Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 3. aprila 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 44/08.
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3304/06, rješavajući apelaciju Mine Ćejvanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 14, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Seada Palavrić, sutkinja

Djelimično se usvaja apelacija Mine Ćejvanović.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda Velika Kladuša broj P-82/04 i broj P-023-0-P-06-000 262.

Nalaže se Općinskom sudu u Velikoj Kladuši da, bez daljnjeg odlaganja, donese odluku u predmetu broj P-82/04 i broj P-023-0-P-06-000 262, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Općinskom sudu u Velikoj Kladuši da, u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Unsko-sanskom kantonu da Mini Ćejvanović, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati ukupan iznos od 1.200,00 KM na ime nematerijalne štete zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku u smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se apelacija Mine Ćejvanović podnesena u predmetu Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj P-82/04 i broj 023-0-P-06-000 262 u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Mina Ćejvanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Velike Kladuše, koju zastupa Aziz Adilagić, advokat iz Velike Kladuše, podnijela je 11. decembra 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku pred Općinskim sudom u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) povodom tužbe koja je registrirana pod brojem P-82/04, a radi utvrđivanja prava suvlasništva na nekretninama stečenim u toku izvanbračne zajednice, i povodom tužbe registrirane u istom sudu pod brojem 023-0-P-06-000 262 zbog smetanja posjeda u predmetu. Apelantica je podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom je tražila da se naloži Osmanu Murtiću (u daljnjem tekstu: tuženi) da odmah dopusti apelantici da nastavi koristiti prostorije srednjeg sprata kuće koji je koristila do nasilnog istjerivanja, a koju je sagradila sa tuženim, i koja se nalazi u Velikoj Kladuši, ul. 5. korpusa 63, do donošenja odluke o apelaciji. Apelantica je zatražila da Ustavni sud donese privremenu mjeru s obzirom na to da Općinski sud već više od godinu dana nije odlučio o mjeri osiguranja za apelanticino vraćanje u prostorije kuće, a koju je predložila u tužbi podnesenoj Općinskom sudu zbog smetanja posjeda. Apelantica je 7. augusta 2007. godine dostavila Ustavnom sudu dopunu apelacije u odnosu na predmetni postupak radi utvrđivanja prava suvlasništva u predmetu broj P-82/04 u kojoj je zatražila da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri kojom se tuženom zabranjuje otuđenje nekretnine (kuća i zemljište) stečene u toku izvanbračne zajednice s obzirom na to da Općinski sud nije odlučio o mjeri osiguranja koja se, također, odnosi na zabranu otuđenja navedenih nekretnina. Apelantica se žali i na Rješenje Općinskog suda broj P-82/04 od 27. jula 2007. godine kojim je sud naložio apelantici da dopuni i ispravi tužbu podnesenu 5. marta 2004. godine. Apelantica je 24. marta 2008. godine dostavila Ustavnom sudu dopunu apelacije koja se odnosi na prigovor na Rješenje Općinskog suda broj 023-0-P-07-000 450 od 4. decembra 2007. godine kojim je odbijen kao neosnovan njezin prijedlog vezan za određivanje mjere osiguranja u predmetnom postupku broj P-82/04 i Rješenje Kantonalnog suda broj-001-0-Gž-08-000 016 od 8. januara 2008. godine kojim je odbijena njezina žalba i prvostepeno rješenje potvrđeno, te ponovo ističe neaktivnost Općinskog suda u vezi sa podnesenim tužbama ovom sudu.
  • 2.
    Ustavni sud je donio Odluku broj AP 3304/06 od 16. januara 2007. godine kojom je odbio kao neosnovan apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere u predmetu broj P-023-0-P-06-000 262.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 3.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda je zatraženo 18. decembra 2006. godine, 22. augusta i 18. oktobra 2007. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.
  • 4.
    Općinski sud je dostavio odgovore na apelaciju 20. decembra 2006. godine, 31. augusta i 1. novembra 2007. godine, a 26. decembra 2007. godine rješenje o određivanju mjere osiguranja u predmetu broj P-82/04, a koja se odnosi na zabranu otuđenja nekretnina stečenih u toku izvanbračne zajednice.
  • 5.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 30. novembra 2007. godine.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Postupak u predmetu broj P-82/04

  • 7.
    Apelantica je 5. marta 2004. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi utvrđivanja prava suvlasništva na nekretninama stečenim u toku izvanbračne zajednice. Tužba je registrirana pod brojem P-82/04. Apelantica je u tužbi navela da je 4. oktobra 1975. godine sa tuženim zasnovala izvanbračnu zajednicu u kojoj su stekli dvoje djece i koja je trajala neprekidno do podnošenja tužbe, pa i kasnije. Za vrijeme trajanja zajednice zajedničkim radom i novčanim sredstvima su kupili zemljište i sagradili kuću. Radi osiguranja svoga dijela imovine stečene u izvanbračnoj zajednici, apelantica je tražila da se uknjiži sa - vlasništva na zemljištu i kući, što je tuženi odbio, pa je apelantica podnijela tužbu, o kojoj je postupak u toku, da se utvrdi da je suvlasnica sa - dijela na stečenoj imovini.
  • 8.
    Općinski sud je radi određivanja mjere osiguranja zabrane tuženom otuđenja predmetnih nekretnina pobliže opisanih u prijedlogu za određivanje mjere osiguranja nakon ročišta održanih 2, 30. i 31. oktobra, 7. i 19. novembra 2007. godine, donio Rješenje broj 023-0-P-07-000 450 od 4. decembra 2007. godine kojim je odbijen kao neosnovan apelanticin prijedlog kojim je tražila određivanje mjere osiguranja kojom se zabranjuje tuženom otuđenje spornih nekretnina.
  • 9.
    U obrazloženju rješenja sud je, između ostalog, naveo da apelantica nije dokazala da postoji opasnost da bi bez donošenja predložene mjere osiguranja tuženi mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarenje apelanticinih potraživanja na način da će predmetne nekretnine prodati, odnosno otuđiti ili na drugi način s njima raspolagati. Sud je ocijenio da su proizvoljne i apelanticine tvrdnje da tuženi namjerava otuđiti zajedničke stvari. Sud je, također, konstatirao da nije ispunjen uvjet iz člana 269. stav 2. Zakona o parničnom postupku, jer apelantica nije postupila prema rješenju suda od 7. novembra 2007. godine i nije u ostavljenom roku položila jemstvo u iznosu od 7.000,00 KM za štetu koja bi protivniku osiguranja mogla nastati određivanjem i provođenjem mjere osiguranja.
  • 10.
    Ustavni sud konstatira da iz dopune apelacije od 24. marta 2008. godine proizlazi da je Kantonalni sud Rješenjem broj -001-0-Gž-08-000 016 od 8. januara 2008. godine odbio apelanticinu žalbu na Rješenje Općinskog suda broj 023-0-P-07-000 450 od 4. decembra 2007. godine kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
  • 11.
    Općinski sud je donio Rješenje broj P-82/04 od 27. jula 2007. godine kojim je vratio na dopunu i ispravku apelanticinu tužbu od 5. marta 2004. godine, radi obuhvatanja svih suvlasnika na spornim nekretninama. Općinski sud do donošenja ove odluke nije odlučio o apelanticinoj tužbi u predmetnom slučaju.

Postupak u predmetu broj 023-0-P-06-000 262

  • 12.
    Apelantica je 23. februara 2006. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tuženog zbog smetanja posjeda. Tužba je registrirana pod brojem 023-0-P-06-000 262. Apelantica je u tužbi navela da ju je tuženi 6. februara 2006. godine istjerao iz kuće koju je zajedno sa njim gradila u toku izvanbračne zajednice, te da ni uz pomoć policije nije uspjela nagovoriti tuženog da sa djetetom ostane u prostorijama jednog sprata, dok se ne riješi parnični spor oko utvrđenja prava vlasništva. Apelantica je zatražila da sud donese mjeru osiguranja kojom se nalaže tuženom da odmah dopusti apelantici da nastavi koristiti prostorije srednjeg sprata predmetne kuće, a koji je koristila do nasilnog istjerivanja. Općinski sud do donošenja ove odluke nije odlučio o apelanticinoj tužbi u ovom predmetnom slučaju.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 13.
    Apelantica navodi da su joj nedonošenjem odluke Općinskog suda u predmetu broj P-82/04 i broj 023-0-P-03-000 262 povrijeđena ustavna prava i to pravo na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je istakla da su protekle skoro tri godine od podnošenja tužbe za utvrđivanje izvanbračne tekovine, zatim da Općinski sud preko godinu dana nije donio rješenje o prijedlogu za određivanje sudske mjere osiguranja zabrane otuđenja nekretnine (kuća i zemljište) stečene u toku izvanbračne zajednice. Također, da za 10 mjeseci sud nije donio odluku o tužbi za smetanje posjeda (sa teškom posljedicom, kako za apelanticu, tako i za njezino dijete), i nije odlučio o prijedlogu o privremenoj mjeri osiguranja kojom se od suda zahtijeva da je vrati u prostorije za stanovanje u zajednički izgrađenoj kući. Apelantica traži da se Federacija Bosne i Hercegovine obaveže da joj isplati iznos za naknadu nematerijalne štete od 1.000,00 KM kao i troškove apelacije od 602,00 KM. Apelantica se u dopuni apelacije od 24. marta 2008. godine žali i na Rješenje Općinskog suda broj 023-0-P-07-000 450 od 4. decembra 2007. godine kojim je odbijen kao neosnovan njezin prijedlog vezan za određivanje mjere osiguranja u predmetnom postupku broj P-82/04 i Rješenje Kantonalnog suda broj-001-0-Gž-08-000 016 od 8. januara 2008. godine, a koje je doneseno nakon njezine žalbe na prvostepeno rješenje.

b) Odgovor na apelaciju

  • 14.
    U odgovoru na apelaciju u predmetu broj P-82/04, Općinski sud je istakao da je apelantica tužbu radi utvrđenja prava suvlasništva na nekretninama stečenim tokom izvanbračne zajednice podnijela 5. marta 2004. godine, te da predmet nije uzet u rad do 1. februara 2007. godine zbog preopterećenosti suda velikim brojem predmeta i neriješenih predmeta iz 80-ih godina, te da sud kontinuirano, već niz godina, radi sa smanjenim brojem sudija u parničnom referatu. Također, Općinski sud je naveo da je u novembru 2005. godine, u skladu sa uputstvima Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (u daljnjem tekstu: VSTV) donesen plan i program rješavanja starih predmeta hitne prirode, te da se apelanticin predmet, prema svojoj pravnoj prirodi, ne smatra predmetom hitne prirode. Preraspodjela spisa je izvršena 1. februara 2007. godine i sudija koji je zadužen u predmetu je 23. marta 2007. godine dostavio tužbu tuženom na odgovor. U odgovoru na dopunu apelacije od 7. augusta 2007. godine Općinski sud je naveo da je prijedlog za određivanje mjere osiguranja dostavljen tuženom 28. augusta 2007. godine, te da će nakon proteka roka za davanje pismenog odgovora (osam dana) sud na ročištu donijeti odluku o mjeri osiguranja. U odgovoru od 9. oktobra 2007. godine Općinski sud je istakao da na ročištu zakazanom i održanom 2. oktobra 2007. godine sud nije donio odluku o predloženoj mjeri osiguranja jer su i apelantica i tuženi predložili veliki broj dokaza, pa je sud zakazao naredno ročište za 30. oktobar 2007. godine. Nadalje, Općinski sud je naveo da je, vezano za tok parničnog postupka o apelanticinoj tužbi, apelanticin punomoćnik dopunio tužbu i na strani tuženika označio tuženike od 2 do 48, kao nepoznatog boravišta, nakon čega je sud kopiju tužbe i podneska o dopuni tužbe 28. augusta 2007. godine dostavio JU Centar za socijalni rad Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad) radi postavljanja staraoca za poseban slučaj tuženicima koji su nepoznatog boravišta. Sud je, nadalje, naveo da ga je Centar za socijalni rad obavijestio da zbog nedostataka finansijskih sredstava za preduzimanje upravnih radnji u upravnom postupku radi postavljanja staraoca tuženicima za poseban slučaj nije u mogućnosti provesti upravne radnje u upravnom postupku. Zbog navedenog razloga sud tužbu nije dostavio na odgovor jer Centar za socijalni rad nije postavio tuženicima staraoca za poseban slučaj što ima utjecaj na daljnje preduzimanje radnji u parničnom postupku. Općinski sud je 26. decembra 2007. godine Ustavnom sudu dostavio Rješenje broj 023-0-P-07-000 450 od 4. decembra 2007. godine kojim je odbio kao neosnovan apelanticin prijedlog radi određivanja mjere osiguranja zabrane otuđenja nekretnina stečenih u toku izvanbračne zajednice.
  • 15.
    U odgovoru na apelaciju u predmetu broj 023-0-P-06-000 262, Općinski sud je naveo da je apelantica podnijela tužbu sudu 23. februara 2006. godine sa prijedlogom za donošenje privremene mjere osiguranja kojom se nalaže tuženom da odmah dopusti apelantici da nastavi koristiti prostorije srednjeg sprata sporne kuće. Općinski sud je, nadalje, naveo da je predmet zadužio sudija kojem je prestao mandat u sudu 30. novembra 2006. godine, te da ga je drugi sudija zadužio 24. augusta 2007. godine, a da je rješenjem od 27. augusta 2007. godine apelantici vraćen prijedlog za određivanje mjere osiguranja na ispravku i dopunu, te da je postupak još uvijek u toku.

V. Relevantni propisi

  • 16.
    Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06)

"Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku."

VI. Dopustivost

  • 17.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 18.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 19.
    Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na navodne povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 4. alineja 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini."

Član 16. st. 1. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

"1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

  • 4)
    Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
  • 14)
    Apelacija je preuranjena."
    • 20.
      Prema odredbama člana 16. st. 1. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu okončan.
    • 21.
      U konkretnom slučaju, postupak o predmetu apelacije je u toku pred Općinskim sudom i potpuno je neizvjesno na koji će se način okončati, te hoće li ili ne njegov rezultat biti povreda prava na koja se apelantica poziva u ovom dijelu apelacije. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu preuranjeni, te u tom dijelu apelaciju smatra nedopustivom zbog toga što je preuranjena.
    • 22.
      Međutim, u pogledu apelanticinih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
    • 23.
      Ustavni sud ukazuje da se u kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz "presuda" mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 10/0). Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najviši nivo ljudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njezinim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini, a članom II/6. Ustava Bosne i Hercegovine propisana je obaveza Bosne i Hercegovine i svih sudova, agencija, državnih organa i posrednih organa kojima rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta, da primjenjuju i poštuju ljudska prava i osnovne slobode navedene u članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine.
    • 24.
      Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud smatra da se prilikom primjene odredaba iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja je li bilo poštivano neophodno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.
    • 25.
      Apelantica se žali da u periodu preko tri godine Općinski sud još nije donio odluku u predmetu broj P-82/04, a u predmetu broj 023-0-P-03-000 262 preko jedne godine iz čega proizlazi da se žali na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se suština apelacije odnosi na povredu prava na donošenje odluke o građanskim pravima i obavezama u razumnom roku.
    • 26.
      Ustavni sud podsjeća da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najdjelotvorniji put kojim bi se ostvarila njegova prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države koji ugrožava zaštitu individualnih prava ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj U 18/00 od 10. maja 2002. godine).
    • 27.
      Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) i člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VII. Meritum

  • 28.
    Apelantica navodi da joj je zbog nedonošenja odluke Općinskog suda u predmetu broj P-82/04 radi utvrđivanja prava suvlasništva i predmetu broj 023-0-P-03-000 262 zbog smetanja posjeda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 29.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

  • 1.
    Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
  • 30.
    U konkretnom slučaju, potrebno je, prije svega, odgovoriti na pitanje ima li predmetni postupak karakter "spora" u kojem su se utvrđivala apelanticina "građanska prava i obaveze". Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj pojam "spora", u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, podrazumijeva "sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze" (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20, i Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A, broj 13, stav 94).
  • 31.
    U konkretnom slučaju, apelantica je tužbom pred Općinskim sudom pokrenula parnični postupak radi utvrđivanja prava suvlasništva na nekretninama stečenim u toku izvanbračne zajednice i parnični postupak zbog smetanja posjeda. Dakle, radi se o zahtjevu da se u sporu o građanskom pravu dobije konačna odluka u razumnom roku, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.

Period koji se uzima u obzir

  • 32.
    U konkretnom slučaju, postupak pred Općinskim sudom u predmetu broj P-82/04 radi utvrđivanja prava suvlasništva na nekretninama stečenim u toku izvanbračne zajednice je započeo 5. marta 2004. godine kada je apelantica podnijela tužbu Općinskom sudu, a postupak u predmetu broj 023-0-P-06-000 202 zbog smetanja posjeda je započeo 23. februara 2006. godine. Postupak je još uvijek u toku pred Općinskim sudom, dakle, može se zaključiti da postupak u predmetu broj P-82/04 do donošenja odluke o apelaciji traje preko četiri godine, a u predmetu broj 023-0-P-06-000 262 traje preko dvije godine. U predmetnim slučajevima postupci još nisu okončani.
  • 33.
    Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelanta dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30, i Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).
    • a)
      Složenost predmeta
  • 34.
    U vezi sa ocjenom je li neki predmet složen, Evropski sud za ljudska prava daje značaj izvjesnom broju faktora poput prirode činjenica koje treba utvrditi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dobbertin protiv Francuske, presuda od 25. februara 1993. godine, serija A, broj 256-D, str. 117). Složenost se može ticati činjenica i pravnih pitanja (vidi Evropski sud za ljudska prava, Lorenzi, Bernardini and Gritti protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A, broj 231-G, str. 75). U konkretnom slučaju, spor se odnosi na utvrđivanja prava suvlasništva i smetanje posjeda. Navedeni sporovi, prema mišljenju Ustavnog suda, ne mogu se okarakterizirati kao naročito složeni.
    • b)
      Ponašanje podnositeljice apelacije
  • 35.
    Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku ovisi o ponašanju strane koja učestvuje u postupku (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70).
  • 36.
    Ustavni sud će prvo ispitati apelanticino ponašanje u odnosu na predmet broj P-82/04. Apelantica je, kako je već navedeno, 5. marta 2004. godine podnijela tužbu Općinskom sudu radi utvrđivanja prava suvlasništva na nekretninama stečenim u toku izvanbračne zajednice. Apelantica je 29. septembra 2005. godine zatražila da sud donese mjeru osiguranja zabrane otuđenja nekretnine (kuća i zemljište) stečene u toku izvanbračne zajednice. Prema predmetnoj tužbi sud nije preduzeo nikakve radnje u predmetnom slučaju do 1. februara 2007. godine, dakle, dvije godine, 10 mjeseci i 26 dana od dana podnošenja tužbe. Apelanticin punomoćnik je 23. marta 2007. godine predao u spis zk. izvadak za nekretnine koje su predmet tužbenog zahtjeva (što je prema navodima suda bio obavezan dostaviti uz tužbu). Nakon uvida u zk. izvadak sud je konstatirao da je tužba bila neuredna, jer nisu obuhvaćeni svi suvlasnici iz zk. izvatka, pa je Rješenjem broj P-82/04 od 27. jula 2007. godine naloženo apelantici da dopuni tužbu. Apelantica je 7. augusta 2007. godine dopunila tužbu. Kako su novooznačeni tuženici od 2 do 48 nepoznatog boravišta, apelanticin punomoćnik je predložio da im se postavi privremeni zastupnik.
  • 37.
    U odnosu na postupak koji se vodi u predmetu broj 023-0-P-06-000 262, Ustavni sud konstatira da je on pokrenut tužbom zbog smetanja posjeda 23. februara 2006. godine kada je apelantica podnijela tužbu Općinskom sudu, sa prijedlogom za donošenje mjere osiguranja kojom se nalaže tuženom da odmah dopusti apelantici da nastavi koristiti prostorije srednjeg sprata kuće. Sud je 27. augusta 2007. godine vratio apelantici prijedlog za donošenje mjere osiguranja na ispravku i dopunu. Ustavni sud konstatira da je od podnošenja tužbe do uzimanja predmeta u rad protekla ukupno jedna godina, 6 mjeseci i četiri dana i da postupak još nije okončan.
  • 38.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je apelantica postupala prema zahtjevu Općinskog suda i svojim ponašanjem nije doprinijela odugovlačenju postupka.
    • c)
      Ponašanje suda
  • 39.
    Ustavni sud zapaža da je predmet broj P-82/04 radi utvrđivanja prava suvlasništva sud uzeo u razmatranje i zakazao pripremno ročište nakon tri godine i 18 dana. Prvo ročište sud je održao 27. jula 2007. godine i na osnovu uvida u zk. izvadak konstatirao da je tužba neuredna jer nisu obuhvaćeni svi suvlasnici iz zk. izvatka kao tuženi, pa je naložio apelantici da ispravi i dopuni tužbu. Apelantica je 7. augusta 2007. godine dopunila tužbu i predložila da se novooznačenim tuženicima od 2 do 48 s obzirom na to da su nepoznatog boravišta, postavi privremeni zastupnik. Sud je 28. augusta 2007. godine od Centra za socijalni rad zatražio da postavi staraoca za poseban slučaj s obzirom na to da su tuženi nepoznatog boravišta. Evidentno je da sud tužbu na odgovor nije dostavio suprotnoj strani do 29. oktobra 2007. godine zbog toga što Centar za socijalni rad zbog nedostatka finansijskih sredstava nije postavio staraoca za poseban slučaj tuženicima nepoznatog boravišta.
  • 40.
    Ustavni sud zapaža da je Općinski sud kao glavni razlog nedonošenja odluke naveo opterećenost suda velikim brojem predmeta. Istovremeno, Općinski sud je naveo da već niz godina radi sa smanjenim brojem sudija u parničnom postupku, te da je zbog neriješenih starih predmeta iz 80-ih godina, u skladu sa uputstvima VSTV donio u decembru 2005. godine plan i program rješavanja starih predmeta hitne prirode. Preraspodjela spisa je izvršena 1. februara 2007. godine i sudija koji je zadužen u predmetu je 23. marta 2007. godine dostavio tužbu tuženom na odgovor.
  • 41.
    Ustavni sud smatra da i pored niza faktora koji su utjecali na dužinu postupka u ovom predmetu (veliki broj neriješenih starih predmeta iz 80-ih godina, problemi kadrovske prirode, nedostatak sudija), iako predstavlja objektivnu činjenicu, ne može osloboditi sud od odgovornosti za neaktivnost. Ustavni sud primjećuje da je sud 27. jula 2007. godine na pripremnom ročištu nakon što je ostvario uvid u zk. izvadak za nekretnine koje su bile predmet tužbenog zahtjeva konstatirao da je tužba bila neuredna, te da je apelantica ovaj dokaz trebala dostaviti uz tužbu. Međutim, to se ne može smatrati apelanticinim doprinosom za odugovlačenje postupka s obzirom na to da sud za tri godine i 18 dana tužbu nije uzeo u razmatranje, a da je apelantica nakon poziva suda u roku od 10 dana dopunila tužbu.
  • 42.
    Imajući u vidu okolnosti u ovom slučaju, Ustavni sud konstatira da odgovornost za neaktivnost suda u periodu od 5. marta 2004. godine do 27. jula 2007. godine, tj. tri godine i 18 dana u predmetu broj P-82/04 snosi isključivo sud.
  • 43.
    Ustavni sud konstatira da je predmet broj 023-0-P-06-000 262, zbog smetanja posjeda, sud uzeo u razmatranje nakon jedne godine, šest mjeseci i četiri dana nakon podnošenja tužbe i još uvijek se nalazi u radu, iako je odlučivanje o tužbama zbog smetanja posjeda hitne prirode ex lege. S obzirom na to da se radi o postupku koji se vodi u istom sudu kao i predmet P-82/04, razlozi koje je sud istakao su iste prirode kao i u predmetnom postupku koji je apelantica pokrenula radi utvrđivanja prava suvlasništva, kao što je već konstatirano u prethodnom dijelu ove odluke. Ustavni sud konstatira da je velika preopterećenost suda zaostalim brojem predmeta, kao i problemi kadrovske prirode, limitirajući faktor koji je utjecao na djelotvornost suda. Međutim, nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine i zahtjevima i garancijama iz člana 6. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj se preopterećenost sudstva općenito ne prihvata kao opravdanje, pošto su države ugovornice dužne organizirati administriranje pravde tako da razni sudovi ispunjavaju zahtjeve člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Francesco Lombardo protiv Italije, presuda od 25. februara 1994. godine, serija A, broj 249-B, str. 27). Prema stalnom principu precedenta, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostajanja svojih sudova pod uvjetom da smjesta preduzmu, kako i priliči, radnje da se popravi takva izvanredna situacija (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, str. 11-13). Preduzete mjere se procjenjuju u odnosu na njihovu djelotvornost (vidi Evropski sud za ljudska prava, Neubeck protiv Njemačke, Izvještaj od 12. decembra 1983. godine, D&R 41, 1985. godine, str. 13, 32-33.) a procjenjuje se i jesu li provedene pravovremeno. Mjere preduzete kasnije ne mogu nadoknaditi činjenicu da je razuman rok bio prekoračen (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marijnissen protiv Holandije, Izvještaj od 12. marta 1984. godine, D&R 41, 1985. godine, str. 83, 90). Pri ovoj procjeni uzimaju se u obzir i političke i društvene prilike zemlje (vidi Evropski sud za ljudska prava, Union Alimentaria S.A. protiv Španije, presuda od 7. jula 1989. godine, serija A, broj 157, str. 15).
  • 44.
    U skladu sa navedenim, Ustavni sud ne smatra pravovremenim radnje koje je Općinski sud preduzeo u predmetu broj P-82/05 s obzirom na to da su one preduzete nakon tri godine i 18 dana, a u predmetu broj 023-0-P-06-000 262 nakon jedne godine, šest mjeseci i četiri dana od podnošenja tužbe. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedene radnje Općinski sud je mogao i morao preduzeti i mnogo ranije, čak i u situaciji kada su sudije Općinskog suda zadužene velikim brojem predmeta.
  • 45.
    Uzimajući u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud smatra da odgađanje donošenja odluke o apelanticinim tužbama u navedenim predmetima predstavlja prekoračenje "razumnog roka" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je, prema tome, došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

  • 46.
    Apelantica traži da se Federacija Bosne i Hercegovine obaveže da joj isplati iznos za naknadu nematerijalne štete od 1.000,00 KM kao i troškove apelacije od 602,00 KM.
  • 47.
    U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na apelanticin zahtjev, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
  • 48.
    U konkretnom slučaju, u predmetu broj P-82/04 radi utvrđivanja prava suvlasništva ne radi se o predmetu koji zahtijeva posebnu hitnost, te bi apelantici za svaku godinu odgađanja da se donese odluka (četiri godine) trebalo isplatiti iznos od po 150 KM, a u predmetu broj 023-0-P-06-000 262 zbog smetanja posjeda koji zahtijeva posebnu hitnost za svaku godinu odgađanja da se donese odluka (dvije godine) trebalo isplatiti iznos od po 300,00 KM. Ustavni sud smatra da apelantici treba isplatiti na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu broj P-82/04 iznos od 600,00 KM, i u predmetu broj 023-0-P-06-000 262, iznos od 600,00 KM, tj. ukupno 1.200,00 KM. Na isplatu naknade je obavezan Unsko-sanski kanton s obzirom na organizaciju sudova i utvrđenu odgovornost Općinskog suda za nedonošenje odluka u razumnom roku. Ustavni sud konstatira da u pogledu apelanticinog zahtjeva za naknadu troškova apelacije, Pravilima Ustavnog suda nije predviđena mogućnost za ovaj vid naknade.

Ostali navodi

  • 49.
    U odnosu na apelanticine žalbene navode koji se odnose na Rješenje Općinskog suda broj P-82/04 od 27. jula 2007. godine, Ustavni sud konstatira da neće ulaziti u ispitivanje ovih apelanticinih navoda s obzirom na to da se rješenje Općinskog suda odnosi na odluku suda za dopunu tužbe koja je podnesena sudu radi utvrđivanja prava suvlasništva na nekretninama stečenim u toku izvanbračne zajednice, i da je doneseno u fazi sudskog postupka i ne predstavlja konačnu odluku koja se može osporavati apelacijom.
  • 50.
    Ustavni sud konstatira da je bespredmetno odlučivati o privremenoj mjeri u predmetu broj P-82/04, vezano za zabranu otuđenja nekretnina stečenih u toku izvanbračne zajednice s obzirom na to da je Općinski sud Rješenjem broj 023-0-P-07-000 450 od 4. decembra 2007. godine odlučio odbiti kao neosnovan apelanticin prijedlog za određivanje mjere osiguranja, a koja je zatražena s ciljem zabrane tuženom da otuđi nekretnine stečene u toku izvanbračne zajednice, pobliže opisane u izreci navedenog rješenja.
  • 51.
    U odnosu na apelanticine žalbene navode koje je istakla u dopuni apelacije od 24. marta 2008. godine, a koji se odnose na odluku Kantonalnog i Općinskog suda u pogledu određivanja mjere osiguranja u predmetnom postupku broj P-82/04, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Ustavnog suda postupak određivanja sudske mjere osiguranja ne predstavlja postupak u kojem se utvrđuju apelantova građanska prava u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa u kontekstu navedenog smatra da nema osnova da se ovi žalbeni navodi posebno razmatraju.

VIII. Zaključak

  • 52.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je odgađanje u postupanju povodom apelanticinih tužbi za smetanje posjeda i utvrđenje prava suvlasništva takve prirode da predstavlja kršenje "razumnog roka" iz navedenih članova.
  • 53.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 54.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.