USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 32/08
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2482/06, rješavajući apelaciju Vanje Despenića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Krstan Simić, sudija
Usvaja se apelacija Vanje Despenića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-278/03 od 12. jula 2006. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Vanja Despenić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Smiljana Moravac-Babić, advokatica iz Banje Luke, podnio je 24. augusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-278/03 od 12. jula 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Grada Banja Luka, koje zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, zatraženo je 8. oktobra 2007. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je 26. oktobra, a Pravobranilaštvo Republike Srpske 29. oktobra 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske dostavljeni su apelantu 11. februara 2008. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
a) Pozadina činjeničnog stanja
- 6.Apelant je 1985. godine sklopio brak sa Biljanom Milosavljević. Od tada, pa sve do 1997. godine, apelant je živio i bio prijavljen u kući svoga punca, Milosava Milosavljevića, na adresi B. Zagorca broj 2. Sa te adrese, apelant se 1997. godine prijavio kod svoje majke, na adresi Marije Bursač broj 3/I, koja je u to doba živjela sama, jer je bila razvedena od apelantovog oca. Apelant navodi da je prijavljivanje na adresu njegove majke bilo neophodno radi njezine zaštite, kao pripadnice manjinskog hrvatskog naroda u Republici Srpskoj, jer je bila izložena određenim pritiscima i prijetnjama. Prije toga, majka je živjela sa porodicom svog drugog sina Gorana koji se u toku 1993-1994. godine odselio u inostranstvo. Apelant, međutim, navodi da zbog neriješenih bračnih problema sa njegovom suprugom nije odselio kod svoje majke, već kod svoga oca, u ulicu Braće Pantića broj 12, i to još 1994-1995. godine, kod kojeg je živio sve do njegove smrti krajem 2000. godine gdje je nastavio živjeti i nakon toga.
b) Činjenice predmetnog spora
- 7.Konačnom Presudom Vrhovnog suda broj U-278/03 od 12. jula 2006. godine odbijen je apelantov zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje Ugovor o korištenju stana broj 12/I, u ulici Braće Pantića broj 12, a na kojem je stanarsko pravo uživao apelantov otac, Branko Despenić, do svoje smrti (1. novembra 2000. godine). Vrhovni sud je, potvrđujući prvostepeno i drugostepeno upravno rješenje u smislu ocjene dokaza, utvrđenih činjenica i primjene relevantnih materijalnih propisa, utvrdio da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svoga oca, u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima, zbog čega mu ne pripadaju prava iz člana 21. stav 2. tog zakona (prijenos stanarskog prava).
- 8.Vrhovni sud je, konkretno, prihvatio kao odlučujući dokaz činjenicu da apelant nije bio prijavljen na adresi svoga oca, već na adresi svoje majke (roditelji su, inače, bili rastavljeni), u ulici Marije Bursač broj 3/I, od 15. februara 1997. godine, dok je do tada bio prijavljen u ulici Branka Zagorca broj 2, na kojoj živi porodica njegove supruge. Nadalje, Vrhovni sud je obrazložio da prijavljivanje na adresi svoje majke, kako navodi apelant, da bi je zaštitio kao pripadnicu manjinskog naroda u Banjoj Luci, govori da je upravo živio u zajedničkom domaćinstvu s njom, a ne sa ocem. Nadalje, taj sud je prihvatio navode svjedokinje Ankice Bogojević, blagajnice zgrade u kojoj živi apelantova majka, a koja je izjavila da majka plaća vodu za četiri lica, tj. za sebe, apelantovu suprugu i dijete, te za sina, međutim, ne zna za kojeg sina, apelanta ili apelantovog brata Gorana. Naime, apelantov brat Goran je živio sa svojom porodicom kod majke, ali je odselio u Sjedinjene Američke Države tokom 1993-1994. godine. Svim ostalim dokazima Vrhovni sud nije vjerovao, jer su u suprotnosti sa navedenim dokazima.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 9.Apelant se žali na povredu svog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog "pogrešne ocjene dokaza", te na osnovu tog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
- 10.Apelant se nije pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 6. Evropske konvencije, zbog toga što su dokazi, a samim tim i činjenično stanje, arbitrarno utvrđeni. Ipak, pitanje koje je postavljeno u predmetnom slučaju, tvrdnja arbitrarnog utvrđivanja činjeničnog stanja uslijed pogrešne ocjene dokaza, spada u domet člana 6. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud je nadležan utvrditi povredu prava na pravično suđenje ukoliko je primjena pozitivno-pravnih propisa ili utvrđivanje činjeničnog supstrata bila očigledno proizvoljna (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, tačka 23, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Iako apelant povredu ovog prava nije explicite naveo u apelaciji, Ustavni sud smatra da se navod ove povrede može implicite zaključiti, jer je "suština" navoda usmjerena u tom pravcu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija podnesena i zbog povrede člana 6. Evropske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
- 11.U svom odgovoru na apelaciju od 26. oktobra 2007. godine, Vrhovni sud smatra da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava, te da je osporena presuda tog suda zakonita. Osim toga, Vrhovni sud ističe da apelant nije iscrpio izvanredni pravni lijek, izvanredno preispitivanje presude, u skladu sa odredbama čl. 44. i 45, a u vezi sa odredbom člana 19. stav 2. Zakona o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/94), koji je važio u vrijeme podnošenja tužbe.
- 12.U svom odgovoru na apelaciju od 29. oktobra 2007. godine, Pravobranilaštvo Republike Srpske smatra, također, da nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava. Ističe da je apelant imao dovoljno vremena da uskladi prijavnu adresu, tj. da se i formalno prijavi na adresu na kojoj je faktički živio. Osim toga, Pravobranilaštvo Republike Srpske smatra da plaćanje "režijskih troškova" ne mora biti dokaz o zajedničkom domaćinstvu, već da su to više "indicije" koje bez drugih dokaza o postojanju te činjenice, same za sebe, nemaju dovoljnu dokaznu snagu.
V. Relevantni propisi
- 13.U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87, 36/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/93 i 22/93) relevantne odredbe glase:
"Član 6.
Korisnik stana, u smislu ovog zakona, smatra se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala biti članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili izvan braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan prema zakonu izdržavati ili su ta lica dužna prema zakonu izdržavati nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno stanuju i žive, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od 10 godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.
Član 21.
Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo trajno i nesmetano koristiti taj stan, pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom.
Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane koristiti stan, osim ako je prestao koristiti stan na osnovu otkaza ugovora o korištenju stana, odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona".
VI. Dopustivost
- 14.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 15.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 16.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud odbija prigovor Vrhovnog suda da apelant nije iscrpio izvanredni pravni lijek, izvanredno preispitivanje presude, u skladu sa odredbama čl. 44. i 45, a u vezi sa odredbom člana 19. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, jer se ovaj pravni lijek u konkretnom slučaju ne može smatrati djelotvornim u smislu principa iscrpljivanja pravnih lijekova. Nedjelotvornost se ogleda u činjenici da apelant tvrdi, prije svega, arbitrarno utvrđeno činjenično stanje. U skladu sa odredbom člana 19. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, izvanredno preispitivanje presude se može zahtijevati samo u slučaju pogrešne primjene materijalnog prava ili zbog povrede pravila postupka koja je mogla biti od utjecaja na rješenje stvari.
- 17.Zatim, osporenu presudu apelant je primio 31. jula 2006. godine, a apelacija je podnesena 24. augusta 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
- 18.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 19.Apelant osporava navedenu presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 6. Evropske konvencije, pravo na "dom" iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 20.Ustavni sud će prvo ispitati je li došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
- 21.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
Š...Ć
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- f)Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
- k)Pravo na imovinu."
- 22.Član 6. Evropske konvencije u svom relevantnom dijelu glasi:
- 22.
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 23.Ustavni sud, prije svega, naglašava da sudovi, tj. nadležni organi, uživaju veliku slobodu pri ocjeni dokaza i njihovom izboru (U 12/03 od 26. marta 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 18/04). Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu je podsjetila da je, u skladu sa ustaljenom praksom Evropskog suda za ljudska prava, općenito na domaćim sudovima da ocijene dokaze pred sobom (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda Lüdi protiv Švicarske, od 15. juna 1992. godine, serija A, broj 238, stav 43). U tom smislu, Dom za ljudska prava Bosne i Hercegovine je u nekoliko navrata naveo da su domaći sudovi ti koji trebaju procijeniti dokaze koji im se prezentiraju, te da nije u njegovoj nadležnosti da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom, ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno (vidi, naprimjer, Odluku o prihvatljivosti CH/00/5616, Marina Sukno protiv Federacije Bosne i Hercegovine, od 5. juna 2001. godine, tačka 3; CH/01/7983, Muharem Salto protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti od 14. decembra 2005. godine, tačka 11; CH/03/14397, J.M. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti od 3. aprila 2006. godine, tačka 14). Činjenica da se sud prikloni dokazima jedne strane u postupku ne znači da je druga strana u postupku bila neravnopravno tretirana u postupku (AP 161/05, od 12. aprila 2006. godine, tačka 31). Međutim, interesi strana u postupku moraju biti izbalansirani (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka U 146/03, od 26. marta 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 24/04). Nadalje, obaveza suda na osnovu prava na pravično suđenje je, inter alia, omogućiti predočavanje razloga presude s obzirom na to da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01, od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 24/02). Ako je dovoljno rasvijetljen slučaj, sud ima pravo odbaciti saslušanje određenog svjedoka (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 557/04, od 30. novembra 2004. godine, tačka 25). Prema stanovištu bivše Evropske komisije za ljudska prava, "kada žalbeni sud koristi razloge nižeg suda, on ne mora ponovo navesti te razloge" (vidi predstavku X protiv Italije, broj 10773/84, neobjavljeno; vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1401/05, od 12. septembra 2006. godine, tačka 61). Također, svrha člana 6. Evropske konvencije je, između ostalog, "tribunalu" dodijeliti dužnost da provede propisanu provjeru podnesaka, argumenata i dokaza koje mu dostave strane, bez prejudiciranja njihove procjene i njihove relevantnosti u pogledu sudske odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kraska protiv Švicarske, presuda od 19. aprila 1993. godine, serija A, broj 254-B, stav 30).
- 24.Primjenjujući citiranu praksu na predmetni slučaj, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava na pravično suđenje u smislu da je Vrhovni sud arbitrarno utvrdio činjenično stanje, te da je dokaze jedne i druge strane tretirao na neravnopravan način.
- 25.Prije svega, Ustavni sud je naglasio da prijava boravka određenog lica ne smije biti osnova za prosuđivanje predstavlja li određeni stan nečiji dom, tj. za formalnopravno određivanje statusa člana nečijeg domaćinstva (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 1-02, od 17. decembra 2004. godine, tačka 36). Nadalje, presuda se poziva na izjavu svjedokinje Ankice Bogojević, koja, na osnovu prvostepenog upravnog Rješenja Odjeljenja za komunalne i stambene poslove Gradske uprave Grada Banja Luka, broj 05-372-1048/2001, od 29. maja 2002. godine, nije izjavila da apelant živi kod majke, već da joj nije poznato živi li apelant kod svoje majke, tj. gdje živi apelant. Prema tome, zaključci Vrhovnog suda su pogrešni u vezi sa ovom svjedokinjom. Nadalje, Vrhovni sud je u potpunosti odbacio materijalne dokaze, račune za vodu od 1995. godine, koji su glasili na dva lica, a da se za to nije dalo opravdano obrazloženje. Osim toga, taj sud je odbio dokaze, izjave svjedoka Momčila Đukića i Dragana Vukovića, stanara zgrade B. Pantića broj 12, u kojoj se nalazi predmetni stan, a koji su jasno iskazali da je apelant živio od 1995. godine u stanu sa svojim ocem. Ovaj prigovor se odnosi pogotovo na svjedoka Dragana Vukovića, koji je apelantov "prvi komšija". Ustavni sud ne negira pravo redovnih sudova da vjeruju određenim dokazima, ali je arbitrarno zaključiti da se određenim dokazima ne vjeruje iz prostog razloga što su u suprotnosti sa drugim dokazima. Sud mora suštinski obrazložiti zašto nečemu ne vjeruje, te dati razloge za tvrdnju da su određeni dokazi vjerodostojni, a drugi nisu. Samo na taj način sud pokazuje zadovoljavajuću dozu nepristranosti i objektivnosti, te ispunjava svoju ulogu koju ima, a to je propisana provjera dokaza. Prema tome, sud se mora suočiti sa dokazima koji idu u prilog apelantu i obrazložiti zašto im ne vjeruje.
- 26.Iz navedenog proizlazi da presuda Vrhovnog suda, u vezi sa utvrđenim činjeničnim stanjem, ne zadovoljava kriterije jednog pravičnog postupka, jer je ocjena dokaza paušalna i bez odlučujućih razloga koji bi zadovoljili zaključke.
Ostali navodi
- 27.U svjetlu zaključka, u pogledu kršenja apelantovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da kod ovakvog stanja stvari nije moguće razmatrati ostale navode iz apelacije. Naime, Ustavni sud je zaključio da je činjenično stanje arbitrarno utvrđeno, te smatra da će se tek na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja moći zaključiti ima li apelant zaštićenu pravnu poziciju u smislu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 8. Evropske konvencije, i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema mišljenju Ustavnog suda, u ovom konkretnom slučaju, utvrđivanje činjeničnog stanja mora učiniti nadležni Vrhovni sud, a ne Ustavni sud.
VIII. Zaključak
- 28.Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u vezi sa utvrđenim činjeničnim stanjem, jer osporena presuda Vrhovnog suda ne zadovoljava kriterije jednog pravičnog postupka u odnosu na ocjenu dokaza, koja je paušalna i bez odlučujućih razloga koji bi zadovoljili zaključke presude.
- 29.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 30.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.