Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 72/08>
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1846/06, rješavajući apelaciju "Tržnice" a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, sutkinja

Krstan Simić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija "Tržnice" a.d. Banja Luka podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1335/04 od 31. marta 2006. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    "Tržnica" a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa Tomislav Aleksić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 22. juna 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1335/04 od 31. marta 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i učesnika u postupku, Vaskrsija Vujanovića (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 28. juna 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Okružni sud je odgovor dostavio 7. jula, a tuženi 5. jula 2006. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 6. maja 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-808/03 od 25. decembra 2003. godine obavezan je tuženi da isplati apelantu iznos od 3.110,30 KM sa kamatama i troškovima postupka, na ime zakupnine za period od 1. jula 1998. godine do 31. maja 1999. godine. Iz dokaza provedenih tokom prvostepenog postupka proizlazi da su apelant i tuženi zaključili ugovor o zakupu poslovnog prostora na gradskom građevinskom zemljištu koje se nalazi na Gradskoj tržnici u Banjoj Luci. Međutim, iako je u ugovoru naznačeno da se radi o zakupu poslovnog prostora, u ugovoru je eksplicitno ugovoreno da se tuženi obavezao da će na spornoj parceli izgraditi privremeni montažno-demontažni objekat za pružanje trgovinsko-ugostiteljskih usluga i zanatske djelatnosti, te da se ugovorena visina cijene odnosi na lokaciju za gradnju privremenog objekta.
  • 7.
    Prvostepeni sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka građevinske struke koji je utvrdio da apelant "ima trajno pravo korištenja i raspolaganja na izgrađenom građevinskom zemljištu", tj. da se sporno zemljište "prema urbanističkom planu smatra trajno izgrađenim gradskim zemljištem", na kojem apelant "ima pravo postavljanja montažno-demontažnih objekata prema urbanističkoj saglasnosti". Također, vještak je u nalazu konstatovao da je Zaključkom Općine Banja Luka broj 12/01-862/96 od 17. septembra 1996. godine utvrđeno da je izgradnja privremenih građevinskih objekata od posebnog interesa za Općinu, te da se "isto dodjeljuje Tržnici za postavljanje montažno-demontažnih objekata sve do dovođenja zemljišta konačnoj namjeni prema regulacionom planu". Vještak je također konstatovao da se sporna parcela na kojoj je tuženi postavio objekat nalazi na zemljištu koje pripada objektu Gradske tržnice "koje se smatra izgrađenim građevinskim zemljištem".
  • 8.
    Slijedom navedenog, prvostepeni sud je zaključio da se u konkretnoj pravnoj stvari ne radi niti o ugovoru o zakupu poslovnog prostora, niti o ugovoru o zakupu zemljišta, već da se radi o "specifičnom ugovoru o zakupu" na koji se mogu primijeniti isključivo odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koje regulišu materiju ugovora o zakupu, "jer je odredbama člana 268. ovog zakona propisano da se odredbe neće primjenjivati na zakupe uređene posebnim propisima, a što u konkretnom nije slučaj". Slijedom navedenog, prvostepeni sud je primjenom odredaba čl. 567. i 583. ZOO obavezao tuženog da apelantu isplati utuženi iznos zakupnine.
  • 9.
    Okružni sud je, međutim, osporenom Presudom broj Gž-1335/04 od 31. marta 2006. godine uvažio žalbu tuženog, prvostepenu presudu preinačio i odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, Okružni sud je naveo da je apelant imao pravo korištenja zemljišta koje je predmet ugovora o zakupu u smislu odredbe člana 22. Zakona o građevinskom zemljištu ("Službeni list SRBiH" br. 34/86, 1/90 i 29/90), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o zakupu između apelanta i tuženog. Stoga je Okružni sud zaključio da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe ZOO koje se odnose na ugovor o zakupu. Dalje, Okružni sud je zaključio da je ovaj ugovor, temeljem člana 10. Zakona o građevinskom zemljištu, ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo, saglasno odredbi člana 103. ZOO.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 10.
    Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je Samostalna ustanova "Tržna uprava Banja Luka" (u daljnjem tekstu: prednik apelanta) izgradila objekat "Gradska tržnica" 1955. godine, nakon čega je Općina Banja Luka osnovala apelanta i na njega "prenijela pravo korištenja i raspolaganja na navedenim nekretninama, što niko ranije nije osporavao". Apelant dalje navodi da on na ovom izgrađenom objektu pruža usluge izdavanjem poslovnog prostora za prodavnice, magacine, skladišta i sl., i za prodajna mjesta (stolove, tezge, izdavanje prostora za smještaj pokretnih objekata i sl.). Stoga, apelant smatra da proglašavanje ništavim ugovora o zakupu sa korisnicima navedenih usluga predstavlja zabranu rada i obavljanja djelatnosti za koju je apelant osnovan i registrovan kod nadležnog suda. Apelant također navodi da član 40. Zakona o građevinskom zemljištu propisuje da u času prelaska izgrađenog gradskog građevinskog zemljišta u društvenu svojinu vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade stiče trajno pravo korištenja na zemljištu pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je regulacionim planom utvrđeno da služi za redovnu upotrebu. Iz toga apelant zaključuje da je Okružni sud prvo trebao utvrditi radi li se o neizgrađenom ili izgrađenom građevinskom zemljištu, odnosno radi li se o privremenom ili trajnom pravu korištenja, pa tek onda donijeti odluku.
  • 11.
    Apelant također navodi da prema odredbi člana 39. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske ("Službene novine RS" broj 41/03) vlasnik zgrade postaje vlasnik i zemljišta pod zgradom koje služi za redovnu upotrebu. Dalje, apelant se poziva na presudu Okružnog suda u drugom predmetu koji se tiče istog pravnog pitanja, u kojoj je sud zauzeo stav da je izdavanje zemljišta u zakup isključivo u poljoprivredne svrhe propisano samo za neizgrađeno građevinsko zemljište. Međutim, u konkretnom slučaju apelant smatra da nekretnina koju je tuženi primio u zakup na osnovu ugovora s apelantom, kao dio pijace nije građevinsko zemljište "nego sredstvo ŠapelantaĆ za rad kojim on raspolaže radi ostvarenje svojih privrednih ciljeva". Stoga se, kako navodi apelant, pravni režim koji se odnosi na građevinsko zemljište Zakonom o građevinskom zemljištu ne može primijeniti na zemljište koje je predmet zakupnog odnosa s tuženim, zbog čega smatra da je zaključak Okružnog suda o ništavosti ugovora o zakupu pogrešan, kao i da je u konkretnom slučaju primjenjiv Zakon o prometu nepokretnosti. Također, apelant navodi da položaj svih zakupaca na Gradskoj tržnici mora biti isti, jer bi prihvatanjem ovakvog tumačenja zakupci bili u različitom položaju zavisno od vremena kad su zaključili ugovor o zakupu. Stoga, apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju.

b) Odgovor na apelaciju

  • 12.
    Okružni sud osporava navode iz apelacije i ističe da se taj sud rukovodio pravnim karakterom predmetnog zemljišta koje koristi tuženi, te osnove na kojoj je apelant zasnivao svoj tužbeni zahtjev. Okružni sud je u osporenoj presudi zaključio da na spornom zemljištu koje je koristio tuženi apelant ima pravo korištenja, ali da nema pravo izdavanja u zakup tog zemljišta u nepoljoprivredne svrhe, odnosno za trgovinsko-ugostiteljsku djelatnost za koju je tuženi ovo zemljište koristio. Stoga je takvo apelantovo raspolaganje bilo suprotno zakonskim odredbama, a takav ugovor je apsolutno ništav i ne proizvodi pravno dejstvo. Stoga, Okružni sud smatra da osporenom presudom nije prekršeno apelantovo pravo na imovinu.
  • 13.
    Tuženi također osporava navode iz apelacije, navodeći da je zemljište na kojem je on izgradio montažno-demontažni objekat dato apelantu na korištenje, te da je to zemljište dobio kao poklon, ali da ga zbog nacionalizacije nije mogao prevesti u zemljišnim knjigama, već da ga je preveo "samo katastarski".

V. Relevantni propisi

  • 14.
    U Zakonu o građevinskom zemljištu ("Službeni list SRBiH" br. 34/86, 1/90 i 29/90, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 21/92, 29/94, 23/98 i 5/99) relevantne odredbe glase:

"I. Opće odredbe

Član 3.

Građevinskim zemljištem, u smislu ovog zakona, smatra se:

  • 1.
    izgrađeno ili neizgrađeno zemljište u gradovima i naseljima gradskog karaktera ...

Član 4.

Na gradskom građevinskom zemljištu ne može postojati pravo svojine.

Član 6.

Općina upravlja i raspolaže gradskim građevinskim zemljištem na način i pod uvjetima predviđenim zakonom i propisima donesenim na osnovu zakona.

Član 9.

Općina može povjeriti vršenje poslova u pogledu uređenja, provođenja konkursa za dodjeljivanje na korištenje i korištenja gradskog građevinskog zemljišta organizaciji udruženog rada i drugoj samoupravnoj organizaciji i zajednici.

Općina ne može prenijeti na drugo društveno pravno lice pravo dodjeljivanja gradskog građevinskog zemljišta na korištenje.

Član 10.

Pravni poslovi o otuđenju, prenosu, opterećenju i zakupu gradskog građevinskog zemljišta zaključeni protivno ograničenjima koja su propisana ovim zakonom, ništavi su.

II. Gradsko građevinsko zemljište

Član 17.

Skupština općine može neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište dodjeljivati fizičkim i pravnim licima na korištenje radi izgradnje trajnih građevina (u daljnjem tekstu: pravo korištenja zemljišta radi građenja) ili u zakup radi izgradnje privremenih građevina.

Član 18.

Pravo korištenja zemljišta radi građenja ovlašćuje njegovog nosioca da na gradskom građevinskom zemljištu izgradi građevinu prema uvjetima određenim u odobrenju za građenje u skladu sa Zakonom o prostornom uređenju Š...Ć.

Pravo korištenja zemljišta radi građenja ne može se prenijeti, otuđiti i opteretiti, Š...Ć

II.a) Privremeno pravo korištenja zemljišta

Član 22.

Š...Ć

Nosilac privremenog prava korištenja može uz odobrenje nadležnog općinskog organa uprave da na tom zemljištu podigne privremenu građevinu za svoje potrebe.

Nosilac privremenog prava korištenja građevinskog zemljišta može i drugome ustupiti na privremeno korištenje neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište, ali samo za poljoprivrednu obradu.

  • c)
    Trajno pravo korištenja zemljišta

Član 40.

U času prelaska izgrađenog gradskog građevinskog zemljišta u društvenu svojinu vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade stiče trajno pravo korištenja na zemljištu pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je regulacionim planom ili planom parcelacije utvrđeno da služi za redovnu upotrebu zgrade.

Član 42.

Trajno pravo korištenja zemljišta može se prenijeti, otuđiti, naslijediti ili opteretiti samo zajedno sa zgradom.

Š...Ć

V. Upravljanje i raspolaganje gradskim građevinskim zemljištem

Član 57.

Kada se na građevinskom zemljištu izgradi građevina, prestaje pravo korištenja zemljišta radi građenja i stiče se trajno pravo korištenja tog zemljišta (čl. 38. do 42. ovog zakona)".

  • 15.
    U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list RBiH" broj 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03) relevantne odredbe glase:

"Član 103.

Ugovor, koji je protivan Š...Ć propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo." Š...Ć

VI. Dopustivost

  • 16.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 17.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 18.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Gž-1335/04 od 31. marta 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. maja 2006. godine, a apelacija je podnesena 22. juna 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 19.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 20.
    Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 21.
    Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • k)
    Pravo na imovinu."
    • 22.
      Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 23.
    Apelant smatra da mu je pravo na imovinu prekršeno zato što je Okružni sud odbio njegov tužbeni zahtjev da mu tuženi isplati zakupninu prema ugovoru o zakupu koji je sklopio s tuženim, zaključivši da je taj ugovor apsolutno ništav. Prilikom razmatranja je li došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prvo se mora utvrditi je li apelant titular prava koja potpadaju pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, tj. radi li se o "imovini" u smislu navedenog člana.
  • 24.
    Ustavni sud je u svojoj jurisprudenciji zauzeo stav da pojam "imovina" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne uključuje samo pokretnu i nepokretnu imovinu, već podrazumijeva i širok spektar imovinskih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Također, bivša Evropska komisija za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropska komisija) zauzela je stav da se pojam "imovina" odnosi i na sva "dodijeljena prava" koja pojedinac može ustanoviti, uključujući i dionice (vidi bivša Evropska komisija, Bramelid i Malmström protiv Švedske, aplikacije br. 8588/79 i 8589/79, Odluke i izvještaji broj 29. (1982)) i patente (vidi bivša Evropska komisija za ljudska prava, Smith Kline i French Laboratories protiv Holandije, aplikacija broj 12633/87, Odluke i izvještaji broj 66 (1990)). Također, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), "imovina" koji se štiti može biti samo postojeća imovina (vidi Evropski sud, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983, serija A, br. 70, tačka 48) ili barem ona imovina za koju apelant ima "legitimno očekivanje" da će je dobiti (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27. i Ustavni sud, Odluka broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine).
  • 25.
    U konkretnom slučaju radi se o sporu koji se tiče ugovora o zakupu gradskog građevinskog zemljišta koji je apelant kao nosilac trajnog prava korištenja na tom zemljištu sklopio sa tuženim u vrijeme važenja ranijeg Zakona o građevinskom zemljištu, a na kojem apelant temelji svoje pravo da mu tuženi plati zakupninu. Ustavni sud je sličnu situaciju razmatrao i ranije u svojoj praksi, tačnije kada je odlučivao o apelaciji koju je isti apelant podnio protiv Presude Vrhovnog suda broj Rev-155/00 na koju se u osporenim odlukama pozivaju Okružni i Osnovni sud (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/03 od 22. septembra 2004. godine).
  • 26.
    Odgovarajući na pitanje je li potraživanje zakupnine u konkretnom slučaju "imovina" koju štiti član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se isti stavovi izneseni u Odluci broj U 14/03 mogu primijeniti i u konkretnom slučaju, bez obzira na činjenicu da je apelant u konkretnom slučaju stekao trajno pravo korištenja gradskog građevinskog zemljišta. Naime, u prvostepenom postupku je utvrđeno da je apelant na spornoj parceli izgradio objekat Gradske tržnice, te da je dobio dozvolu od nadležnog općinskog organa da izgradi privremene montažno-demontažne objekte na zemljištu koje pripada tom objektu. Ustavni sud ukazuje da činjenica da je apelant, izgradnjom objekta na gradskom građevinskom zemljištu, stekao trajno pravo korištenja ne znači da se na njega i to zemljište više ne primjenjuju odredbe Zakona o građevinskom zemljištu ili da je u tom trenutku stekao pravo raspolaganja tim zemljištem suprotno navedenom zakonu. Naime, prema članu 6. navedenog zakona pravo upravljanja i raspolaganja gradskim građevinskim zemljištem imala je samo Općina, bez obzira radi li se o privremenom ili trajnom pravu korištenja tog zemljišta. Osim toga, Zakon o građevinskom zemljištu jasno reguliše u članu 40. da se u takvom slučaju primjenjuju relevantne odredbe Zakona o građevinskom zemljištu, koje dalje upućuju da se ovako stečeno trajno pravo korištenja gradskog građevinskog zemljišta odnosi samo na "redovnu upotrebu zgrade". Međutim, u smislu Zakona o građevinskom zemljištu, "redovna upotreba zgrade" ne predstavlja mogućnost daljnjeg davanja u zakup gradskog građevinskog zemljišta na kojem je zgrada izgrađena. Samo u tom smislu je apelant i dobio saglasnost Općine Banja Luka za izgradnju montažno-demontažnih objekata, ali ova saglasnost nije apelantu dala pravo da gradsko građevinsko zemljište koje je namijenjeno redovnoj upotrebi objekta Gradska tržnica dalje iznajmi trećim licima kako bi oni gradili privremene objekte umjesto apelanta.
  • 27.
    Primjenjujući odredbe Zakona o građevinskom zemljištu koji je primjenjivan u vrijeme sklapanja ugovora o zakupu, Okružni sud je utvrdio da je apelant, protivno jasnim i eksplicitnim zakonskim odredbama, ustupio tuženom gradsko građevinsko zemljište radi građenja privremenog objekta, te da je takav ugovor u skladu s članom 10. Zakona o građevinskom zemljištu i članom 103. Zakona o obligacionim odnosima ništav i ne proizvodi pravne posljedice, i to ab initio. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da se ovakav zaključak ne dovodi u pitanje ni time što se Vrhovni sud pozvao na odredbu člana 22. koja se odnosi na nosioce privremenog prava korištenja gradskog građevinskog zemljišta, zato što se odredba člana 10. Zakona o građevinskom zemljištu, kao opća zakonska odredba koja zabranjuje otuđenje, prijenos, opterećenje ili zakup gradskog građevinskog zemljišta protivno zakonskim ograničenjima, odnosi i na nosioce privremenog i na nosioce trajnog prava korištenja tog zemljišta.
  • 28.
    Apelant je, također, dostavio Ustavnom sudu Rješenje Osnovnog suda broj R-439/04 od 10. maja 2004. godine, kojim je na apelanta, u skladu sa novim Zakonom o građevinskom zemljištu RS ("Službeni glasnik RS" broj 41/03), preneseno pravo raspolaganja na nekretninama pobliže navedenim u dispozitivu tog rješenja, a među kojima se i nalazi i sporna nekretnina. Međutim, Ustavni sud smatra da pravne posljedice ovog rješenja djeluju ex tunc i ne mogu imati uticaja na situaciju prije donošenja tog rješenja, odnosno na situaciju koja je rješavana prema odredbama ranijeg zakona. Zbog toga, činjenica da je na apelanta 2004. godine preneseno pravo raspolaganja na spornom zemljištu nema uticaja na ništavost ugovora iz 1993. godine, niti može taj ugovor naknadno učiniti saglasnim ranijem zakonu. Ovo, međutim, ne znači da se apelantu onemogućava poslovanje ili da se, kako apelant navodi, zakupci dovode u neravnopravan položaj. Naprotiv, apelant je i ranije, kao nosilac prava korištenja, a i sada kao nosilac prava raspolaganja, imao mogućnost da sklapa ugovore o zakupu i druge ugovore, ali samo u skladu sa zakonom koji se u relevantno vrijeme primjenjuje. U konkretnom slučaju apelant je imao mogućnost da sam izgradi privremene objekte o čemu je dobio i saglasnost Općine Banja Luka, pa da njih izdaje u zakup. Stoga, Ustavni sud ne može prihvatiti apelantovu tvrdnju da osporena presuda predstavlja zabranu apelantu da se bavi svojom djelatnošću u skladu sa zakonom i drugim propisima.
  • 29.
    Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o "imovini" zaštićenoj članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer apelant nije mogao imati "legitimna očekivanja" iz ugovora koji je, saglasno jasnim i eksplicitnim propisima u vrijeme njegovog zaključenja, ex lege ništav, zbog čega nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na ovakav zaključak, Ustavni sud nije razmatrao ostale aspekte ovog člana.

VIII. Zaključak

  • 30.
    Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zato što potraživanje po ugovoru, koji je u vrijeme zaključenja bio ex lege ništav, ne može predstavljati "legitimno očekivanje", pa stoga ni "imovinu" zaštićenu članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 31.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 32.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.