USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 32/08
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1280/06, rješavajući apelaciju Zvonka Silovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Krstan Simić, sudija
Usvaja se apelacija Zvonka Silovića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Sarajevu broj P-1664/96 i predmetu Suda Bosne i Hercegovine broj Ur-77/07.
Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da bez daljnjeg odgađanja donese odluku u predmetu broj Ur-77/07.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo i Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da Zvonku Siloviću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplate iznos od 1.800 KM, i to Vlada Kantona Sarajevo iznos od 1.650 KM, a Vijeće ministara Bosne i Hercegovine iznos od 150 KM, na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, te da u istom roku obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Zvonko Silović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zaprešića, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Branislav Janjanin, advokat iz Zagreba, Republika Hrvatska, podnio je 28. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) kojom se apelant žali na dužinu trajanja postupka i nedonošenje prvostepene odluke u predmetu Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1664/96.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) 21. maja 2007. godine zatraženo je da dostavi odgovor na apelaciju, a od Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) zatraženo je 13. novembra 2007. godine da dostavi cijeli spis predmeta na koji se odnosi apelacija.
- 3.Odgovore su dostavili Općinski sud 1. juna 2007. godine i Sud BiH 20. novembra 2007. godine. Uz odgovor Sud BiH je Ustavnom sudu dostavio na uvid i cijeli spis predmeta Općinskog suda na koji se odnosi apelacija.
- 4.Ustavni sud je 12. decembra 2007. godine, u skladu sa članom 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, dostavio apelantu odgovore Suda BiH i Općinskog suda.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Period prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine
- 6.Apelant je 1. jula 1982. godine tadašnjem Općinskom sudu II u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnio tužbu radi naknade štete protiv države SFRJ (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Željezničke transportne organizacije iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: drugotužena). Apelant je tužbenim zahtjevom tražio da se isplati naknada štete, jer je slomio lakat na povratku sa vojne vježbe tokom transporta vozom. Naime, tom prilikom je, usljed naglog kočenja, udario rukom u drvenu klupu. Općinski sud je Presudom broj P-2458/82 od 20. januara 1989. godine obavezao tužene da apelantu solidarno na ime naknade štete isplate novčani iznos od 10.000.000,00 dinara uz pripadajuću kamatu.
- 7.Protiv navedene presude Općinskog suda prvotužena i drugotužena su izjavile žalbe tadašnjem Višem sudu u Sarajevu. Iz dopisa ovog suda broj Gž-2464/90 od 23. juna 1993. godine vidljivo je da je uz taj dopis Općinskom sudu vraćen i cijeli predmet da bi Općinski sud ispravio očiglednu pogrešku u pogledu datuma kada je donesena prvostepena presuda - umjesto navedenog datuma, 20. januara 1990. godine, trebalo je da bude upisano 20. januar 1989. godine.
- 8.U međuvremenu Općinski sud je Rješenjem broj P-1664/92 od 15. juna 1992. godine, protiv kojeg nije bila dopuštena žalba, prekinuo postupak danom donošenja rješenja u vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja na osnovu Odluke o proglašenju ratnog stanja.
Relevantni period
- 9.Općinski sud je Rješenjem broj P-2458/92 od 12. februara 1996. godine izvršio ispravku datuma donošenja prvostepene Presude broj P-2458/82 od 20. januara 1989. godine a, zatim, 26. aprila 1996. godine cijeli predmet dostavio Kantonalnom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) na daljnji žalbeni postupak.
- 10.Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-259/96 od 28. augusta 1996. godine uvažio žalbe tuženih i ukinuo prvostepenu presudu Općinskog suda. U obrazloženju Presude Kantonalni sud je naveo da prvostepena presuda nije dala razloge o odlučnim činjenicama posebno zbog toga što nije utvrđeno da li je šteta nastala od opasne stvari i koja je to opasna stvar, kao ni okolnosti da li se tužilac prilikom prevoza pridržavao Uputstva broj 165 o prevozu željeznicom.
- 11.Povodom apelantovog dopisa od 31. marta 1999. godine u kojem traži da se obavijesti o rezultatu postupka povodom žalbi tuženih, Općinski sud je 9. novembra 1999. godine Federalnom ministarstvu pravde uputio zamolnicu, zajedno sa drugostepenim rješenjem i rješenjem o prekidu postupka, da ih uruči apelantu na naznačenu adresu u Republici Hrvatskoj a, zatim, da sudu proslijedi dostavnicu o prijemu dostavljenih rješenja koju je uredno potpisao apelant.
- 12.Federalno ministarstvo pravde, iako uredno obaviješteno, nije odgovorilo na zamolnicu Općinskog suda, pa je zamolnica iste sadržine ponovljena 12. juna 2000. godine a, zatim, i 4. jula 2001. godine i 15. oktobra 2002. godine. Federalno ministarstvo pravde je dopisom od 13. februara 2002. godine obavijestilo Općinski sud da nije u mogućnosti da postupi po zamolnici, jer ne može utvrditi kada je Općinski sud dostavio urgenciju zamolnice. Nakon dopisa Federalnog ministarstva, Općinski sud je 15. oktobra 2002. godine ponovio zamolnicu iste sadržine a, zatim, 19. novembra 2002. godine, uz zamolnicu Općinskom sudu u Zagrebu i dopis apelantu, upućuje zamolnicu iste sadržine i Ministarstvu civilnih poslova i komunikacija Bosne i Hercegovine-Sektor za međunarodnu i međuentitetsku pravnu pomoć, koje je 9. maja 2003. godine obavijestilo Općinski sud da je postupljeno po njegovoj zamolnici uz priloženu dostavnicu o uručenju drugostepenog rješenja apelantu.
- 13.U međuvremenu apelant je dopisom 25. aprila 2003. godine obavijestio Općinski sud da je njegov opunomoćenik otišao u penziju i da mu je potrebno vrijeme da preuredi tužbu zbog okolnosti koje su se izmijenile u odnosu na predratne, kada je prvotužena bila država SFRJ. Općinski sud je udovoljio ovom apelantovom zahtjevu i 9. maja 2003. godine donio naredbu da se predmet odloži u evidenciju do 30. septembra 2003. godine.
- 14.Općinski sud je Rješenjem broj P-1664/96 od 5. decembra 2003. godine vratio tužbu apelantu na ispravku i dopunu i naložio mu da u roku od 8 dana u tužbi pravilno označi tužene, navede njihovo prebivalište ili boravište, opredijeli zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja, navede prema kom vidu nematerijalne štete potražuje koliki iznos i navede vrijednost spora u KM sa napomenom da, ukoliko apelant u ostavljenom roku ne postupi po rješenju, smatrat će se da je tužba povučena, a ako bude vraćena neispravljena, bit će odbačena.
- 15.Rješenje je po naredbi suda od 8. decembra 2003. godine upućeno apelantu običnom poštom, a predmet odložen u evidenciju do 5. februara 2004. godine, koja je naredbom od 6. februara 2004. godine produžena do 6. marta 2004. godine. Dopisom od 10. marta 2004. godine Općinski sud je zahtijevao od apelanta da se izjasni kada je primio Rješenje broj P-1664/07 od 5. decembra 2003. godine, nakon čega je apelant 28. aprila 2004. godine podneskom obavijestio Općinski sud da je primio navedeno rješenje, ali nije naveo datum prijema, a zatim je u istom podnesku imenovao kao prvotuženu državu Bosnu i Hercegovinu, kao drugotuženu Željeznice Bosne i Hercegovine i specificirao tužbeni zahtjev na 35.000,00 KM.
- 16.Apelantovu preuređenu tužbu Općinski sud je 10. augusta 2004. godine poslao tuženima na odgovor. Drugotužena je dostavila odgovor 6. oktobra 2004. godine, a prvotužena 19. januara 2005. godine. Podnesak prvotužene, koju je zastupalo Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, 18. januara 2005. godine upućen je na očitovanje apelantu koji je Općinskom sudu 25. januara 2005. godine i 31. januara 2005. godine dostavio podneske, izjasnivši se o prigovoru pasivne legitimacije prvotužene i drugotužene. Apelantove podneske Općinski sud je naredbom od 7. februara 2005. godine dostavio tuženima da se o njima izjasne u roku od osam dana.
- 17.Povodom apelantovih podnesaka prvotužena je podneskom od 18. februara 2005. godine ponovo osporila pasivnu legitimaciju tvrdnjom da je u Odluci Vlade RBiH o utvrđivanju namjene i prenošenju prava upravljanja i korištenja sredstvima bivše SFRJ koje je koristila bivša JNA, a koja se nalaze na području Federacije BiH, u stavu 1. tačka 1. navedeno da će se ova sredstva koristiti za potrebe Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije BiH iz čega jasno proizlazi da Bosna i Hercegovina kao država nije sljednik u pogledu obaveza bivše JNA. Drugotužena je podneskom od 24. februara 2005. godine, također, osporila svoju pasivnu legitimaciju, navodeći da je ŽTO Sarajevo, usljed rata, prestao da postoji kao pravni subjekt i da nema pravnog sljednika, jer je podijeljen na entitetska željeznička preduzeća i da, slijedeći takvo stanje, s obzirom na to da je apelant pretrpio povredu na teritoriji sadašnje Željeznice RS, svoj tužbeni zahtjev treba da usmjeri prema tom preduzeću.
- 18.Općinski sud je 28. februara 2005. godine podneske tuženih poslao apelantu, koji se podneskom od 23. marta 2005. godine očitovao na njihov sadržaj, ostajući pri stavovima koje je iznio u prijašnjim podnescima.
- 19.Naredbom od 21. juna 2005. godine Općinski sud je zakazao pripremno ročište za 20. septembar 2005. godine kojem su pristupili i apelant i tužen?. Nakon što je apelant ostao pri tužbi i ukratko izložio navode iznesene u njoj, konstatirano je da apelant nije u stanju na istom ročištu opredijeliti tužbeni zahtjev, pa je pripremno ročište odgođeno za 8. novembar 2005. godine. Apelantu je naloženo da do održavanja ročišta opredijeli tužbeni zahtjev i predloži dokaze u vezi sa okolnostima tužbenog zahtjeva koje će sud izvesti na glavnoj raspravi.
- 20.Međutim, u vremenu između odgođenog i ponovo zakazanog pripremnog ročišta Općinski sud je Rješenjem broj P-1664/96 od 27. oktobra 2005. godine, na koje nije dopuštena posebna žalba, opozvao pripremno ročište zakazano za 8. novembar 2005. godine. Rješenjem sa istim brojem i istim datumom Općinski sud se proglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovom predmetu. U izreci ovog rješenja je navedeno da će se cijeli predmet nakon pravosnažnosti uputiti Sudu Bosne i Hercegovine kao stvarno nadležnom sudu. U obrazloženju Rješenja navedeno je da je, u smislu odredaba Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 36/04), članom 1. st. 2. i 3. određeno da je u imovinskim sporovima, proisteklim iz štete koja je nastala pri vršenju poslova tijela uprave Bosne i Hercegovine i drugih institucija Bosne i Hercegovine i službenih lica i tijela i institucija, kao i u drugim imovinskim sporovima, kada je nadležnost suda utvrđena zakonima BiH ili međunarodnim ugovorom, nadležan Sud Bosne i Hercegovine.
- 21.Cijeli predmet je 10. marta 2006. godine dostavljen Sudu BiH kao stvarno nadležnom sudu na daljnji postupak. Predmet je zaveden pod poslovnim brojem P-75/06 pod kojim je 4. juna 2007. godine sudija tog suda podnio prijedlog za rješavanje sukoba nadležnosti Vijeću Upravnog odjeljenja Suda BiH, nakon čega je predmet dobio i novi broj Ur-77/07. O prijedlogu za rješavanje sukoba nadležnosti nije donesena odluka.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 22.U apelaciji apelant ukazuje na neopravdano dugo vođenje postupka povodom tužbe u građanskom postupku koju je podnio Općinskom sudu, smatrajući da sud neopravdano odugovlači da donese odluku kojom bi se postupak okončao, čime je prekršeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također, apelant je zahtijevao da mu se naknadi nematerijalna šteta zbog kršenja navedenog prava u iznosu od 10.000,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
- 23.U odgovoru na apelaciju Općinski sud navodi da je cijeli predmet ustupljen 10. marta 2006. godine Sudu BiH, ne navodeći pri tome druge razloge.
- 24.Sud BiH je Ustavnom sudu dostavio cijeli apelantov predmet 20. novembra 2007. godine.
V. Relevantni propisi
- 25.Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 42/98, 3/99 i 53/03)
"Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku."
- 26.Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 53/03)
"Član 456. st. 1. i 3.
(1) Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona donesena prvostepena odluka kojom se postupak pred prvostepenim sudom završava, daljnji postupak provest će se prema dosadašnjim propisima.
(3) Ako nakon stupanja na snagu ovog zakona bude ukinuta prvostepena odluka iz stava 1. ovog člana, daljnji postupak provest će se prema ovom zakonu."
- 27.Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 36/04)
"Član 1. st. 2. i 3.
(2) Odredbe ovog zakona primjenjivat će se i u imovinskim sporovima proisteklim iz štete koja je nastala pri vršenju poslova organa uprave Bosne i Hercegovine, drugih institucija Bosne i Hercegovine i službenih lica tih organa i institucija.
(3) Odredbe ovog zakona primjenjivat će se i u drugim imovinskim sporovima, kada je nadležnost Suda određena zakonima Bosne i Hercegovine ili međunarodnim ugovorom.
Član 367.
Predmeti iz nadležnosti Suda primljeni u rad kod drugih sudova do stupanja na snagu ovog zakona dostavit će se sudu."
VI. Dopustivost
- 28.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 29.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Također, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
- 30.U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo ljudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određeni Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
- 31.Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja da li je bilo poštivano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980, serija A broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.
- 32.Apelant se poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje sadrži pravo na "suđenje u razumnom roku", zato što postupak pred redovnim sudovima traje neprimjereno dugo. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog predugog trajanja postupka (vidi, mutatis mutandis, Tome Mata protiv Portugala, broj 32082/98, ECHR 1999-IX). Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.
- 33.Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije je da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju treba da budu lahko dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21).
- 34.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), te člana 16. stav 1. i stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
VII. Meritum
- 35.Apelant je podnio apelaciju zbog povrede prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na suđenje u razumnom roku.
- 36.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. "
- 37.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili zasnovanosti bilo kakve optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom."
- 38.Ustavni sud zapaža da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na postupak naknade štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 39.Ustavni sud podsjeća da se prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, kao i vlastitoj praksi razumnost trajanja postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnosioca aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A broj 198, stav 30, Zimmermann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).
Period koji se uzima u obzir
- 40.Prema jurisprudenciji Ustavnog suda i organa Evropske konvencije, period koji se uzima u obzir pri žalbi u pogledu dužine trajanja postupka počinje danom zasnivanja njihove nadležnosti. U ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prevazišlo taj rok mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi, npr., Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII).
- 41.U konkretnom slučaju postupak je počeo kada je apelant protiv tuženih podnio mandatnu tužbu Osnovnom sudu 1. jula 1982. godine. Međutim, period koji se ubraja u nadležnost Ustavnog suda nije počeo tog datuma, već 14. decembra 1995. godine, kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Predmetni postupak još uvijek nije završen. Dakle, konstatira se da postupak ukupno traje 25 godina i 5 mjeseci, od čega se 12 godina ubraja u period koji Ustavni sud treba ispitati.
- 42.S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je u konkretnom postupku prekršeno pravo na postupak u razumnom roku, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Vernillo, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).
Složenost predmeta
- 43.U vezi sa ocjenom da li je neki predmet složen, Evropski sud za ljudska prava daje značaj izvjesnom broju faktora poput prirode činjenica koje treba utvrditi (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Dobbertin protiv Francuske, presuda od 25. februara 1993. godine, serija A br. 256-D, str.117). Složenost se može ticati, osim činjenica, i pravnih pitanja (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Lorenzi, Bernardini and Gritti protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A br. 231-G, str. 75). Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu, u kojem je trebalo odlučiti o naknadi štete povodom apelantove tužbe za povredu koju je pretrpio na službi u JNA tokom vožnje željeznicom, priroda činjenica, kao i pravna pitanja koja su relevantna za rješavanje ovog građanskog spora nisu naročito složeni.
Apelantovo ponašanje
- 44.Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi, bivša Evropska komisija za ljudska prava, Odluka broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70).
- 45.U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je apelant svojim ponašanjem doprinio da se predmet ne završi u razumnom roku. Stanje predmeta na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine bilo je da je donesena prvostepena Presuda broj P-2458/82 od 20. januara 1989. godine, kojom je udovoljeno apelantovom tužbenom zahtjevu, a nakon izjavljenih žalbi tuženih Općinski sud je donio Rješenje broj P-1664/92 od 15. juna 1992. godine protiv kojeg nije bila dopuštena žalba i kojim je Općinski sud prekinuo postupak danom donošenja rješenja, u vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja na osnovu Odluke o proglašenju ratnog stanja. Po okončanju ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini Općinski sud je 26. aprila 1996. godine cijeli predmet dostavio Kantonalnom sudu. Kantonalni sud, rješavajući o izjavljenim žalbama tuženih, Rješenjem broj Gž-259/96 od 28. augusta 1996. godine uvažio je žalbe, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio Općinskom sudu na ponovno suđenje. U spisu nema dokaza da je nakon prestanka ratnih djelovanja apelant pokazao bilo kakvo interesiranje za rezultat predmeta ili da je urgirao da se postupak nastavi sve do 31. marta 1999. godine, kada je dopisom tražio da dobije obavještenje o rezultatu postupka na Kantonalnom sudu povodom izjavljenih žalbi tuženih. Sljedeći put apelant je pokazao interesiranje za predmet 25. aprila 2003. godine, kada je obavijestio Općinski sud da je njegov opunomoćenik otišao u penziju i da mu je potrebno vrijeme da preuredi tužbu zbog okolnosti koje su se promijenile tokom rata s obzirom na to da je tužbu potrebno, zbog statusnih promjena tuženih, usmjeriti na njihove sukcesore. Ustavni sud primjećuje da je i rasprava sa pripremnog ročišta od 20. septembra 2005. godine odgođena zbog toga što apelant nije bio u stanju da opredijeli tužbeni zahtjev. S obzirom na izloženo apelantovo ponašanje, Ustavni sud smatra da je tokom postupka ispoljio prilično pasivan stav iako je, u suštini, slijedio dinamiku koju su u postupku nametali redovni sudovi.
- 46.Ustavni sud smatra da su prilično pasivno apelantovo ponašanje, apelantov propust da opredijeli tužbeni zahtjev, njegova nespremnost da to učini na pripremnom ročištu, kao i propust da predloži da se izvedu dokazi u vezi sa navodima tužbe u određenoj mjeri doprinijeli ukupnom trajanju postupka u periodu koji se ispituje, ali taj doprinos nije bio odlučujući uzrok da postupak traje u periodu dužem od 25 godina, a u relevantnom periodu 12 godina.
Ponašanje sudova
- 47.Apelant je tužbom od 1. jula 1982. godine pokrenuo parnični postupak na Općinskom sudu koji je nakon šest godina i skoro sedam mjeseci donio prvostepenu presudu. Zbog očigledne pogreške Općinskog suda u navođenju datuma donošenja Presude, Viši sud, kojem je predmet upućen povodom izjavljenih žalbi tuženih na navedenu presudu, vratio je 23. juna 1993. godine cijeli predmet Općinskom sudu sa nalogom da otkloni pogrešku u datumu donošenja Presude. U međuvremenu, zbog proglašenja ratnog stanja u Bosni i Hercegovini, Općinski sud je donio Rješenje broj P-1664/92 od 15. juna 1992. godine kojim je prekinuo postupak u ovoj pravnoj stvari. Nakon što je Rješenjem izvršio ispravku datuma donošenja Presude, Općinski sud je 26. aprila 1996. godine dostavio predmet Kantonalnom sudu, koji je Rješenjem broj Gž-259/96 od 28. augusta 1996. godine ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak 18. septembra 1996. godine. Po prijemu predmeta od Kantonalnog suda Općinski sud nije preduzeo nijednu radnju u pogledu nastavljanja postupka u apelantovom predmetu do 9. novembra 1999. godine, kada je apelantu upućeno drugostepeno rješenje Kantonalnog suda. Bez obzira na ustavnopravno preuređenje Bosne i Hercegovine i, u okviru toga, preuređenje pravosudnog sistema, potpuno je neprihvatljivo da Općinski sud u vremenskom periodu od tri godine i dva mjeseca ne preduzme ni tako jednostavnu procesnu radnju kao što je dostavljanje drugostepenog rješenja Kantonalnog suda apelantu tim prije što se radilo o parničnom postupku koji je do tada vođen više od 17 godina. Također, nema nikakvog opravdanja ni za daljnju nedovoljnu aktivnost Općinskog suda u dostavljanju istog drugostepenog rješenja Kantonalnog suda apelantu. Naime, Općinski sud je navedeno rješenje pokušavao da dostavi apelantu koji je nastanjen u Republici Hrvatskoj putem Federalnog ministarstva pravde od 9. novembra 1999. godine do 19. novembra 2002. godine, dakle, naredne tri godine, da bi, zatim, putem Ministarstva civilnih poslova i komunikacija BiH tek 24. marta 2003. godine Rješenje bilo konačno uručeno apelantu. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud, nakon što je prvi put, 9. novembra 1999. godine, drugostepeno rješenje uputio apelantu putem Federalnog ministarstva pravde, urgencije za postupanje po zahtjevu uputio 12. juna 2000. godine, 4. jula 2001. godine i 15. oktobra 2002. godine, odlažući u međuvremenu predmet u evidenciju kako bi sačekao odgovor na upućeni zahtjev. Ustavni sud smatra da je Općinski sud morao pokazati više aktivnosti u rješavanju ovog pitanja tim prije što se i sjedište Federalnog ministarstva pravde i sjedište Općinskog suda nalaze u istom gradu.
- 48.Ni za ovakvu neažurnost u postupanju nema nikakvog opravdanja tim prije što od 8. decembra 2003. godine Općinski sud komunicira uredno sa apelantom putem obične pošte. Dalje, od 24. marta 2003. godine, kada je uručeno drugostepeno rješenje Kantonalnog suda apelantu, do zakazivanja pripremnog ročišta, 20. septembra 2005. godine, protekle su dvije godine i skoro šest mjeseci. U tom periodu Općinski sud je zahtijevao od apelanta da uredi tužbu, slao tužbu na odgovor tuženima, kao i brojne podneske stranaka koje su se, uglavnom, odnosile na pasivnu legitimaciju tuženih, na međusobno očitovanje. Najzad je Općinski sud prekinuo prepisku sa strankama i zakazao pripremno ročište za 20. septembar 2005. godine, koje je odgođeno za 8. novembar 2005. godine, jer apelant nije mogao da opredijeli tužbeni zahtjev. Novo zakazano ročište nije održano, jer je Općinski sud sa dva posebna rješenja pod istim brojem P-1664/96 i pod istim datumom od 27. oktobra 2005. godine opozvao zakazano pripremno ročište i proglasio se stvarno nenadležnim za postupanje na osnovu propisa iz augusta 2004. godine. Dakle, Općinskom sudu bilo je potrebno više od godinu dana da bi se upoznao sa javno objavljenim zakonom (Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine, "Službeni glasnik BiH" broj 36/04 od 3. augusta 2004. godine) na osnovu kojeg se proglasio stvarno nenadležnim. Ustavni sud smatra da je Općinski sud i ovim postupkom pokazao da je nespremno i nedovoljno aktivno vodeći postupak, posmatrano u cjelini i u odnosu na pojedinačne radnje, odgovoran za njegovo neopravdano dugo trajanje. Na ovu konstataciju Ustavnog suda jasno ukazuje i okolnost da je od dana donošenja Rješenja o nenadležnosti Općinskom sudu bilo potrebno skoro pet mjeseci da predmet, 10. marta 2006. godine, dostavi Sudu BiH, koji ima sjedište u istom gradu kao i Općinski sud.
- 49.Prema tome, od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda ratione temporis predmetni postupak na Općinskom sudu je neopravdano trajao duže od 10 godina. Ustavni sud zapaža da je proteklo skoro godinu i po dana od prijema predmeta u Sud Bosne i Hercegovine, kada je Vijeću Upravnog odjeljenja sudija tog suda dostavljen prijedlog o rješavanju sukoba nadležnosti sa Općinskim sudom. O prijedlogu do sada nije rješavano iako se radi o predmetu u kojem je postupak započeo 1982. godine, a rješavanje sukoba nadležnosti po svojoj prirodi ne zahtijeva rješavanje posebno složenih pravnih pitanja.
- 50.Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje nadležnih redovnih sudova, te da se period odlučivanja o apelantovoj tužbi u postupku koji je započeo 1. jula 1982. godine i koji još nije završen ne može smatrati "razumnim" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, sama činjenica da je predmet u relevantnom periodu jednom vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, da postupak traje 12 godina, kao i da je neizvjesno kada će biti okončan vode prema zaključku da ne postoji razuman rok u ovom postupku. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da se ovako neprimjereno dugo trajanje postupka povodom apelantove tužbe može u cijelosti staviti na teret nadležnim redovnim sudovima.
- 51.S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na "suđenje u razumnom roku" kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje kompenzacije
- 52.Apelant je tražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja ustavnog prava na pravično suđenje u iznosu od 10.000,00 KM. U skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete s tim što Ustavni sud podsjeća da se, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, ovdje radi o simboličnim iznosima u posebnim slučajevima kada se krše zagarantirana prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine).
- 53.U skladu sa navedenom odlukom Ustavnog suda i usvojenom stavu prema kojem se apelantima u Bosni i Hercegovini kao naknada na ime nematerijalne štete treba isplatiti iznos od približno 150 KM za svaku godinu za koju su redovni sudovi odgađali da donesu odluku, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost, Ustavni sud je u konkretnom slučaju, smatrajući da se ne radi o predmetu koji zahtijeva posebnu hitnost, odredio da se apelantu isplati iznos od 1.800,00 KM, ili po 150 KM za svaku godinu odgađanja da se donese odluka u relevantnom periodu. Zbog neopravdano dugog trajanja postupka na Općinskom sudu, iznos od 1.650,00 KM apelantu je dužna da isplati Vlada Kantona Sarajevo, a iznos od 150 KM, zbog neažurnog postupanja Suda BiH, apelantu je dužno da isplati Vijeće ministara Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana donošenja ove odluke.
VIII. Zaključak
- 54.Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema razumnog opravdanja da parnični postupak traje 12 godina u relevantnom periodu, pa je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 55.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
- 56.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.