USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 3. aprila 2008. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 41/08.
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1512/06, rješavajući apelaciju Slobodana Ignjatovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
Djelomično se usvaja apelacija Slobodana Ignjatovića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Novom Travniku broj U-183/05 od 15. marta 2006. godine.
Odbija se apelacija Slobodana Ignjatovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj U-183/05 od 15. marta 2006. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja, obnove i povratka broj 04-23-1629/00 od 15. aprila 2005. godine i Rješenja Službe za stambeno- komunalne poslove Općine Travnik broj 04/VII-372-1748/98 od 23. augusta 2004. godine u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda kao neosnovana.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Slobodan Ignjatović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Krajišnika, Republika Srbija, koga zastupa Mileva Ignjatović, podnio je 26. maja 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-183/05 od 15. marta 2006. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja, obnove i povratka (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 04-23-1629/00 od 15. aprila 2005. godine i Rješenja Službe za stambeno- komunalne poslove Općine Travnik (u daljnjem tekstu: Služba za stambene poslove) broj 04/VII-372-1748/98 od 23. augusta 2004. godine. Apelant je dopunio apelaciju 15. novembra 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva i Službe za stambene poslove zatraženo je 21. juna 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 12. jula 2006. godine, Ministarstvo 6. jula 2006. godine, a Služba za stambene poslove 14. jula 2006. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 12. marta 2008. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 6.Rješenjem Službe za stambene poslove broj 04/VII-372-1748/99 od 24. augusta 2000. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 04-23-1629/00 od 8. novembra 2000. godine, odbijen je apelantov zahtjev za povrat u posjed stana koji se nalazi u Ulici šehida broj 19/3 u Travniku.
- 7.Presudom Kantonalnog suda u Travniku broj U-42/01 od 9. novembra 2001. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv Rješenja Ministarstva broj 04-23-1629/00 od 8. novembra 2000. godine.
- 8.Rješavajući apelantovu žalbu protiv Presude Kantonalnog suda u Travniku broj U-42/01 od 9. novembra 2001. godine, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je Rješenjem broj Už-103/02 od 11. septembra 2003. godine apelantovu žalbu uvažio, osporenu presudu ukinuo i predmet vratio istom sudu na ponovno rješavanje.
- 9.U ponovnom postupku Kantonalni sud je Presudom broj U-123/03 od 22. oktobra 2003. godine apelantovu tužbu uvažio, poništio prvostepeno i drugostepeno rješenje i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak.
- 10.Služba za stambene poslove u ponovnom postupku donijela je Rješenje broj 04/VII-372-1748/98 od 23. augusta 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 04-23-1629/00 od 15. aprila 2005. godine. Ovim rješenjem odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za povrat stana u posjed, koji se nalazi u Ulici šehida broj 19/3 u Travniku. Stavom 2. izreke prvostepenog rješenja utvrđeno je da je predmetni stan slobodan od stvari i lica korisnika stana.
- 11.U toku postupka je utvrđeno, između ostalog, da je apelant povrat predmetnog stana u posjed tražio u svojstvu nosioca stanarskog prava, jer sa bivšom JNA nije zaključio ugovor o otkupu stana u skladu sa Zakonom o stambenom osiguranju u JNA. Dalje, utvrđeno je da se apelant ne može smatrati izbjeglicom u smislu odredaba člana 3.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) s obzirom na to da je 30. aprila 1991. godine bio u aktivnoj službi u Jugoslavenskoj narodnoj armiji (u daljnjem tekstu: JNA) sve do 30. aprila 1994. godine, kada je otišao u penziju. Osim toga, apelant 30. aprila 1991. godine nije bio državljanin SRBiH prema evidenciji državljana, te se, zbog svega navedenog, i nije moglo udovoljiti njegovom zahtjevu.
- 12.Presudom Kantonalnog suda broj U-183/05 od 15. marta 2006. godine odbijena je apelantova tužba podnesena u upravnom sporu protiv konačnog rješenja Ministarstva od 15. aprila 2005. godine. Ocjenjujući zakonitost osporenog upravnog akta, Kantonalni sud se pozvao na iste zakonske odredbe iz Zakona o prestanku primjene koje su, prethodno, naveli i upravni organi u svojim rješenjima. Sud je, također, ispitao i navodnu povredu apelantovog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i utvrdio da se radi o apelantovom domu. Međutim, s obzirom na to da je u konkretnom slučaju riječ o stanu koji je vlasništvo bivše JNA, mora se primijeniti odredba člana 3.a Zakona o prestanku primjene prema kojoj se apelantu, zbog vojne službe u oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine 19. maja 1992. godine, ne može priznati status izbjeglice, niti pravo na povrat stana.
- 13.Dalje, prema osporenoj odluci Kantonalnog suda, apelantu nije odobren ni boravak u statusu izbjeglice ili drugi oblik zaštite koji odgovara tome statusu u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. decembra 1992. godine, što apelant nije ni osporavao. Kantonalni sud je zaključio da osporenim drugostepenim aktom nije povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacija
- 14.Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su osporene odluke rezultat nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene odredaba člana 3.a Zakona o prestanku primjene. Također, apelant navodi da sud nije uzeo u obzir činjenicu da je on prije 15. decembra 1995. godine razriješen dužnosti i penzioniran, a da je od 31. decembra 1993. godine do 1. maja 1994. godine bio na raspolaganju, bez ikakvih vojnih zaduženja. Apelant navodi da je sporni stan koji potražuje njegov dom, pa je, u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije, taj stan trebalo vratiti apelantu u posjed, jer je i danas, kako navodi apelant, sa svoja tri člana porodice podstanar i u teškoj materijalnoj situaciji. Apelant posebno navodi da njegov predmet koji se odnosi na povrat stana nije riješen u "razumnom roku", odnosno na brz i efikasan način, kako se navodi u apelaciji, čime je povrijeđeno i pravo na pravičan postupak u dijelu prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
- 15.U odgovoru Službe za stambene poslove na apelaciju navodi se da apelant nema status izbjeglog lica, jer je ostao u službi u oružanim snagama izvan teritorije BiH poslije 19. maja 1992. godine, te mu ne pripada pravo na povrat stana po osnovu člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene.
- 16.U odgovoru Ministarstva na apelaciju se navodi da u konkretnom predmetu ne postoji povreda apelantovog prava na dom.
- 17.Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da nije povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na "razuman rok", jer je tužba radi poništenja Rješenja Ministarstva broj 04-23-1629/00 od 15. aprila 2005. godine zaprimljena 25. maja 2005. godine, a predmet riješen u Kantonalnom sudu 15. maja 2006. godine. S obzirom na velik broj neriješenih predmeta u ovom sudu i činjenicu da je sudija koji je bio zadužen konkretnim predmetom na dužnost stupio 1. marta 2006. godine, a predmet završen 15. marta 2006. godine, Kantonalni sud zaključuje da se neosnovano prigovara efikasnosti sudske zaštite u konkretnom slučaju. U pogledu prigovora o povredi prava na dom, sud smatra da su ti navodi neosnovani, jer je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo.
V. Relevantni propisi
- 18.U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 i 37/01 i 56/01) relevantne odredbe glase:
"Član 3. stav 2.
Š...ĆLica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Član 3.a
Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. ovog zakona u vezi sa stanovima koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije BiH, a koji su na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane, nosilac stanarskog prava ne smatra se izbjeglicom ako je 30. aprila 1991. godine bio u aktivnoj vojnoj službi u SSNO (Saveznom sekretarijatu za narodnu odbranu) - u JNA (tj. nije bio penzionisan) i nije bio državljanin Socijalističke republike Bosne i Hercegovine prema evidenciji državljana, izuzevši ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara ovom statusu u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Nosilac stanarskog prava na stan iz stava 1. ovog člana ne smatra se izbjeglicom ukoliko je poslije 14. decembra 1995. godine ostao u aktivnoj vojnoj službi u bilo kojim oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine, ili ako je stekao novo stanarsko pravo izvan teritorije Bosne i Hercegovine."
- 19.U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", broj 29/03) relevantna odredba glasi:
"Član 1.
U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ('Službene novine Federacije BiH' br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01) član 3.a mijenja se i glasi:
'Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona, stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo odbrane čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom, niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzevši ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.'"
VI. Dopustivost
- 20.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 21.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 22.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj U-183/05 od 15. marta 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. aprila 2006. godine, a apelacija je podnesena 26. maja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 23.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 24.Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na donošenje odluke u "razumnom roku" kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 25.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
- e)pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom;
- f)pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku;
- k)pravo na imovinu; Š...Ć"
Pravo na pravično suđenje - suđenje u razumnom roku
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
a) Relevantni principi
- 26.Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
- 27.Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta na kojima se radi nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
b) Period koji se uzima u obzir
- 28.Ustavni sud zapaža da je zahtjev za povrat spornog stana podnesen 2. septembra 1998. godine. Dalje, postupak je okončan osporenom Presudom Kantonalnog suda broj U-183/05 od 15. marta 2006. godine. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je vrijeme koje se uzima u obzir pri utvrđivanju da li je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u pogledu "razumnog roka" trajalo sedam godina i šest mjeseci.
c) Analiza razumnosti dužine postupka
- 29.U konkretnom slučaju se radi o postupku u kojem je odlučivano o povratu spornog stana apelantu u posjed u kojem je trebalo utvrditi da li apelant, prema važećim pozitivnim zakonskim normama, ispunjava uvjete za povrat stana. Imajući u vidu ovo, Ustavni sud smatra da se ne radi o složenom, već o jednostavnom predmetu.
- 30.Ustavni sud zapaža da je upravnim i sudskim organima trebalo više od sedam godina i šest mjeseci da donesu odluku o apelantovom zahtjevu za povrat stana, kao i da dužinu trajanja postupka u cjelini sud i upravni organi nisu ni na koji način opravdali. U izjašnjenju na navode apelacije Kantonalni sud se pozvao na činjenicu da je zadužen velikim brojem predmeta, što ukazuje na sporost u rješavanju i organizacione propuste u radu suda, a te razloge Evropski sud za ljudska prava ne prihvata kao opravdane. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su najprije upravni organi, a onda i Kantonalni sud relativno brzo, do 9. novembra 2001. godine, okončali postupak u ovom predmetu donošenjem presude Kantonalnog suda. Međutim, Presuda Kantonalnog suda broj U-42/01 od 9. novembra 2001. godine ukinuta je Rješenjem Vrhovnog suda broj Už-103/02 isključivo zbog toga što, prema obrazloženju rješenja, činjenice predmeta nisu pravilno utvrđene, niti o pravnim pitanjima pravilno raspravljeno, što je obaveza suda iz člana 35. Zakona o upravnim sporovima. Ovakva procesna greška, koja je dovela do ponavljanja i produženja ukupnog trajanja postupka, može se staviti na teret isključivo sudskim organima. Ustavni sud posebno ne može prihvatiti kao valjana postupanja slučajeve kada su upravni sudovi i organi pri odlučivanju o žalbama protiv osporenih odluka predmet vraćali nižestepenim organima na ponovni postupak umjesto da su donosili meritorne odluke za šta su, prema relevantnim zakonskim odredbama, imali ovlaštenja.
- 31.Dalje, Ustavni sud zapaža da se dužina postupka ne može pripisati apelantu, jer nije koristio bilo kakve metode koje bi mogle dovesti do odugovlačenja postupka. Naime, apelant je posredstvom zastupnika bio prisutan na raspravama pred organom uprave i u više navrata je urgirao da se donese rješenje. Dakle, apelant je koristio pravna sredstva koja su mu bila na raspolaganju u okviru Zakona o upravnom postupku da bi u što kraćem roku dobio odluku. U apelantovom ponašanju Ustavni sud ne nalazi bilo kakve elemente koji bi ukazivali na to da je na bilo koji način doprinio ukupnoj dužini konkretnog postupka.
- 32.Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u stavu 22. ove odluke, uključujući složenost predmeta, odnosno ukupnu dužinu postupka koji je trajao 7 godina i 6 mjeseci, kao i ponašanje nadležnih upravnih i sudskih organa i apelanta, Ustavni sud smatra da ukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na dom
- 33.Član 8. Evropske konvencije glasi:
"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
- 2.Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, zaštite zdravlja ili zaštite prava i sloboda drugih."
- 34.U odnosu na apelantov navod da je osporavanim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na dom, prvo se mora utvrditi da li se predmetni stan može smatrati apelantovim domom u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije.
- 35.Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A broj 109, stav 46.f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). U skladu sa navedenom praksom, proizlazi da je "dom" faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravnog osnova.
- 36.U konkretnom slučaju apelant je stan koji smatra svojim domom dobio na korištenje na osnovu Ugovora o korištenju stana broj 188/24 od 3. jula 1974. godine i koristio ga do maja 1992. godine. To vrijeme je dovoljno da apelant predmetni stan opravdano smatra svojim domom zbog čega je član 8. Evropske konvencije u ovom slučaju primjenjiv.
- 37.Dalje, Ustavni sud mora utvrditi da li se u ovom slučaju radi o "miješanju" javnih vlasti u apelantovo pravo na poštivanje doma, da li je to "miješanje" bilo u skladu sa zakonom, te da li je zakon bio dostupan tako da pojedinac može saznati za njega i da li je formuliran na jasan način tako da ga pojedinac može razumjeti i prema njemu prilagoditi svoje postupke, te da li je bilo opravdano miješanje. Čak i u slučaju da se ispostavi da je izvršeno "miješanje" bilo u skladu sa zakonom, potrebno je utvrditi da li je bilo neophodno u smislu da postoji razuman odnos između izvršenog miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi, Evropski sud, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A broj 251). Svako miješanje u pravo na dom mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa. Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na dom ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose preveliki teret u ostvarivanju legitimnog cilja. Miješanje je zakonito samo ako je zakon koji je osnova miješanja (a) dostupan građanima, (b) toliko precizan da omogućava građanima da odrede svoje postupke, (c) u skladu s principom pravne države, što znači da sloboda odlučivanja koja je zakonom data izvršnoj vlasti ne smije biti neograničena, tj. zakon mora osigurati građanima adekvatnu zaštitu protiv proizvoljnog miješanja (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times, presuda od 26. aprila 1979, serija A broj 30, stav 49, i Malone od 2. augusta 1984. godine, serija A broj 82, st. 67. i 68).
- 38.U toku postupka je utvrđeno da se apelant ne može smatrati izbjeglicom u smislu odredaba člana 3.a Zakona o prestanku primjene s obzirom na to da je 30. aprila 1991. godine bio u aktivnoj službi u JNA sve do 30. aprila 1994. godine, kada je otišao u penziju. Osim toga, apelant 30. aprila 1991. godine nije bio državljanin SRBiH prema evidenciji državljana, te se, zbog svega navedenog, i nije moglo udovoljiti njegovom zahtjevu. Na osnovu navedenih činjenica Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju postojao legitiman cilj za miješanje u apelantovo pravo na poštivanje mirnog i neometanog uživanja prava na dom, u smislu člana 8. Evropske konvencije. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud mora dati odgovor jeste: Da li je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu", odnosno da li je postojala ravnoteža između prava pojedinca i javnog interesa? Da bi se utvrdilo da li je ispoštovan princip proporcionalnosti, Ustavni sud će razmotriti da li su upravni organi i Kantonalni sud, u okviru datog predmeta u cjelini, imali "relevantne i dovoljne razloge" da preduzmu navedene mjere, odnosno donesu osporene odluke.
- 40.Ustavni sud podsjeća na činjenicu da je i pitanje proporcionalnosti uplitanja u pravo na dom, također, ocijenjeno, pa Ustavni sud smatra da je i u konkretnom slučaju miješanje u pravo na poštivanje apelantovog doma bilo "neophodno u demokratskom društvu", te da je bilo proporcionalno legitimnom cilju. Osim toga, Ustavni sud u potpunosti podržava stav Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine prema kojem postoji razumna relacija između miješanja i zakonitog cilja u slučajevima kada se licima koja su učestvovala u vojskama stranih država ne dopušta povrat stana u posjed (vidi, Komisija za ljudska prava, Odluka broj CH/00/5152 od 6. jula 2005. godine), odnosno stav da lica koja nisu iskazala lojalnost prema svojoj državi ne mogu uživati jednaku zaštitu kao ona koja jesu (vidi, Komisija za ljudska prava, Odluka broj CH/98/874 od 8. februara 2005. godine, Ustavni sud, Odluka broj AP 2044/05 od 21. decembra 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 34/07).
- 39.Slijedeći izneseno, apelantov navod da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije Ustavni sud smatra neosnovanim.
Pravo na imovinu
- 40.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 41.Prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je generalne prirode, izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće, sadržano u drugom stavu, dopušta da države potpisnice imaju pravo da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom provođenjem takvih zakona koje smatraju potrebnim za tu svrhu (vidi, inter alia, presude Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnroth protiv Švedske od 23. septembra 1982, serija A broj 52, stav 61, i Scollo protiv Italije od 28. septembra 1995, serija A broj 315-C, stav 26. sa daljnjim referencama). Svako miješanje u pravo, prema drugom ili trećem pravilu, mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa. Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose preveliki teret u ostvarivanju legitimnog cilja.
- 42.Miješanje je zakonito samo ako je zakon koji je osnova miješanja (a) dostupan građanima, (b) toliko precizan da omogućava građanima da odrede svoje postupke, (c) u skladu s principom pravne države, što znači da sloboda odlučivanja koja je zakonom data izvršnoj vlasti ne smije biti neograničena, tj. zakon mora osigurati građanima adekvatnu zaštitu protiv proizvoljnog miješanja (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times, presuda od 26. aprila 1979, serija A broj 30, stav 49, i Malone od 2. augusta 1984. godine, serija A broj 82, st. 67. i 68).
- 43.Prilikom razmatranja pitanja da li je povrijeđeno navedeno apelantovo ustavno pravo Ustavni sud, najprije, mora utvrditi da li je apelant imao "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 44.Kada je riječ, u konkretnom slučaju, o pitanju da li može sporni stan smatrati apelantovom imovinom, Ustavni sud skreće pažnju na jurisprudenciju u vezi sa stanarskim pravom. Ustavni sud je u nekoliko prilika u svojoj praksi ustanovio da se stanarsko pravo može smatrati "imovinom" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju "zbog činjenice da stanarsko pravo podrazumijeva, između ostalog, pravo na nesmetano i stalno korištenje stana, te mogućnosti članova porodičnog domaćinstva da dobiju stanarsko pravo nakon smrti nosioca stanarskog prava ili nakon prestanka njegovog stanarskog prava zbog drugih razloga" (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 29/03).
- 45.Ustavni sud konstatira da su nadležni organi osporili apelantovo pravo na povrat predmetnog stana u posjed na osnovu člana 3.a Zakona o prestanku primjene, jer je utvrđeno da je apelant ostao u aktivnoj službi u oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine poslije 19. maja 1992. godine i da nije državljanin Bosne i Hercegovine.
- 46.Ustavni sud smatra da donošenje odluka kojima se zahtjev za vraćanje spornog stana odbija predstavlja miješanje u apelantovo pravo na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 47.U vezi sa pitanjem da li je to miješanje bilo "u skladu sa zakonom", u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj već citiranoj Odluci broj U 83/03 utvrdio da navedeni zakon "ima cilj da ispravi nejednakosti koje su postojale između nosilaca stanarskog prava na stanovima JNA i svih drugih nosilaca stanarskog prava. Drugim riječima, FBiH je pratila princip koji je postojao u bivšoj SFRJ, prema kojem 'građanin može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu' (član 12. Zakona o stambenim odnosima). Drugo, cilj je da se oslobodi oskudan stambeni prostor za bivše vojnike Armije Bosne i Hercegovine i njihove porodice ili lica koja su bila prisiljena da napuste svoje domove uslijed ratnih djelovanja" (stav 53), te zaključio da odredba člana 3.a Zakona o prestanku primjene slijedi legitiman cilj. Ustavni sud u cijelosti ostaje pri ovakvom stavu, te smatra da je u konkretnom slučaju postojao legitiman cilj za miješanje u apelantovo pravo na poštivanje mirnog i neometanog uživanja imovine, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud mora dati odgovor jeste: Da li je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu", odnosno da li je postojala ravnoteža između prava pojedinca i javnog interesa. Da bi se utvrdilo da li je ispoštovan princip proporcionalnosti, Ustavni sud će razmotriti da li su upravni organi i Kantonalni sud, u okviru datog predmeta u cjelini, imali "relevantne i dovoljne razloge" da preduzmu navedene mjere, odnosno donesu osporene odluke.
- 48.Ustavni sud podsjeća na činjenicu da je i pitanje proporcionalnosti navedenog zakona, također, analizirao u citiranoj Odluci broj U 83/03 u okviru prava na imovinu. Tom prilikom Ustavni sud je zaključio da član 3.a Zakona o prestanku primjene, na način kako je izmijenjen ("Službene novine Federacije BiH", broj 29/03), "uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava nosioca stanarskog prava i javnog interesa". Do takve ocjene Ustavni sud je došao nakon što je razmotrio niz relevantnih faktora, a naročito da "prvo, član 3.a Zakona u izmijenjenoj formi ne utječe na ona lica koja su već kupila stan; drugo, on, također, ne utječe na lica kojima je priznat zaštićeni status ili status koji je jednak statusu izbjeglice ili raseljenog lica od države izvan teritorije bivše SFRJ; treće, druga lica, koja sada žive u tim stanovima, mogu potraživati stanarsko pravo na njima. Sa tačke gledišta pravne sigurnosti, u skladu sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, vraćanje u posjed stana će izazvati pravnu nesigurnost u velikom broju slučajeva, te jasne i praktične poteškoće". Analogno tome, Ustavni sud smatra da je i u konkretnom slučaju miješanje u pravo na poštivanje mirnog i neometanog uživanja imovine bilo "neophodno u demokratskom društvu", te da je bilo proporcionalno legitimnom cilju.
- 49.Na osnovu izloženog Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 50.Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je odbijen zahtjev za povrat stana zbog toga što je apelant, kao raniji nosilac stanarskog prava, ostao u profesionalnoj vojnoj službi u oružanim snagama izvan teritorije BiH nakon datuma propisanog Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a, s druge strane, apelantu nije priznat zaštićeni status izbjeglice ili status koji je jednak statusu izbjeglice ili raseljenog lica od države izvan teritorije bivše SFRJ, budući da je miješanje u pravo na dom i pravo na imovinu u takvom slučaju u skladu sa zakonom, ima legitiman cilj od općeg interesa, te je postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava i općeg interesa.
- 51.Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 52.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.