USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 32/08
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2228/06, rješavajući apelaciju Šefika Hadžikadunića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
Odbija se kao neosnovana apelacija Šefika Hadžikadunića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj Gž-139/05 od 16. juna 2006. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj P-127/04 od 5. oktobra 2005. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Šefik Hadžikadunić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Odžaka, podnio je 18. jula 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-139/05 od 16. juna 2006. godine i Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-127/04 od 5. oktobra 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, kao i učesnika u postupku, Kemala Isića (u daljnjem tekstu: tužilac), zatraženo je 31. jula 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.
- 3.Kantonalni i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 9. i 30. augusta 2006. godine, a tužilac 14. augusta 2006. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužioca dostavljeni su apelantu 18. februara 2008. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Presudom Općinskog suda broj P-127/04 od 5. oktobra 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-139/05 od 16. juna 2006. godine, utvrđeno je da je tužilac dosjelošću stekao pravo vlasništva i korištenja na zemljištu pobliže označenom kao u osporenim presudama. Istom presudom poništen je kupoprodajni ugovor sačinjen 25. septembra 2002. godine između prvotuženog i apelanta o prodaji spornog zemljišta, te je odlučeno da su prvotuženi i apelant, kao drugotuženi, dužni priznati i trpjeti da se na osnovu te presude izvrši brisanje upisa prava korištenja navedenog zemljišta i upisa prava na apelantovo ime. Presudom su tuženi obavezani tužiocu solidarno nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.256,00 KM, sve u roku od 30 dana, računajući od dana prijema presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
- 7.Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je sud proveo dokazni postupak uvidom u relevantnu dokumentaciju, saslušanjem svjedoka, parničnih stranaka, odnosno tužioca, prvotuženog i apelanta, kao drugotuženog, te da je sve provedene dokaze sud cijenio u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku. Sud je naveo da se u tačnost činjenica o tužiočevoj kupovini predmetnog zemljišta posebno uvjerio iz izjave svjedoka Ilije Pandurevića, koji je u to vrijeme radio u Službi pravne pomoći u Odžaku, u čiji je djelokrug poslova spadalo i sačinjavanje kupoprodajnih ugovora i dobro se sjeća da su tužilac i prvotuženi došli kod njega 1982. godine i rekli mu da su postigli dogovor o kupovini zemljišta koji su već realizirali, odnosno da je zemljište predano u posjed i isplaćena ugovorena cijena. Nakon toga, 21. februara 1983. godine, navedeni svjedok im je sačinio Ugovor pod brojem 54/83, koji je kasnije ovjeren u Općinskom sudu Modriča - Odjeljenje u Odžaku, 25. novembra 1983. godine pod brojem Ov 397/83, što se može utvrditi uvidom u predmetni ugovor. Predmet navedenog ugovora su bile parcele k.č. broj 2103/12 površine 76 m" i k.č. broj 2103/13 površine 536 m", na kojima je tužilac upisan kao posjednik, odnosno korisnik u posjedovni list broj 34237/02 k.o. Odžak. Navedenom svjedoku je, također, bilo poznato da su tužilac i prvotuženi usmeno postigli dogovor o kupoprodaji još jednog dijela zemljišta, ali da nisu kod sebe tada imali tačne podatke, odnosno posjedovni list, te su odlučili doći kasnije i o tome sačiniti pismeni ugovor. Prema tužiočevim riječima, navedenu obavezu je na sebe preuzeo prvotuženi, ali je nije nikada izvršio.
- 8.Nadalje je navedeno da je tužilac odmah nakon kupovine stupio u posjed čitavog zemljišta na kojem je izgradio porodičnu kuću, uklonio ogradu od pruća koja je dijelila njegov plac i sada sporno zemljište koje je nastavio dalje uređivati, uklonivši smeće i nasipajući postojeće rupe zemljom tako da ga je izravnao i učinio pogodnim za korištenje. Kada su izbila ratna dejstva na predmetnom području tužilac je otišao u Australiju, te su, uz njegovo odobrenje, porodičnu kuću i predmetni posjed koristila izbjegla lica, kao što su i druga lica koristila navedeno zemljište, čime je tužilac izgubio samo faktičku vlast na stvari, ali je i dalje imao posredan posjed.
- 9.Da je na navedeni način sklopljen pravni posao i izvršena kupoprodaja ukazuje i činjenica, što je i sam prvotuženi izjavio, da je znao i vidio da je tužilac uklonio ogradu i nasipao zemljište, te da se on tome nije usprotivio jer ga to nije interesiralo, a čak je veoma rijetko tuda i prolazio. Tek kada je apelant 1998. ili 1999. godine od Mije Dujaka kupio zemljište sa kućom i postavio ogradu koja nije obuhvatila predmetno zemljište, saznao je da se ono još uvijek vodi na imenu prvotuženog, te ju je kupio od njega. Istaknuto je da su Jakov Bošnjak i tužiočev brat, Ibrahim Isić, apelantu tada rekli, što je vidljivo iz njegove izjave, da je predmetno zemljište tužiočevo. Međutim, on je ipak iskoristio činjenicu da je prvotuženi još uvijek bio upisan kao posjednik, odnosno korisnik, te je 25. septembra 2002. godine sačinio ugovor sa prvotuženim koji je ovjeren u Općinskom sudu u Odžaku OV. broj 1099 od 30. septembra 2002. godine.
- 10.Na osnovu navedenog stanja stvari sud je smatrao da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti predviđeni odredbama člana 32. Zakona o vlasničkopravnim odnosima FBiH ("Službene novine FBiH" broj 6/98) i da je tužilac dosjelošću stekao pravo vlasništva na spornom zemljištu, jer je na zakonit način došao u posjed navedene parcele čiji je savjestan posjednik bio više od 10 godina. Konstatirano je da u svakom slučaju posjednik stječe pravo vlasništva dosjelošću na nekretnini koja je vlasništvo drugog lica protekom 20 godina savjesnog posjeda. Istaknuto je da je provedenim dokazima, saslušanjem stranaka i svjedoka, utvrđeno da je tužilac stupio u posjed predmetnog zemljišta 1982. godine nakon kupovine, te da je i iz bloka porudžbina i obračuna troškova općinske geodetske uprave broj 2463/82 od 11. novembra 1982. godine, vidljivo da je prema tužiočevom zahtjevu vršeno cijepanje zemljišta koje se vodi na prvotuženom. Stoga, prema mišljenju suda, kako je kupoprodajni ugovor zaključen između prvotuženog i apelanta kao drugotuženog, 25. septembra 2002. godine kada je tužilac dosjelošću već stekao pravo vlasništva na spornom zemljištu, te kako je prvotuženi znao da je već jednom isto zemljište prodao tužiocu, iako se još samo formalno vodio kao njegov posjednik, proizlazi da je prvotuženi na drugoga prenio više prava nego što ga sam ima, čime se ukazuje da je predmetni ugovor ništav.
- 11.U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, a zatim pravilno primijenio odredbu člana 32. Zakona o vlasničkopravnim odnosima ("Službene novine FBiH" br. 6/98 i 29/03). Prema mišljenju drugostepenog suda, prvostepeni sud je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku valjano utvrdio činjenično stanje. Istaknuto je da je prvotuženi u žalbi naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, ne navodeći u čemu se to ogleda, te da je drugostepeni sud, pazeći na primjenu materijalnog prava prema službenoj dužnosti, zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, konkretno član 32. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Utvrđeno je da je navedenim odredbama propisano da posjednik dosjelošću stječe pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu drugog lica protekom 10 godina savjesnog i zakonitog posjeda, te da pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu drugog lica posjednik stječe dosjelošću protekom 20 godina savjesnog posjeda. S tim u vezi, drugostepeni sud je smatrao da je tužilac u toku postupka dokazao da je stekao pravo vlasništva dosjelošću na predmetnoj nekretnini na koju je stupio u posjed 1982. godine. Prema mišljenju drugostepenog suda, za pravilno i zakonito odlučivanje u predmetnoj pravnoj stvari irelevantno je to je li tužilac trebao upisati prava u zemljišne knjige s obzirom na to da je prvostepeni sud u konkretnom predmetu pravilno primijenio član 32. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, kao i da je tužilac u toku postupka dokazao da je stupio u posjed sporne nekretnine.
- 12.Drugostepeni sud je utvrdio da je neosnovan apelantov navod kao drugotuženog kojim je istakao prigovor nepostojanja pasivne legitimacije. To je obrazložio time što vlasnik stvari ima zaštitu prava vlasništva na osnovu člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, a na osnovu odredaba člana 54. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 53/03) ima pravo podnijeti tužbu za utvrđenje ništavosti ugovora kojim je prethodni vlasnik stvari prodao stvar koja je u njegovom vlasništvu. Prema tome, sud je zaključio da je apelant pasivno legitimiran jer je kupio tužiočevu stvar zaključivši sa prvotuženim ugovor o kupoprodaji.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 13.Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Smatra da je prvostepeni sud postupak vodio pristrano, prelazeći preko kontradiktornosti u iskazima saslušanih svjedoka, prilagođavajući njihove navode prilikom unošenja u zapisnik u pravcu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Nadalje, navodi da prvostepeni sud nije prihvatio apelantove prijedloge za izvođenje dokaza, niti je to konstatirao u raspravnom zapisniku, kao ni apelantove prigovore na takav rad. Ističe da ga sud kao neuko lice nije poučio o mogućnosti i potrebi da ga zastupa kvalificirano lice kako bi na taj način zaštitio svoja građanska i procesna prava. Pri tome, navodi da je tužilac u predmetnom postupku imao stručnu pomoć advokata. Stoga, apelant smatra da ga je sud stavio u nejednak pravni položaj, čime je narušen princip jednakosti stranaka u postupku. Navodi da je osporenim odlukama narušeno apelantovo povjerenje u zemljišne knjige, jer je on prilikom zaključenja kupoprodajnog ugovora izvršio uvid u knjige Ureda za katastar i zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda u Orašju, uvjerivši se da je prodavac vlasnik predmetnih nekretnina. Navodi da je platio porez na promet nekretnina i s dobrom vjerom ušao u njihov posjed, prilikom čega ga niko nije ometao, niti mu je neko stavio do znanja da polaže pravo na nekretninu koju je kupio. Ističe da je osporenim odlukama utvrđena dosjelost za lice koje 25 godina boravi u Australiji i koje predstavlja brat koji ni ne zna gdje se parcela nalazi.
b) Odgovor na apelaciju
- 14.U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da u toku postupka pred prvostepenim i drugostepenim sudom nije bilo kršenja apelantovih ustavnih prava. Predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana. Istaknuto je da je apelant prisustvovao raspravama i s punim kapacitetom koristio svoja prava, koja imaju na raspolaganju parnične stranke, na osnovu Zakona o parničnom postupku, među kojim je i pravo na žalbu koju je podnio protiv prvostepene presude. Konstatirano je da niti jednom odredbom Zakona o parničnom postupku nije propisana obaveza suda da pouči stranku o mogućnosti angažiranja kvalificiranog punomoćnika.
- 15.U svom odgovoru Općinski sud navodi da je apelantu dostavljena tužiočeva tužba na koju je on dostavio svoj odgovor sudu. Istaknuto je da je 9. septembra 2005. godine održano pripremno ročište kojem su prisustvovali apelant i tužilac, te da su na tom ročištu i tužilac i apelant predložili provođenje dokaza na ročištu za glavnu raspravu, što je sud prihvatio i svojim rješenjem odredio izvođenje tih dokaza na ročištu za glavnu raspravu. Navedeno je da su na glavnoj raspravi parnične stranke izvele sve predložene dokaze. Istaknuto je da su navodi apelacije netačni, te da je apelant od samog početka bio upoznat da je tužiočevu tužbu sačinio advokat i da mu je on punomoćnik u postupku, u što se uvjerio i na samim ročištima. Konstatirano je da je apelant upoznat sa činjenicom da je mogao sebi angažirati punomoćnika advokata, ali da sud nije imao pravo od njega to i zahtijevati. Sud navodi da se apelant u apelaciji poslužio takvim neistinama, misleći da se teško mogu provjeriti, te da sud nije mijenjao iskaze svjedoka već ih je u cijelosti unosio u zapisnik. Apelant je saslušavanim svjedocima postavljao pitanja koja su unošena u zapisnik, kao i sami odgovori na njegova pitanja, kao i pitanja suprotnih strana, što se može utvrditi uvidom u zapisnik sa ročišta za glavnu raspravu od 26. septembra 2005. godine. Prema mišljenju suda, da je sud postupao kako apelant navodi, apelant je imao mogućnost prigovoriti pri samom unosu u zapisnik, a ne potpisati zapisnik, kao i sve te navode istaći u žalbi jer su apelantu nakon održanih rasprava date kopije zapisnika. Navedeno je da se apelant odlučio na iznošenje neistina u apelaciji tek kada nije uspio u postupku, te da apelantov odgovor na tužbu i žalba odaju utisak da ih je sastavilo pravno stručno lice, odnosno advokat koji je samo izostavio svoj potpis i pečat, kao i na samoj apelaciji. Sud smatra da je apelant iskoristio tužiočevo odsustvo i pogrešan upis u katastarskom operatu da bi kupio spornu nekretninu, te da netačno navodi da se tužilac nalazi 25 godina u Australiji i da ga u predmetnom postupku predstavlja brat. Istaknuto je da se tužilac nalazi u Australiji od završetka rata, da je bio prisutan na ročištu za glavnu raspravu, da je saslušan u svojstvu parnične strane, te da mu je apelant postavljao pitanja i imao mogućnost prigovoriti njegovom iskazu. Sud predlaže da se predmetna apelacija odbije.
- 16.U svom odgovoru na apelaciju tužilac navodi da u predmetnom postupku nije došlo do povrede prava jednakosti stranaka zbog toga što apelanta nije zastupao punomoćnik advokat, jer se u konkretnom slučaju radilo o građanskom sporu koji se rješava u postupku koji je propisan odredbama Zakona o parničnom postupku, koji ne propisuje da advokat obavezno zastupa stranku niti ga zastupa "prema službenoj dužnosti". Prema tužiočevom mišljenju, apelant je od podnošenja tužbe do zaključenja glavne rasprave imao dovoljno vremena da angažira punomoćnika advokata, ali je smatrao da je sam sposoban iznositi činjenice i predlagati dokaze, što je pokazao tokom postupka. Istaknuto je da se u zapisnicima o raspravi u sudskom spisu može utvrditi da niti jedan apelantov prijedlog nije stavljen, niti odbijen, te da je apelant imao priliku izjaviti prigovor, tražiti da se u zapisnik unese njegov prijedlog koji je odbijen, na kraju zapisnika staviti prigovor na vođenje postupka ili ako sudija ni to ne bi prihvatio, mogao je odbiti potpisivanje zapisnika. Tužilac smatra da je apelant tokom cijelog postupka imao pomoć advokata, što se vidi iz odgovora na tužbu, forme i sadržaja apelacije. Istaknuto je da je tužilac zbog izbijanja rata 1992. godine bio prinuđen napustiti svoju kuću i sporno zemljište koje čini jedinstvenu cjelinu sa njegovim dvorištem, a koje je kupljeno i u njegovom posjedu se neprekidno nalazi od 1982. godine. Nadalje, navodi da često dolazi iz Australije, dajući u međuvremenu drugim licima da koriste predmetno zemljište, te da u tom smislu Zakon o vlasničkopravnim odnosima poznaje institut posrednog posjeda. Tužilac smatra da apelantu, s ciljem zaštite svojih prava, stoji na raspolaganju postupak pred sudom protiv nesavjesnog prodavca spornog zemljišta i pravni institut zaštite od evikcije.
V. Relevantni propisi
- 17.U Zakonu o vlasničkopravnim odnosima ("Službene novine FBiH" broj 6/98), relevantna odredba glasi:
"Član 32.
Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu drugog lica protekom 10 godina savjesnog i zakonitog posjeda.
Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu drugog lica protekom 20 godina savjesnog posjeda."
VI. Dopustivost
- 18.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 19.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 20.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-139/05 od 16. juna 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 18. jula 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 21.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 22.Apelant osporava navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
a) Pravo na pravično suđenje
- 23.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
Š...Ć
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 24.Predmetni postupak, koji je rezultirao osporenim presudama, odnosi se na utvrđivanje vlasništva na nekretninama i poništenje ugovora, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li taj postupak bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 25.Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 25/02).
- 26.Apelant u konkretnom slučaju navodi povredu prava na jednakost strana u postupku zbog toga što u predmetnom postupku nije imao stručnu pomoć, odnosno advokata, kao što je imao tužilac, ističući da ga o tome sud nije, kao neuku stranku, poučio. Također, smatra da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju postupao pristrano.
- 27.Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud konstatira da je prvostepeni sud apelantu dostavio tužbu na odgovor, i da je apelant dostavio sudu odgovor na tužbu, izjašnjavajući se pri tome na navode tužbe. Nadalje, prvostepeni sud je proveo dokazni postupak u kojem je, između ostalih, proveden i dokaz saslušanjem parničnih stranaka, tužioca, prvotuženog i apelanta kao drugotuženog. Apelant je, također, nakon provedenog dokaznog postupka dao i svoju završnu riječ. Nakon donošenja prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je drugostepeni sud razmotrio. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je apelant aktivno učestvovao u predmetnom postupku i to na dvije sudske instance. Ne može se zaključiti da apelant nije imao mogućnost iznošenja svojih dokaza u istoj mjeri kao i druga strana u postupku, niti je to apelant, osim svojih navoda, na bilo koji način u apelaciji dokazao. Stoga, Ustavni sud ne smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede principa ravnopravnosti pred sudom koji je važan element pravičnog suđenja i koji zahtijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i izlaganje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Apelantove navode o tome da u toku postupka nije imao stručnu pomoć Ustavni sud smatra neosnovanim zbog toga što niti jednom odredbom Zakona o parničnom postupku nije propisana obaveza suda da pouči stranku o mogućnosti i potrebi da ga pravno zastupa kvalificirano lice.
- 28.U odnosu na apelantove navode o pristranosti prvostepenog suda Ustavni sud podsjeća da sud ne smije biti opterećen predrasudama u vezi s odlukom koju donosi. Ne može dopustiti da u sudnici bude pod utjecajem vanjskih informacija, bilo zbog stava javnosti ili kakvog drugog pritiska. Svoje mišljenje zasniva isključivo na onom što je iznijeto na suđenju. U predmetu Piersack protiv Belgije Evropski sud za ljudska prava je zaključio da: "Dok nepristranost obično označava nepostojanje predrasuda ili naklonosti, njezino postojanje ili nešto slično može se, prema članu 6. stav 1. Konvencije, testirati na različite načine. U tom smislu može se napraviti razlika između subjektivnog pristupa, kojim se određuje lično uvjerenje određenog sudije u datom predmetu, i objektivnog pristupa, koji utvrđuje je li sudija ponudio garancije dovoljne za isključenje svake legitimne sumnje u tom pogledu" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Piersack protiv Belgije, presuda od 1. oktobra 1982. godine, stav 30). Da bi se dokazala subjektivna nepristranost, Evropski sud za ljudska prava zahtijeva dokaze konkretne pristranosti. Lična nepristranost redovno postavljenog sudije se pretpostavlja sve dok se ne dokaže suprotno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, presuda od 24. maja 1989. godine, stav 47). Ovo je vrlo važna pretpostavka i u praksi je vrlo teško dokazati ličnu pristranost.
- 29.Kada je riječ o objektivnom testu, Evropski sud za ljudska prava je u predmetu Fey protiv Austrije izjavio da: "U okviru objektivnog testa mora se odrediti je li, potpuno odvojeno od sudijinog ličnog ponašanja, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristranost. U ovom pogledu čak i dojam može imati izvjesnu važnost. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti i, najviše od svega, kada su u pitanju krivični postupci, koje moraju ulijevati samom okrivljeniku. Ovo podrazumijeva da kod odlučivanja postoji li u nekom konkretnom predmetu opravdan razlog za strah da određeni sudija nije nepristran, stav okrivljenika je važan, ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće je može li se takav strah smatrati objektivno opravdanim." (vidi Evropski sud za ljudska prava, Fay protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, stav 30).
- 30.Evropski sud za ljudska prava je sasvim jasno dao do znanja da se svaki sudija za kojeg postoji legitiman razlog za bojazan da nije nepristran mora povući (vidi Evropski sud za ljudska prava, Piersack protiv Belgije, presuda od 1. oktobra 1982. godine, stav 30). Postojanje domaćih procedura kojima se osigurava nepristranost je, također, relevantno. Iako Konvencija ne propisuje izričito da moraju postojati mehanizmi pomoću kojih strane u postupku mogu postavljati pitanje nepristranosti, vjerovatnije je da će se naći kršenje člana 6. Evropske konvencije ukoliko takvi mehanizmi ne postoje. Ako optuženi postavi pitanje nepristranosti, onda se ono mora ispitati, izuzev ako takvo pitanje nije "očigledno bez ikakve osnove" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Remli protiv Francuske, presuda od 23. aprila 1996. godine, stav 43-48).
- 31.Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud konstatira da apelant, osim svojih navoda u vezi sa pristranošću prvostepenog suda, ne dostavlja dokaze iz kojih bi se sa sigurnošću moglo utvrditi da je sudija prvostepenog suda bio pristran u predmetnom postupku. Apelantovi navodi, prema mišljenju Ustavnog suda, ne predstavljaju dovoljan osnov da bi se oborila subjektivna pretpostavka o sudijinoj pristranosti. Uzimajući u obzir i objektivni kriterij, Ustavni sud konstatira da presuda prvostepenog suda Ustavnom sudu ne ostavlja dojam o pristranosti prvostepenog suda. Nadalje, apelant nije Ustavnom sudu dokazao da je podnosio formalan zahtjev za izuzeće sudije prvostepenog suda, što u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije predstavlja domaći mehanizam pomoću kojeg strane u postupku mogu postavljati pitanje nepristranosti. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o pristranosti prvostepenog suda neosnovani.
- 32.Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da se iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Ne može se zaključiti da je primjena zakona redovnih sudova bila proizvoljna ili da je došlo do povrede apelantovih procesnih prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također, prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su za svoje odluke dali jasne i precizne razloge koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
- 33.Uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- b)Pravo na zabranu diskriminacije
- b)
- 34.Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije prema bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status."
- 35.Član 14. Evropske konvencije glasi:
"Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije prema bilo kojem osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovinsko stanje, rođenje ili drugi status."
- 36.Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica, koji se nalaze u analognoj situaciji, različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere Š...Ć u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotrebu sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).
- 37.U konkretnom slučaju, apelant nije ničim potkrijepio svoje navode u pogledu diskriminacije u odnosu na predmetni postupak. Stoga, slijedi da je apelacija u odnosu na apelantove navode o diskriminaciji iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije neosnovana.
- 38.Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 39.Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada Ustavni sud nije utvrdio da je u predmetnom postupku došlo do povrede principa jednakosti strana u postupku, kao ni da je prvostepeni sud bio pristran. Ustavni sud nije primijetio da je primjena zakona redovnih sudova bila proizvoljna, kao ni da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, jer u konkretnom slučaju apelant nije ničim potkrijepio svoje navode u pogledu diskriminacije.
- 40.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 41.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.