Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 30. maja 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 70/08
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 961/06, rješavajući apelaciju Zaima Buljubašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

David Feldman, potpredsjednik

Mato Tadić, sudija

Tudor Pantiru, sudija

Constance Grewe, sutkinja

Seada Palavrić, sutkinja

Krstan Simić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Zaima Buljubašića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj U-848/05 od 10. marta 2006. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Zaim Buljubašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice podnio je 29. marta 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-848/05 od 10. marta 2006. godine. Apelant je dopunio apelaciju 24. aprila 2006. godine, 25. aprila 2006. godine, 14. juna 2006. godine i 17. jula 2006. godine. Apelant je 16. juna 2006. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje Zaključka Službe za opću upravu i stambene poslove Općine Zenica (u daljnjem tekstu: Služba za opću upravu) broj 03-23-002623/00 od 31. maja 2006. godine do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Ustavni sud je Odlukom broj AP 961/06 od 27. juna 2006. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
  • 3.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), Službe za opću upravu Općine Zenica (u daljnjem tekstu: Služba za opću upravu), i sudionika u postupku, DD "Dionis" iz Zenice (u daljnjem tekstu: vlasnik stana), zatraženo je 6. aprila 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 20. aprila 2006. godine, Ministarstvo 21. aprila 2006. godine, Služba za opću upravu također 21. aprila 2006. godine, a učesnik u postupku nije dostavio odgovor na apelaciju.
  • 5.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 15. januara 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 7.
    Rješenjem tadašnjeg Općinskog sekretarijata za opću upravu Općine Zenica (u daljnjem tekstu: Općinski sekretarijat) broj 03-372-2879/93 od 20. decembra 1993. godine, apelantu je dodijeljen na korištenje napušten jednosoban stan u ulici Odmut broj 7C/II, kat II, stan br. 11, u Zenici (raniji naziv: Ulica Svete Drecuna broj 7-C), kojeg je privremeno prestala koristiti Marija Sitar, prijeratna nositeljica stanarskog prava.
  • 8.
    Vlasnik stana je 24. maja 2005. godine podnio zahtjev Službi za opću upravu, u skladu sa članom 5. stav 3. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova ("Službene novine Federacije BiH" broj 28/05).
  • 9.
    Rješenjem Službe za opću upravu broj 03-23- 2623/00 od 26. augusta 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 12-23-335/05 od 17. novembra 2005. godine, usvojen je zahtjev vlasnika stana i naloženo apelantu i drugima da u roku od 15 dana od dana prijema rješenja isprazne sporni stan od lica i stvari.
  • 10.
    U obrazloženju rješenja Ministarstvo je istaklo da je prvostepeni organ, rješavajući o vlasnikovom zahtjevu za vraćanje na raspolaganje predmetnog stana, zahtjev usvojio prema članu 5. stav 3. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova. Također je istakao da je prvostepeni organ pravilno utvrdio da je apelant 30. aprila 1991. godine živio u zajedničkom porodičnom domaćinstvu sa svojim ocem koji posjeduje porodičnu kuću u Nemili, te da ima svojstvo višestrukog korisnika predmetnog stana, u smislu tzv. "imovinskih propisa". Nadalje se navodi da je članom 11. stav 4. tačka 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da se višestrukim korisnikom stana smatra, između ostalog, i sadašnji korisnik čiji član porodičnog domaćinstva ima smještaj na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, ili općini na teritoriji Bosne i Hercegovine, gdje je živio 30. aprila 1991. godine.
  • 11.
    Protiv rješenja Ministarstva apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu koji je osporenom Presudom broj U-848/05 od 10. marta 2006. godine apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu.
  • 12.
    Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova stupio na snagu 19. maja 2005. godine, te da su tim zakonom uređeni uvjeti i način vraćanja stana davaocu stana na korištenje, te dodjela i prodaja stanova iz člana 13. Zakona. Kantonalni sud dalje navodi da je odredbama člana 13. navedenog zakona propisano da nakon prestanka stanarskog prava na osnovu člana 5. citiranog zakona, kao i stanarskog prava za koji je zahtjev za povrat stana odbijen, odbačen, odnosno povučen, davalac stana na korištenje može raspolagati stanom nakon proteka roka iz člana 18.d. ovog zakona do čijeg isteka su takvi stanovi pod upravom organa nadležnog za stambene poslove. Kantonalni sud je istakao da je iz predmetnog spisa vidljivo da je vlasnik predmetnog stana zahtjev za vraćanje stana prvostepenom organu podnio 24. maja 2005. godine, da je prijeratni nosilac stanarskog prava na spornom stanu bila Marija Sitar. Odlučujući o zahtjevu za povrat stana koji je podnijela prijeratna nositeljica stanarskog prava, Općinski sekretarijat je donio Zaključak broj 03-372-3068/96 od 20 januara 1997. godine kojim je zahtjev Marije Sitar pravosnažno odbačen kao neblagovremen. Kantonalni sud je dalje istakao da, s obzirom da je zahtjev prijeratne nositeljice stanarskog prava odbačen, a potom zahtjev njene kćeri konačno odbijen, nije bilo razloga da se zahtjevu vlasnika stana ne udovolji na osnovu člana 5. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova. Kantonalni sud je zaključio da osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu, pa je zbog toga apelantovu tužbu kao neosnovanu odbio.
  • 13.
    Zaključkom o dozvoli izvršenja Službe za opću upravu broj 03-23-002623/00 od 31. maja 2006. godine dozvoljeno je izvršenje Rješenja Službe za opću upravu broj 03-23-002623/00 od 26. augusta 2005. godine, kojim je utvrđeno da će se 27. juna 2006. godine provesti izvršenje navedenog rješenja i apelant, kojem je prestalo pravo privremenog korištenja stana, iseliti iz spornog stana i stan staviti na raspolaganje vlasniku. Također, navedenim zaključkom je utvrđeno da žalba ne odgađa izvršenje.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 14.
    Apelant smatra da je mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da sporni stan, sa suprugom i dvije kćerke, koristi od 1993. godine, da je preduzeće kojem je stan vraćen otišlo pod stečaj, a stan nije ušao u stečajnu masu s obzirom da je Općina Zenica osnivač vlasnika predmetnog stana, te da raspolaže većinskim kapitalom. Apelant je naveo da je u predmetnom stanu živio preko 12 godina sa nezaposlenom ženom i dvije maloljetne kćerke. U postupku u kojem je traženo njegovo iseljenje napravljeno je, navodi se u apelaciji, niz grešaka, od kojih je najznačajnija da on, kao stranka u postupku, nije pozvan na raspravu niti saslušan, a žalbe upućivane nadležnim organima odbijane po kratkom postupku bez navođenja pravnih razloga.

b) Odgovori na apelaciju

  • 15.
    U odgovoru na apelaciju Službe za opću upravu je navedeno da je predmetni stan Rješenjem broj 03-372-2879/93 od 20. decembra 1993. godine dodijeljen apelantu, kao ranjenom borcu Armije BiH. Nakon stupanja na snagu Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, 24. maja 2005. godine, upućen je zahtjev vlasnika stana za vraćanje stana na raspolaganje. Nakon provedenog postupka ova služba je Rješenjem broj 03-23-002623/05 od 26. augusta 2005. godine usvojila zahtjev vlasnika predmetnog stana, te naložila apelantu da se kao privremeni korisnik iseli u roku od 15 dana od dana prijema rješenja, jer imenovani ne ispunjava uvjete za alternativni smještaj prema članu 11. stav 3. tačka 5. Zakona. U daljnjem postupku Ministarstvo je odbilo apelantovu žalbu, a Kantonalni sud je odbio tužbu u upravnom sporu. Služba za opću upravu je zaključila da su neosnovani apelantovi navodi da su povrijeđena njegova ustavna prava jer je rješenje o vraćanju stana doneseno primjenom pozitivnih pravnih propisa, a u toku upravnog postupka nije bilo neophodno njegovo saslušanje jer je služba raspolagala sa činjenicama i dokazima koji su bili potrebni za donošenje odluke, a apelant je ranije davao izjave u vezi sa činjenicama koje se odnose na stan. S obzirom da su poštovani zakonski propisi prilikom provođenja upravnog postupka, Služba za opću upravu zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o povredi njegovih prava.
  • 16.
    U odgovoru na apelaciju nadležno Ministarstvo navodi da je apelant višestruki korisnik u smislu odredbi imovinskih zakona te neovisno o tome kome se predmetni stan vraća, da li vlasniku ili Općini Zenica, apelant nema pravo njegovog korištenja pa predlaže da Ustavni sud predmetnu apelaciju odbije kao neosnovanu.
  • 17.
    Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju navodi da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na poštivanje doma, zaštićeno članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije. Stan o kojem su vođeni upravni i sudski postupak jeste apelantov dom, navodi se u odgovoru na apelaciju, ali je miješanje u to njegovo pravo izvršeno primjenom zakonskih propisa slijedeći legitimne ciljeve koje država ima i proporcionalno se uplićući u to njegovo pravo. Pošto Kantonalni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na dom na koje se poziva u apelaciji, predlaže se da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

  • 18.
    U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 i 56/01) relevantne odredbe glase:

"Član 2. stav 3.

Svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju zaključeni u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine, prestaju da važe. U smislu ovog zakona, lice koje živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu smatrat će se privremenim korisnikom.

Član 11. stav 4. tačka 5.

Višestruki korisnik je, između ostalog, sadašnji korisnik koji koristi stan i koji:

Š...Ć

  • 5.
    ima člana svog porodičnog domaćinstva koji ima smještaj na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine ili u istom mjestu ili općini na teritoriji Bosne i Hercegovine gdje je živio 1991. godine.

Š...Ć

Član 13.

Nakon prestanka stanarskog prava na osnovu člana 5, kao i stanarskog prava za koje je zahtjev za povrat stana odbijen, odbačen, odnosno povučen, davalac stana na korištenje može raspolagati stanom nakon proteka roka iz člana 18.d. ovog zakona do čijeg isteka su takvi stanovi pod upravom organa nadležnog za stambene poslove.

Vraćanje stanova pod upravom nadležnog organa za stambene poslove davaocu stana na korištenje nakon proteka roka iz člana 18.d. ovog zakona, uredit će se uputstvom federalnog Ministarstva prostornog uređenja i okoliša.

Svaka dodjela stana suprotno odredbi iz stava 1. ovog člana i člana 18.d. ovog zakona je ništava.

Član 18.d. st. 1. i 5.

Stan iz člana 13. ovog zakona stavlja se pod upravu organa nadležnog za stambene poslove i koristi u svrhu privremenog korištenja do donošenja rješenja u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona po svim zahtjevima podnesenim za povrat nekretnina, odnosno do donošenja rješenja po svim zahtjevima za povrat stanova u društvenom vlasništvu podnesenim u skladu sa članom 5. ovog zakona. Po isteku ovog roka stan se u roku od šest mjeseci vraća davaocu stana na korištenje, u skladu sa članom 13. ovog zakona. Ovaj stav se primjenjuje na sve stanove, bez obzira na to da li su proglašavani napuštenim ili ne.

  • 5.
    Ukoliko privremeni korisnik u bilo kojem trenutku prestane ispunjavati uvjete za alternativni smještaj u skladu sa zakonom, nadležni organ po službenoj dužnosti donosi rješenje za prestanak privremenog korištenja i nalaže privremenom korisniku iseljenje iz stana u roku od 15 dana."
  • 19.
    U Zakonu o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova ("Službene novine Federacije BiH" broj 28/05) relevantne odredbe glase:

"Član 5.

Zahtjev za vraćanje stana na raspolaganje podnosi davalac stana na korištenje nadležnom organu za stambene poslove u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Davalac stana na korištenje može podnijeti jedan zahtjev za vraćanje svih stanova koji se nalaze na području jedne općine.

Nadležni organ iz stava 1. ovog člana donosi odluku o vraćanju stana na raspolaganje davaocu stana na korištenje u roku od 30 dana od dana prijema zahtjeva.

Stanovi se davaocu stana na korištenje vraćaju slobodni od lica i stvari."

VI. Dopustivost

  • 20.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 21.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 22.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj U-848/05 od 10. marta 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. marta 2006. godine, a apelacija je podnesena 29. aprila 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 23.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

  • 24.
    Apelant osporava Presudu Kantonalnog suda broj U-848/05 od 10. marta 2006. godine, tvrdeći da mu je u postupku okončanom osporenom presudom povrijeđeno pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na poštivanje doma

  • 25.
    Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • f)
    Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku."

Član 8. Evropske konvencije glasi:

"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

  • 2.
    Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
  • 26.
    Ustavni sud podsjeća da je svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinca od proizvoljnog miješanja vlasti u njegova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C). Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi predstavlja li sporni stan apelantov "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i predstavljaju li osporene odluke "miješanje" javnih vlasti u poštivanje apelantovog "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji se od više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu, (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).
  • 27.
    Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46. f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu s ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Također, Dom za ljudska prava je definirao domen člana 8. Evropske konvencije tako da uključuje i stanove u kojima stanuju "bespravni korisnici", ističući da pravni odnos podnosioca prijave prema stanu nije bitan prilikom određivanja može li se on smatrati apelantovim domom ili ne (vidi Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39).
  • 28.
    Ocjenjujući može li se sporni stan smatrati apelantovim "domom" u smislu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud konstatira da se apelant u sporni stan uselio 1993. godine i da je u tom stanu živio preko 12 godina kao u svom domu sa svojom porodicom, te da je imao namjeru živjeti i dalje u predmetnom stanu kao u svom porodičnom domu. Apelantov pravni status u vezi s predmetnim stanom nije bitan prilikom određivanja može li se on smatrati njegovim domom. Prema tome, iako je Rješenjem Općinskog sekretarijata broj 03-372-2879/93 od 20. decembra 1993. godine apelantu dodijeljen na korištenje predmetni stan, utvrđeno je da apelant ima svojstvo "bespravnog" odnosno "višestrukog korisnika", jer njegovi roditelji žive u porodičnoj kući u naselju Stara Nemila kod Zenice, pa u skladu sa Zakonom, apelantov navedeni status ne oduzima predmetnom stanu svojstvo "doma" u smislu Evropske konvencije. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da se predmetni stan može smatrati apelantovim "domom", u smislu člana 8. Evropske konvencije.
  • 29.
    Rješenjem Službe za opću upravu broj 03-23- 2623/00 od 26 augusta 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 12-23-335/05 od 17. novembra 2005. godine, usvojen je zahtjev vlasnika stana da mu se predmetni stan vrati na raspolaganje i naloženo je apelantu i drugima da u roku od 15 dana od dana prijema rješenja sporni stan isprazne od lica i stvari. Nakon toga, donesen je zaključak o dozvoli izvršenja kojim je odobreno izvršenje tog rješenja. Ustavni sud smatra da osporavanje apelantovog prava da nastavi da koristi sporni stan, odnosno donošenje rješenja o vraćanju predmetnog stana vlasniku na raspolaganje i zaključak o dozvoli njegovog izvršenja, predstavljaju "miješanje" u smislu člana 8. Evropske konvencije u apelantovo pravo na poštivanje doma u smislu stava 1. člana 8. Evropske konvencije. U vezi sa pitanjem je li to miješanje bilo "u skladu sa zakonom", u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da je Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova relevantan domaći zakon koji je primijenjen na konkretnu situaciju. Predmetni zakon, koji je objavljen u službenim glasilima, bez sumnje, bio je primjereno dostupan apelantu, tako da je mogao biti upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na konkretnu situaciju, a sam zakon je formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom, te je apelant mogao prema njemu da prilagodi svoje postupke. Iako apelant osporava način na koji je navedeni zakon primijenjen u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi dokaze kojima bi potvrdio činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva.
  • 30.
    Ustavni sud treba, dalje, razmotriti je li miješanje u apelantovo pravo, iako je utvrđeno da je bilo u skladu sa zakonom, predstavljalo "neophodnu mjeru u demokratskom društvu" u vezi sa jednim od ciljeva navedenim u stavu 2. člana 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dudgeon protiv Ujedinjenog Kraljevstva, serija A, broj 45, stav 43). Ustavni sud se poziva na jurisprudenciju Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu prema kojoj odredbe tzv. "imovinskih zakona" imaju za cilj "zaštitu prava i sloboda drugih" (vidi Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tač. 45-47). Analogno tome, Ustavni sud smatra da relevantne odredbe Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, koje su primijenjene u konkretnom slučaju, a koje su u bliskoj vezi i predstavljaju nadogradnju imovinskih zakona, imaju za cilj "zaštitu prava i sloboda drugih". Stoga, Ustavni sud mora razmotriti postiže li se predmetnim uplitanjem odgovarajuća ravnoteža između cilja da se zaštite prava i slobode drugih i apelantovog prava na poštivanje njegovog doma. Ovom analizom bi trebalo uzeti u obzir (a) hitnost legitimnog cilja kojem se teži, (b) teret koji je stavljen na apelanta i (c) proceduralne zaštite koje ima apelant. U postizanju ravnoteže između ovih elemenata Ustavni sud će, također, uzeti u obzir slobodu odlučivanja koju javna vlast ima u sferi socijalne politike. Ustavni sud konstatira da je postojala jaka i znatna socijalna potreba da se stanovi koji nisu vraćeni nosiocima stanarskog prava vrate nosiocima prava raspolaganja na daljnju dodjelu, kako bi se olakšalo rješavanje nagomilanih stambenih potreba.
  • 31.
    Nadalje, Ustavni sud smatra da je odredba Zakona, kojim je regulisano pitanje vraćanja stanova vlasnicima na raspolaganje i kojim se dopušta ex officio odlučivanje o statusu apelanta kao privremenog korisnika stana za koji nije podnesen zahtjev za povrat stana u posjed, mjera koja služi značajnom javnom interesu osiguravanja smještaja s ciljem rješavanja hiljada neriješenih imovinskih zahtjeva na najefikasniji mogući način. Dalje, Ustavni sud primjećuje da, iako je u konkretnom slučaju predmetni stan dat na privremeno korištenje nekom privremenom korisniku, on je, nakon okončanja implementacije imovinskih zakona u skladu sa članom 5. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, vraćen vlasniku na raspolaganje. Stoga, zbog navedene okolnosti, utvrđivanje po službenoj dužnosti da apelantu prestaje privremeno pravo korištenja predmetnog stana, i njegovo vraćanje vlasniku i dalje predstavlja zakonito miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma koje služi još jednom legitimnom cilju, a to je omogućavanje pravedne i zakonite raspodjele stambenog fonda u mirnodopskim uvjetima, u skladu s prioritetima propisanim u članu 7. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova i odredbama relevantnih općih akata vlasnika takvih stanova.
  • 32.
    U konkretnom slučaju, iako je ova pravna situacija, naročito u vezi sa odlukom nadležnih organa da apelant bude deložiran, odlučena primjenom već spomenutog Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, u ovoj situaciji su, kako je već navedeno, primijenjeni i tzv. "imovinski zakoni" kojima je reguliran povrat stanova u posjed. Ti postupci su vođeni u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku, te u konkretnom slučaju za vođenje postupka nije bilo neophodno saslušanje stranke na usmenoj raspravi, na šta apelant ukazuje u apelaciji, jer se radi o jednostavnoj upravnoj stvari, s obzirom da u službenoj evidenciji prvostepenog upravnog organa postoje podaci da je imenovani privremeni korisnik spornog stana od 1993. godine na temelju rješenja Općinskog sekretarijata. To proizlazi iz primjene člana 139. Zakona o upravnom postupku FBiH, u kojem je precizirano da ako se stanje stvari može utvrditi na osnovu službenih podataka kojim organ raspolaže, onda se o pravima stranaka u upravnom postupku može odlučivati po tzv. "skraćenom postupku", pošto nije neophodno posebno saslušanje radi zaštite prava stranaka odnosno njihovih pravnih interesa. Konačno, pošto je i žalbeni postupak vođen utvrđivanjem svih relevantnih činjenica na koje je ukazano u apelantovoj žalbi, kao i dosljednom primjenom materijalnog prava, apelantovi navodi da je po žalbenom postupku došlo do povrede njegovih prava i da je odlučivano pod pritiskom određenih pojedinaca su paušalnog karaktera i neutemeljeni.
  • 33.
    S obzirom na sve izneseno, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije došlo do povrede apelantovog prava na poštivanje njegovog doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 34.
    Ustavni sud zaključuje da, iako je u konkretnom slučaju došlo do miješanja javne vlasti u apelantovo pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, nije došlo do povrede tog apelantovog ustavnog prava, jer takvo miješanje predviđeno zakonom predstavlja neophodnu mjeru u demokratskom društvu, koja je proporcionalna ostvarenju cilja, a radi zaštite interesa drugih.
  • 35.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 36.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.