USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 28. septembra 2007. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 23/08>
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1328/06, rješavajući apelaciju Zvonimira Vidačaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
David Feldman, potpredsjednik
Mato Tadić, sudija
Tudor Pantiru, sudija
Constance Grewe, sutkinja
Seada Palavrić, sutkinja
Krstan Simić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Zvonimira Vidačaka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-14/04 od 23. decembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-266/02 od 28. marta 2002. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Zvonimir Vidačak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šibenika, koga zastupa Krešimir Zubak, advokat iz Sarajeva, podnio je 8. maja 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-14/04 od 23. decembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-266/02 od 28. marta 2002. godine. Apelant je dopunio apelaciju 7. augusta 2006. godine. Apelant je podnio zahtjev da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje osporene Presude Vrhovnog suda broj Rev-14/04 od 23. decembra 2005. godine do donošenja odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Osnovnog suda, kao i Fudbalskog kluba "Borac" iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: učesnik u postupku) zatraženo je 5. aprila 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud i učesnik u postupku su odgovorili na apelaciju 26. aprila 2007. godine, a Osnovni sud 30. aprila 2007. godine
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 4. maja 2007. godine.
- 5.Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1328/06 od 13. juna 2006. godine kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 7.Presudom Osnovnog suda broj P-266/02 od 28. marta 2002. godine usvojen je otkaz ugovora o korištenju stana koji se nalazi u Banjoj Luci, u Ulici Sime Matavulja broj 6, a koji su zaključili 28. januara 1977. godine pod brojem 555 SIZ stanovanja Banja Luka i apelant. Istovremeno, apelant je obavezan da učesniku u postupku, Fudbalskom klubu "Borac", kao tužiocu, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 262, 50 KM u roku od 15 dana. I, konačno, istom presudom je određena privremena mjera kojom je zabranjeno Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Banja Luka, da prinudno provede izvršenje povodom zaključka o dozvoli izvršenja broj I-08-4205/01 od 1. februara 2002. godine iseljenjem V. J. iz spornog stana do pravosnažnog okončanja konkretnog postupka.
- 8.Osnovni sud je pri donošenju prvostepene presude pošao od utvrđenih činjenica da je tužilac dodijelio sporni stan apelantu Rješenjem broj 470 od 14. jula 1976. godine, da je apelant kao profesionalni fudbaler sa tužiocem sporazumno raskinuo ugovor o školovanju, stručnom i sportskom usavršavanju sa 14. julom 1981. godine i da su sve međusobne obaveze prema tom sporazumu izmirene, da je apelant sa članovima svoga porodičnog domaćinstva prestao da koristi sporni stan 4. aprila 1983. godine kad je prešao u Šibenik, da stan nije koristio od tog datuma i da, u skladu s tim, ispunjava zakonske uvjete za otkaz stanarskog prava jer duže od 7 godina nije koristio stan, niti se ubraja u izbjeglice i raseljena lica koji, prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o korištenju napuštene imovine Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/98, 12/99, 31/99 i 65/01) imaju pravo na povrat stana u posjed.
- 9.Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1467/02 od 12. novembra 2003. godine apelantova žalba je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako da je tužbeni zahtjev za otkaz ugovora o stanu, uz zahtjev za naknadu parničnih troškova i prijedlogom za izdavanje privremene mjere, odbijen u cijelosti.
- 10.Presudom Vrhovnog suda broj Rev-14/04 od 23. decembra 2005. godine tužiočeva revizija je uvažena, drugostepena Presuda Okružnog suda broj Gž-1467/02 od 12. novembra 2003. godine preinačena tako da je apelantova žalba odbijena i Presuda Osnovnog suda broj P-266/02 od 28. marta 2002. godine potvrđena u st. 1. i 2. izreke. U pogledu odlučivanja o prijedlogu za određivanje sudske mjere osiguranja, Vrhovni sud se proglasio nenadležnim i u tom dijelu predmet ustupio Osnovnom sudu na odlučivanje.
- 11.Vrhovni sud je utvrdio da su pretpostavke za otkazivanje ugovora o korištenju stana postojale do 30. aprila 1991. godine i da je u konkretnom sporu relevantan period nekorištenja stana samo do tog datuma stoga što je odredbama Zakona o stambenim odnosima precizirano da se " Š...Ć može nosiocu stanarskog prava dati otkaz o korištenju stana iz razloga što stan ne koristi duže od šest mjeseci ali najduže do pet godina" pod uvjetima koji su određeni ovim zakonom, a apelant de facto više od 7 godina nije koristio predmetni stan. Dalje, zakonskim odredbama kojima je regulirano pitanje povrata imovine (tzv. imovinski zakoni) je određeno da nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva imaju pravo da se vrate u stan u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Odredbe ovog zakona se primjenjuju na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine bez obzira na to da li je stan bio proglašen napuštenim ili ne, odnosno bez obzira na to da li je stan korišten u poslovne svrhe nakon 30. aprila 1991. godine. S obzirom na to da je apelant prije ovog roka prestao koristiti stan i trajno se preselio u drugo mjesto, ne može se smatrati izbjeglicom, odnosno raseljenim licem koje je stan napustilo u navedenom periodu, a, s druge strane, ostvarene su pretpostavke da se primijeni član 47. Zakona o stambenim odnosima o otkazu stanarskog prava zbog nekorištenja stana. Vrhovni sud je zaključio da apelant nije koristio stan duže od zakonom propisanog roka i da nema status izbjeglice ili raseljenog lica na kojeg bi se mogle primijeniti zakonske odredbe o povratu stana.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 12.Apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj je naveo da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, također, navodi da je tim presudama povrijeđeno i njegovo pravo iz Aneksa 7. Mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu i člana 12. tačka 7. Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima. Apelant navodi da je nesmetano koristio predmetni stan sve do početka ratnih sukoba, kad se u taj stan uselilo treće lice. Apelant navodi da ga tog prava na imovinu, koje sadržava korištenje stana, niko ne može lišiti osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom, a otkaz ugovora o korištenju stana koji je pokrenuo učesnik u postupku ne sadržava taj javni interes. S obzirom na to da je stanarsko pravo imovinskog karaktera i da je povrijeđeno njegovo pravo na imovinu, apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, Presudu Vrhovnog suda broj Rev-14/04 od 23. decembra 2005. godine i Presudu Osnovnog suda broj P-266/02 od 28. marta 2002. godine proglasi nevažećim, a Presudu Okružnog suda broj Gž-1467/02 od 12. novembra 2003. godine potvrdi.
b) Odgovor na apelaciju
- 13.U odgovoru na apelaciju Vrhovnog suda se navodi da je ovaj sud konkretnu reviziju riješio na osnovu odredaba člana 47. stav 4. Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84 do 36/89 i "Službeni glasnik RS" br. 19/93 do 31/99) u vezi sa primjenom člana 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik RS" broj 31/99) i da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 14.U odgovoru na apelaciju Osnovnog suda je iznesen tok cjelokupnog postupka pred redovnim sudovima i utvrđeno da navodi apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nisu osnovani i da apelaciju treba odbiti.
- 15.U odgovoru na apelaciju učesnika u postupku, Fudbalskog kluba "Borac", navodi se da pravni osnov za odluku sudova predstavlja Zakon o stambenim odnosima kojim je reguliran način dodjele, korištenja, uvjeta za prestanak korištenja i otkaz ugovora o korištenju stana. Apelant je stekao stanarsko pravo na legalan i legitiman način, što nije sporno. Međutim, od 1983. godine ni apelant niti član njegovog porodičnog domaćinstva nisu boravili u Banjoj Luci, niti koristili stan. Stan je koristio FK "Borac", koji je dodjeljivao stan svojim radnicima. Zbog zakonskih razloga koje su ocijenili Osnovni i Vrhovni sud, apelantu je otkazano stanarsko pravo na zakonit način čime nije povrijeđeno njegovo pravo na imovinu, pa apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
V. Relevantni propisi
- 16.Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84 do 36/89 i "Službeni glasnik RS" br. 19/93 do 31/99):
"Član 47.
Otkaz ugovora o korištenju stana nosiocu stanarskog prava može se dati i kad on i članovi porodičnog domaćinstva, koji su zajedno s njim stanovali, prestanu da lično koriste stan neprekidno duže od šest mjeseci. Š...Ć"
- 17.Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/98, 12/99, 31/99 i 65/01):
"Član 2. stav 3.
Svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju zaključeni u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaju da važe. U smislu ovog zakona, lice koje živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu smatrat će se privremenim korisnikom.
Član 5.
Zahtjev za vraćanje stana u posjed mora se podnijeti u roku od petnaest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Izuzetno, rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana iz člana 2. stav 5. i člana 18.b stav 1. ovog zakona, kao i člana 83.a stav 4. Zakona o preuzimanju ZOSO ("Službene novine Federacije BiH" broj 19/99) je 4. oktobar 1999. godine.
Član 14.
Nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva definiran u članu 6. ZOSO (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Odredbe ovog zakona se primjenjuju na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine bez obzira na to da li je stan bio proglašen napuštenim ili ne, odnosno bez obzira na to da li je stan korišten u poslovne svrhe nakon 30. aprila 1991. godine.
Lice koje je napustilo svoj stan u periodu između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine smatra se izbjeglicom ili raseljenim licem u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini s pravom povratka u taj stan bez obzira na okolnosti pod kojima ga je napustilo.
VI. Dopustivost
- 18.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 19.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 20.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-14/04 od 23. decembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. aprila 2006. godine, a apelacija je podnesena 8. maja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 21.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 22.Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode Š...Ć, što uključuje:
(...)
- k)Pravo na imovinu.
(...)."
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na nesmetano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 23.Prilikom razmatranja da li je povrijeđeno navedeno apelantovo pravo Ustavni sud najprije mora utvrditi da li je apelant titular prava koja se ubrajaju u obim zaštite člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da je predmet spora otkaz stanarskog prava, odnosno njegov povrat u skladu sa imovinskim zakonima, i da se stanarsko pravo smatra apelantovom imovinom, proizlazi da je apelant nosilac prava koja su zaštićena pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji imaju određenu imovinsku, odnosno ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 24/99), prema tome, imovinu u smislu značenja člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 24.Pojam "imovina" uključuje širok obim imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Dalje, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, "posjed" koji se štiti može biti samo "postojeći posjed" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983, serija A, br.70, tačka 48) ili barem imovina za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd. i drugi, presuda od 29. novembra 1995, serija A, br. 332, tačka 31). Ustavni sud, u konkretnom slučaju, smatra da pravo za koje apelant tvrdi da mu je uskraćeno predstavlja "posjed", odnosno imovinu u smislu značenja odredaba Evropske konvencije, i koji uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 25.Ustavni sud podsjeća na svoje prijašnje odluke i jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava kojima je utvrđeno da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, jeste opće prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da se lišavanje imovine može desiti pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva istog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Sva tri navedena pravila nisu nepovezana i u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo odnose se na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-A, strana 29, stav 51).
- 26.Apelant nije posebno obrazložio kršenje prava na imovinu, niti se konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već smatra da je ovo njegovo pravo povrijeđeno zato što su sudovi nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.
- 27.Ustavni sud podsjeća da, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). U konkretnom slučaju Ustavni sud zaključuje da osporene presude Vrhovnog i Osnovnog suda, kojim se apelantu osporava pravo na povrat stanarskog prava, nesumnjivo predstavljaju miješanje u imovinu i lišavanje prava apelanta na mirno uživanje svoje imovine. S obzirom na tu činjenicu, Ustavni sud smatra da je primjenjivo drugo pravilo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koje regulira uvjete pod kojima se pojedinac može lišiti imovine.
- 28.Ustavni sud mora, kao sljedeće, ispitati da li je lišavanje apelanta stanarskog prava, odnosno imovine bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je lišavanje imovine (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti.
- 29.Prema prvom stavu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niko ne može biti lišen imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava. U konkretnom slučaju redovni sudovi su na utvrđeno činjenično stanje primijenili odgovarajuće odredbe Zakona o stambenim odnosima i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o korištenju napuštene imovine. Zakonom o stambenim odnosima je predviđeno da se može otkazati stanarsko pravo svakom licu koje, pod uvjetima predviđenim zakonom, stan ne koristi duže od 5 godina, a taj je uvjet u konkretnom slučaju ispunjen. Pravnu prirodu tog otkaza ne mijenja činjenica da su sudovi, tek 2002. godine, a povodom tužbe učesnika u postupku, utvrdili da je proteklo više od 5 godina od nekorištenja stana apelanta i članova njegovog porodičnog domaćinstva. Dalje, Ustavni sud smatra da je apelantovo pozivanje na ustavne odredbe koje se odnose na stanarsko pravo u ovom slučaju, ustvari, pozivanje na pravo izbjeglica i raseljenih lica da se neometano vrate u svoje domove i da im se vrati imovina koja im je oduzeta usljed ratnih sukoba koji su otpočeli 30. aprila 1991. godine. Pravo izbjeglica i raseljenih lica je pravo na osnovu člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine koji se izričito primjenjuje na sve oblike oduzimanja imovine do kojih je došlo prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovina predviđa da će se ovo pravo osigurati svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije prema bilo kojem osnovu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Ustavni sud podsjeća da ove odredbe Ustava Bosne i Hercegovine daju pravnu snagu Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini prema kojem je povratak izbjeglica i raseljenih lica važan cilj u eliminaciji negativnih konsekvenci rata u Bosni i Hercegovini. Osim toga, Ustavni sud je u svojoj Odluci broj U 14/00 usvojio stav da faktičko stanje, zatečeno 30. aprila 1991. godine, treba da bude polazna tačka sa koje će se razmatrati svi pravni sporovi koji proizađu nakon mjera koje preduzmu nadležni organi oba entiteta i Bosne i Hercegovine (u okviru svojih nadležnosti) s ciljem vraćanja imovine njihovim predratnim korisnicima.
- 30.U konkretnom slučaju redovni sudovi su utvrdili da je apelant napustio Banju Luku i sporni stan još 1983. godine i da apelant nije živio u navedenom stanu 30. aprila 1991. godine, jer je imao prebivalište u Šibeniku, a ne u Banjoj Luci. Zbog tih razloga nije bilo moguće primijeniti odredbe o statusu izbjeglica i raseljenih lica na apelanta, s jedne strane, i činjenicu da je apelant, odlaskom u Šibenik i ne koristeći stan nevezano za ratne sukobe skoro 7 godina, ispunio uvjete da vlasnik stana pokrene prijedlog za otkaz stana zbog razloga navedenih u čl. 47. i 48. Zakona o stambenim odnosima. Dakle, Općinski i Vrhovni sud nisu prihvatili apelantove navode da on ima status izbjeglice i da prema tom osnovu polaže pravo na povrat stanarskog prava s obzirom na to da i sam apelant nije sporio da je predmetni stan napustio 1983. godine.
- 31.Izuzimajući odluku CRPC-a kojom je potvrđeno da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, upravni organi nisu donosili takvu odluku, što je bila redovna i uobičajena praksa u nespornim slučajevima, nego su, u skladu sa zakonskim odredbama, takvi slučajevi prosljeđivani sudovima. Sud je potvrdio otkaz stanarskog prava i utvrdio da se na apelanta ne mogu primijeniti tzv. imovinski zakoni s obzirom na to da 1. aprila 1992. nije koristio stan, niti je imao status izbjeglice ili raseljenog lica koji bi mu omogućavao da povrati stanarsko pravo. Konačno, u tim činjenicama ne postoji proizvoljna primjena zakonskih odredaba, niti te činjenice ukazuju da su sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje u konkretnom predmetu, niti da su proizvoljno primijenili materijalno pravo.
- 32.Sljedeće pitanje koje se nameće u vezi sa ovim ustavnopravnim sporom jeste da li citirane odredbe Zakona o stambenim odnosima i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o korištenju napuštene imovine kao takve predstavljaju izraz javnog interesa i da li su ta zakonska rješenja koja su primijenjena na konkretan slučaj proporcionalna cilju koji se želi postići. Nesporan je javni interes da se pitanja stambenih odnosa i, konkretno, izbjegličkog statusa u vezi s tim reguliraju na zakonit način. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da su se Vrhovni i Osnovni sud prilikom donošenja osporenih presuda, kao javna vlast, umiješali u apelantovo pravo na imovinu tako da su ga lišili imovine primjenjujući relevantne zakone, odnosno radi postizanja legitimnih socijalnih i ekonomskih ciljeva u javnom interesu, pri čemu su redovni sudovi vodili dovoljno računa o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste, s jedne strane, i cilja koji se želi ostvariti, s druge strane. Također, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne i precizne razloge, polazeći od odgovarajuće primjene zakonskih propisa.
- 33.Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju način na koji su redovni sudovi tumačili pozitivnopravne propise ne može smatrati proizvoljnim, te da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zaključuje da nisu povrijeđena ustavna prava pojedinca na imovinu kada se država, primjenjujući zakon, proporcionalno upliće u nečija prava, jer zaštita prava na imovinu podrazumijeva ne samo zakonito uplitanje u ta zaštićena prava nego i postizanje pravične ravnoteže između tih prava i miješanja države. U konkretnom slučaju to miješanje je bilo proporcionalno cilju koji se želi postići u demokratskom društvu i nije rezultiralo povredom apelantovog prava na imovinu.
- 34.Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 35.Apelantovo pravo na imovinu nije povrijeđeno kad se zbog potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava nekom licu ospori pravo na povrat stanarskog prava, a te odluke su rezultat zakonitog miješanja suda u imovinu pojedinca koje je srazmjerno cilju koji se želi ostvariti u demokratskom društvu.
- 36.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
- 37.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.