Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 17. aprila 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 49/08.
OBRAZLOŽENJE

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, sutkinja

Krstan Simić, sudija

Djelomično se usvaja apelacija Zorana Višekrune.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-07-001942 od 24. decembra 2007. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjoj Luci da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Višekrune podnesena protiv Rješenja Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu broj P-116/05 od 17. septembra 2007. godine zato što je preuranjena.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Zoran Višekruna (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 5. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-001942 od 24. decembra 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-116/05 od 17. septembra 2007. godine, kao i drugih rješenja Osnovnog suda broj P-116/05 od 17. septembra 2007. godine. Apelant je, također, zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se parnični postupak u predmetu broj P-116/05 koji se vodi pred Osnovnim sudom prekinuti do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda, te učesnica u postupku Mare Višekruna i Gospave Višekruna (u daljnjem tekstu: drugotužena i četvrtotužena) zatraženo je 14. februara 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Okružni sud je odgovor dostavio 25. februara 2008. godine, Osnovni sud 5. marta 2008. godine, a tužene 22. februara 2008. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 20. marta 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Apelant je 8. juna 2005. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv Pere Višekrune i njegove supruge, kao drugotužene, te protiv Dušana Višekrune i njegove supruge, kao četvrtotužene, radi naknade materijalne štete ili stjecanja bez osnova. Na pripremnom ročištu, održanom 17. septembra 2007. godine, apelant je povukao tužbu u odnosu na drugotuženu i četvrtotuženu. Opunomoćenik drugotužene i četvrtotužene je izjavio da su se tužene upustile u parnicu i "da u njihovo ime ne pristaje na povlačenje tužbe". Na poseban upit suda da li tužene traže troškove parničnog postupka opunomoćenik je precizirao troškove postupka u iznosu od 3.937,50 KM. Nakon toga, Osnovni sud je donio Rješenje broj P-116/05 od 17. septembra 2007. godine kojim se utvrđuje da je tužba u ovoj pravnoj stvari u odnosu na drugotuženu i četvrtotuženu povučena, a apelant je obavezan da im na ime troškova postupka plati iznos od 3.375,00 KM. U rješenju je navedena pouka o pravnom lijeku.
  • 7.
    Apelant se žalio na navedeno prvostepeno rješenje, a Okružni sud je povodom žalbe donio Rješenje broj 011-0-Gž-07-001942 od 24. decembra 2007. godine, kojim je apelantovu žalbu djelimično uvažio tako što je prvostepeno rješenje u dijelu o isplati troškova postupka ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak, a žalba je odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno u dijelu u kojem je konstatirano da je tužba u odnosu na drugotuženu i četvrtotuženu povučena.
  • 8.
    U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da je u konkretnom slučaju apelant povukao tužbu u odnosu na drugotuženu i četvrtotuženu koje, prema uređenom tužbenom zahtjevu, nisu ni u kakvom materijalnopravnom odnosu sa apelantom, odnosno nisu mu prouzrokovale bilo kakvu štetu. Apelant je povukao tužbu u odnosu na drugotuženu i četvrtotuženu nakon što je dostavljena tužba, ali protivljenje opunomoćenika tih tuženih da se povuče tužba, navodi Okružni sud, ne može da se smatra povredom parničnog postupka koja utječe na pravilnost i zakonitost osporenog rješenja, jer je ova povreda sanirana daljim ponašanjem tuženih. Prema stanju spisa, proizlazi da se opunomoćenik ovih tuženih saglasio s povlačenjem, jer je opredijelio troškove zastupanja ovih stranaka, potpisao je zapisnik sa ročišta na kojem je prvostepeni sud donio rješenje kojim se smatra da je tužba u odnosu na ove tužene povučena, zatim, saglasnost na povlačenje tužbe je dalje manifestirana time što na takvo rješenje nije podnesena žalba. Slijedeći navedeno, drugostepeni sud je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje u dijelu u kojem je utvrđeno da se tužba povlači, primjenjujući odredbe člana 235. tačka 2. ZPP.
  • 9.
    Ostalim osporenim rješenjima Osnovnog suda broj P-116/05, koja su donesena 17. septembra 2007. godine, odbijeni su apelantovi prijedlozi da se kao svjedoci saslušaju sutkinja Jovanka Vasić i opunomoćenik tuženih Mile Marčić. U navedenim rješenjima u pravnoj pouci je navedeno da protiv tog rješenja nije dopuštena posebna žalba.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 10.
    Apelant smatra da mu je donošenjem osporenih rješenja povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu ovih prava apelant vidi u činjenici što je Osnovni sud svoju odluku kojom je utvrdio da je apelant povukao tužbu u odnosu na drugotuženu i četvrtotuženu donio proizvoljno primjenjujući odredbe člana 59. ZPP, kao i zbog toga što nije prihvatio da se izvedu dokazi koje je apelant predložio. Apelant je posebno istakao da je na pripremnom ročištu predložio da se tužba povuče u odnosu na drugotuženu i četvrtotuženu, čemu se opunomoćenik tuženih izričito usprotivio. Sud je, nakon toga, donio rješenje kojim se dopušta da se tužba povuče u odnosu na navedene tužene iako je takvo rješenje suprotno članu 59. ZPP, koji je jasan i nedvosmislen. Apelant smatra da je sud, pošto se opunomoćenik tuženih usprotivio prijedlogu da se tužba povuče, morao da odbije takav prijedlog i da nastavi postupak kao da se ništa nije desilo. Međutim, sud je postupio suprotno tome. Apelant ističe da konkludentne radnje opunomoćenika tuženih ne mogu sanirati očiglednu nezakonitost i proizvoljnu primjenu prava redovnih sudova.

b) Odgovor na apelaciju

  • 11.
    U odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da u osporenom rješenju tog suda nisu počinjene povrede prava na pravično suđenje zbog proizvoljnosti u suđenju iz razloga navedenih u Rješenju.
  • 12.
    Osnovni sud u odgovoru je naveo da je apelant izjavio da povlači tužbu u odnosu na drugotuženu i četvrtotuženu, te je sud, u skladu sa apelantovim zahtjevom, donio rješenje o povlačenju tužbe u odnosu na ove tužene i uručio strankama pismeni otpravak osporenog rješenja, kako bi im omogućio da eventualno izjave pravni lijek. Prema zaključku Osnovnog suda, to rješenje je doneseno u granicama zahtjeva koji je podnijela stranka, odnosno apelant, a strankama je bilo omogućeno da izjave pravni lijek.
  • 13.
    Opunomoćenik drugotužene i četvrtotužene u odgovoru na apelaciju navodi da je apelant povukao tužbu na jasan i nedvosmislen način pred prvostepenim sudom, a da je apelantova žalba bila usmjerena na odluku o troškovima postupka.

V. Relevantni propisi

  • 14.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03 i 74/05) relevantna odredba glasi:

"Član 59.

Tužilac može povući tužbu bez pristanka tuženog prije nego što tužba bude dostavljena tuženom. Tužba se može povući i poslije dostavljanja tuženom, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženi na to pristane. Ako se tuženi u roku od osam dana od dana obavještenja o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatrat će se da je pristao na povlačenje.

Povučena tužba smatra se kao da nije ni bila podnesena i može se ponovo podnijeti."

VI. Dopustivost

  • 15.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 16.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 17.
    Pri ispitivanju dopustivosti dijela apelacije kojim se osporavaju rješenja kojima je odlučeno o pitanjima saslušanja svjedoka, koje je predložio apelant na pripremnom ročištu u predmetnom postupku pred Osnovnim sudom, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini."

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

"1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

  • 4)
    Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(14) apelacija je preuranjena;"

  • 18.
    Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
  • 19.
    U konkretnom slučaju nije dopuštena posebna žalba protiv osporenih rješenja Osnovnog suda broj P-116/05 od 17. septembra 2007. godine kojima je odbijen apelantov prijedlog da se kao svjedoci u predmetnoj pravnoj stvari saslušaju sutkinja Jovanka Vasić i opunomoćenik tuženih Mile Marčić. Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 233. ZPP određeno da je protiv rješenja prvostepenog suda dopuštena žalba samo ako u ovom zakonu nije određeno da žalba nije dopuštena. Ako ovaj zakon izričito određuje da posebna žalba nije dopuštena, rješenje prvostepenog suda može da se osporava samo u žalbi protiv konačne odluke. Dakle, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o procesnim odlukama kojima se rješavaju pitanja rukovođenja postupkom. Kako proizlazi iz navedenih odredaba člana 233. ZPP, protiv predmetnih osporenih rješenja apelant ne može izjaviti posebnu žalbu, ali predmetna rješenja može osporavati žalbom protiv odluke o glavnoj stvari, odnosno žalbom na presudu Osnovnog suda. S obzirom na to da odluka Osnovnog suda o glavnoj stvari još uvijek nije donesena, apelacija je preuranjena.
  • 20.
    Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio da ovaj dio apelacije odbaci kao preuranjen.
  • 21.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-001942 od 24. decembra 2007. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 25. januara 2008. godine, a apelacija je podnesena 5. februara 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, u dijelu kojim se osporava Rješenje Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-001942 od 24. decembra 2007. godine apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 22.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u dijelu u kojem se osporava Rješenje Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-001942 od 24. decembra 2007. godine ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 23.
    Apelant se žali da mu je osporenim rješenjima Okružnog i Osnovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

  • 24.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 25.
    U konkretnom slučaju predmet spora je apelantov tužbeni zahtjev protiv tuženih radi naknade materijalne štete ili stjecanja bez osnova. Dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 26.
    Ustavni sud, općenito, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).
  • 27.
    U konkretnom slučaju apelant se žali da mu je osporenim rješenjem Okružnog suda uskraćeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene propisa o parničnom postupku Okružnog i Osnovnog suda.
  • 28.
    Ustavni sud zapaža da je na pripremnom ročištu, koje je održano 17. septembra 2007. godine pred Osnovnim sudom, apelant izjavio da povlači tužbu u odnosu na drugotuženu i četvrtotuženu. Predmetna tužba je prethodno bila dostavljena tuženima na odgovor. Poslije date izjave, Osnovni sud je u zapisniku konstatirao sljedeće: "Nakon toga opunomoćenik tuženih je izjavio: "Drugotužena i četvrtotužena su se upustile u parnicu i u njihovo ime ne pristajem na povlačenje tužbe, smatram da nemam potrebe da obrazlažem razloge za neslaganje."" Sud je postavio poseban upit opunomoćeniku da li drugotužena i četvrtotužena traže naknadu troškova parničnog postupka nakon čega je opunomoćenik precizirao troškove postupka u odnosu na njih. Nakon toga, Osnovni sud je donio rješenje kojim je utvrdio da se tužba u odnosu na drugotuženu i četvrtotuženu smatra povučenom. Apelant se žalio na navedeno prvostepeno rješenje, ukazujući, između ostalog, da Osnovni sud nije mogao utvrditi da se tužba smatra povučenom, jer opunomoćenik tuženih nije na to pristao, pa, prema tome, nije bio ispunjen zakonski uvjet propisan članom 59. stav 1. ZPP. Okružni sud, koji je odbio apelantovu žalbu u ovom dijelu, smatrao je da je navedena povreda zakona sanirana daljim ponašanjem opunomoćenika tuženih, jer je na upit Suda opredijelio troškove postupka, potpisao zapisnik i nije ulagao žalbu protiv prvostepenog rješenja kojim je konstatirano da se povlači tužba u odnosu na drugo i četvrtotuženu.
  • 29.
    Ustavni sud konstatira da je članom 59. stav 1. ZPP propisano da se tužba može povući i poslije dostavljanja tužbe tuženom, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženi na to pristane. Zakonodavac je citiranom zakonskom odredbom tužiočevo pravo na jednostrano povlačenje tužbe ograničio zbog dva razloga: da se zaštiti pravna sigurnost i da se zaštiti tuženi od tužiočevog šikaniranja. Dakle, tužba se ne može povući bez saglasnosti tužene strane nakon što joj je dostavljena tužba, niti nakon zaključenja glavne rasprave, jer se tužiocu ne može dopustiti da povlačenjem tužbe učini nevažećim provedeni postupak koji je došao do stadija da se može održati suđenje, ostavljajući mu mogućnost da još neograničeni broj puta na isti način angažira sud u istoj stvari. U odnosu na tuženog, ako se tuženi već upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, mora mu se priznati pravni interes da se raspravljanje okonča donošenjem meritorne odluke kojom će se spor definitivno riješiti. Stoga se tužiocu ne može dopustiti da bez pristanka tuženog sebi omogući da tuženog još neograničeni broj puta tuži u istoj stvari. Zbog toga se tužba nakon ovog stadija može povući samo ako na to tuženi pristane.
  • 30.
    Ustavni sud podsjeća da je pristanak tuženog na povlačenje tužbe nakon što je tužba dostavljena tuženom eksplicitno propisan odredbom člana 59. ZPP. Pristanak tuženog je zakonska pretpostavka da bi se tužba mogla smatrati povučenom. U konkretnom slučaju opunomoćenik drugotužene i četvrtotužene je direktno i nedvosmisleno izjavio da u njihovo ime ne pristaje na povlačenje tužbe. Ustavni sud smatra da nakon ove izjave sud nije imao zakonsku osnovu da rješenjem utvrdi da se tužba smatra povučenom. Također, Ustavni sud ne smatra da se prema daljnjem ponašanju opunomoćenika tuženih, dakle na indirektan način, može smatrati da proizlazi da je zastupnik tuženih dao pristanak da se tužba povuče, kao što to zaključuje Okružni sud, te da je time povreda zakona otklonjena. Naime, Ustavni sud smatra da se djelovanje potpune i eksplicitne izjave o protivljenju da se povuče tužba ne može staviti izvan snage radnjama koje, u suštini, na indirektan način, zasnovan na pretpostavkama, negiraju datu izjavu.
  • 31.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su Okružni i Osnovni sud na arbitraran način primijenili zakonsku odredbu člana 59. ZPP i da je ovakva arbitrarnost nesumnjivo utjecala na apelantovo pravo na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 32.
    S obzirom na zaključak u vezi sa kršenjem prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno ispitati i ostale navode apelacije.

VIII. Zaključak

  • 33.
    Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su redovni sudovi proizvoljno primijenili zakon utvrđujući da se tužba smatra povučenom iako za to tuženi nisu dali pristanak, što je zakonski preduvjet propisan članom 59. Zakona o parničnom postupku.
  • 34.
    S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
  • 35.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 36.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.