dostavljen apelantu 5. jula 2007. godine.
- 5.Ustavni sud je 8. maja 2006. godine zatražio od apelanta dostavljanje kopije objavljenih tekstova koji su bili predmet raspravljanja u postupku pred redovnim sudovima, pa je apelant sporni tekst dostavio 9. jula 2007. godine.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 7.Presudom Kantonalnog suda broj P-4/03 od 8. jula 2005. godine odbijen je tužbeni zahtjev prvotužioca i drugotužiteljice kojim su tražili da im apelant isplati 15.000 KM na ime štete zbog klevete, sa zateznim kamatama i troškovima postupka, te su obavezani apelantu naknaditi troškove postupka u iznosu od 1.826 KM. Kao drugotuženi je bio označen Slobodan Sabljić koji je u toku postupka pred Kantonalnim sudom umro, pa je tužba u odnosu na njega povučena. U obrazloženju prvostepene presude Kantonalni sud je naveo da je među parničnim stranama nesporno da je apelant kao izdavač 27. juna 2003. godine objavio članak pod naslovom "Nebojša Prpa i tajkuni mitom i obećanjima kupuju vijećnike". U spornom članku je navedeno da je "vijećnica ŠdrugotužiteljicaĆ 'kupljena' tako što je njezinom ocu, koji je prema Sabljićevim riječima ranije bio poznat kao falsifikator štednih knjižica i kradljivac inkasa s benzinske pumpe u Kikindi, omogućeno otvaranje butika i ureda za pravnu pomoć, premda od škole ima samo gimnaziju. Uz to mu je obećan i posao u općinskom katastru, pa i bez obzira na to što je nedavno dobio kredit od Federalnog zavoda za zapošljavanje u iznosu od 10 hiljada maraka, čime bi njegov status kao nezaposlenog lica trebao biti riješen". Kantonalni sud je u dokaznom postupku utvrdio da je prvotužilac tražio od Federalnog zavoda za zapošljavanje kredit od 10.000 KM, a da mu je odobren kredit u iznosu od 8.000 KM uz obavezu zapošljavanja dva lica. Nadalje, utvrđeno je i da je prvotužilac 6. novembra 2003. godine primljen na neodređeno vrijeme na mjesto katastarskog referenta, ali da je rješenjem od 17. juna 2004. godine to rješenje poništeno kao nezakonito.
- 8.U vezi s ostalim navodima iz spornog teksta, Kantonalni sud je naveo da prvotužilac i drugotužiteljica nisu preduzeli nikakve mjere kako bi ublažili štetu koja je prouzrokovana iznošenjem neistinitih činjenica, a naročito da nisu apelantu podnijeli zahtjev za ispravku u skladu s odredbom člana 8. Zakona o zaštiti od klevete. Osim toga, Kantonalni sud je utvrdio da prvotužilac i drugotužiteljica nisu predložili bilo kakve dokaze kojima bi dokazali da su pretrpjeli nematerijalnu štetu zbog klevete, odnosno stepen i intenzitet pretrpljenih duševnih bolova zbog eventualno narušenog ugleda i časti.
- 9.Kantonalni sud je istakao da se prema Zakonu o zaštiti od klevete šteta ne dosuđuje zbog stjecanja imovinske koristi oštećenog ili zbog novčanog kažnjavanja štetnika, već zbog uspostavljanja ravnoteže između prava na slobodu izražavanja i prava pojedinca na zaštitu svog ugleda. Također, sud zaključuje da prvotužilac i drugotužiteljica ne mogu tražiti naknadu štete iz člana 7. stav 1. tač. a) i c) Zakona o zaštiti od klevete, zato što je apelantov novinar samo doslovno prenio izjavu Slobodana Sabljića, bez iznošenja ličnog stava i komentara novinara ili apelanta. Osim toga, Kantonalni sud je utvrdio da je prvotužilac tužbu podnio 26. septembra 2003. godine, a drugotužiteljica je pismenim podneskom od 19. aprila 2004. godine pristupila prvotužiocu kao suparničar. Kako je članom 12. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete propisan rok od 3 mjeseca od dana kada oštećeni sazna ili je trebao saznati za izražavanje neistinite činjenice, sud je zaključio da je drugotužiteljica propustila rok u kojem je mogla tražiti sudsku zaštitu.
- 10.Vrhovni sud je osporenom Presudom broj Gž-139/05 od 27. decembra 2005. godine djelimično uvažio prvotužiočevu žalbu i u odnosu na njega je preinačio prvostepenu presudu tako što je obavezao apelanta isplatiti mu na ime naknade štete zbog klevete iznos od 2.000 KM sa zakonskom kamatom. Žalba drugotužiteljice je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena u dijelu u kojem je odbijen njezin tužbeni zahtjev, pa je drugotužiteljica obavezana apelantu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 913 KM sa zateznim kamatama.
- 11.U obrazloženju ove odluke Vrhovni sud je naveo da u prvostepenom postupku nije dokazana istinitost činjenica iznesenih u spornom članku, zbog čega taj članak predstavlja prenošenje neistinitih činjenica, odnosno klevetu kojom je nanesena šteta prvotužiočevom ugledu, zbog čega on ima pravo na obeštećenje. Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da u konkretnom slučaju ne postoji odgovornost za klevetu, zato što navod iz spornog teksta da je prvotužilac "od ranije bio poznat kao falsifikator štednih knjižica i kradljivac inkasa s benzinske pumpe u Kikindi" ne predstavlja mišljenje, već iznošenje činjenica koje nisu dokazane i za koje je "bila potrebna opreznost, te znatna kritičnost prilikom odabira iznesenih činjenica radi njihovog prenošenja". Također, Vrhovni sud je zaključio da je Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da tužiocima ne pripada pravo tužbom tražiti naknadu štete zbog klevete, zbog toga što nisu preduzeli mjere radi ublažavanja štete prouzrokovane izražavanjem neistinitih činjenica, a naročito da nisu podnijeli zahtjev za objavljivanje ispravke izražavanja. Vrhovni sud je istakao da su mjere koje su u tom smislu navedene u članu 8. Zakona o zaštiti od klevete "od utjecaja samo na utvrđivanje visine obeštećenja prema članu 10. stav 1. Zakona, a ne na pravo na obeštećenje".
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 12.Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda prekršeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zato što je Vrhovni sud tu odluku zasnovao samo na pretpostavci da je šteta mogla nastupiti, odnosno da je zaključio da "nije od presudnog značaja koliko se lice protiv kojeg je kleveta iznesena i subjektivno smatra povrijeđenim", već da je bitno "da je iznošenje neistinitih činjenica moglo dovesti do nastupanja štete ugledu i časti oštećenog". Apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno utvrdio visinu materijalne štete, te da bi štetne posljedice bile izbjegnute ili u najmanju ruku smanjene da je prvotužilac tražio objavljivanje ispravke. Apelant navodi da je propuštanjem da traži ispravku prvotužilac "htio ishoditi pravo na naknadu nematerijalne štete, bez obzira na činjenicu je li ona nastupila ili ne".
b) Odgovor na apelaciju
- 13.Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da smatra da je odluka koju je donio bila ispravna, te da njome nisu prekršena apelantova ustavna prava, niti apelant u apelaciji ističe da je odlukom tog suda došlo do kršenja prava na koje se poziva.
V. Relevantni propisi
- 14.U Zakonu o zaštiti od klevete ("Službene novine Federacije BiH" broj 59/02) relevantne odredbe glase:
"Cilj Zakona
Član 1.
Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu.
Principi koji se ostvaruju zakonom
Član 2.
Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da:
- a)pravo na slobodu izražavanja, zagarantirano Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Službeni glasnik BiH" broj 6/99), predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
- b)pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;
- c)sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i prenosioci informacija javnosti.
Tumačenje
Član 3.
Ovaj zakon se tumači na takav način da se primjenom njegovih odredaba u najvećoj mjeri osigurava princip slobode izražavanja.
Član 4.
Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju sljedeća značenja:
- a)izražavanje - svaka izjava, a naročito svaki usmeni, pismeni, audio, vizuelni ili elektronski materijal bez obzira na sadržaj, oblik ili način iznošenja ili prenošenja; Š...Ć
- d)kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu.
Odgovornost za klevetu
Član 6.
(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno, odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.
(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.
(3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili prenijelo izražavanje neistinite činjenice.
(4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili prenošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.
(5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvaćanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa. Š...Ć
Izuzeci od odgovornosti
Član 7.
(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:
- a)ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;
- b)ako je štetnik prema zakonu obavezan iznositi ili prenositi izražavanje ili je iznosio, odnosno prenosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
- c)ako je iznošenje, odnosno prenošenje izražavanja bilo razumno.
(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja a naročito:
način, oblik i vrijeme iznošenja ili prenošenja izražavanja,
prirodu i stepen prouzrokovane štete,
dobronamjernost i pridržavanje štetnika općeprihvaćenih profesionalnih standarda,
pristanak oštećenog,
vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili preneseno,
činjenicu predstavlja li izražavanje objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica,
te odnosi li se na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.
Obaveza ublažavanja štete
Član 8.
Oštećeni je dužan preduzeti sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito štetniku podnijeti zahtjev za ispravku tog izražavanja.
Obeštećenje
Član 10.
(1) Obeštećenje treba biti u razmjeri s nanesenom štetom ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete. Prilikom određivanja obeštećenja sud je dužan cijeniti sve okolnosti slučaja, a naročito sve mjere koje je preduzeo štetnik radi ublažavanja štete, kao što su:
objavljivanje ispravke i opozivanje izražavanja neistinite činjenice ili izvinjenje;
činjenicu da je štetnik stekao novčanu korist iznošenjem ili prenošenjem tog izražavanja, kao i
činjenicu bi li iznos dodijeljene štete mogao dovesti do velikih materijalnih poteškoća ili stečaja štetnika. Š...Ć"
- 15.U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:
"Član 200.
Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, neovisno o naknadi materijalne štete kao i njezinom odsustvu.
Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njezine naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i društvenom svrhom."
- 16.U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase:
"Član 7.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Š...Ć
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 127.
Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema svojoj ocjeni."
VI. Dopustivost
- 17.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 18.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 19.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Gž-139/05 od 27. decembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. februara 2006. godine, a apelacija je podnesena 4. aprila 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 20.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 21.Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da mu je njom povrijeđeno pravo iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
- h)Slobodu izražavanja".
- 22.Član 10. Evropske konvencije glasi:
- 22.
"(1) Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države zahtijevati dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.
(2) Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti sudstva."
- a)Opći principi
- 23.Prema dobro utvrđenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, sloboda izražavanja je suštinski osnov demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak, kao i za napredak svakog pojedinca. Ova sloboda se uz ograničenja iz stava 2. člana 10. Evropske konvencije ne odnosi samo na "informacije" ili "ideje" koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiruju, što su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumlja, bez kojih nema demokratskog društva (vidi Evropski sud, Selist" protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine). Ova sloboda ipak nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u stavu 2. člana 10. Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak neovisnog sudstva u svakome pojedinačnom slučaju jasno utvrditi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuje kao pravilo ili ga negira kao puku deklaraciju.
- 24.Evropski sud je također ukazao da test "neophodnosti u demokratskom društvu" zahtijeva da se kod odlučivanja je li prekršen član 10. Evropske konvencije odluči korespondira li "miješanje" domaćih vlasti u ovu slobodu "hitnoj društvenoj potrebi", je li proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i jesu li razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem je potrebno utvrditi jesu li domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s principima utjelovljenim u članu 10. Evropske konvencije, kao i jesu li domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Također, mora se utvrditi je li postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantiranih Evropskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane sloboda izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije i, s druge strane, pravo lica koje je tekstom napadnuto da zaštiti svoju reputaciju, koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije u okviru prava na privatni život (vidi Evropski sud za ljudska prava, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stav 70).
- 25.Kako su i Evropski sud za ljudska prava, a i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u vezi s istim pitanjem već ukazali, postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), zato što se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi Evropski sud za ljudska prava, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). S druge strane, štampa igra veoma važnu ulogu u demokratskom društvu. Iako ne smije prekoračiti određene granice, naročito imajući u vidu zaštitu reputacije i prava drugih i potrebu sprječavanja objavljivanja povjerljivih informacija, dužnost štampe je, na način koji je u skladu s njezinim dužnostima i odgovornostima, pružiti i saopćiti informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa, uključujući i informacije koje se tiču ponašanja zvaničnika vlasti. Ne samo da je dužnost štampe prenijeti takve informacije i ideje, već je i pravo javnosti dobiti takve informacije. Član 10. Evropske konvencije štiti ne samo suštinu iznesenih ideja i informacija, već i formu u kojoj su one prenesene, a novinarska sloboda uključuje i određeni stepen pretjerivanja ili čak i provokacije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. jula 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stav 40 (e)).
- 26.Također, član 10. Evropske konvencije ne garantira neograničenu slobodu izražavanja, čak ni kad se radi o izvještavanju štampe o ozbiljnim pitanjima od javnog interesa. Prema stavu 2. člana 10. Evropske konvencije, uživanje u slobodi izražavanja uključuje "dužnosti i obaveze" koje se primjenjuju i na štampu, a koje naročito postaju značajne kada se napada reputacija privatnih lica i kada se umanjuju "prava drugih". Zbog toga se u pogledu činjenica novinarima uzima u obzir odbrana da su postupali bona fide u nastojanju pružanja javnosti tačnih i pouzdanih informacija u skladu s novinarskom etikom (vidi već citiranu presudu Selist", stav 54). U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere jedna je vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima opravdan cilj, kada je u pitanju nešto značajno za javnost i kada su uloženi razumni napori u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite.
- 27.Na kraju, malo je prostora unutar člana 10. stav 2. Evropske konvencije za ograničavanje političkog govora ili debate o pitanjima od javnog interesa. Štaviše, granice prihvatljivog kriticizma su šire kad su u pitanju javne ličnosti kao što su političari, nego kad su u pitanju privatna lica. Za razliku od privatnih lica, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela su izloženi pažljivijem ispitivanju javnosti, pa stoga moraju pokazati i veći stepen tolerancije (vidi već citiranu presudu Hrico, stav 40 (g)).
- 23.
- b)Primjena navedenih principa u konkretnom slučaju
- 28.Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant nije osporio da je miješanje u njegovo pravo iz člana 10. Evropske konvencije bilo propisano zakonom, tačnije Zakonom o zaštiti od klevete, te da je imalo legitiman cilj - zaštitu reputacije i prava drugih. Stoga je jedino sporno pitanje u konkretnom slučaju je li miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu". U rješavanju tog pitanja, Ustavni sud mora utvrditi: a) korespondira li ovo "miješanje" sudova u ovu slobodu "hitnoj društvenoj potrebi", b) je li bilo proporcionalno legitimnom cilju i c) jesu li razlozi koje su dali sudovi u osporenim odlukama kao opravdanje za miješanje relevantni i dovoljni u smislu ranije navedenih principa iz člana 10. Evropske konvencije (vidi stav 26. ove odluke).
- 29.U vezi s pitanjem postojanja "hitne društvene potrebe", Ustavni sud zapaža da se osporena presuda Vrhovnog suda tiče članka objavljenog 27. juna 2003. godine, u kojem je apelant prenio izjavu Slobodana Sabljića da je prvotužilac, čija je kćerka (drugotužiteljica) bila općinska vijećnica, "od ranije poznat kao falsifikator štednih knjižica i kradljivac inkasa s benzinske pumpe u Kikindi". Ustavni sud prihvata zaključak Vrhovnog suda da ovaj dio spornog teksta predstavlja činjenične navode, a ne vrijednosne sudove, a to ni apelant nije osporio. Također, Ustavni sud prihvata u cijelosti i zaključak Vrhovnog suda da istinitost ovih činjeničnih navoda nije dokazana, zbog čega sporni tekst predstavlja klevetu kojom je nanesena šteta prvotužiočevom ugledu, zbog čega postoji i osnova za njegovo obeštećenje. Ovo naročito stoga što se radi o napadu na reputaciju prvotužioca kao privatnog lica, u kojem slučaju, kako je već rečeno, "dužnosti i obaveze" štampe imaju naročit značaj (vidi stav 28. ove odluke).
- 30.Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud donošenjem osporene presude pravilno ocijenio postojanje "hitne društvene potrebe" uspostavljanja ravnoteže između slobode apelantovog izražavanja, odnosno slobode medija i zaštite prvotužiočevog ugleda.
- 31.Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o naknadi nematerijalne štete zbog narušavanja časti i ugleda, koji predstavljaju vrijednosti čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje. Prilikom pojmovnog određenja časti i ugleda, Ustavni sud ističe da se svaka ljudska individua odlikuje ovim kategorijama koje su sastavni, neodvojivi dio njezine ličnosti. "Čast" se najčešće definira kao skup nematerijalnih vrijednosti koje čovjek posjeduje kao ljudsko biće i kao pripadnik određene društvene zajednice, a stječe se rođenjem. S druge strane, o "ugledu" se najčešće govori kao o drugoj strani časti, tzv. "spoljašnjoj časti" koja podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici. Na ovaj način određene, čast i ugled predstavljaju neodvojive kategorije koje se mogu posmatrati s različitih aspekata, pa i sa aspekta njihove građansko-pravne zaštite.
- 32.Kako je već rečeno, Vrhovni sud je utvrdio da je apelant oklevetao prvotužioca, čime je svakako povrijedio tužiočeva nematerijalna dobra - čast i ugled, zbog čega je za tužioca nastala šteta. Predmet ovako nastale štete su nematerijalna dobra vezana za moralno-psihičku stranu ličnosti oštećenog, zbog čega novčana naknada nematerijalne štete i ne predstavlja naknadu u pravom smislu te riječi, jer se njome ne postiže uspostavljanje onakvog stanja kakvo je postojalo prije njezinog nastanka, dakle nema reparacioni karakter. Naprotiv, novčana naknada nematerijalne štete je jedan od vidova satisfakcije koja se oštećenom daje za povredu njegovih nematerijalnih dobara. Odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete je vrlo delikatan i složen postupak, jer nema nekog općeg mjerila, s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca, kao i s obzirom na ostale okolnosti u kojima se dogodila šteta koja je za posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenog. Stoga se ne može očekivati, kako to pogrešno zaključuje Kantonalni sud u prvostepenoj presudi, predlaganje izvođenja dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdio intenzitet i trajanje nastale nematerijalne štete, da bi se na osnovu toga odredila visina nastale štete.
- 33.Međutim, iako prilikom odmjeravanja visine novčane naknade nematerijalne štete sud ima pravo na slobodnu procjenu, ta slobodna procjena nije apsolutna, što je izraženo i u članu 200. stav 2. ZOO-a, prema kojem "sud cijeni značaj povrijeđenog dobra i cilj naknade", uzimajući u obzir okolnosti svakog konkretnog slučaja. Posmatrano sa aspekta člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se odlukom suda o visini naknade nematerijalne štete može prekršiti princip proporcionalnosti između težine miješanja sudova u slobodu izražavanja i važnosti interesa koji se ograničavanjem te slobode žele postići. U tom smislu je i Evropski sud za ljudska prava zaključio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje člana 10. Evropske konvencije, jer "ne znači da je porota imala pravo dodijeliti štetu potpuno prema svom nahođenju, jer prema Konvenciji, dodjela štete za klevetu mora biti razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Tolstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda iz 1995. godine). Osim toga, Ustavni sud je u svojoj praksi zaključio da je neophodno da sudovi pri utvrđivanju postojanja pravnog osnova i visine štete za klevetu dosljedno primjenjuju principe iz relevantnih odredaba odgovarajućih Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o zaštiti od klevete i Zakona o parničnom postupku, uvažavajući specifičnost svakog konkretnog slučaja, čime će se izbjeći arbitrarnost u postupanju (vidi već citiranu Odluku AP 1203/05).
- 34.Dakle, diskreciono pravo suda u vezi s visinom nematerijalne štete zbog klevete ograničeno je upravo zahtjevom proporcionalnosti izraženim u članu 10. Evropske konvencije, odnosno zahtjevom da razlozi i opravdanja koje su dali sudovi za miješanje u pravo na slobodu izražavanja budu relevantni i dovoljni, tj. da su sudovi svoje odluke zasnovali na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica.
- 35.Apelant je objavio neistine o prvotužiocu, a da prethodno nije ni pokušao provjeriti sporne informacije, što je bila njegova obaveza. Vrhovni sud je jasno ocijenio da je sadržaj iznesenih informacija bio takav da je predstavljao napad na tužioca kao privatno lice koje, za razliku od javnih lica, ne mora pokazati veći stepen tolerancije. Međutim, kod odlučivanja o vrsti satisfakcije koja pripada prvotužiocu, Vrhovni sud nije obrazložio koje je okolnosti cijenio kod odlučivanja o tome da naknada štete u dosuđenom iznosu predstavlja satisfakciju kojom će se uspostaviti pravična ravnoteža između apelantovog prava na slobodu izražavanja i prvotužiočevog prava na ugled. Naročito, Vrhovni sud se uopće nije bavio pitanjem šta je bio cilj spornog članka koji se primarno odnosio na pitanje smjene općinskog načelnika i njegovih navoda o korupciji na općinskom nivou. Vrhovni sud je samo konstatirao da su određene činjenice koje su iznesene u spornom članku, a tiču se prvotužioca neistinite. Ovo, međutim, nije dovoljno za zaključak da je novčanom naknadom u dosuđenom iznosu postignuta neophodna proporcionalnost između apelantovog prava na slobodu izražavanja i prvotužiočevog prava na ugled u zajednici u kojoj on, kao privatna ličnost, živi i radi, odnosno da ta proporcionalnost ne bi bila postignuta i drugom vrstom satisfakcije, kao npr. objavljivanjem presude, ispravke i sl, imajući u vidu sve okolnosti slučaja. S druge strane, Ustavni sud zapaža da prvotužilac nije ni pokušao objaviti ispravku spornog teksta iako član 8. Zakona o zaštiti od klevete propisuje dužnost oštećenog da preduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja. U konkretnom slučaju, nema ništa što bi ukazalo da je prvotužilac bio spriječen u zahtijevanju objavljivanja ispravke spornog teksta radi umanjenja štetnih posljedica, što bi svakako moglo imati utjecaja na odluku suda o vrsti satisfakcije koja bi bila pravična i dovoljna, odnosno u konkretnom slučaju na visinu dosuđene nematerijalne štete, niti se iz osporene presude vidi da je ovo uzeto u obzir i kako.
- 36.S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se iz osporene presude ne može zaključiti zašto je Vrhovni sud utvrdio da je mjera koja je preduzeta radi zaštite prvotužiočevog ugleda, odnosno dosuđivanje naknade štete u navedenom iznosu, proporcionalna težini povrede tužiočevog ugleda, kao i težini miješanja sudova u slobodu izražavanja koje je učinjeno ovom mjerom. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci prekoračio granice svojih diskrecionih ovlaštenja kod određivanja vrste pravične satisfakcije, odnosno visine nematerijalne štete zbog počinjene klevete zato što svoju odluku nije zasnovao na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica i svih okolnosti koje su od važnosti u konkretnom slučaju u vezi s povredom tužiočevog ugleda, te da se razlozi navedeni u osporenoj presudi ne mogu ocijeniti relevantnim i dovoljnim u smislu člana 10. Evropske konvencije.
- 37.Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da nisu ispunjena dva zahtjeva na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo "neophodno u demokratskom društvu", te da je stoga osporenim presudama prekršeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
- 28.
VIII. Zaključak
- 38.Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je odlukom suda u građanskoj parnici naloženo apelantu platiti naknadu nematerijalne štete nanesene tužiočevom ugledu iznošenjem i prenošenjem neistinitih činjenica, a ne može se zaključiti da se nametanjem takve mjere uspostavlja "proporcionalnost" između prava na slobodu izražavanja i prava na ugled, niti se razlozi dati u presudi mogu smatrati relevantnim i dovoljnim u smislu člana 10. Evropske konvencije, zbog čega se ne može utvrditi da je "miješanje" bilo "neophodna mjera u demokratskom društvu".
- 39.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.