Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 12/09
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2657/06, rješavajući apelaciju Ljeposave Mago, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Krstan Simić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Djelimično se usvaja apelacija Ljeposave Mago.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-8997/06 od 8. decembra 2006. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljeposave Mago podnesena protiv Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-8997/06 od 8. decembra 2006. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/6-372-6139/98 od 5. oktobra 2006. godine, u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici Ljeposavi Mago u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.200 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Ljeposava Mago (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke podnijela je 18. septembra 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-174/05 od 20. januara 2006. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 3. novembra 2006. godine i njome je obuhvatila i Rješenje Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava za stambena pitanja) broj 23/6-372-6139/98 od 5. oktobra 2006. godine. Zatim, apelantica je 4. januara 2007. godine podnijela dopunu apelacije, kojom je obuhvatila i Rješenje Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-8997/06 od 8. decembra 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva i Uprave za stambena pitanja zatraženo je 25. septembra 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 11. oktobra 2006. godine, Uprava za stambena pitanja 12. oktobra 2006. godine, dok Ministarstvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Kantonalnog suda i Uprave za stambena pitanja su dostavljeni apelantici 18. juna 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelantica je, kao bivša supruga Đ. M, pripadnika Jugoslovenske narodne armije (u daljnjem tekstu: JNA), 13. oktobra 1998. godine podnijela zahtjev za povrat u posjed stana koji se nalazi u ulici Hamdije Čemerlića broj 6/6 u Sarajevu.
  • 7.
    Rješenjem Uprave za stambena pitanja broj 23/6-372-P-6139/98. od 25. marta 2000. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-1763/00 od 28. septembra 2000. godine, odbijen je apelanticin zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana.
  • 8.
    Rješavajući o apelanticinoj tužbi u upravnom sporu, Kantonalni sud je donio Presudu broj U-94/01 od 27. juna 2002. godine, kojom je tužbu uvažio a osporeno i prvostepeno rješenje poništio zbog toga što je postupak, kako je naveo sud, u ovoj upravnoj stvari vođen o zahtjevu za povrat stanarskog prava, jer takav zahtjev, navodno, nije ni postavljen. Prema mišljenju suda, u predmetu postoji zahtjev za povrat stana u posjed, pa se postupak mogao voditi samo o takvom zahtjevu.
  • 9.
    Novim Rješenjem Uprave za stambena pitanja broj 23/6-372-P-6139/98. od 22. novembra 2002. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-545/03 od 23. septembra 2003. godine, ponovo je odbijen apelanticin zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana.
  • 10.
    Presudom Kantonalnog suda broj U-174/05 od 20. januara 2006. godine uvažena je apelanticina tužba protiv Ministarstva u upravnom sporu, pa je osporeno drugostepeno i prvostepeno rješenje poništeno i predmet ponovo vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.
  • 11.
    Kantonalni sud je utvrdio da je drugostepeni organ izvršio bitnu povredu upravnog postupka, jer se iz obrazloženja njegove odluke ne vidi na osnovu kojeg propisa je odlučivao prilikom rješavanja apelanticine žalbe. Nadležni drugostepeni organ nije jasno naznačio kako je primijenio odredbe o statusu izbjeglice na nosioca stanarskog prava, s obzirom da se zakonska rješenja prema starom i izmijenjenom tekstu člana 3.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 i 37/01 i 56/01; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), o tom pitanju razlikuju. Osim toga, drugostepeni organ, prema mišljenju Kantonalnog suda, nije na odgovarajući način procijenio sve žalbene razloge apelantice. Kao propust drugostepenog organa Kantonalni sud je naveo i to da upravni organi nisu utvrdili činjenicu je li predmetni stan apelanticin dom i ima li apelantica pravo povratka u taj dom u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene. Iz tih razloga je Kantonalni sud, primjenom odredbe člana 36. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima, apelanticinu tužbu uvažio, oba rješenja poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak.
  • 12.
    Nakon toga, Uprava za stambena pitanja je u ponovljenom postupku donijela Rješenje broj 23/6-372-6139/98 od 5. oktobra 2006. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-8997/06 od 8. decembra 2006. godine. Navedenim prvostepenim rješenjem odbijen je kao neosnovan apelanticin zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed.
  • 13.
    U toku postupka je utvrđeno, između ostalog, da apelantica povrat predmetnog stana u posjed traži u svojstvu bivše supruge nosioca stanarskog prava, pripadnika JNA Đ.M, koji je sa bivšom JNA zaključio ugovor o otkupu stana u skladu sa Zakonom o stambenom obezbjeđenju u JNA. Dalje, u toku postupka je utvrđeno da se apelantica, kao supruga nositelja stanarskog prava, ne može smatrati izbjeglicom u smislu odredbi člana 3.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene, s obzirom da je njen suprug 30. aprila 1991. godine bio u aktivnoj službi u JNA sve do 30. aprila 1994. godine, kada je otišao u penziju. Pored toga, nosilac stanarskog prava 30. aprila 1991. godine prema evidenciji državljana nije bio državljanin SRBiH, te se, zbog svega navedenog, i nije moglo udovoljiti njenom zahtjevu.
  • 14.
    S obzirom da je M.Đ, kako se dalje navodi, nakon 19. maja 1992. godine ostao u aktivnoj službi u oružanim snagama van teritorije BiH, tačnije u Vojsci Jugoslavije, to se u smislu člana 3.a Zakona o prestanku primjene ne može smatrati izbjeglicom, a samim tim ne može ostvariti pravo na vraćanje stana. Ministarstvo se pri tom pozvalo na Odluku Ustavnog suda broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, kojom je utvrđeno da je član 3.a Zakona o prestanku primjene u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, a time i sa Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
  • 15.
    Konačno, u obrazloženju osporenog Rješenja Ministarstva je utvrđeno da se, prema navedenim zakonskim odredbama, nosilac stanarskog prava koji je nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi kao vojno ili civilno lice u bilo kojim oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine ne smatra izbjeglicom, niti ima pravo na povrat stana, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi oblik zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacija

  • 16.
    Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), posebno sa aspekta dužine postupka, zatim pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i, konačno, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je blagovremeno podnijela zahtjev za povrat stana nad kojim je, kako navodi, bila sunosilac stanarskog prava 1. aprila 1992. godine, zajedno sa bivšim suprugom. Po izbijanju ratnih sukoba, navodi dalje apelantica, kao aktivno vojno lice tadašnje JNA, njen bivši suprug je prekomandovan u SR Jugoslaviju, gdje je rođen, dok je apelantica sa kćerkom bila raseljena u Banju Luku, gdje i danas živi u roditeljskoj kući.
  • 17.
    Apelantica navodi da je samohrana majka koja želi da se vrati u prijeratni dom. Pored povrede navedenih ustavnih prava, apelantica posebno apostrofira dužinu trajanja postupka povrata predmetnog stana, navodeći da on traje preko osam godina. Ona smatra da postupak povrata stana traje suviše dugo i da nema povjerenja u nadležne organe da se taj postupak neće i dalje produžavati, što smatra da je nedopustivo. Osim toga, apelantica smatra da je diskriminirana na osnovu spola, jer je, kako navodi, ona sunosilac stanarskog prava i ne bi trebalo da snosi konsekvence činjenice da doneseni zakonski propisi onemogućuju povrat stanarskog prava njenom bivšem suprugu.
  • 18.
    Apelantica također traži i nadoknadu troškova koje je pretrpjela u posljednjih osam godina čiju će specifikaciju, kako je u apelaciji navela, naknadno dostaviti, a koji se, kako dalje navodi, "grubo mogu postaviti u okviru iznosa od 10 do 15.000 KM.".

b) Odgovor na apelaciju

  • 19.
    U odgovoru na apelaciju Uprave za stambena pitanja se navodi da je ovaj organ, odlučujući o predmetnom zahtjevu, osigurao efikasno ostvarenje prava i pravnih interesa apelantice i da smatra da nije bilo kršenja ustavnih prava na koje se apelantica poziva. Ovaj organ navodi da je pravilno primijenio odredbe Zakona o prestanku primjene, posebno tumačenog u duhu Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
  • 20.
    U odgovoru Kantonalnog suda na apelaciju se navodi da je iz sadržaja apelacije vidljivo da se apelacija podnosi zbog toga što nadležni upravni organ nije ponovo pokrenuo postupak za rješavanje u ovoj upravnoj stvari, tj. nije postupio po presudi suda. U toj situaciji, kada je evidentno da se ne pobija odluka Kantonalnog suda, ovaj sud smatra da nije došlo do povrede prava na koje se apelantica poziva odnosno zbog kojih je apelacija podnesena.

V. Relevantni propisi

  • 21.
    U Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" broj 11/98), relevantne odredbe glase:

"Član 3.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII, osim ako se dokaže da su stanove napustili iz razloga koji su potpuno nevezani za sukob."

  • 22.
    U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 i 37/01 i 56/01), relevantne odredbe glase:

"Član 3.a

Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. ovog zakona u vezi sa stanovima koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije BiH, a koji su na raspolaganju Federalnog ministarstva odbrane, nosilac stanarskog prava ne smatra se izbjeglicom ako je 30. aprila 1991. godine bio u aktivnoj vojnoj službi u SSNO (Saveznom sekretarijatu za narodnu odbranu) - u JNA (tj. nije bio penzionisan) i nije bio državljanin Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine prema evidenciji državljana, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara ovom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.

Nosilac stanarskog prava na stan iz stava 1. ovog člana ne smatra se izbjeglicom ukoliko je poslije 14. decembra 1995. godine ostao u aktivnoj vojnoj službi u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ili ako je stekao novo stanarsko pravo van teritorije Bosne i Hercegovine."

  • 23.
    U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" broj 29/03) relevantna odredba glasi:

"Član 1.

U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 i 37/01 i 56/01) član 3.a mijenja se i glasi:

'Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona, stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo odbrane čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine'."

VI. Dopustivost

  • 24.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 25.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 26.
    Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije, a koji se ne tiču dužine postupka, prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini."

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

"1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

  • 4)
    Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu."

  • 27.
    Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome hoće li koristiti pravni lijek bez obzira na to je li riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
  • 28.
    Ustavni sud ističe da, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, sumnja da će ishod postupka biti pozitivan, ne oslobađa apelanta od obaveze da iskoristi dostupne pravne lijekove na zakonom propisan način (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Oosterwijck protiv Belgije, presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 37), a isti stav je zauzeo i Ustavni sud (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 583/05 od 15. juna 2005. godine). Osim toga, bivša Evropska komisija za ljudska prava i Evropski sud za ljudska prava dozvoljavaju izuzetak od pravila iscrpljivanja raspoloživih pravnih lijekova samo u "naročitim okolnostima", odnosno kada se može dokazati da postoji "administrativna praksa" kršenja prava i da postoji zvanična tolerancija takvih kršenja na najvišim nivoima države. Međutim, nadzorni mehanizmi Evropske konvencije vrlo su rijetko prihvatali navode o postojanju "naročitih okolnosti", a takve navode su odbijali uvijek kada su se aplikanti pozivali na to da ne poznaju pravo (vidi bivša Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 6840/74, 10 DR 5, 1977), da sumnjaju u mogućnost uspjeha u postupku (vidi bivša Evropska komisija za ljudska prava, McDonnell protiv Irske, aplikacija broj 15141/89, 64 DR 203, 1989), da su stari i bolesni (vidi bivša Evropska komisija za ljudska prava, B. protiv Belgije, aplikacija broj 16301/90, 68 DR 290, 1991), i sl.
  • 29.
    U konkretnom slučaju apelantica, prema vlastitom priznanju, nije podnijela tužbu u upravnom sporu protiv Rješenja Ministarstva broj 27/02-23-8997/06 od 8. decembra 2006. godine, na šta je, prema pouci o pravnom lijeku osporenog rješenja Ministarstva imala pravo. To je i sama potvrdila dopunom apelacije od 4. juna 2008. godine. Osim toga, Ustavni sud je od Kantonalnog suda dobio Obavijest broj 009-0-R-08-000205 od 30. maja 2008. godine, u kojoj se navodi da, zaključno sa 27. majom 2008. godine, apelantica nije podnijela tužbu u upravnom sporu protiv Rješenja Ministarstva broj 27/02-23-8997/06 od 8. decembra 2006. godine. Dakle, nedvojbeno je utvrđeno da apelantica protiv Ministarstva nije podnijela tužbu u upravnom sporu radi poništenja konačnog upravnog rješenja, a koja, u skladu sa praksom Ustavnog suda, predstavlja djelotvoran pravni lijek. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se, u odnosu na navode o povredi navedenih prava, ne može razmatrati.
  • 30.
    Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 31.
    Dalje, apelantica se žali na povredu prava na donošenje odluke u "razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na ovaj navod, Ustavni sud podsjeća da, u skladu s članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema konačne odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
  • 32.
    Ustavni sud ukazuje da se, u kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/0). Ustavni sud ističe da, u skladu s članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najviši nivo ljudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu s članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
  • 33.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) i člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VI. Meritum

  • 34.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:Š...Ć

  • e)
    pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Pravo na pravično suđenje - suđenje u razumnom roku

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

a) Relevantni principi

  • 35.
    Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
  • 36.
    Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

b) Period koji se uzima u obzir

  • 37.
    Ustavni sud zapaža da je zahtjev za povrat spornog stana podnesen 13. oktobra 1998. godine. Dalje, posljednja odluka koju je apelantica dostavila Ustavnom sudu je Rješenje koje je donijelo Ministarstvo, broj 27/02-23-8997/06 od 8. decembra 2006. godine. Apelantica je, nakon toga, posebnim dopisom upućenim Ustavnom sudu, izričito navela da nije pokretala tužbu u upravnom sporu protiv ovog rješenja jer se bojala da bi, kako je navela, novi postupak mogao trajati daljnjih osam godina. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je vrijeme koje se uzima u obzir pri utvrđivanju da li povrijeđeno pravo na pravičan postupak s obzirom na "razuman rok", do donošenja posljednje odluke u postupku, trajao preko osam godina..
    • c)
      Analiza razumnosti dužine postupka
  • 38.
    U konkretnom slučaju se radi o postupku u kojem je odlučivano o povratu apelantici u posjed spornog stana, u kojem je trebalo utvrditi ispunjava li apelantica prema važećim pozitivnim zakonskim normama uvjete za povrat stana u posjed. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud smatra da se ne radi o složenom već o jednostavnom predmetu.
  • 39.
    Ustavni sud zapaža da su upravni i sudski organi u postupku koji je trajao više od osam godina donosili odluke o apelanticinom zahtjevu za povrat stana u posjed, te da, i pored toga, posljednja odluka, iako je konačna u upravnom postupku, nije i odluka donesena prema posljednjem djelotvornom pravnom lijeku, odnosno tužbi u upravnom sporu. U izjašnjenju na navode apelacije Službe za stambene poslove se navodi da je ovaj organ, odlučujući o predmetnom zahtjevu, osigurao efikasno ostvarenje prava i pravnih interesa apelantice i da smatra da nije bilo kršenja ustavnih prava na koje se apelantica poziva. Ministarstvo nije ni dostavilo odgovor na apelaciju.
  • 40.
    Također, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud najprije, u prvom upravnom sporu o apelanticinoj tužbi, ukinuo Rješenje Ministarstva broj 27/02-23-1763/00 od 28. septembra 2000. godine, a zatim, u drugom upravnom sporu, i Rješenje Ministarstva broj 27/02-23-545/03 od 23. septembra 2003. godine. U oba upravna spora Kantonalni sud je apelanticine tužbe uvažio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak. Ovakvo postupanje Kantonalnog suda ne može se pravdati adekvatnom primjenom pravnih propisa, pogotovo što je u pogledu pitanja tzv. "vojnih stanova" već postojala izgrađena praksa i stavovi redovnih sudova, a sam član 3.a Zakona o prestanku primjene regulisao je ovo pitanje. Ovakvo postupanje, koje je dovelo do ponavljanja upravnog postupka u dva navrata i, prema tome, produženja ukupnog trajanja cjelokupnog postupka, može se staviti na teret isključivo upravnim i sudskim organima. Ustavni sud posebno ne može prihvatiti kao valjana postupanja slučajeve kada su upravni organi i sudovi kod odlučivanja o žalbama protiv pobijanih odluka predmet vraćali nižestepenim tijelima, odnosno prvostepenom upravnom organu na ponovan postupak, umjesto da su donosili meritorne odluke, za šta su, prema relevantnim zakonskim odredbama, imali ovlasti.
  • 41.
    Dalje, Ustavni sud zapaža da se dužina postupka ne može pripisati apelantici, jer nije koristila bilo kakve metode koje bi mogle dovesti do odugovlačenja postupka. Naime, apelantica je blagovremeno podnijela zahtjev za povrat stana, bila lično angažirana oko predmeta i u više navrata je urgirala donošenje rješenja. Dakle, apelantica je koristila pravna sredstva koja su joj bila na raspolaganju u okviru Zakona o upravnom postupku da bi u što kraćem roku došla do odluke. Ustavni sud u apelanticinom ponašanju ne nalazi bilo kakve elemente koji bi ukazivali da je na bilo koji način doprinijela sveukupnoj dužini konkretnog postupka.
  • 42.
    Cijeneći sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u stavu 28. ove odluke, uključujući složenost predmeta, odnosno ukupnu dužinu postupka u trajanju preko osam godina, kao i ponašanje nadležnih upravnih i sudskih organa i apelantice, Ustavni sud smatra da sveukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje kompenzacije

  • 43.
    Apelantica je tražila naknadu troškova koje je pretrpjela u posljednjih osam godina koliko se vodi postupak, zbog kršenja ustavnih prava koje je navela u apelaciji u iznosu od, kako je navela, 10 do 15.000 KM. Međutim, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na apelanticin zahtjev, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, ali ne i materijalne štete, zapravo u konkretnom slučaju troškova spora i sl. koje apelantica očigledno ima u vidu. Ustavni sud, međutim, podsjeća da se za razliku od postupaka pred redovnim sudovima ovdje radi o simboličnim iznosima u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine).
  • 44.
    U skladu sa navedenom odlukom Ustavnog suda i usvojenom stavu prema kojem apelantima u Bosni i Hercegovini kao naknadu na ime nematerijalne štete treba isplatiti iznos od približno 150 KM za svaku godinu za koju su nadležni upravni i sudski organi odgađali da se donese odluka, Ustavni sud je u konkretnom slučaju odredio da se apelantici isplati iznos od 1.200 KM, dakle, po 150 KM za svaku godinu odgađanja da se donese odluka. Ovaj iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od 60 dana od dana donošenja ove odluke.

VIII. Zaključak

  • 45.
    Ustavni sud smatra da sveukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku", kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u slučaju kada drugostepeni upravni organ i sud u upravnom sporu poništavaju osporene akte i predmet vraćaju upravnom organu na ponovni postupak, umjesto da primjenom relevantnih procesnih odredaba donesu odluku o meritumu spora.
  • 46.
    Na osnovu člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 47.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.