Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 55/08
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1763/06, rješavajući apelaciju Dane, Dragice i Ljube Pervan, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Seada Palavrić, sutkinja

Usvaja se apelacija Dane, Dragice i Ljube Pervan.

Utvrđuje se povreda prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Mostaru broj P.014374/01.

Na osnovu člana 74. stav 4. Pravila Ustavnog suda nalaže se Općinskom sudu u Mostaru da hitno, bez daljnjeg odgađanja, okonča postupak u predmetu broj P.014374/01 u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

U skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove Odluke isplati Dani, Dragici i Ljubi Pervan iznos od po 1.800,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

Nalaže se Općinskom sudu u Mostaru da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od šest mjeseci, a Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana prijema ove Odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove Odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Dane, Dragica i Ljubo Pervan (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Nikica Vučina, advokat iz Mostara, podnijeli su 13. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u predmetu broj P.140/01-Č (novi broj P. 014374 01).

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda je zatraženo 17. augusta 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju, a 18. septembra 2007. godine dostavljanje spisa broj P.140/01-Č.
  • 3.
    Općinski sud je 17. oktobra 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju, a 22. novembra 2007. godine je dostavio spis predmeta na uvid.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je 9. oktobra 2007. godine dostavljen apelantima.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Andrija Pervan i Pero-Pedro Pervan, koje zastupa Andrija Pervan, a obojicu zastupa Udružena advokatska kancelarija Grgić, podnijeli su 25. decembra 1986. godine tužbu tadašnjem Osnovnom sudu u Mostaru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv Ivana Pervana i apelanata radi diobe nekretnina. Predmet je zaveden pod brojem P-2869/86.
  • 7.
    U periodu do 25. augusta 1989. godine Osnovni sud je održao nekoliko ročišta na kojima su saslušane stranke i svjedoci, izvršen uviđaj na licu mjesta i provedeni drugi dokazi.
  • 8.
    Osnovni sud je donio Presudu broj P-2869/86 od 25. augusta 1989. godine kojom je utvrdio da tužioci Andrija i Pero-Pedro Pervan imaju pravo na - suposjeda nekretnina bliže označenih u dispozitivu presude, a da su apelanti i Ivan Pervan dužni trpjeti izvršenje materijalne diobe suposjeda tih nekretnina, tako da se idealni dio od - izdvoji i u prirodi preda u posjed tužiocima, te da su apelanti i Ivan Pervan dužni u roku isplatiti tužiocima iznos od 1.601.000 dinara na ime parničnih troškova.
  • 9.
    Apelanti i Ivan Pervan su izjavili žalbe protiv Presude Osnovnog suda broj P-2869/86 od 25. augusta 1989. godine koje je Viši sud u Mostaru uvažio Rješenjem broj Gž-127/90 od 23. januara 1991. godine, te ukinuo osporenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak, uz uputstvo da se u ponovnom postupku utvrdi je li ranije izvršena dioba predmetnih nekretnina i prema kojem osnovu je između stranaka određeno ko će koju parcelu posjedovati i od kada takvo stanje posjeda datira, kao i da se provjeri aktivna legitimacija tužioca Pere-Pedra Pervana s obzirom na to da se osporava postojanje valjane punomoći za zastupanje u predmetnoj pravnoj stvari, te da se razmotri prigovor apelanata i Ivana Pervana koji tvrde da su pravo vlasništva stekli pomoću dosjelosti.
  • 10.
    U ponovnom postupku predmet je zaveden pod brojem P.330/91 i održana su dva ročišta.
  • 11.
    S obzirom na to da je predmetni spis tokom ratnih sukoba uništen, tužioci su 24. juna 1996. godine uz pomoć punomoćnika, Udružene advokatske pisarnice "Grgić & Co", podnijeli zahtjev za nastavak postupka i obnavljanje spisa u predmetu broj P.330/91. Osnovni sud je 1. jula 1996. godine naredio obnavljanje predmetnog spisa koji je zaveden pod novim brojem P:341/96.
  • 12.
    Prvo ročište koje je zakazano za 13. novembar 1996. godine i na koje su pristupili punomoćnik tužilaca i punomoćnik tuženih (apelanata i Ivana Pervana), otkazano je zbog nedostatka električne energije i rasprava je odgođena na neodređeno vrijeme.
  • 13.
    Sljedećem ročištu, zakazanom za 22. januar 1997. godine, pristupili su punomoćnik tužilaca, te tuženi i njihov punomoćnik. Punomoćnik tužilaca je zatražio odgađanje ročišta zbog činjenice da su tužioci u međuvremenu umrli, te da se iza njih vodi ostavinski postupak uslijed čega planira stupiti u kontakt sa njihovim nasljednicima i konsultirati se oko daljnjeg toka predmetnog parničnog postupka. Punomoćnik tuženih se saglasio sa postavljenim prijedlogom, te je sud odgodio ročište na neodređeno vrijeme, a punomoćniku tužilaca ostavio rok od 30 dana za izvještavanje suda "o svojim daljnjim inicijativama".
  • 14.
    Osnovni sud je formiranjem Osnovnog suda u Čitluku proslijedio spis tom sudu na daljnji postupak i predmet je zaveden pod novim brojem P-97/97.
  • 15.
    Dopisom od 14. marta 1997. godine Osnovni sud u Čitluku je pozvao punomoćnika tužioca da u roku od 15 dana postupi prema nalogu sa ročišta od 22. januara 1997. godine.
  • 16.
    Na ročištu od 12. juna 1997. godine, koji se vodio prema naredbi za rekonstrukciju spisa Osnovnog suda broj P-330/91, a kojem su pristupili punomoćnici tužilaca i tuženih, Osnovni sud u Čitluku je donio rješenje o obnavljanju predmetnog spisa, te odgodio ročište na neodređeno vrijeme, a punomoćniku tužilaca je ostavio rok od 30 dana "radi daljnjeg očitovanja".
  • 17.
    Punomoćnik apelanata je podneskom od 9. februara 1998. godine zatražio zakazivanje ročišta u predmetnoj pravnoj stvari.
  • 18.
    Narednom ročištu, zakazanom za 17. mart 1998. godine, pristupili su punomoćnici tužilaca i tuženih. Punomoćnik tužilaca je uredio tužbu tako što je kao tužioce odredio Ljubicu, Žaru i Paška Pervan, te Ivanku Ćurković, nasljednike iza umrlog tužioca Andrije Pervana, te je naveo da ostaje pri tužbi i svim navodima iznesenim tokom postupka. Punomoćnik tuženika je ostao pri datom odgovoru na žalbu i navodu tokom postupka i predložio da se, prema rješenju Višeg suda u Mostaru, od katastra Općine Čitluk zatraže određeni podaci za sporne nekretnine, te da sud ponovo provede dokaz saslušanjem parničnih stranaka na okolnost prema kojem osnovu stranke drže posjede spornih nekretnina, i da se tužiocima naloži da sudu dostave valjanu punomoć za zastupanje Pere Paška (vjerovatno se radi o štamparskoj greški i misli se na Peru-Pedra Pervana) ili da prema rješenju Višeg suda urede tužbu u odnosu na njega. Sud je naložio punomoćniku tužilaca da dostavi uredne punomoći za zastupanje i odgodio ročište na neodređeno vrijeme.
  • 19.
    S obzirom na to da Udružena advokatska pisarnica "Grgić & Co" nije postupila prema nalogu suda sa ročišta od 17. marta 1998. godine, Osnovni sud u Čitluku ju je dopisom od 2. oktobra 1998. godine ponovo pozvao da u naknadnom roku od 40 dana dostavi punomoć za zastupanje tužilaca u predmetnom postupku. Kako Udružena advokatska pisarnica "Grgić & Co" ni u naknadno ostavljenom roku nije dostavila punomoć za zastupanje tužilaca, Osnovni sud je Rješenjem broj P-163/97 od 9. aprila 1999. godine prekinuo predmetni parnični postupak.
  • 20.
    Udružena advokatska pisarnica "Grgić &Co" je 16. jula 2001. godine podnijela prijedlog za nastavak parničnog postupka. U prijedlogu je podnesen zahtjev za izdavanje privremene mjere zabrane tuženicima otuđenja spornih nekretnina do okončanja postupka diobe nekretnina, pod prijetnjom izricanja novčane kazne, te je uz prijedlog dostavljena i punomoć za zastupanje tužilaca u predmetnom parničnom postupku.
  • 21.
    Općinski sud u Čitluku je Rješenjem broj P-140/01 od 4. oktobra 2001. godine nastavio postupak. Predmet je registriran pod brojem P-140/01.
  • 22.
    Podneskom od 15. oktobra 2001. godine Nikica Vučina, punomoćnik apelanata i Ivana Pervana, obavijestio je sud da otkazuje punomoć za zastupanje Ivana Pervana i da nije u mogućnosti pristupiti ročištu zakazanom za 25. oktobar 2001. godine.
  • 23.
    Na ročište zakazano za 25. oktobar 2001. godine pristupio je punomoćnik tužilaca. Sud je konstatirao je da je došlo do izmjene u sastavu suda, te da, prema tome, glavna rasprava počinje teći ispočetka. Sud je punomoćniku apelanata i tuženom Ivanu Pervanu ostavio rok od 8 dana za izjašnjenje o već provedenim dokazima i odgodio ročište za 22. novembar 2001. godine.
  • 24.
    Punomoćnik apelanata je podneskom od 5. novembra 2001. godine zatražio da se provedeni dokazi ponovo provedu, uzimajući u obzir činjenicu da je raniji spis uništen i da je rješenjem Višeg suda u Mostaru naloženo ponovno provođenje određenih dokaza.
  • 25.
    Ročištu od 22. novembra 2001. godine pristupio je punomoćnik tužilaca, za tuženog Ivana Pervana dostavljanje nije bilo uredno, a punomoćnik apelanata nije pristupio, iako je dostavljanje bilo uredno. Sud je konstatirao da se nisu stekli uvjeti za provođenje ročišta i donio je rješenje kojim se ročište odgađa.
  • 26.
    Budući da je konstatirao kako se tuženik Ivan Pervan nalazi u inostranstvu, a nema punomoćnika u Bosni i Hercegovini, Općinski sud u Čitluku ga je Rješenjem broj P-140/01 od 23. novembra 2001. godine pozvao da u roku od 15 dana od dana dostavljanja tog prijepisa rješenja postavi punomoćnika za prijem pismena na području općine Čitluk, te da o tome u istom roku obavijesti sud. Ukoliko ne postavi punomoćnika za prijem pismena, sud ga je upozorio da će na njegov trošak postaviti privremenog zastupnika ovlaštenog za prijem pismena i o tome ga obavijestiti. Predmetno rješenje je dostavljeno Ivanu Pervanu diplomatskim putem 23. oktobra 2002. godine o čemu je Ministarstvo civilnih poslova i komunikacija Bosne i Hercegovine 8. januara 2003. godine obavijestilo Općinski sud u Čitluku.
  • 27.
    Nakon reforme pravosuđa Općinski sud u Mostaru je preuzeo predmetni spis od Općinskog suda u Čitluku. Predmet je registriran pod brojem P.140/01-Č, a kasnije pod brojem P.014374 01.
  • 28.
    Punomoćnik apelanata je 2. marta i 8. aprila 2004. godine, te 6. i 11. januara 2005. godine tražio od Općinskog suda u Mostaru zakazivanje pripremnog ročišta. Također, 11. novembra 2004. godine zakazivanje pripremnog ročišta zatražio je i apelant Ljubo Pervan.
  • 29.
    Općinski sud u Mostaru je 4. maja 2007. godine poslao dopis punomoćniku tužilaca, tražeći da uredi tužbu u skladu sa članom 53. novog Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Također, istog dana poslao je dopis punomoćniku apelanata, tražeći da izvijesti sud je li otkazao punomoć tuženom Ivanu Pervanu s obzirom na to da u vezi s tim nije doneseno rješenje. Dopisom od 12. maja 2007. godine Udružena advokatska pisarnica "Grgić & Co" je obavijestila sud da otkazuje punomoć za zastupanje tužilaca, jer sa njima nisu u kontaktu. Dopisom od 15. maja 2007. godine punomoćnik apelanata je obavijestio sud da je tuženom Ivanu Pervanu otkazao punomoć za zastupanje u predmetnom parničnom postupku, te je zatražio donošenje rješenja o otkazu punomoći.
  • 30.
    Općinski sud u Mostaru je Rješenjem broj 07 58 P 014374 01 od 30. oktobra 2007. godine riješio da se tuženiku Ivanu Pervanu priopćava da je punomoćnik Nikica Vučina otkazao punomoć koju mu je u ovom predmetu izdao tuženik.
  • 31.
    Postupak pred Općinskim sudom u Mostaru je i dalje u toku.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 32.
    Apelanti se žale da predmetni parnični postupak traje nedopustivo dugo čime im je prekršeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku, a koje je zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti posebno ističu da je zadnja rasprava održana 22. novembra 2001. godine, kao i da još uvijek nije donesena ni prvostepena presuda, iako postupak traje više od 20 godina i bez obzira što su preduzeli sva dopustiva pravna sredstva kako bi ubrzali rješavanje njihovog predmeta. Nadalje, navode da su se u više navrata pismeno i usmeno obraćali sudu s ciljem što hitnijeg zakazivanja ročišta, ali da sud nije reagirao na njihove zahtjeve. Tvrde da su zbog takvog postupanja uređujućih sudova i uslijed brige za svoj predmet trpjeli duševne bolove, te smatraju da im, prema već usvojenoj praksi Ustavnog suda, pripada naknada od 150 KM za svakog posebno, za svaku godinu trajanja postupka, što za cjelokupni period od 20 godina (od 25. decembra 1986. godine do 9. juna 2006. godine) predstavlja iznos od 3.000 KM, odnosno ukupno 9.000 KM.

b) Odgovor na apelaciju

  • 33.
    U odgovoru na apelaciju Općinski sud u Mostaru je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana jer u predmetnom postupku nije povrijeđeno pravo apelanata na suđenje u razumnom roku zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije. Nadalje, izložena je hronologija događaja u predmetu i navedeno je, između ostalog, da je nakon izvršene reforme pravosuđa spis preuzet od Općinskog suda u Čitluku i dat u rad sutkinji J.B. koja nije zakazivala rasprave u predmetu. Nakon što se J.B. tokom 2005. godine specijalizirala za radne sporove, za predmet je zadužena sutkinja D.Š. koja je kao rezervna sutkinja zadužena samo sa starijim spisima, a s obzirom na to da je predmetni spis iz 2001. godine, ona iz objektivnih razloga nije zakazala ročište, tim prije što nakon stupanja na snagu novog ZPP ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99), tužilac nije uredio tužbu u skladu sa članom 53. navedenog zakona, pa nisu ni ispunjene procesne pretpostavke za zakazivanje ročišta.

V. Relevantni propisi

  • 34.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 88.

Punomoćnik je dužan pri prvoj radnji u postupku podnijeti punomoć.

Sud može dopustiti da radnje u postupku za stranku privremeno obavi lice koje nije podnijelo punomoć, ali će istodobno narediti tom licu da naknadno u određenom roku podnese punomoć ili odobrenje stranke za obavljanje parnične radnje.

Š...Ć

Član 196.

Postupak se prekida:

  • -
    kada stranka umre ili izgubi parničnu sposobnost, a nema punomoćnika u toj parnici.

Š...Ć

Član 199.

Postupak koji je prekinut iz razloga navedenih u članu 196. tač. 1. do 4. ovog zakona nastavit će se kada nasljednik ili staralac ostavštine, novi zakonski zastupnik, stečajni upravitelj ili pravni sljedbenici pravnog lica preuzmu postupak ili kada ih sud na prijedlog protivne strane pozove da to učine.

Š...Ć

  • 35.
    Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost

  • 36.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 37.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 38.
    Također, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
  • 39.
    Ustavni sud ukazuje da se u kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz "presuda" mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/0). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najviši nivo ljudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njezinim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
  • 40.
    Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja je li bilo poštovano, bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski suda za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove lične prilike.
  • 41.
    Apelanti se pozivaju na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje sadrži pravo na "suđenje u razumnom roku" zato što parnični postupak traje neprimjereno dugo. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji BiH, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog dužine trajanja parničnog postupka (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava, Tome Mata protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX).
  • 42.
    Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najdjelotvorniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države koji ugrožava zaštitu individualnih prava ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).
  • 43.
    Na osnovu svega navedenog, a imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), te člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 44.
    Apelanti smatraju da im je zbog nemogućnosti okončanja parničnog postupka, u kojem su u dugom vremenskom periodu parnične stranke, povrijeđeno pravo na pravičan postupak u razumnom roku koje je zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 45.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

  • 1.
    Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć

Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije

  • 46.
    U konkretnom slučaju potrebno je, kao prvo, odgovoriti na pitanje ima li predmetni parnični postupak karakter "spora" u kojem su se utvrđivala "građanska prava i obaveze" apelanata. Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj pojam "spora", u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, podrazumijeva "sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze", čak i kada se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje u okviru svojih ovlaštenja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20; i Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A, broj 13, stav 94).
  • 47.
    U konkretnom slučaju, postupak se odnosi na pitanje diobe imovine koja je u suvlasništvu apelanata i tužilaca, dakle, radi se o pitanju koje predstavlja građansko pravo apelanata. Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

Period koji se uzima u obzir

  • 48.
    Ustavni sud, prije svega, podsjeća na konstantnu praksu bivše Komisije za ljudska prava (u daljnjem tekstu: bivša Komisija) i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u odnosu na predmete o dužini postupka u kojima su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije zasnovali svoju vremensku nadležnost. Bivša Komisija i Evropski sud smatraju da period koji se uzima u obzir u svrhu žalbe u pogledu dužine trajanja postupka počinje danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti, a u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prevazišlo taj datum mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut do tog datuma (vidi Evropski sud, Foti i drugi, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski v. Poland, broj 28616/95 ECHR 1998-VIII).
  • 49.
    Slično tome, Ustavni sud je u vlastitoj praksi u vezi sa predmetima u kojima se apelanti žale da postupak traje nerazumno dugo zaključio da nema nadležnost razmatrati period koji je prethodio 14. decembru 1995. godine, kao datumu kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu, već ispituje samo postupak koji je vođen nakon tog datuma, budući da se samo taj period, ratione temporis, ubraja u nadležnost Ustavnog suda.
  • 50.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su tužioci podnijeli tužbu protiv apelanata i Ivana Pervana 25. decembra 1986. godine, te da je tadašnji Osnovni sud u Mostaru 25. augusta 1989. godine donio prvostepenu presudu koja je u postupku povodom žalbe ukinuta rješenjem Višeg suda u Mostaru od 23. januara 1991. godine i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Nadalje, postupak u ovoj pravnoj stvari je, nakon prekida tokom rata u Bosni i Hercegovini, nastavljen 1. jula 1996. godine kada je Osnovni sud u Mostaru na prijedlog punomoćnika tužilaca naredio obnavljanje predmetnog spisa koji je uništen u ratu. Predmetni parnični postupak do danas nije pravosnažno okončan. Imajući u vidu vlastitu jurisprudenciju i praksu Evropskog suda, Ustavni sud će ispitati postupak u periodu od 14. decembra 1995. godine pa nadalje.
  • 51.
    Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane (vidi Evropski sud, Vernillo, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; i Zimmermann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, stav 24).
    • a)
      Složenost predmeta
  • 52.
    Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje redovni sud mora izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora.
  • 53.
    Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji su pokrenuli tužioci protiv apelanata i Ivana Pervana radi diobe nekretnina. S obzirom na to da u ovom parničnom postupku ima više parničnih stranaka, te da su brojna činjenična i pravna pitanja koja treba raspraviti, Ustavni sud smatra da se radi o složenom predmetu.
    • b)
      Ponašanje apelanata
  • 54.
    Ustavni sud zapaža da su u periodu od 14. decembra 1995. godine pa do donošenja ove Odluke postupajući sudovi zakazali šest ročišta, od kojih apelanti i njihov punomoćnik nisu pristupili na dva, na ročište od 25. oktobra 2001. godine i ročište od 22. novembra 2001. godine. Punomoćnik apelanata je obavijestio sud da nije u mogućnosti pristupiti ročištu zakazanom za 25. oktobar 2001. godine, pa je ono provedeno u njegovoj odsutnosti i odsutnosti apelanata, a na ročište zakazano za 22. novembar 2001. godine apelanti i njihov punomoćnik nisu pristupili iako su bili uredno obaviješteni. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da su apelanti u neznatnoj mjeri doprinijeli odugovlačenju postupka. Međutim, Ustavni sud primjećuje da su apelanti podnescima od 9. februara 1998. godine, 2. marta, 8. aprila i 11. novembra 2004. godine, te 6. i 11. januara 2005. godine, tražili od postupajućeg suda zakazivanje ročišta, odnosno da su koristili dostupna sredstva kako bi ubrzali postupak.
    • c)
      Ponašanje sudova
  • 55.
    Ustavni sud primjećuje da su postupajući sudovi u periodu koji potpada pod, ratione temporis, nadležnost Ustavnog suda zakazali šest ročišta i to 13. novembra 1996. godine, 22. januara i 12. juna 1997. godine, 17. marta 1998. godine, te 25. oktobra i 22. novembra 2001. godine, od kojih su prva dva ročišta (ročište od 13. novembra 1996. godine i 22. januara 1997. godine) zakazana pred Osnovnim sudom u Mostaru, da bi formiranjem Osnovnog suda u Čitluku (kasnije Općinskog suda u Čitluku) spis bio proslijeđen tom sudu na daljnji postupak. Ostala četiri ročišta su zakazana pred Osnovnim/Općinskim sudom u Čitluku od kojih je zadnje ročište bilo 22. novembra 2001. godine, da bi nakon reforme pravosuđa Općinski sud u Mostaru preuzeo predmetni spis od Općinskog suda u Čitluku, ali do dana donošenja ove Odluke nije zakazao ni jedno ročište.
  • 56.
    Nadalje, Ustavni sud napominje da su u periodu od 14. decembra 1995. godine do 9. aprila 1999. godine postupajući sudovi zakazali četiri ročišta i to 13. novembra 1996. godine, 22. januara i 12. juna 1997. godine i 17. marta 1998. godine. Od ova četiri ročišta, tri ročišta su neopravdano odgađana na neodređeno vrijeme i to ročišta od 13. novembra 1996. godine, 12. juna 1997. godine i 17. marta 1998. godine. Prvo "zbog nedostatka električne energije", a ostala dva zbog neprihvatljive tolerancije prema punomoćniku tužilaca u ovom predmetu koji je obavijestio sud da su tužioci umrli, da bi na ročištu od 17. marta 1998. godine uredio tužbu, označavajući kao tužioce nasljednike umrlog tužioca Andrije Pervana, ali da pri tome nije dostavio urednu punomoć za zastupanje. Kako ni u naknadno ostavljenom roku nije dostavio punomoć za zastupanje, Osnovni sud u Mostaru je Rješenjem broj P-163/97 od 9. aprila 1999. godine prekinuo predmetni parnični postupak. Prema tome, Ustavni sud smatra da su postupajući sudovi odgovorni za odugovlačenje postupka u periodu od 13. novembra 1996. godine do 22. januara 1997. godine, te od 12. juna 1997. godine do 9. aprila 1999. godine.
  • 57.
    Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je postupak nastavljen Rješenjem Općinskog suda u Čitluku broj P-140/01 od 4. oktobra 2001. godine nakon što je punomoćnik tužilaca dostavio prijedlog za nastavak postupka i punomoć za zastupanje. S obzirom na to da je predmetni postupak prekinut i nastavljen u skladu sa tada važećim ZPP, Ustavni sud zaključuje da se postupajućim sudovima ne može staviti na teret dužina postupka u periodu od 9. aprila 1999. godine do 4. oktobra 2001. godine.
  • 58.
    Međutim, Ustavni sud zapaža da su nakon nastavka postupka zakazana samo dva ročišta i to 25. oktobra i 22. novembra 2001. godine. Nakon ovih ročišta, i pored brojnih urgencija apelanata, sud više od pet godina nije preduzimao nikakve radnje u predmetu, da bi tek nakon što je tražen odgovor na apelaciju, 4. maja 2007. godine, zatražio od punomoćnika tužilaca da uredi tužbu u smislu člana 53. ZPP.
  • 59.
    Prema svemu navedenom, Ustavni sud smatra da nema razumnog opravdanja za odugovlačenje postupka u periodu od 13. novembra 1996. godine do 22. januara 1997. godine, zatim od 12. juna 1997. godine do 9. aprila 1999. godine, te od 22. novembra 2001. godine do 4. maja 2007. godine i nadalje.
  • 60.
    Imajući u vidu činjenicu da su postupajući sudovi u periodu od 12 godina, računajući od dana stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, zakazali samo šest ročišta, te imajući u vidu činjenicu da se bez obzira na protek vremena predmet još uvijek nalazi u početnoj fazi postupka i da je krajnje neizvjesno kada će Općinski sud u Mostaru donijeti odluku povodom tužbe, Ustavni sud zaključuje da se navedeni period ne može smatrati razumnim rokom koji je sudu bio neophodno potreban za donošenje prvostepene odluke u ovom slučaju.
  • 61.
    Ustavni sud naglašava da je za pravni sistem svih država od naročite važnosti vođenje postupka u okviru razumnog roka, budući da svako nepotrebno odugovlačenje praktično dovodi do lišavanja pojedinca njegovih prava čime se dovodi u pitanje djelotvornost pravnog sistema i pravna sigurnost pojedinaca. Naime, prema praksi Evropskog suda, pristup sudskom ili upravnom organu mora biti suštinski, a ne samo formalni (vidi Evropski sud za ljudska prava, Airey protiv Irske, odluka iz 1979. godine). Država mora osigurati pristup sudu svakome ko ima zahtjev koji ulazi u okvir člana 6. stav 1. Evropske konvencije i ne može taj pristup ograničiti određenim kategorijama ljudi (vidi Keegen protiv Irske, 1994. godine). Organi koji imaju slobodu sudskog odlučivanja imaju širok obim slobodne procjene sve dok se drže suštinskih zahtjeva iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ettl i drugi protiv Austrije, 1987. godina; i Skräby protiv Švedske, 1990. godina). Stoga, Ustavni sud ima zadatak da se bavi pitanjem ostvarivanja prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a ne samo nezadovoljstvom pojedinca nekom upravnom ili sudskom odlukom.
  • 62.
    U vezi s tim, Ustavni sud ponovo primjećuje da predmetni postupak povodom tužbe tužilaca protiv apelanata do sada traje ukupno 21 godinu, od čega se 12 godina ubraja u relevantni period. Neovisno o proteku vremena, navedeni postupak još uvijek nije okončan, odnosno nije donesena prvostepena odluka o tužbi. Ustavni sud je već konstatirao da se navedeni period ne može smatrati razumnim rokom koji je potreban sudu za donošenje presude.
  • 63.
    Ustavni sud, nadalje, podsjeća da su se od podnošenja tužbe do danas više puta mijenjali propisi kojim se regulira parnični postupak (do 1998. godine u primjeni je bio preuzeti Zakon o parničnom postupku SFRJ, zatim Zakon o parničnom postupku FBiH koji je bio na snazi do 5. novembra 2003. godine od kada je u primjeni novi ZPP). Naime, činjenica je da do donošenja novog ZPP nisu bili regulirani rokovi za preduzimanje procesnih radnji suda. Međutim, imajući u vidu odredbu člana 10. tada važećeg ZPP, prema kojoj je sud dužan nastojati da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, sasvim je jasno da rok za postupanje suda ne može biti neograničen. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su relevantnim odredbama novog ZPP koji je stupio na snagu 5. novembra 2003. godine i koji se prema odredbi člana 454. ZPP primjenjuje i na predmetni slučaj, propisani konkretni rokovi za preduzimanje procesnih radnji suda i stranaka, te bi dosljednom primjenom tog zakona postupak pred prvostepenim sudom trebao biti okončan u pravilu u roku od šest mjeseci.
  • 64.
    Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da Općinski sud u Mostaru nije ponudio bilo kakav adekvatan razlog ili opravdanje za svoje postupanje u konkretnom slučaju, Ustavni sud se poziva, mutatis mutandis, na svoj stav iznesen u Odluci U 23/00 od 2. februara 2001. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 10/01) koji u svom relevantnom dijelu glasi: Š...Ć Ukoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina, a da ne iznese bilo kakvo opravdanje, dolazi do kršenja apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njezinih prava pomoću suda u razumnom roku Š...Ć. S obzirom na to da se postupak u ovom predmetu, iako traje 21 godinu, a od toga preko 12 godina u okviru nadležnosti Ustavnog suda, nalazi u početnoj fazi i da je neizvjesno kada će biti završen, jer je nakon prijema dopisa Općinskog suda u Mostaru kojim je zatraženo uređenje tužbe u skladu sa članom 53. novog ZPP, punomoćnik tužilaca je obavijestio da otkazuje punomoć, a postupajući sudovi su u predmetu postupali sa neujednačenom ažurnošću i povremenom potpunom neaktivnošću, a da za svoje ponašanje nisu ponudili adekvatno opravdanje, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju zbog nedonošenja odluke povodom tužbe od 25. decembra 1986. godine došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje kompenzacije

  • 65.
    Apelanti su tražili naknadu štete zbog dužine trajanja parničnog postupka. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
  • 66.
    U svojoj ranijoj praksi Ustavni sud je, uzimajući u obzir standard života u Bosni i Hercegovini i druge okolnosti, zaključio da apelantima u Bosni i Hercegovini, u slučajevima kada su ispunjeni uvjeti za to, kao nadoknadu na ime nematerijalne štete, treba isplatiti iznos od približno 150 KM za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se ne radi o predmetu koji zahtijeva posebnu hitnost, te bi apelantima za svaku godinu (od 14. decembra 1995. godine do danas) zbog neopravdano dugog trajanja postupka pred redovnim sudom trebalo isplatiti iznos od po približno 150 KM. Dakle, iznos koji u konkretnom slučaju treba isplatiti svakom apelantu na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku je po 1.800,00 KM. Ovaj iznos apelantima je dužna isplatiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove Odluke.

VIII. Zaključak

  • 67.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da parnični postupak u kojem su apelanti stranke traje preko 12 godina, a takvo neopravdano trajanje sveukupnog postupka se može u najvećem dijelu pripisati ponašanju nadležnog suda, a Općinski sud u Mostaru nije naveo da preduzima bilo kakve mjere radi popravljanja situacije sa rješavanjem predmeta u zaostatku, niti je dao bilo kakve druge razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.
  • 68.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
  • 69.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.