Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 12/09
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2379/06, rješavajući apelaciju Vladimira Begovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Krstan Simić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Vladimira Begovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj Gž 526/05 od 21. juna 2006. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Vladimir Begović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čajniča, koga zastupa advokat Milenko-Vojo Radović, podnio je 10. augusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj GŽ 526/05 od 21. juna 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i ŠG "Vučevica" Čajniče (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 14. augusta 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Okružni sud dostavio je odgovor na apelaciju 21. maja 2007. godine, a tuženi 4. septembra 2006. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 22. septembra 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Osnovni sud u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) donio je Presudu broj P.39/05 od 17. maja 2005. godine kojom je utvrdio da stan koji se nalazi u zgradi u Čajniču, koja je izgrađena na k.č. br. 809/01, upisanoj u posjedovni list broj 316 k.o. Čajniče, stan broj 1, čini jednu građevinsku cjelinu, u naravi dvosoban stan koji se sastoji od dnevnog boravka, spavaće sobe, kuhinje, kupatila, ostave i hodnika, ukupne površine 66,15 m", kako je predstavljeno na skici stana koju je sačinio sudski vještak građevinske struke, koja je sastavni dio presude. U stavu dva presude utvrđuje se da je apelant stekao pravo da koristi dvije prostorije, koje čine sastavni dio stana iz tačke 1. dispozitiva presude, i to sobe čija je površina 16,60 m" i sobe površine 16,60 m", ukupne površine 33,20 m". Tuženi kao zakupodavac sa apelantom kao zakupoprimcem se obavezuje da zaključi ugovor o zakupu ovih prostorija. U stavu 3. presude sud je naveo da presuda zamjenjuje ugovor o zakupu prostorija dok ugovor ne zaključe apelant i tuženi prema odredbama člana 38. stav 1. Zakona o privatizaciji državnih stanova u Republici Srpskoj. U obrazloženju svoje presude sud je naveo da je apelant pokrenuo postupak protiv tuženog radi utvrđivanja da, osim stana koji je otkupio, koristi još dvije prostorije, koje zajedno čine jednu stambenu jedinicu, te je na osnovu korištenja i drugih dviju prostorija apelant stekao pravo korištenja, pa se tuženi obavezuje da sa njim zaključi ugovor o zakupu. U odgovoru na tužbu tuženi je osporio apelantu osnov za korištenje dviju prostorija, te je tvrdio da time što ih neosnovano koristi nema pravo da ih otkupi. Tuženi je isticao da su druge dvije prostorije namijenjene za smještaj šumarskog osoblja. Sud je proveo dokazni postupak u kojem je saslušao svjedoke, apelanta kao parničnu stranku, te vještaka građevinske struke i zaključio da je apelantovom ocu dodijeljen stan od 30 m" rješenjem tuženog, te da je kasnije nosilac stanarskog prava postao apelant, koji je i otkupio stan, s tim da su koristili i druge dvije prostorije, čija je ukupna površina 36 m", ali za taj dio nikada nisu dobili odluku tuženog. U vezi s tim vještak se izjasnio da se radi o stanu koji čini jednu cjelinu i da u naravi čini dvosoban stan od 66,15 m". Svjedoci su se izjasnili da je apelantov otac dobio stan i da je koristio sve prostorije. Iz svega navedenog sud je zaključio da su apelantov otac, kao i apelant koristili dio stana za koji imaju ugovor o otkupu, ali i sporni dio stana, da ih niko u tome nije ometao, te da je vještak zaključio da se radi o jednoj stambenoj cjelini zbog čega je udovoljio tužbenom zahtjevu.
  • 6.
    Protiv navedene presude tuženi je izjavio žalbu. Okružni sud je donio Presudu broj Gž 526/05 od 21. juna 2006. godine kojom je usvojio žalbu tuženog i presudu Osnovnog suda preinačio tako da je odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju svoje presude sud je naveo da je apelant nosilac stanarskog prava na stanu od 31,96 m", koji je i otkupio u skladu sa zakonom. Sporna 33,20 m", koja apelant hoće da pripoji ostatku svog stana, namijenjena su isključivo za smještaj šumarskog osoblja, pa se, u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima, i ne smatraju stanom. Zbog toga, prema stavu drugostepenog suda, prvostepeni sud nije mogao prihvatiti navod da se radi o stanu koji koristi apelant.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 7.
    Apelant se žali da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

b) Odgovor na apelaciju

  • 8.
    Okružni sud smatra da nije povrijeđeno pravo koje apelant navodi, te ostaje pri obrazloženju datom u presudi.
  • 9.
    Tuženi smatra da je osporena odluka zakonita. On je naveo da je apelant otkupio dio stana na kojem je nosilac stanarskog prava. Tuženi, dalje, navodi da je Zakonom o privatizaciji državnih stanova propisano da nosilac stanarskog prva može otkupiti samo jedan stan. Dio stana za koji nije imao pravni osnov za korištenje apelanat nije mogao da otkupi. Osim toga, tuženi je naveo da je stan koji je apelant otkupio njegov dom.

V. Relevantni propisi

  • 10.
    U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 13/89 i 36/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/93, 22/93 i 31/99) relevantne odredbe glase:

Član 4.

Ne smatraju se stanom u smislu ovog zakona:

  • 3)
    Stanovi za vršenje službene dužnosti koji se kao namjenski utvrde samoupravnim sporazumom, odnosno općim aktom davaoca stana na korištenje (stanovi u zgradama kazneno- popravnih organizacija, u krugu vojnih kasarni i u drugim vojnim objektima, na aerodromima, u željezničkim stanicama, ložionicama i slično, stanovi za čuvare pruga, puteva, brana, vodoprivrednih objekata, za domare, nadstojnike zgrada, nadzornike zgrada, ložače i slično i stanovi u školskim zgradama, u zdravstvenim ustanovama i slično);
    • 11.
      Zakon o privatizaciji državnih stanova ("Službeni glasnik RS" br. 11/00, 18/01, 35/01 i 47/02, 65/03, 17/04, 70/04, 2/05, 67/05, 118/05, 70/06, 38/07 i 60/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 38.

Ukoliko se ugovor o otkupu ne zaključi do 30. juna 2008. godine ili u roku od godinu dana, računajući od dana završetka spora iz člana 9. stav 2. ovog zakona, zavisno od toga koji je datum kasniji, pravno lice iz člana 13. stav 1. ovog zakona (u daljnjem tekstu: zakupodavac) i nosilac stanarskog prava (u daljnjem tekstu: zakupac) dužni su u narednih 60 dana zaključiti ugovor o zakupu stana na neodređeno vrijeme, u skladu sa odredbama ovog zakona.

Član 77.

Zakon o stambenim odnosima ostaje na snazi do istjecanja rokova iz člana 38. ovog zakona.

Odredbe Zakona o stambenim odnosima koje su u suprotnosti sa Zakonom o privatizaciji državnih stanova neće se primjenjivati.

VI. Dopustivost

  • 12.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 13.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 14.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj GŽ 526/05 protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je donesena 21. juna 2006. godine, a apelacija je podnesena 10. augusta 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 15.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 16.
    Apelant osporava presudu Okružnog suda, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

  • 17.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

  • 1.
    Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom (...).
  • 18.
    Apelant se žali da je povrijeđeno njegovo pravo na suđenje, jer je Okružni sud očigledno proizvoljno ocijenio dokaze. Apelant navodi da je koristio i dvije sporne prostorije i kao član porodičnog domaćinstva svog oca i nakon što je on stekao status nosioca stanarskog prava i otkupio drugi dio stana, te da mu pripada pravo da nastavi da ih koristi u skladu sa članom 30. Zakona o stambenim odnosima.
  • 19.
    Ustavni sud podsjeća da nije nadležan da provjerava utvrđene činjenice i način na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je sam relevantni zakon neustavan, ili kada je povrijeđeno osnovno procesno pravo, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
  • 20.
    U kontekstu navedenog, Ustavni sud primjećuje da je drugostepeni sud u postupku povodom žalbe, u skladu sa članom 229. stav 1. tačka 4. Zakona o praničnom postupku, kojim je određeno da drugostepeni sud može preinačiti presudu ukoliko smatra da je činjenično stanje pravilno utvrđeno, ali da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev. Okružni sud je naveo da smatra da je osnovan žalbeni navod tuženog da je apelant, ukoliko smatra da se radi o jednoj stambenoj jedinici, trebalo da otkupi cijeli stan, u čemu nije uspio, jer raspolaže dokazom da je samo na dijelu od 31,96 m" nosilac stanarskog prava. Drugostepeni sud je prihvatio navod tuženog da dio od 33,20 m" predstavlja dio namijenjen za smještaj šumarskog osoblja, te da se taj dio, u skladu sa članom 4. stav 1. tačka 3. Zakona o stambenim odnosima, ne može smatrati stanom i koristiti za obavljanje službene dužnosti, kao što je određeno aktima tuženog. Zbog navedenog, Okružni sud je ustanovio da prvostepeni sud nije mogao donijeti odluku da se radi o stanu koji koristi apelant.
  • 21.
    Kad je riječ o apelantovim žalbenim navodima da je presuda Okružnog suda donesena na osnovu dokaza koji nisu provedeni, Ustavni sud primjećuje da je drugostepeni sud naveo da je apelant u toku rata, bez saglasnosti tuženog, pripojio dio prostorija svom stanu. Apelant osporava ove navode i ističe da to nije utvrđeno u postupku. Međutim, Ustavni sud primjećuje da to nije razlog za odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva. Ustavni sud konstatira da je Okružni sud obrazložio zašto nije prihvatio apelantov tužbeni zahtjev, te da se obrazloženje ne doima očegledno proizvoljnim i odgovara standardima člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 22.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na poštivanje doma

  • 23.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • f)
    Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

Član 8. Evropske konvencije glasi:

  • 1.
    Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
  • 2.
    Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.
  • 24.
    Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C).
  • 25.
    Da bi se utvrdilo da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi da li sporni dio stana predstavlja apelantov "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije, te da li odluka koju apelant osporava predstavlja "miješanje" javnih vlasti u poštivanje toga "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A broj 30, stav 49).
  • 26.
    Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A broj 109, stav 46.f, i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Također, Dom za ljudska prava je definirao domen člana 8. Evropske konvencije tako da uključuje i stanove u kojima stanuju "bespravni korisnici", ističući da pravni odnos podnosioca prijave sa stanom nije bitan prilikom određivanja može li se on smatrati apelantovim domom ili ne (vidi, Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine broj CH/02/12421, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39).
  • 27.
    Kad je riječ o pitanju, u konkretnom slučaju, da li se sporne prostorije za koje apelant tvrdi da su sastavni dio stana koji je otkupio mogu smatrati apelantovim "domom", Ustavni sud primjećuje da apelant nije nikada imao status nosioca stanarskog prava na spornim prostorijama, jer mu one nisu nikada dodijeljene aktom davaoca stana, odnosno tuženog, pa, prema tome, nije ni imao mogućnost da zaključi ugovor o korištenju stana na ovom dijelu. Redovni sudovi su utvrdili da je apelant nesporno koristio još dvije prostorije, ali bez ikakvog pravnog osnova.
  • 28.
    Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, "nema potrebe da podnosilac pritužbe bude i vlasnik kuće ili da je u njoj stalno prisutan da bi se ona smatrala njegovim domom, pod uvjetom da je redovno koristi" (Evropski sud za ljudska prava, Mentens i dr. protiv Turske, presuda od 28. novembra 1997. godine, aplikacija broj 23186/94, Izvještaji 1997-VIII, stav 73). Također, u predmetu Backley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Evropski sud je razmatrao primjenu člana 8. Evropske konvencije na nezakonito uspostavljene domove, pa je zaključio da je aplikantica, iako nije imala pravnog osnova, kontinuirano živjela na određenom mjestu, pri čemu "ničim nije ukazano na to da je uspostavila, ili da namjerava uspostaviti dom bilo gdje drugo" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Backley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. septembra 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, broj 16, st. 52-54). Stoga je Evropski sud za ljudska prava zaključio da se predmet odnosi na poštivanje aplikanticinog prava na poštivanje "doma" u smislu člana 8. Evropske konvencije. Primijenjeno na konkretnu situaciju, Ustavni sud zapaža da je apelant, nakon dužeg korištenja navedenih prostorija, podnio tužbu da se utvrdi da one čine jednu stambenu jedinicu, odnosno cjelinu sa stanom koji je otkupio, te da mu tuženi dopusti da zaključi ugovor o zakupu za sporne dvije prostorije. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se dio stana koji apelant koristi može smatrati apelantovim "domom", u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom na to da u njemu stanuje niz godina, bez obzira na to što nema pravni osnov za to.
  • 29.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud, dalje, treba utvrditi da li je miješanje u apelantov dom izvršeno "u skladu sa zakonom", odnosno u skladu sa članom 8. stav 2. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je osporenom presudom, primjenom člana 4. stav 1. tačka 3. Zakona o stambenim odnosima, odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da sporne prostorije čine sastavni dio stana koji je on otkupio, te da ima pravo na zaključenje ugovora o zakupu. Okružni sud je naveo da se radi o službenim prostorijama, namijenjenim za smještaj šumara, i sporne prostorije se ne mogu smatrati stanom, pa činjenica da ih apelant bespravno koristi ne daje mu pravo da te prostorije i otkupi. Osim toga, apelant je nosilac stanarskog prva na stanu od 31,96m", koji je dobio u skladu sa odlukom tuženog i koji je otkupio u skladu sa Zakonom o privatizaciji državnih stanova.
  • 30.
    Dakle, miješanje u apelantov dom je zasnovano na zakonu, jer je apelantova tužba kojom je tražio da se utvrdi da stan koji je otkupio sa druge dvije prostorije čini jednu cjelinu odbijena na osnovu odredaba člana 4. Zakona o stambenim odnosima, budući da se prostorije koje on koristi ne mogu smatrati stanom. Osim toga, Okružni sud je naveo da je apelant, ukoliko je smatrao da mu takvo pravo pripada, trebalo to da realizira prije otkupa stana na kojem je bio nosilac stanarskog prava. Ustavni sud podsjeća da je Zakon o stambenim odnosima donesen prije više od dvadeset godina, da se odredba člana 4. ovog zakona nije mijenjala, da je predmetni zakon objavljen u službenim glasilima, da su odredbe zakona dovoljno jasne i precizne u smislu određivanja šta se smatra stanom, te prava i obaveza nosioca stanarskog prava. Dalje, s obzirom na to da je apelant tražio da mu se omogući da zaključi ugovor o zakupu, a što je regulirano Zakonom o privatizaciji državnih stanova, Ustavni sud primjećuje da je i ovaj zakon stupio na snagu 2. marta 2000. godine, da je objavljen u službenom glasniku i da je njime jasno definirano koja prava pripadaju nosiocima stanarskih prava u vezi sa otkupom stanova. Osim toga, članom 38. Zakona o privatizaciji državnih stanova regulirano je da ugovor o zakupu zaključuju zakupodavac i nosilac stanarskog prava koji ne zaključi ugovor o otkupu stana. Stoga, Ustavni sud smatra da su predmetni zakoni "primjereno pristupačni", te da je apelant bio "upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet" u smislu da se prostorije koje koristi ne mogu smatrati stanom, kao i da apelant nema pravni osnov za njihovo korištenje, a da je dio stana koji je koristio po osnovu ugovora o korištenju stana otkupio u skladu sa zakonom.
  • 31.
    Dalje, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantov dom, na osnovu navedenih zakonskih odredaba, proporcionalno zakonitom cilju kojem se teži i koji je njima propisan, a to je uvođenje pravne discipline u međusobne odnose fizičkih i pravnih lica, kao i legalizacija dugogodišnjeg faktičkog odnosa koji nakon proteka određenog vremenskog roka treba da postane pravni odnos. Međutim, u konkretnom slučaju, utvrđeno je da apelant, iako koristi navedene prostorije, nije mogao da regulira svoj status na njima u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima, jer je aktima tuženog predviđeno da se dvije sporne prostorije koriste za smještaj šumara. Dalje, stupanjem na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova, zbog nereguliranog apelantovog statusa u odnosu na navedene prostorije, apelant ne može očekivati da mu se dopusti da zaključi ugovor o zakupu o čemu govori član 38. Zakona o privatizaciji državnih stanova.
  • 32.
    Stoga, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantov dom proporcionalno zakonitom cilju, što se u ovom slučaju ogleda u nemogućnosti da se apelantu dopusti da stekne određeno pravo, jer on nikada nije imao reguliran status u odnosu na sporne prostorije, a zbog činjenice da su u pitanju službene prostorije, bez obzira na to što ih koristi niz godina i da mu ovo pravo nikada nije osporeno.
  • 33.
    Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

  • 34.
    Član II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • k)
    Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

  • 35.
    Prilikom razmatranja da li je povrijeđen član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prvo se mora utvrditi da li apelant ima "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 36.
    Pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Također, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, "imovina" koja se štiti može biti samo postojeća imovina (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983, serija A br. 70, tačka 48), ili barem imovina za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995, serija A broj 332, tačka 31). U svojim ranijim odlukama Ustavni sud je zaključio da pojam "imovina" ne treba tumačiti restriktivno, nego taj pojam treba shvatiti tako "da uključuje i postojeća novčana potraživanja pojedinaca, kao i određena prava pojedinaca koja imaju ekonomsku vrijednost" (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 26/00 od 21. decembra 2001. godine).
  • 37.
    U skladu sa svojom praksom, Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Stanarsko pravo obuhvata i pravo članova porodičnog domaćinstva na stjecanje stanarskog prava nakon smrti nosioca stanarskog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 6/98 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/99), te pravo na kupovinu stana u skladu sa relevantnim propisima.
  • 38.
    Međutim, u konkretnom slučaju apelant nije imao konstituirano stanarsko pravo, niti bilo koje drugo pravo na spornim prostorijama, niti je imao bilo kakav pravni status na osnovu kojeg bi mogao steći stanarsko pravo u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima, a koji bi eventualno mogao predstavljati dio prava na korištenje stana. Ustavni sud, također, podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti, npr., nasljedstvom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/02). Stoga, u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da apelant nije imao "imovinu" koja bi ulazila u djelokrug zaštite člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da odbijanje apelantovog zahtjeva u parničnom postupku ne predstavlja lišavanje apelanta "imovine" u smislu navedenog člana.
  • 39.
    Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 40.
    Ustavni sud zaključuje da presudom Okružnog suda kojom je preinačena prvostepena presuda i odbijen apelantov tužbeni zahtjev nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 41.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 42.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.