Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 55/08
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1797/06, rješavajući apelaciju Našida Agića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Seada Palavrić, sutkinja

Usvaja se apelacija Našida Agića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1189/04 od 11. aprila 2006. godine u dijelu kojim je Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev za isplatu naknade za topli obrok i regres kao i u dijelu odluke o troškovima postupka.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je dužan bez odlaganja donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu Sarajevo da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove Odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Našid Agić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Sead Topčić, advokat iz Zenice, podnio je 17. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1189/04 od 11. aprila 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), kao i od Federacije Bosne i Hercegovine - Obavještajno-sigurnosne službe (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 14. jula 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 28. jula 2006. godine, Općinski sud 1. augusta 2006. godine, a Federalno pravobranilaštvo u ime tužene 2. februara 2007. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 7. aprila 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelant je 10. oktobra 2002. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi isplate razlike plaće za 9, 10, 11. i 12. mjesec 2001. godine, zatim radi isplate neisplaćenog regresa za period 1996, 1997, 1998, 1999. i 2001. godine i neisplaćenog toplog obroka za period od 1996. do 2001. godine. U historijatu tužbe apelant je naveo da je bio radnik tužene sve do 15. augusta 2002. godine kada mu je prestao radni odnos i kada je stavljen na raspolaganje na šest mjeseci sa otkaznim rokom od tri mjeseca, počevši od 17. septembra 2002. godine.
  • 7.
    Općinski sud je Presudom broj PR: 887/02 od 7. maja 2004. godine obavezao tuženu da isplati apelantu ukupan iznos od 4.753,80 KM i to na ime razlike plaće za 9, 10, 11. i 12. mjesec 2001. godine iznos od 1.167,60 KM, na ime naknade za isplatu toplog obroka za 2000. i 2001. godinu iznos od 3.186,20 KM i na ime neisplaćenog regresa za 2001. godinu iznos od 400,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od 10. oktobra 2002. godine pa do isplate, te da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.033,80 KM, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja, a preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva je odbijen.
  • 8.
    U obrazloženju presude Općinski sud navodi da nije mogao prihvatiti osnovanim prigovor neblagovremenosti tužbe koji je istaknula tužena zbog toga što se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu plaća i naknadu, dakle, ne radi se o povredi prava iz radnog odnosa, te se ne može primijeniti član 103. Zakona o radu. Također je sud odbio prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istaknula tužena, jer smatra da je tužena pasivno legitimirana usprkos činjenici da je tužena formirana kao institucija RBiH, ali je nastavila djelovati nakon formiranja federalnih organa uprave sve do gašenja ove službe u skladu sa članom 69. Zakona o obavještajno-sigurnosnoj službi Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o obavještajno-sigurnosnoj službi). Sud, nadalje, navodi da je tužena nastavila djelovati na prostorima Federacije BiH prema propisima koji su se primjenjivali na njezinoj teritoriji, te je vršila obračun i isplatu plaća, toplog obroka i drugih naknada, a Federacija se odredbom člana 70. st. 5. i 7. Zakona o obavještajno-sigurnosnoj službi obavezala da će osigurati sredstva u budžetu za izmirenje obaveza iz radnog odnosa u skladu sa Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima i plaćama) za zaposlenike koji ne budu primljeni u novu službu, pa ovaj sud zaključuje da se navedene obaveze ne odnose samo na otpremninu nego i na isplatu plaća i naknada. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio cijeneći nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke i dosudio apelantu iznose pobliže navedene u dispozitivu presude. Na kraju, ovaj sud je usvojio prigovor zastare potraživanja koji je istaknula tužena, a koji se odnosio na apelantova potraživanja za topli obrok i regres za period od 1996. do 1999. godine, smatrajući ga osnovanim jer je apelant tužbu podnio 10. oktobra 2002. godine, dakle, nakon proteka roka od tri godine od dana dospijeća navedenih potraživanja za naplatu.
  • 9.
    Odlučujući o apelantovim žalbama i žalbama tužene, Kantonalni sud je Presudom broj Gž-1189/04 od 11. aprila 2006. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu, a žalbu tužene djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o isplati naknade za topli obrok i regres, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka tako što se odbija zahtjev za isplatu toplog obroka za 2000. i 2001. godinu i zahtjev za isplatu regresa za 2001. godinu sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od 10. oktobra 2002. godine pa do isplate, te svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka, a u preostalom dijelu žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.
  • 10.
    U obrazloženju presude Kantonalni sud navodi da je prvostepeni sud pravilno odbio prigovor neblagovremenosti podnošenja tužbe, zaključujući da se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu plaća i naknada koje apelantu pripadaju prema Zakonu o radu i Kolektivnom ugovoru, te da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe člana 106. Zakona o radu, a ne 135, odnosno 137. Zakona o radnim odnosima i plaćama, kako ističe tužena. Također, ovaj sud smatra da je prvostepeni sud pravilno odbio prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istaknula tužena, jer je članom 70. stav 5. Zakona o obavještajno-sigurnosnoj službi predviđeno da će službenici službi koje u smislu člana 69. stav 2. istog zakona prestaju sa radom svoja prava ostvarivati u skladu sa Zakonom o radnim odnosima i plaćama, a da će se finansijska sredstva potrebna za izvršenje tih obaveza osigurati u budžetu Federacije.
  • 11.
    Kantonalni sud ističe da se u žalbi osnovano ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava u pogledu potraživanja na ime naknade za korištenje godišnjeg odmora, regresa, i naknade za topli obrok. Naime, kako navodi dalje sud, odredba člana 70. stav 5. Zakona o obavještajno-sigurnosnoj službi u pogledu ostvarivanja navedenih prava upućuje na primjenu Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika, a stav 7. istog člana propisuje osiguranje finansijskih sredstava samo za izvršenje obaveza iz stava 5. ovog člana, odnosno samo u pogledu ostvarivanja prava predviđenih Zakonom o radnim odnosima i plaćama. Kako Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika ne predviđa naknade na ime regresa i toplog obroka, a ni odredbe iz člana 70. st. 5. i 7. Zakona o obavještajno-sigurnosnoj službi nemaju u vidu primjenu Zakona o radu i Kolektivnog ugovora, niti bilo kojeg drugog federalnog propisa, Kantonalni sud zaključuje da je neosnovan apelantov zahtjev za isplatu naknade za korištenje godišnjeg odmora, odnosno regresa i toplog obroka.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 12.
    Apelant hronološki iznosi tok postupka pred redovnim sudovima, te ističe da je odluka Kantonalnog suda donesena protivno odredbama čl. 103. i 106. Zakona o radu, čl. 162. i 163. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika, te čl. 13. i 17. Općeg kolektivnog ugovora. Apelant smatra da mu je na ovaj način, pogrešnom i proizvoljnom primjenom materijalnog propisa, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine presudu Kantonalnog suda, te preinači presudu prvostepenog suda i dosudi mu na ime navedenih potraživanja iznos od 5.289,80 KM sa zakonskim kamatama i troškovima postupka.

b) Odgovor na apelaciju

  • 13.
    Kantonalni sud je u svom odgovoru na apelaciju istaknuo da su navodi apelacije neosnovani i da je sud donio pravilnu odluku, odnosno da je ispravio grešku prvostepenog suda koji je pogrešno primijenio materijalno pravo.
  • 14.
    Općinski sud je u svom odgovoru na apelaciju naveo da nije bilo kršenja navedenih prava iz apelacije uz posebnu napomenu da je apelant u svojoj apelaciji naveo kako smatra da je prvostepeni sud pravilno izveo dokaze, utvrdio činjenično stanje i pravilno donio presudu u pogledu primjene zakonskih odredaba osim u pogledu dosuđene sume.
  • 15.
    Federalno pravobranilaštvo je u svom odgovoru na apelaciju navelo da smatra da apelacija nije osnovana i dopustiva, jer nisu povrijeđena apelantova prava, budući da je presuda donesena u skladu sa važećim propisima, te predlaže da se apelacija odbije.

V. Relevantni propisi

  • 16.
    Zakon o obavještajno-sigurnosnoj službi Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 23/02) u relevantnom dijelu glasi:

Član 69.

U vršenju svojih nadležnosti Služba primjenjuje propise koji se primjenjuju za ostale federalne organe uprave i federalne institucije ukoliko ovim zakonom nije drugačije uređeno.

Civilne službe za obavještavanje i sigurnost, koje su bile osnovane prema propisima koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije do dana stupanja na snagu ovog zakona, prestaju s radom u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona. To se odnosi na Agenciju za istraživanje i dokumentaciju i Službu nacionalne sigurnosti.

U Federaciji se ne mogu osnivati ili nastaviti sa radom druge paralelne civilne sigurnosno-obavještajne službe.

Ko svjesno nastavi rad i predstavlja bilo koje civilne obavještajno-sigurnosne službe poslije isteka roka propisanog u ovom zakonu, kaznit će se kaznom zatvora za krivično djelo u trajanju od šest mjeseci do pet godina.

Najkasnije u periodu od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona osigurat će se odgovarajuće prostorije za potrebe Službe.

Član 70.

Službenici i namještenici u službama iz člana 69. stav 2. ovog zakona, koji su bili zaposleni u tim službama, na dan stupanja na snagu ovoga zakona neće biti automatski preuzeti u Službu.

Službenici i namještenici iz stava 1. ovog člana mogu se prijaviti na odgovarajuća radna mjesta u Službi za koja ispunjavaju uvjete propisane Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji Službe putem internog oglašavanja.

Direktor Službe obrazovat će Komisiju koja se sastoji od tri člana i koja će utvrditi ispunjavaju li prijavljeni kandidati uvjete za radna mjesta u Službi.

Komisija će pripremiti relevantne podatke za lica koja su se prijavila za radna mjesta u Službi, vodeći računa da se osigura nepolitički karakter Službe. Prema izabranim kandidatima neće se vršiti diskriminacija po bilo kojem osnovu, kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, političko ili drugo mišljenje, imovina, rođenje ili drugi status. Prednost će imati ona lica koja imaju iskustvo na obavještajnim, odnosno kontraobavještajnim poslovima.

Službenici službi iz člana 69. stav 2. ovog zakona, koji ne dobiju posao u Službi, odnosno koji ne ispunjavaju uvjete u skladu sa Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji, svoja prava ostvarivat će u skladu sa Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Službenici iz stava 5. ovog člana, dok ostvaruju prava u skladu sa zakonom iz prethodnog stava, ne mogu raditi u Službi, a razdužuju svu dokumentaciju, opremu i sredstva koja su do tada koristili danom uručenja rješenja o njihovom stavljanju na raspolaganje.

Finansijska sredstva potrebna za izvršenje obaveze iz stava 5. ovog člana osigurat će se u budžetu Federacije.

  • 17.
    Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 13/98) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se osnovna prava, obaveze, odgovornost, plaće i druge naknade iz radnog odnosa službenika u organima uprave Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija) i organima uprave kantona - županija, odnosno u službama za upravu grada i općina (u daljnjem tekstu: organi uprave i službe za upravu) i drugim organima i službama određenim ovim zakonom.

Član 7.

Na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovori.

Član 162.

Službenicima pripada naknada troškova u vezi sa službom (ishrana, prijevoz na posao i sa posla), kao i druge naknade i materijalna prava utvrđena kolektivnim ugovorom. Uvjete za ostvarivanje naknada iz stava 1. ovog člana utvrđuje Vlada Federacije na usaglašen prijedlog federalnog ministra finansija, federalnog ministra pravde i federalnog ministra za socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice.

Član 164.

Plaća se isplaćuje unatrag jedan put mjesečno, ako propisom Vlade Federacije nije drugačije određeno. Na pitanja plaća i drugih primanja i naknada na osnovu rada, a koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovori.

  • 18.
    Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 19/00) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: kolektivni ugovor) uređuju se osnovna prava i obaveze zaposlenika i poslodavaca u oblasti radnih odnosa koja nisu regulirana Zakonom o radu.

Potpisnice kolektivnog ugovora saglasne su:

  • -
    da se ovaj kolektivni ugovor primjenjuje u svim preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom, na teritoriji Federacije BiH;
  • -
    da samostalni sindikati grana i djelatnosti udruženi u Savez samostalnih sindikata BiH (u daljnjem tekstu: Sindikat BiH) zaključuju kolektivne ugovore za granu u kojoj djeluju sa odgovarajućim resornim ministarstvima Vlade Federacije BiH;
  • -
    da se kolektivnim ugovorima na nivou grana, pravilnicima o radu koje prema Zakonu o radu donosi poslodavac kao ni ugovorima o radu za pitanja koja su regulirana ovim ugovorom ne može utvrditi manji nivo prava i obaveza za zaposlenika od nivoa utvrđenog ovim ugovorom;
  • -
    da se prava i obaveze poslodavca iz ovog kolektivnog ugovora u državnim preduzećima odnose na direktore preduzeća ili lice koje on ovlasti da ga zastupa.

Član 13.

Zaposleniku pripada regres za korištenje godišnjeg odmora u visini od najmanje 70% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.

Član 17.

Zaposlenik ima pravo na ishranu u toku rada.

Ukoliko se ishrana ne osigurava kod poslodavca, zaposleniku se osigurava mjesečna naknada u iznosu od najmanje 25% prosječne plaće isplaćene u FBiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.

  • 19.
    Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 23/00) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim kolektivnim ugovorom uređuju se prava i obaveze službenika (u daljnjem tekstu: službenik) iz rada i prema osnovu rada na koje se primjenjuju propisi o radnim odnosima, plaćama i drugim naknadama službenika u federalnim organima uprave, federalnim ustanovama i drugim federalnim institucijama, kantonalnim organima uprave, upravnim ustanovama i drugim kantonalnim institucijama i gradskim, odnosno općinskim službama za upravu (u daljnjem tekstu: organi uprave) na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija).

  • c)
    Naknade na osnovu rada

Član 29.

Pored naknada na plaću utvrđenih zakonom, službeniku pripada naknada za prijevoz na posao i s posla, ishrana u toku rada (topli obrok) i regres za godišnji odmor.

Visinu naknada iz stava 1. ovog člana utvrđuju rukovodilac organa uprave i Sindikat.

Član 31.

Službeniku pripada naknada za ishranu (topli obrok) u toku rada, najmanje u iznosu od 25% prosječne plaće u Federaciji, prema posljednjem objavljenom statističkom podatku.

Član 32.

Službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres) najmanje u visini od 70 % njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu ako je to za službenika povoljnije.

VI. Dopustivost

  • 20.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 21.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 22.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-1189/04 od 11. aprila 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. aprila 2006. godine, a apelacija je podnesena 17. juna 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 23.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na Presudu Kantonalnog suda broj Gž-1189/04 od 11. aprila 2006. godine ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 24.
    Apelant osporava presudu Kantonalnog suda, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

  • 25.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

  • 1.
    Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
  • 26.
    Postupak pred redovnim sudovima u konkretnom slučaju se odnosi na utvrđivanje naknade na ime razlike isplaćenih plaća, regresa za godišnji odmor i toplog obroka. Ova prava apelantu pripadaju kao prava iz radnog odnosa.
  • 27.
    U odgovoru na pitanje je li član 6. Evropske konvencije primjenjiv na konkretni slučaj treba podsjetiti na dosadašnju praksu institucija koje su u Bosni i Hercegovini odlučivale o zaštiti osnovnih prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom i izvesti neosporan zaključak da se sporovi iz radnih odnosa tiču "građanskih prava i obaveza", te da se na postupke u vezi sa radnim odnosom i pravima iz radnog odnosa primjenjuje član 6. Evropske konvencije (vidi Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, Rakita protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu broj CH/99/2007 od 31. marta 2003. godine, tačka 51; Sulejman Ahmetašević protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti broj CH/99/3015 od 7. marta 2005. godine, tačka 15). Ustavni sud, stoga, ima nadležnost ispitati je li postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 28.
    S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da prema vlastitoj jurisprudenciji općenito nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, izuzev ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02; Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine).
  • 29.
    Kako je Evropski sud za ljudska prava u brojnim odlukama istaknuo, član 6. Evropske konvencije ima "prominentno mjesto u demokratskom društvu" (vidi Evropski sud za ljudska prava, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A, broj 86, stav 30). Posljedica toga je da se član 6. Evropske konvencije ne može tumačiti restriktivno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. oktobra 1990. godine, serija A, broj 189, stav 66). Član 6. stav 1. Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa, ukoliko dođe do povrede bilo kojeg od elemenata sadržanih u ovom pravu, postoji i povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. septembra 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 3/04, stav 25).
  • 30.
    Međutim, iako je sebi nametnuo ograničenja u pogledu ispitivanja činjeničnog stanja i ocjene dokaza redovnih sudova, te načina na koji su redovni sudovi protumačili i primijenili pozitivnopravne propise, Ustavni sud nije tu mogućnost potpuno isključio, već je svoju nadležnost po tom pitanju ograničio na slučaj da se ispitivanje činjeničnog stanja vrši ako je postupak sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značenja iz člana 6. Evropske konvencije, odnosno ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava, ili ukoliko se ocjena dokaza doima očigledno proizvoljnom. U tom smislu postoje brojni primjeri sudske prakse kada je Ustavni sud razmatrao ocjenu činjeničnog stanja i ocjenu dokaza redovnih sudova (vidi Ustavni sud, već citirana Odluka AP 661/04; Odluka broj U 15/99 od 15. decembra 2000. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 13/01; Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01; Odluka broj AP 301/04 od 23. septembra 2005. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 80/05). Isto vrijedi i za slučaj da su redovni sudovi protumačili i primijenili pozitivnopravne propise na način koji ukazuje na povredu osnovnih prava i sloboda garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, kada postoji proizvoljnost u postupanju sudova, Ustavni sud će se upustiti u način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice, odnosno primijenili relevantne materijalne ili procesnopravne propise.
  • 31.
    Ustavni sud podsjeća na obavezu redovnih sudova da neposredno osiguravaju primjenu prava i sloboda sadržanih u Evropskoj konvenciji i njezinim protokolima, posmatrajući ih kao ustavne odredbe, odnosno iznad svakog zakona. U prilog ovakvom stavu, Ustavni sud podsjeća na odredbu člana II/6. Ustava Bosne i Hercegovine prema kojoj Bosna i Hercegovina, i svi sudovi, agencije, državni organi i posredni organi kojima rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta, primjenjivat će i poštivati ljudska prava i osnovne slobode navedene u stavu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine.
  • 32.
    Apelant u konkretnom slučaju smatra da ga je Kantonalni sud pogrešnom i proizvoljnom primjenom materijalnih propisa lišio naknade za korištenje godišnjeg odmora i naknade za topli obrok.
  • 33.
    Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da ocijeni je li primjena zakona i drugih propisa Kantonalnog suda u žalbenom postupku bila proizvoljna ili nije. U tom smislu, Ustavni sud konstatira da je Kantonalni sud, prilikom odlučivanja o žalbi, istaknuo da je neosnovan žalbeni prigovor tužene koji se odnosi na neblagovremenost podnošenja tužbe, jer apelant zahtijeva isplatu dospjelih a neisplaćenih novčanih potraživanja iz radnog odnosa koja prema odredbi iz člana 106. Zakona o radu zastarijevaju za tri godine od dana nastanka potraživanja. Također je Kantonalni sud istaknuo da nije osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene, jer pasivna legitimacija tužene proizlazi iz odredaba člana 70. st. 2. i 5. Zakona o obavještajno-sigurnosnoj službi koji propisuje da će službenici službi koje u smislu člana 69. stav 2. navedenog zakona prestaju s radom svoja prava ostvariti u skladu sa Zakonom o radnim odnosima i plaćama, a da će se finansijska sredstva potrebna za izvršenje tih obaveza osigurati u budžetu Federacije.
  • 34.
    Međutim, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo u pogledu potraživanja na ime naknade za korištenje godišnjeg odmora, regresa, i naknade za topli obrok, jer odredba člana 70. stav 5. Zakona o obavještajno-sigurnosnoj službi u pogledu ostvarivanja prava upućuje na primjenu Zakona o radnim odnosima i plaćama, pa kako navedeni zakon ne predviđa naknadu na ime regresa i toplog obroka, a to ne predviđaju ni odredbe člana 70. st. 5. i 7. Zakona o obavještajno-sigurnosnoj službi, prema mišljenju Kantonalnog suda zahtjev za isplatu navedenih potraživanja je neosnovan.
  • 35.
    Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud usvojio stav da je Općinski sud pogrešno primijenio materijalno pravo u pogledu apelantovih potraživanja koja se odnose na naknadu za korištenje godišnjeg odmora, regresa, i naknadu za topli obrok, jer navedene naknade nisu predviđene Zakonom o obavještajno-sigurnosnoj službi i Zakonom o radnim odnosima i plaćama.
  • 36.
    Ovakvo obrazloženje Kantonalnog suda, prema mišljenju Ustavnog suda, potpuno je proizvoljno i pravno neosnovano. Naime, Ustavni sud primjećuje da je članom 70. stav 5. Zakona o obavještajno-sigurnosnoj službi propisano da Službenici službi iz člana 69. stav 2. ovog zakona, koji ne dobiju posao u Službi, odnosno koji ne ispunjavaju uvjete, u skladu sa Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji svoja prava ostvarivat će u skladu sa Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, dok je stavom 7. istog člana propisano da Finansijska sredstva potrebna za izvršenje obaveze iz stava 5. ovog člana osigurat će se u budžetu Federacije. Dakle, Zakon o obavještajno-sigurnosnoj službi upućuje na primjenu Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika koji je stupio na snagu 19. aprila 1998. godine. Članom 1. ovog zakona propisano je da se ovim zakonom uređuju osnovna prava, obaveze, odgovornost, plaće i druge naknade iz radnog odnosa službenika u organima uprave Federacije Bosne i Hercegovine i organima uprave kantona, odnosno u službama za upravu grada i općina i drugim organima i službama određenim ovim zakonom, a članom 7. istog zakona propisano je da se na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa koja nisu uređena ovim zakonom primjenjuju opći propisi o radu i kolektivni ugovor. Članom 162. propisano je da Službenicima pripada naknada troškova u vezi sa službom (ishrana, prijevoz na posao i sa posla), kao i druge naknade i materijalna prava utvrđena kolektivnim ugovorom, dok je članom 164. istog zakona propisano Na pitanja plaća i drugih primanja i naknada na osnovu rada, a koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovori. Budući da pravo na regres i na topli obrok nije bilo definitivno uređeno Zakonom o radnim odnosima i plaćama, niti Zakonom o radu kao općim propisom o radu, nego su oba upućivala na kolektivni ugovor, za konkretnu situaciju relevantan je Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH koji je stupio na snagu 25. juna 2000. godine, gdje je u članu 31. propisano da službeniku pripada naknada za ishranu (topli obrok) u toku rada najmanje u iznosu od 25% prosječne plaće u Federaciji prema posljednjem objavljenom statističkom podatku, a članom 32. je propisano da službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres) najmanje u visini od 70 % njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu, ako je to za službenika povoljnije. Dakle, iako Zakon o obavještajno-sigurnosnoj službi, koji se primjenjuje na apelanta, upućuje na primjenu Zakona o radnim odnosima i plaćama kojim su predviđena i regulirana pitanja naknade troškova za korištenje godišnjeg odmora i ishrane u toku rada, a ovaj zakon dalje na primjenu relevantnog kolektivnog ugovora, Kantonalni sud je prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o isplati naknade za topli obrok za 2000. i 2001. godinu i regres za 2001. godinu, te je odbio apelantov zahtjev za isplatu navedenih potraživanja.
  • 37.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju proizvoljnom primjenom materijalnog prava došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

  • 38.
    Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 39.
    Ustavni sud zaključuje da je proizvoljnom primjenom materijalnog prava Kantonalni sud povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 40.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
  • 41.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.