Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 12/09
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1826/06, rješavajući apelaciju Indire Tufekčić-Sojtarić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Krstan Simić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Usvaja se apelacija Indire Tufekčić-Sojtarić.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku.

Nalaže se Općinskom sudu u Sanskom Mostu da po hitnom postupku donese novu odluku prema nalogu iz Odluke Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-1076/02 od 9. jula 2007. godine i u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Unsko-sanskom kantonu, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da Indiri Tufekčić-Sojtarić, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.350,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku.

Nalaže se Općinskom sudu u Sanskom Mostu da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Indira Tufekčić-Sojtarić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa advokat Nijaz Hadžić, podnijela je 21. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neodlučivanja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) o žalbi protiv Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tesktu: Općinski sud) broj P-185/02 od 4. novembra 2002. godine i Dopunske presude Općinskog suda broj P-182/02 od 2. juna 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda je zatraženo 24. augusta 2006. godine i 12. februara 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Od Općinskog suda je zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju 7. jula 2006. godine, a 24. augusta 2006. godine je zatražena informacija da li je apelantica uložila žalbu protiv Presude Općinskog suda broj P-185/02 od 2. juna 2006. godine.
  • 3.
    Kantonalni sud je dostavio odgovor 15. februara 2008. godine, a Općinski sud 11. jula 2006. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog i Općinskog suda dostavljeni su apelantici 28. jula 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Apelantica je pokrenula parnični postupak tužbom od 26. oktobra 1999. godine radi naknade materijalne i nematerijlne štete protiv A.K. (u daljnjem tekstu: tuženi), koja je nastala povodom saobraćajne nesreće u kojoj je učestvovala njena majka. Apelantica je u tužbi tražila da se tuženi obaveže da će joj platiti materijalnu i nematerijalnu štetu u iznosu od 13.720 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da će platiti troškove postupka.
  • 7.
    Tuženi je Općinskom sudu dostavio odgovor na tužbu 22. novembra 1999. godine.
  • 8.
    Općinski sud je održao raspravu 23. novembra 1999. godine kojoj je pristupila tužiteljica koja je ostala pri svojoj tužbi i tuženi koji je ostao pri odgovoru na tužbu i istakao da tužiteljicina majka nije umrla od posljedica saobraćajne nesreće. Sud je donio rješenje da vještak medicinske struke provede postupak vještačenja.
  • 9.
    Na raspravi održanoj 4. februara 2000. godine tuženi je dostavio potvrdu o smrti apelanticine majke, koja je uručena apelanticinom advokatu.
  • 10.
    Sud je 11. aprila 2000. godine održao raspravu kojoj su pristupile obje strane. Tužiteljica je proširila tužbu na osiguravajuće društvo DD "Una-Sana" Bihać. Tuženi se nije protivio tome. Tužiteljica je predložila da se provede vještačenje u vezi sa okolnostima da li je smrt apelanticine majke nastupila kao posljedica saobraćajne nesreće. Tuženi se protivio apelanticinom prijedlogu, ali je sud donio rješenje kojim je odredio da će se provesti vještačenje.
  • 11.
    Ročištu zakazanom za 5. juli 2000. godine nije pristupio uredno obaviješteni tuženi. Sud je donio rješenje kojim je apelantici naloženo da na ime troškova vještačenja uplati iznos od 300 KM, kao i da u roku od 15 dana dostavi sudu tri primjeka podneska kojim proširuje tužbu na DD "Una-Sana" Bihać.
  • 12.
    Vještak medicinske struke dostavio je u sudski spis svoj nalaz i mišljenje 2. augusta 2000. godine.
  • 13.
    Apelantica je 19. septembra 2000. godine sudu dostavila podnesak kojim je precizirala tužbu i tužbeni zahtjev.
  • 14.
    Općinski sud je 23. oktobra 2000. godine odgodio raspravu, jer nisu pristupili apelanticin advokat i tuženi.
  • 15.
    DD "Una-Sana" Bihać je dostavilo dopis Općinskom sudu 2. novembra 2000. godine kojim se protivi proširenju tužbe na njih.
  • 16.
    Apelantica je dopisom od 23. januara 2001. godine obavijestila Općinski sud da ostaje pri preciziranoj tužbi u odnosu na prvotuženog DD "Una-Sana" Bihać, kao i da je nakon vještačenja precizirana tužba. Apelantica je predložila da sud donese presudu.
  • 17.
    Raspravi zakazanoj za 2. mart 2001. godine nije pristupio apelanticin advokat, te je sud donio rješenje da postupak miruje od 2. marta 2001. godine.
  • 18.
    Apelantica je podnijela prijedlog da se nastavi postupak 15. juna 2001. godine.
  • 19.
    Sud je održao raspravu 11. septembra 2001. godine na kojoj je apelantica ostala pri svojim navodima iz tužbe i precizirane tužbe, te je tražila da sud obaveže tuženog i DD "Una-Sana" Bihać da joj solidarno naknade štetu. Tuženi je tražio da se apelanticin tužbeni zahtjev odbije. Općinski sud je zaključio glavnu raspravu.
  • 20.
    Općinski sud je donio Presudu broj P-389/99 od 11. septembra 2001. godine kojom je obavezao tuženog da apelantici na ime naknade štete za pretrpljene bolove zbog smrti majke isplati iznos od 450 KM sa pripadajućim zakonskim kamatama počevši od dana presuđenja do isplate; na ime troškova liječenja iznos od 30 KM sa zakonskim kamatama od dana dospjelosti, tj. od 15. juna 1998. godine do isplate; na ime tuđe njege i pomoći iznos od 196,20 KM sa pripadajućim zakonskim kamatama od dana dospjelosti, tj. od 15. juna 1998. godine do isplate, te da joj isplati troškove postupka u iznosu od 237,45 KM. Višak aplenticinog tužbenog zahtjeva je odbijen.
  • 21.
    Protiv prvostepene presude apelantica je podnijela žalbu 24. septembra 2001. godine u kojoj je predložila da sud ukine prvostepenu presudu i predmet vrati na ponovni postupak. Apelantica je Općinskom sudu dostavila odgovor na žalbu tuženog 18. oktobra 2001. godine.
  • 22.
    Općinski sud je predmet proslijedio Kantonalnom sudu 20. novembra 2001. godine.
  • 23.
    Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-956/01 od 31. maja 2002. godine, kojim je žalbe uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje, jer je prvostepena presuda nerazumljiva i ne može se ispitati.
  • 24.
    U ponovnom postupku, koji je zaveden pod brojem P-185/02, apelantica je Općinskom sudu dostavila dopis 2. jula 2002. godine kojim je označila da su ona i njen sin nužni suparničari, a kao tužene je označila osiguravajuće društvo DD "Una-Sana" Bihać i A.K. Apelantica je predložila da sud donese presudu kojom će usvojiti tužbu u cjelini, te da sud obaveže DD "Una-Sana" Bihać da nadoknadi materijalnu i nematerijalnu štetu apelantici i unuku R.Š. nastalu događajem od 15. juna 1998. godine, kako je to specificirano preciziranim tužbenim zahtjevom.
  • 25.
    Općinski sud je poslao dopis DD "Una-Sana" Bihać kojim ih je pozvao ponovo da se izjasne o tome da li žele da stupe u parnicu.
  • 26.
    Općinski sud je održao raspravu 4. novembra 2002. godine na kojoj je donio rješenje da se odbija prijedlog tužioca da se DD "Una-Sana" upusti u parnicu, jer oni to ne žele. Općinski sud je, nakon izvršenog uvida u spis, zaključio glavnu raspravu. Općinski sud je donio Presudu broj P-185/02 od 4. novembra 2002. godine kojom je obavezao tuženog da apelantici na ime naknade štete za pretrpljene bolove zbog smrti majke isplati iznos od 450 KM sa pripadajućim zakonskim kamatama počevši od dana presuđenja do isplate; na ime troškova liječenja iznos od 30 KM sa zakonskim kamatama od dana dospjelosti, tj. od 15. juna 1998. godine do isplate; na ime tuđe njege i pomoći iznos od 196,20 KM sa pripadajućim zakonskim kamatama od 11. novembra 2002. godine do isplate, te da joj isplati troškove postupka u iznosu od 451,30 KM. Tužbeni zahtjev apelanticinog sina je odbijen. Odbijena je apelanticina proširena tužba u odnosu na osiguravajuće društvo DD "Una-Sana" Bihać.
  • 27.
    Protiv prvostepene presude apelantica je podnijela žalbu 12. novembra 2002. godine sa prijedlogom da se žalba usvoji i predmet vrati istom sudu, ali sa drugim sastavom vijeća. Tuženi je podnio žalbu protiv presude 20. novembra 2002. godine.
  • 28.
    Općinski sud je dostavio spis Kantonalnom sudu 9. decembra 2002. godine, koji je dopisom od 5. novembra 2004. godine pozvao Općinski sud da od apelantice zatraži urednu punomoć za advokata kako bi zastupao njenog maloljetnog sina.
  • 29.
    Apelantica, tj. njen advokat, 24. januara 2005. godine se očitovala na traženje Kantonalnog suda u vezi sa dostavljanjem uredne punomoći, ističući da je apelantica zakonska zastupnica maloljetnog sina, te da je ona opunomoćila advokata.
  • 30.
    Kantonalni sud je opet poslao dopis Općinskom sudu 10. marta 2005. godine i 25. aprila 2005. godine, tražeći da se dostavi uredna punomoć koja nedostaje u spisu. Dopisom od 26. aprila 2005. godine Općinski sud je obavijestio Kantonalni sud da nije u mogućnosti postupiti prema uputama, jer je apelanticina adresa nepoznata i, prema saznanju suda, ona se nalazi u Njemačkoj.
  • 31.
    Kantonalni sud je 26. maja 2006. godine vratio spis Općinskom sudu i pozvao ga da dopunskom presudom odluči o odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva, jer presuda ne sadrži odluku o tom dijelu.
  • 32.
    Općinski sud je donio Dopunsku presudu broj P-185/02 od 2. juna 2006. godine kojom je odbio apelanticin višak tužbenog zahtjeva u iznosu od 9.081,80 KM.
  • 33.
    Protiv dopunske presude apelantica je podnijela žalbu 13. juna 2006. godine.
  • 34.
    Općinski sud je dostavio spis Kantonalnom sudu radi rješavanja o apelanticinoj žalbi podnesenoj protiv dopunske presude.
  • 35.
    Kantonalni sud je 21. januara 2007. godine vratio spis Općinskom sudu sa uputom da apelanticinu žalbu podnesenu protiv dopunske presude dostavi na odgovor tuženom.
  • 36.
    Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-1076/02 od 9. jula 2007. godine kojom je apelanticina žalba podnesena protiv dopunske presude usvojena, dopunska presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. Istom presudom žalba tuženog podnesena protiv Presude Općinskog suda broj P-185/02 od 4. novembra 2002. godine odbijena je kao neosnovana i prvostepena presuda je u dosuđujućem dijelu potvrđena. Apelanticina žalba u dijelu kojim je odbijen njen zahtjev za proširenje tužbe u odnosu na DD "Una-Sana" Bihać je odbijena i prvostepena presuda je u tom dijelu potvrđena. Žalba apelanticinog sina u dijelu u kojem je prvostepeni sud odbio njegov tužbeni zahtjev je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 37.
    Apelantica se žali da je u postupku pred redovnim sudovima povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Apelantica se žali na dužinu postupka koji je nepotrebno trajao više od 7 godina (u momentu podnošenja apelacije), te navodi da joj je onemogućen pristup sudu i rješavanje predmeta u razumnom roku prvenstveno od Kantonalnog suda, koji je, prema njenim navodima, "ŠbĆio dužan da nakon što je dva puta vratio predmet na ponovno odlučivanje o žalbi odluči". Apelantica traži da joj Ustavni sud dosudi naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava u iznosu od 2.000 KM.

b) Odgovor na apelaciju

  • 38.
    Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je raspravljao o predmetu na sjednicama održanim 5. novembra 2004. godine, 9. februara 2005. godine, 15. aprila 2005. godine, 17. maja 2005. godine, 22. januara 2007. godine i predmet vraćao Općinskom sudu sa preciznim uputama kako treba postupiti da bi Kantonalni sud mogao odlučiti o žalbi. Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-1076/02 9. jula 2007. godine.
  • 39.
    Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje. Općinski sud je naveo da mu je Kantonalni sud, odlučujući u postupku o žalbi, četiri puta dostavljao predmet kako bi se se pribavila punomoć i da mu je tražio da donese dopunsku presudu, što je Općinski sud uradio 2. juna 2006. godine.

V. Relevantni propisi

  • 40.
    Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 42/98), koji je bio na snazi u vrijeme donošenje osporene presude, u relevantnom dijelu glasi:

Član 177.

Tužilac može do zaključenja glavne rasprave svoju tužbu preinačiti tako da umjesto prvobitnog tuženika tuži drugo lice.

Za preinaku tužbe prema stavu 1. ovog člana potreban je pristanak lica koje treba da stupi u parnicu umjesto tuženika, a ako se tuženik već upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, potreban je i pristanak tuženika.

Lice koje stupa u parnicu umjesto tuženika mora parnicu primiti u onom stanju u kakvom se ona nalazi u trenutku kada u nju stupa.

  • 41.
    Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06):

Član 10.

Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 227.

(1) Drugostepeni sud će u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i predmet vratiti istom prvostepenom sudu radi održavanja nove glavne rasprave, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

Š...Ć

(3) Ako drugostepeni sud utvrdi da je u prvostepenom postupku kao tužilac ili tuženi učestvovalo lice koje ne može biti stranka u postupku, ili ako stranku u postupku koja je pravno lice nije zastupalo ovlašteno lice, ili ako parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik, ili ako zakonski zastupnik, odnosno opunomoćenik stranke nije imao potrebna ovlaštenja za vođenje parnice, odnosno vršenje pojedinih radnji u postupku, ako vođenje parnice, odnosno vršenje pojedinih radnji u postupku nije bilo naknadno odobreno s obzirom na prirodu povrede ukinut će prvostepenu presudu i vratiti predmet nadležnom prvostepenom sudu ili će ukinuti prvostepenu presudu i odbaciti tužbu.

VI. Dopustivost

  • 42.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 43.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 44.
    Također, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
  • 45.
    U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Dakle, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni sporazumi koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
  • 46.
    Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja da li je bilo poštivano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980; serija A broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.
  • 47.
    Apelant se poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje sadrži pravo na "suđenje u razumnom roku", zato što sudski postupak traje neprimjereno dugo. Apelantica je pokrenula postupak pred Ustavnim sudom nakon donošenja prvostepene presude, a dok je postupak bio u toku pred Ustavnim sudom, Kantonalni sud je odlučio o žalbi i donio Presudu Gž-1076/06 od 9. jula 2007. godine, kojom je apelanticina žalba djelimično usvojena i predmet ponovo vraćen na ponovni postupak. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog dužine trajanja sudskog postupka (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava, Tome Mata protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX).
  • 48.
    Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se ostvarila njegova prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju treba da budu lahko dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države jeste da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21).
  • 49.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), te člana 16. stav 1. i stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, a u vezi sa dužinom postupka.

VII. Meritum

  • 50.
    Apelantica osporava navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njeno pravo iz člana 6. Evropske konvencije.

1. Pravo na pravičan postupak u razumnom roku

  • 51.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

  • 1.
    Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
  • 52.
    Ustavni sud konstatira da je apelantica, u skladu sa važećim odredbama Zakona o parničnom postupku, Općinskom sudu podnijela tužbu radi naknade materijalne i nematerijalne štete. Prema praksi Ustavnog i Evropskog suda za ljudska prava, član 6. stav 1. Evropske konvencije se primjenjuje na postupke čiji je rezultat odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. U vezi s tim, u apelanticinom slučaju zadatak Općinskog suda jeste da utvrdi da li su tuženi, zaista, odgovorni za štetu, te koji iznos su tuženi dužni isplatiti na ime nastale štete. Dakle, parnični postupak povodom apelanticine tužbe jeste spor građanskopravne prirode u kojem se utvrđuju njena građanska prava pri čemu je apelantica zainteresirana da se konačna odluka o njenom tužbenom zahtjevu donese u razumnom roku. Stoga je u apelanticinom slučaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
  • 53.
    Dalje, Ustavni sud podsjeća da se, prema praksi Evropskog suda, razumnost trajanja postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnosioca aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).

Period koji se uzima u obzir

  • 54.
    Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelanticine tužbe pokrenut 26. oktobra 1999. godine. Postupak je vođen pred Općinskim sudom, a Kantonalni sud je u dva navrata odlučivao o žalbama protiv prvostepenih presuda. Jedan dio apelanticinog tužbenog zahtjeva je pravomoćno završen, ali u jednom dijelu žalba je uvažena, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak, koji je, prema informacijama iz spisa, još uvijek u toku. Period u kojem je pokrenut navedeni postupak ubraja se u nadležnost Ustavnog suda s obzirom na to da je započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu.

a) Složenost predmeta

  • 55.
    Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje redovni sud mora izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora.
  • 56.
    Preciziranim tužbenim zahtjevom apelantica je tražila da Općinski sud utvrdi da su tuženi dužni da solidarno, na ime naknade štete zbog saobraćajne nesreće, isplate njoj i njenom maloljetnom sinu određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
  • 57.
    U okviru navedenog trebalo je riješiti pitanje da li su tuženi odgovorni za pričinjenu štetu apelantici, te, ukoliko jesu, koliku naknadu treba da isplate. Takav spor, po prirodi, ne zahtijeva hitno postupanje. Dokazni postupak koji je sud trebalo da provede sastojao se od provođenja dokaza uvidom u dokumentaciju, vještačenja vještaka medicinske struke, te saslušanja svjedoka. Takav spor, prema mišljenju Ustavnog suda, može se okarakterizirati kao relativno složen.

b) Apelanticino ponašanje

  • 58.
    Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70).
  • 59.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je apelantica svojim ponašanjem doprinijela da se predmet ne završi u razumnom roku. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da apelanticin advokat nije pristupio ročištima 23. oktobra 2000. godine i 2. marta 2001. godine iako je bio uredno pozvan. Sud je, na prijedlog tuženog, umirovio postupak 2. marta 2001. godine, koji je na apelanticin prijedlog nastavljen. Također, apelantica je u toku postupka u dva navrata precizirala tužbeni zahtjev i tužbu. Međutim, Ustavni sud, na osnovu izloženog, zaključuje da apelanticino ponašanje nije značajno doprinijelo odugovlačenju predmetnog postupka.

c) Ponašanje suda

  • 60.
    Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Na državama ugovornicama je da svoj pravni sistem organiziraju tako da njihovi sudovi mogu ispuniti ovaj zahtjev (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. maja 1991. godine, A-206-A, str. 10. i 11, stav 19).
  • 61.
    Ustavni sud je utvrdio da je, nakon što je predmetni postupak pokrenut tužbom od 26. oktobra 1999. godine, Općinski sud 23. novembra 1999. godine održao prvo ročište kojem su pristupile parnične stranke. U toku 2000. godine sud je zakazao 5 ročišta za glavnu raspravu, od kojih samo jedno nije održano. U toku 2000. godine apelantica je proširila tužbu na osiguravajuće društvo i precizirala tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja. U januaru 2001. godine apelantica je tražila da sud donese presudu. Raspravi zakazanoj za 2. mart 2001. godine nije pristupio uredno obaviješteni apelanticin advokat, pa je postupak mirovao do apelanticinog zahtjeva za njegov nastavak, tj. do zakazane rasprave 11. septembra 2001. godine, kada je donesena prvostepena presuda broj P-389/99. Nakon podnesenih žalbi predmet je proslijeđen Kantonalnom sudu 20. novembra 2001. godine, koji je o žalbama odlučio Presudom broj Gž-956/01 od 31. maja 2002. godine. Kantonalni sud je donio odluku da se prvostepena presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu. Prvostepeni sud je u ponovnom postupku zakazao raspravu za 4. novembar 2002. godine, kada je i donio Presudu broj P-185/02. Protiv prvostepene presude obje strane su podnijele žalbu koja je proslijeđena Kantonalnom sudu na odlučivanje 9. decembra 2002. godine. Nakon nekoliko intervencija Kantonalnog suda upućenih Općinskom sudu, te donošenja Dopunske presude Općinskog suda broj 185/02 od 2. juna 2006. godine, protiv koje je apelantica podnijela žalbu, Kantonalni sud je konačno donio odluku o žalbama 9. jula 2007. godine. Dio apelanticinog tužbenog zahtjeva, koji je sud dopunskom presudom odbio, vraćen je prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
  • 62.
    Ustavni sud zapaža da je apelantica podnijela apelaciju nakon prvostepene dopunske presude od 2. juna 2006. godine, žaleći se na dužinu postupka, a da je nakon toga Kantonalni sud donio Presudu broj Gž-1076/02 od 9. jula 2007. godine, kojom je odlučio da se dio apelanticinih žalbenih navoda usvoji i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Dakle, još uvijek, prema stanju spisa, nije donesena pravomoćna odluka o apelanticinom tužbenom zahtjevu u cjelini.
  • 63.
    Ustavni sud ističe da redovni sudovi prilikom odlučivanja u postupcima moraju voditi računa o poštivanju prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju, postupak povodom apelanticine tužbe traje 9 godina. Činjenica je da je apelantica u toku postupka precizirala i mijenjala tužbu i tužbeni zahtjev, kako je već navedeno, na šta ima zakonsko pravo i mogućnost, i da je apelanticin advokat propustio doći na jedno ročište u toku parničnog postupka, zbog čega je donesena odluka da postupak miruje 3 mjeseca. Imajući u vidu postupak pred Općinskim sudom, te Dopunsku presudu broj P-185/02 od 2. juna 2006. godine, koju je Općinski sud donio na intervenciju Kantonalnog suda, i to skoro 4 godine nakon donošenja Presude broj broj P-185/02 od 4. novembra 2002. godine, kao i činjenicu da je Kantonalni sud skoro pet godina odlučivao o žalbi protiv prvostepene presude, te donio odluku kojom je jedan dio žalbenih navoda uvažio i predmet u tom dijelu opet vratio prvostepenom sudu na odlučivanje, Ustavni sud smatra da dužina postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Kompenzacija

  • 64.
    Apelantica je navela da, zbog nemogućnosti da u razumnom roku ostvari svoja prava pred redovnim sudom, trpi duševnu bol, te da traži naknadu u iznosu od 2.000 KM. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom iznosu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
  • 65.
    Prilikom odlučivanja o apelanaticinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeni princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantici bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM. Imajući u vidu da postupak povodom apelanticine tužbe koja je podnesena Općinskom sudu 26. oktobra 1999. godine još nije pravosnažno okončan, Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantici treba isplatiti na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, iznosi 1.350,00 KM. Ovaj iznos apelantici je dužan isplatiti Unsko-sanski kanton s obzirom na sjedište redovnih sudova pred kojima je trajao postupak na čiju se dužinu apelantica žali, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke.

VIII. Zaključak

  • 66.
    S obzirom na to da sudski postupak radi naknade materijalne i nematerijalne štete koji je pokrenut u oktobru 1999. godine još uvijek nije pravosnažno okončan, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno apelanaticino pravo na donošenje presude u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 67.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 68.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.