USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 29. marta 2008. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 46/08.
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 921/06, rješavajući apelaciju Munevere Zinhasović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Tudor Pantiru, sudija
Mato Tadić, sudija
Constance Grewe, sutkinja
Seada Palavrić, sutkinja
Krstan Simić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Munevere Zinhasović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-960/04 od 27. oktobra 2005. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-218/04 od 8. juna 2004. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-1241/01 od 2. aprila 2003. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Munevere Zinhasović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-960/04 od 27. oktobra 2005. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-218/04 od 8. juna 2004. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-1241/01 od 2. aprila 2003. godine u odnosu na član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Munevere Zinhasović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-960/04 od 27. oktobra 2005. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-218/04 od 8. juna 2004. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-1241/01 od 2. aprila 2003. godine u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Munevera Zinhasović (u daljnjem tekstu: apelantica) podnijela je 23. marta 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-960/04 od 27. oktobra 2005. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-218/04 od 8. juna 2004. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1241/01 od 2. aprila 2003. godine. Apelantica je 3. aprila 2007. godine dopunila apelaciju.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, kao i od učesnika u postupku Doma zdravlja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 10. maja 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 22. maja 2007. godine, Kantonalni sud i tuženi 25. maja 2007. godine, a Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantici 11. juna 2007. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 6.Apelantica je bila zaposlena u preduzeću "Bosnalijek", na pravnim poslovima. Bila je nositeljica stanarskog prava na stanu u Ulici djece Dobrinje broj 2/1 u Sarajevu, čiji je vlasnik bilo preduzeće "Bosnalijek". U skladu sa postignutim sporazumom 1993. godine, apelantica je prešla u radni odnos kod tuženog, koji je aktom broj 01-1470 od 23. maja 1997. godine preuzeo apelanticu uz obavezu da riješi njeno stambeno pitanje prema kadrovskom osnovu. Zbog toga, tuženi je dodijelio apelantici stan u Grbavičkoj ulici broj 14-c u Sarajevu, a prethodni stan apelantica je ustupila tuženom koji je on dodijelio trećem licu.
- 7.Nakon donošenja Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 i 56/01), apelantica nije pravovremeno podnijela zahtjev za povrat stana u Ulici djece Dobrinje broj 2/1 u Sarajevu, a stan u Grbavičkoj ulici broj 14-c u Sarajevu, na kojem je nosilac stanarskog prava bilo drugo lice, morala je da vrati u skladu sa odredbama navedenih imovinskih propisa.
- 8.Apelantica je smatrala da je pretrpjela štetu zbog činjenice da joj konačno nije riješeno stambeno pitanje, kako je bilo predviđeno sporazumom o njenom prelasku u drugu ustanovu, pa je pokrenula tužbu za naknadu štete protiv Kantonalnog ministarstva zdravlja, Federalnog ministarstva zdravlja i tuženog. U toku postupka apelantica je tužbeni zahtjev podnijela samo protiv tuženog radi isplate iznosa od 120.000 KM na ime realizacije stvorene obaveze po osnovu dodjele kadrovskog stana.
- 9.Presudom Općinskog suda broj P-1241/01 od 2. aprila 2003. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi isplati iznos od 120.000 KM na ime naknade štete zbog toga što nije ispunio stvorene obaveze po osnovu dodjele kadrovskog stana. Prvostepeni sud je zaključio da tuženi svojim radnjama nije prouzrokovao štetu apelantici, pa ga sud time i ne može obavezati da štetu naknadi. Sud je naveo da je apelantica nesporno pretrpjela štetu, ali tuženi nije ni u kakvoj uzročno-posljedičnoj vezi sa nastankom štete, pa je sud smatrao da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 154. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" broj 29/03) prema kojem bi eventualno mogao obavezati tuženog da naknadi štetu apelantici.
- 10.Presudom Kantonalnog suda broj Gž-218/04 od 8. juna 2004. godine apelanticina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud, u bitnom, ponovio je razloge iznesene u prvostepenoj presudi prema kojoj je apelantica nesporno pretrpjela štetu, ali tuženi nije ni u kakvoj uzročnoj vezi sa nastankom štete koja se ogleda u gubitku stanarskog prava na njenom stanu koji se nalazi u Ulici djece Dobrinje broj 2/1 u Sarajevu, što nije u vezi sa iznesenim apelanticinim tužbenim zahtjevom. Stoga, Kantonalni sud je potvrdio prvostepenu presudu, smatrajući da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 154. Zakona o obligacionim odnosima prema kojem bi mogao obavezati tuženog da naknadi štetu apelantici.
- 11.Presudom Vrhovnog suda broj Rev-960/04 od 27. oktobra 2005. godine apelanticina revizija je odbijena pri čemu se sud pozvao na razloge iznesene u drugostepenoj presudi, u skladu sa odredbama člana 456. stav 1. važećeg Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 53/03).
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 12.Apelantica navodi da su osporenim odlukama povrijeđena njena prava da ne bude podvrgnuta mučenju i torturi i nehumanom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je iznijela hronologiju događaja od prelaska iz preduzeća "Bosnalijek" u Javnu ustanovu Dom zdravlja Kantona Sarajevo, kao i obećanje Uprave Doma zdravlja da će joj biti riješeno stambeno pitanje. Apelantica ne spori činjenično stanje koje je utvrđeno osporenim presudama, ali smatra da postoji odgovornost tuženog za štetu koja je nastupila donošenjem tzv. imovinskih zakona kad je tuženi propustio da dodijeli apelantici drugi odgovarajući stan, a ne onaj na koji se primjenjuju ovi propisi. Također, apelantica smatra da je ona oštećena prvenstveno zbog neispunjenog obećanja, odnosno sporazuma sa tuženim da će joj dodijeliti stan prema kadrovskom osnovu. Apelantica osporava i obrazloženje drugostepene presude kojom se, istina, konstatira da je ona pretrpjela štetu, ali da ne postoji uzročna veza između nastale štete i ponašanja tuženog, jer on nije odgovoran za to što apelantica nije na vrijeme podnijela zahtjev za povrat stana u naselju Dobrinja. Apelantica navodi da tuženog smatra odgovornim za nejednak tretman u primjeni zakonskih propisa "sa neupitnom namjerom izbjegavanja realizacije stvorene obaveze". Primjena imovinskih propisa, navodi apelantica, ne oslobađa tuženog od namirenja štete koju je ona pretrpjela, odnosno izmjena propisa ne može isključivo opteretiti apelanticu pogotovo što je, navodi ona, tuženi zadržao ono što je iz pravnog odnosa sa apelanticom dobio. S obzirom na to da je princip pravičnosti suštinski i u obligacionopravnim odnosima (član 154. Zakona o obligacionim odnosima), tuženi je trebalo da naknadi štetu koju je pričinio apelantici. Konačno, apelantica predlaže da Ustavni sud proglasi apelaciju dopustivom, utvrdi navedene povrede ustavnih prava, ukine osporene odluke sudova i predmet vrati prvostepenom sudu na odlučivanje ili da s?m Ustavni sud odluči o meritumu predmeta.
b) Odgovor na apelaciju
- 13.U odgovoru Vrhovnog suda na apelaciju se navodi da on ostaje pri obrazloženju svoje presude povodom revizije i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 14.U odgovoru Kantonalnog suda na apelaciju se navodi da on ostaje pri obrazloženju svoje presude povodom žalbe i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 15.Tuženi iznosi detaljno hronologiju događaja u odgovoru na apelaciju i navodi da je tačkom 3. Odluke o preuzimanju radnika Dom zdravlja Kantona Sarajevo preuzeo obavezu da riješi apelanticino stambeno pitanje prema kadrovskom osnovu, a imenovana se obavezala da će od prijašnjeg poslodavca da ishodi saglasnost za ustupanje svog prijašnjeg stana u Ulici djece Dobrinje broj 2/1, čija je nositeljica stanarskog prava od 1987. godine, kako bi on bio dodijeljen radniku tuženog. Tuženi je svoju obavezu ispoštovao dodjeljujući apelantici stan u Grbavičkoj ulici broj 14- c u Sarajevu na kojem je nosilac stanarskog prava bio S. L., jer je to tada bio jedini način da se nekom licu riješi stambeno pitanje, čega je apelantica bila svjesna i pristala na to. Stupanjem na snagu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima 4. aprila 1998. godine apelantica je bila dužna da podnese zahtjev za vraćanje u posjed svog stana u Dobrinji pogotovo što je članom 2. istog zakona bilo propisano da "svi upravni, sudski i drugi akti doneseni na osnovu propisa navedenih u stavu 1. člana 1. ovog zakona kojima je nosiocu stanarskog prava prestalo stanarsko pravo oglašavaju se ništavim". Slijedeći ove odredbe prestalo je da važi stanarsko pravo, odnosno ugovor koji je apelantica zaključila na stanu u Grbavičkoj ulici broj 14-c. Svojim nečinjenjem, odnosno time što pravovremeno nije podnijela zahtjev za povrat stana apelantica je sama sebi prouzrokovala štetu, pa je jasno da tuženi nije prekršio nikakva apelanticina ustavna prava, niti postoji uzročno-posljedična veza između ponašanja tužene strane i nastanka štete, jer u konkretnom slučaju nije riječ o obligacionopravnim odnosima, nego o primjeni tzv. imovinskih zakona.
V. Relevantni propisi
- 16.U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase:
"Član 154.
(1) Ko drugom prouzrokuje štetu dužan je nadoknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice."
- 17.U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 i 56/01) relevantne odredbe glase:
"Član 2.
Svi upravni, sudski i drugi akti doneseni na osnovu propisa navedenih u stavu 1. člana 1. ovog zakona kojima je nosiocu stanarskog prava prestalo stanarsko pravo oglašavaju se ništavim.
Š...Ć
Svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju zaključeni u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaju da važe. U smislu ovog zakona, lice koje živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu smatrat će se privremenim korisnikom.
Član 5.
Zahtjev za vraćanje stana u posjed mora se podnijeti u roku od petnaest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Izuzetno, rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana iz člana 2. stav 5. i člana 18.b stav 1. ovog zakona, kao i člana 83.a stav 4. Zakona o preuzimanju ZOSO ('Službene novine Federacije BiH' broj 19/99) je 4. oktobar 1999. godine.
Ako nosilac stanarskog prava u roku propisanom ovim članom ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (u daljnjem tekstu: Komisija), odnosno zahtjev za izvršenje odluke Komisije u roku navedenom u Zakonu o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica ('Službeni glasnik Federacije BiH' br. 43/99 i 51/00), prestaje mu stanarsko pravo."
VI. Dopustivost
- 18.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 19.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 20.Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava da ne bude podvrgnuta mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, te navode o povredi prava na poštivanje porodičnog života, doma i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
- 21.Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu."
Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
"Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije 'žrtva' kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
- 9.apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;"
- 22.U fazi ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi, Evropski sud, Mezotúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava.
- 23.U pogledu apelanticinih navoda da joj je povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnuta mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, Ustavni sud ukazuje na to da se iz navoda apelacije ne može ni na koji način zaključiti da postoji opravdan zahtjev stranke u postupku u vezi sa navedenim pravom, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje tog prava zaštićenog Ustavom i Evropskom konvencijom, niti da je apelantica "žrtva" njegovog kršenja, pa osporene sudske odluke ne pokreću pitanja povrede navedenog prava zaštićenog članom II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 3. Evropske konvencije zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
- 24.Osim toga, u konkretnom slučaju apelantica se žali i na povredu prava na poštivanje porodičnog života, doma i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, vezujući svoj zahtjev za navodni propust tuženog da riješi njeno stambeno pitanje na odgovarajući način dodjeljivanjem stana prema kadrovskom osnovu. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije štite, između ostalog, i pravo na poštivanje doma, ali je u konkretnom slučaju predmet spora apelanticin tužbeni zahtjev za naknadu štete koja je proistekla dodjelom stana koji joj je kasnije oduzet primjenom imovinskih zakona. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju apelantica ne može pozvati na povredu prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije u postupku koji se odnosi na naknadu štete zbog toga što nije ispunjen ugovor. Zato, slijedi da je ovaj dio apelanticinih navoda ratione materiae inkompatibilan sa Ustavom Bosne i Hercegovine, u smislu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
- 25.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-960/04 od 27. oktobra 2005. godine protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Dalje, osporenu presudu apelantica je primila 24. januara 2006. godine, a apelacija je podnesena 23. marta 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, u pogledu apelanticinih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, apelacija ispunjava uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 26.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 27.Apelantica navodi da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- a)Pravo na pravično suđenje
- a)
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje :
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 28.Ustavni sud primjećuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na zahtjev za naknadu štete zbog toga što nije ispunjen ugovor, odnosno navodni propust tuženog da se apelantici osigura stan prema kadrovskom osnovu, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 29.Ustavni sud podsjeća da je, u skladu sa dosadašnjom praksom, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na "pitanja sadržana u Ustavu". Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68, i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).
- 30.U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantica rješenje o dodjeli stana u Grbavičkoj ulici broj 14-c u Sarajevu dobila 3. jula 1996. godine, dakle, stan je dodijeljen u vremenskom periodu od 1. aprila 1992. godine do 7. februara 1998. godine. Stoga, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili odredbe člana 2. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine kojima je određeno da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana koji su zaključeni u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaju da važe. Apelanticine navode da sudovi nisu mogli primijeniti odredbe navedenog zakona Ustavni sud ne može prihvatiti zbog toga što su odredbe člana 2. stav 2. spomenutog zakona imperativne prirode i primjenjuju se na sve ugovore o korištenju stana koji su zaključeni u navedenom periodu. Redovni sudovi su kao nesporno prihvatili činjenicu da je apelantica zaključila ugovor o korištenju predmetnog stana, ali u spornom periodu, i nisu raspravljali o tome da li je navedeni ugovor pravno valjan ili ne. Prvenstveno je trebalo odgovoriti na pitanje da li takvo rješenje o dodjeli stana proizvodi pravno djelovanje i da li je donošenje imovinskih propisa nametnulo državi obavezu da poništi ta rješenja, te da li je poništenje rješenja, odnosno ugovora o korištenju stana prouzrokovalo štetu apelantici. Zakonske odredbe koje vremenski pokrivaju taj period izričito kažu da prestaje da važi svako stanarsko pravo dodijeljeno u tom periodu kao i ugovor o korištenju takvog stana. Šteta koja je nastala povodom toga se ogledala, navodno, u tome što je apelantica morala da napusti predmetni stan, a da nije riješeno njeno stambeno pitanje na drugi način. Utvrđujući da je apelantica morala da napusti stan jer su pravni akti o njegovoj dodjeli poništeni, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu zloupotrijebili pozitivnopravne odredbe na kojima su zasnovali svoje odluke, niti se način na koji su tumačili pozitivnopravne propise može smatrati proizvoljnim.
- 31.Dakle, apelantica je bila svjesna da je u konkretnoj situaciji dodjela napuštenih stanova bila jedina mogućnost da se riješi njeno stambeno pitanje. Nakon toga su izmijenjeni pozitivni propisi na koje nije mogla utjecati nijedna strana u sporu. Sudovi nisu osporili da je apelantica pretrpjela štetu, ali štetu koju je sama skrivila, jer time što je propustila rok nije mogla da vrati stan na kojem je prije rata imala stanarsko pravo, niti je, čini se, bez obzira na to što nije podnijela zahtjev za povrat tog stana, preduzela mjere pred nadležnim upravnim organom da se taj zahtjev, ipak, treba smatrati pravovremenim u okviru mogućnosti koje predmetni zakon dopušta. U isto vrijeme sporni stan koji joj je dodijelio tuženi je morala da vrati prema zakonu, pa su, zbog toga, redovni sudovi zaključili da ne postoji uzročno-posljedična veza za nastalu štetu na strani tuženog, koja bi, prema članu 154. Zakona o obligacionim odnosima, tuženog učinila obaveznim da tu štetu nadoknadi. Takvim odlučivanjem, prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili materijalno pravo, niti su na taj način povrijedili apelanticino pravo na pravičan postupak. Ustavni sud smatra, stoga, da redovni sudovi nisu proizvoljno utvrdili da ne postoji uzročno-posljedična veza između nastanka štete i radnje tuženog zbog obaveze da se primijene imperativni pravni propisi o vraćanju stanova u posjed nosiocima stanarskog prava.
- 32.U pogledu apelanticinih navoda da redovni sudovi nisu pravilno utvrdili činjenice u toku dokaznog postupka i da nisu proveli sve predložene dokaze, Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica. Isto tako, Ustavni sud nije nadležan da ispituje način na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluke redovnih sudova ne uključuju ili pogrešno primjenjuju ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan, ili kada su povrijeđena osnovna procesna prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i sl. (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Ne postoje naznake da su redovni sudovi u konkretnom slučaju primijenili relevantno pravo na proizvoljan način i da su povrijedili apelanticino ustavno pravo na pravičan postupak.
- 33.Ustavni sud konstatira da nisu predočeni nijedan navod i dokaz koji bi ukazivali na to da je apelantici povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje. Apelantica je imala pravo pristupa sudovima pune jurisdikcije u toku cjelokupnog postupka, koje je apelantica iskoristila. U skladu s tim, apelantici nije onemogućena suštinska ravnopravnost da iznese argumente, dokaze i činjenice ni u jednoj fazi postupka. Dalje, apelantici je pružena mogućnost da se održi javna rasprava pred svim sudovima pune jurisdikcije kao "suštinski element" prava na pravično suđenje. I, konačno, sudski postupci nisu trajali predugo da bi se moglo smatrati da je prekoračen razuman rok, kao element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.
- 34.Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- b)Pravo na imovinu
- b)
Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"3. Katalog prava
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje :
Š...Ć
- k)Pravo na imovinu."
Š...Ć
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 35.Pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Ustavni sud naglašava da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
- 36.Iz činjenica iznesenih u konkretnom predmetu slijedi da se ovaj spor odnosi na apelanticin tužbeni zahtjev za naknadu štete koja je nastala zbog toga što nije izvršena ugovorna obaveza da se dodijeli stan prema kadrovskom osnovu. Pošto je riječ o utvrđivanju prava na imovinu, slijedi da je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjiv u ovom predmetu. U konkretnom slučaju primjenjivo je drugo pravilo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud mora, kao sljedeće, ispitati da li je lišavanje apelantice imovine bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je lišavanje imovine: (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti.
- 37.Prema prvom stavu člana 1. Protokola broj 1, niko ne može biti lišen imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava. Čak i ako su ispunjeni navedeni uvjeti, lišavanje imovine je u skladu sa ovom odredbom samo ako postoji pravedna ravnoteža između javnog interesa i interesa pojedinca koji je lišen svoje imovine. To znači, sa izvjesnim izuzecima, da pojedinac ima pravo na razumnu naknadu svog gubitka (vidi odluku Evropskog suda za ljudska prava, James i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine). U konkretnom slučaju redovni sudovi su na utvrđeno činjenično stanje primijenili odgovarajuće odredbe Zakona o obligacionim odnosima koji naknadu štete veže za krivicu za njen nastanak, odnosno naknada štete se može zahtijevati samo od lica koje je skrivilo nastanak štete, i Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima kojim je reguliran povrat imovine i koji predstavljaju izraz javnog interesa. Obaveza da se nadoknadi šteta nastaje ako je postojala uzročna veza između štete i radnje štetnika i ako lice koje je štetu prouzrokovalo može biti odgovorno za nastanak štete. Po osnovu krivice, u skladu sa članom 154. Zakona o obligacionim odnosima, ako je štetu prouzrokovao namjerno ili zbog krajnje nepažnje štetnik, on odgovara. U konkretnom slučaju redovni sudovi su utvrdili da ne postoji, niti se može konstituirati veza između nastale štete i ponašanja štetnika, jer je država imala obavezu da primjenjuje imovinske zakone, čime je uzročna veza između radnje štetnika primjenom imovinskih zakona i nastale štete prekinuta. Ustavni sud, da podsjetimo, u okviru razmatranja da li postoji povreda prava na pravično suđenje, nije našao da je takva primjena prava od redovnih sudova bila proizvoljna ili diskriminacijska.
- 38.Dalje, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju redovni sudovi vodili dovoljno računa o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste, s jedne strane, i cilja koji se želi ostvariti, s druge strane. Naime, tumačeći stav 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Evropski sud za ljudska prava usvojio je dosljedan stav da mora postojati "pravičan odnos" između zahtjeva za interes koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, a to neće biti slučaj ako apelantica mora snositi "lični i neumjeren teret" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986., sup. cit., paragraf 46&50). Ustavni sud konstatira, kako okolnosti slučaja ukazuju, da u ovoj situaciji na apelanticu nije prenesen neprimjereno obiman teret zbog javnog interesa da redovni sudovi imaju obavezu, između ostalih, koja im nalaže da se zakoni dosljedno moraju provoditi radi jačanja pravne sigurnosti i ostvarenja principa ravnopravnosti svih pojedinaca pred zakonom, kao i snaženja pravne države i vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud smatra da su osporene presude redovnih sudova donesene radi očuvanja i jačanja navedenih javnih interesa i da je teret koji je nametnut apelantici odlukama redovnih sudova, radi postizanja i očuvanja ovih ciljeva, proporcionalan navedenom cilju koji se želi postići.
- 39.U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 40.Pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije nije prekršeno jer se apelantica žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud nije našao da postoji arbitrarnost u postupanju redovnih sudova.
- 41.Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelanticino ustavno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je uplitanje javne vlasti u apelanticina zaštićena prava predviđeno zakonom i predstavlja neophodnu i opravdanu mjeru u demokratskom društvu, koja je proporcionalna ostvarenju društvenog cilja i zaštiti apelanticinog interesa.
- 42.Na osnovu člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 43.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.