Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 12/09
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3077/08, rješavajući apelaciju Amira Kasumića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Krstan Simić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Amira Kasumića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-08-000 413 od 17. septembra 2008. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-Kv-08-000236 od 5. septembra 2008. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Amir Kasumić (u daljnjem tekstu: apelant), trenutno u pritvoru u KPZ Sarajevo, kojeg zastupa Senad Bilić, advokat iz Sarajeva, podnio je 30. septembra 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-08-000 413 od 17. septembra 2008. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-Kv-08-000236 od 5. septembra 2008. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio da apelant odmah bude pušten na slobodu do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i od učesnika u postupku, Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), zatraženo je 8. oktobra 2008. godine, a od Kantonalnog suda 31. oktobra 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je dostavio odgovor 9. oktobra 2008. godine, Kantonalni sud 6. novembra 2008. godine, a Tužilaštvo 10. oktobra 2008. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 31. oktobra 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Tužilaštvo je optužnicom broj KT-2204/07 od 3. jula 2008. godine optužilo, između ostalih, apelanta za krivično djelo zločinačka organizacija iz člana 342. stav 2. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi sa krivičnim djelom iznude iz člana 295. stav 2. KZFBiH, u vezi sa članom 28. KZFBiH. Ova optužnica je protiv apelanta i drugih optuženih potvrđena 4. jula 2008. godine. Kantonalni sud je Rješenjem broj 009-0-KPP-08-000 002 od 10. januara 2008. godine odredio pritvor apelantu zbog razloga predviđenih u članu 146. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), a zatim je nekoliko puta rješenjima suda pritvor produžavan. Osporenim rješenjem Kantonalnog suda broj 009-Kv-08-000236 od 5. septembra 2008. godine pritvor je ponovo produžen apelantu, kao i ostalim optuženim: Muhamedu Ali Gašiju, Azizu Gašiju, Mirsi Krasnićiju, Enginu Prohi, Muharemu Čauševiću i Edinu Hoti (u daljnjem tekstu: ostali optuženi).
  • 7.
    U obrazloženju prvostepenog rješenja Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da je apelantu i svim ostalim optuženim opravdano produženje pritvora, u smislu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, zbog sigurnosti građana i imovine. Naime, Kantonalni sud je ukazao na brojnost krivičnopravnih radnji za koje optužnica tereti optužene, te na način i okolnosti pod kojima su djela izvršena (oštećenje tuđe stvari, iznude, ozbiljne prijetnje koje su upućene većem broju lica da će napasti život i tijelo tih lica, prisiljavanje drugih da nešto učine ili ne učine na štetu svoje imovine, upornost u vršenju krivičnih djela, ugrožena sigurnost oštećenih koji strahuju za sebe i svoje porodice), što kao posljedicu ima strah kod oštećenih i drugih zbog ovakvog djelovanja grupe. Također, Kantonalni sud je naročito naglasio da se apelantu i ostalim optuženima na teret stavlja, između ostalog, izvršenje krivičnog djela zločinačka organizacija iz člana 342. stav 3. KZFBiH za koje se, po zakonu, može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, kao i da je mjera pritvora po ovom osnovu "objektivizirana dokazima koje je ponudilo Tužilaštvo".
  • 8.
    Vrhovni sud je osporenim Rješenjem broj 070-0-Kž-08-000 413 od 17. septembra 2008. godine odbio žalbu apelanta i još dvojice optuženih protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju ove odluke Vrhovni sud je, u odnosu na apelanta, istakao da i dalje postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, što potvrđuje i činjenica da je protiv apelanta i ostalih optuženih optužnica potvrđena u skladu sa zakonom, pa je žalbene navode iznesene u odnosu na to pitanje odbio. Dalje, Vrhovni sud je ispitao i apelantove žalbene navode koji se tiču posebnih razloga zbog kojih može biti određena mjera pritvora, pa je i te navîde odbio kao neosnovane. Vrhovni sud je istakao da iz izreke optužnice, a naročito iz njenog obrazloženja, odnosno rezultata provedene istrage i stanja u spisu proizlazi da je, zbog načina učinjenja krivičnih djela koja se optuženima stavljaju na teret, kao i iz prouzrokovanih posljedica, produženje pritvora u odnosu na sve optužene neophodno zbog sigurnosti građana usljed razloga koje je Kantonalni sud naveo u prvostepenom rješenju. Naročito, Vrhovni sud je ocijenio da je apelantu i ostalim optuženima na teret stavljeno da su kao pripadnici zločinačke organizacije planirali da učine više krivičnih djela s ciljem stjecanja protivpravne imovinske koristi, među kojima su iznude, zelenaštvo, nasilničko ponašanje, prevara, ugrožavanje sigurnosti i dr.
  • 9.
    Također, Vrhovni sud je ukazao da se u optužnici tvrdi da su pojedina krivična djela u okviru te zločinačke organizacije učinjena primjenom ili prijetnjom sile, odnosno vatrenim oružjem. Zbog svega toga, Vrhovni sud smatra da je prvostepeni sud imao dovoljno osnova da donese odluku o produženju pritvora, naročito s obzirom na ozbiljne posljedice krivičnih djela koja se apelantu i ostalim optuženima stavljaju na teret, zbog čega postoji bojazan da bi njihovim puštanjem na slobodu u ovoj fazi postupka bila dovedena u pitanje sigurnost građana, a, prije svega, oštećenih i članova njihovih porodica.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 10.
    Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na ličnu slobodu iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. U obrazloženju navoda u vezi sa članom 5. stav 3. Evropske konvencije, apelant navodi da su obrazloženja osporenih rješenja paušalna i da pored objektivnog uvjeta, visine zaprijećene kazne, ne postoji i subjektivni uvjet prema kojem je pritvor produžen a to je opasnost po sigurnost i imovinu građana. Zbog toga, apelant smatra da mu je pritvor po ovom osnovu nezakonito produžen. Apelant smatra da je postojanje osnovane sumnje obrazloženo samo time da je optužnica potvrđena, a da razlozi koji bi opravdali primjenu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH nisu navedeni, osim što se poziva na to da je apelantu na teret stavljeno krivično djelo zločinačka organizacija i što su pobrojane radnje izvršenja za koje se apelant tereti. Apelant smatra da je, prema standardima Evropske konvencije, pritvor moguće produžiti na osnovu opasnosti po građane i imovinu, odnosno radi zaštite javnog reda i mira samo u određenim i "tačno i jasno nabrojanim slučajevima". Apelant smatra da zaštita javnog reda, ustvari, predstavlja zaštitu optuženog od "linča sredine u kojoj su živjeli ili porodica oštećenih", te da se pod tim ne misli na zaštitu oštećenih od optuženih.
  • 11.
    Također, apelant navodi da nakon proteka roka od devet mjeseci od hapšenja apelanta i ostalih optuženih "ni javnost više nije toliko uznemirena, niti su porodice oštećenih u bilo kakvoj opasnosti". Dalje, apelant ističe da "ŠnĆakon proteka toliko vremena, svaka organizacija, pa i zločinačka, ako je zaista ikad i postojala, propala bi ", kao i ono što je predstavljala, te stoga ne bi bilo razloga za uznemirenje građana u smislu Evropske konvencije.
  • 12.
    U obrazloženju navoda o kršenju prava iz člana 3. Evropske konvencije, apelant ističe da je on teški bolesnik, da je prošle godine bio podvrgnut operaciji srca, te da zbog svog zdravstvenog stanja "nije u situaciji da može podnositi teret pritvora" i da mu je potrebna stalna liječnička njega i briga. Osim toga, apelant navodi da je bio i žrtva obračuna uz upotrebu vatrenog oružja, te da mu je zbog toga bio ugrađen fiksator u predjelu nožnog zgloba, da ne može samostalno hodati bez upotrebe štaka, da ne može o sebi voditi svakodnevnu brigu, te da mu to ne omogućava "niti ustanova u kojoj izdržava mjeru pritvora". Apelant smatra da je, zbog produženja pritvora uprkos ovakvom zdravstvenom stanju, izložen nečovječnom postupanju, jer njegovo zdravstveno stanje nije nijednom ozbiljno razmotrilo sudsko vijeć" prilikom odlučivanja o produženju pritvora, niti je traženo mišljenje vještaka ili liječnika ustanove u kojoj se apelant nalazi u pritvoru.

b) Odgovor na apelaciju

  • 13.
    Vrhovni sud je osporio navode iz apelacije, ističući da je pritvor produžen odlukom Kantonalnog, a ne Vrhovnog suda, te da je taj sud odlučivao o žalbi protiv prvostepenog rješenja i da je apelantovu žalbu odbio. Dalje, Vrhovni sud navodi da je netačan navod iz apelacije da se osporenim rješenjem prejudicira apelantova krivica za navedeno krivično djelo, jer se u rješenju navodi eksplicitno da je apelantu "prema potvrđenoj optužnici Š...Ć stavljeno na teret" činjenje krivičnog djela zločinačka organizacija u vezi sa krivičnim djelom iznude. Također, nesporna je zakonska obaveza da je, kako je naveo Vrhovni sud, potvrđivanje optužnice moguće samo ako postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Vrhovni sud je istakao da je prihvatio razloge i obrazloženja iz prvostepenog rješenja o tome da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio navedena krivična djela, kao i obrazloženja koja se tiču posebnih razloga za produženje pritvora, imajući u vidu prirodu i težinu počinjenih djela, a naročito krivičnog djela zločinačke organizacije povezanog s drugim djelima, te vrijeme koje je dosad apelant proveo u pritvoru.
  • 14.
    Kantonalni sud je osporio navode iz apelacije, navodeći da je postupak za produženje pritvora proveden u skladu sa zakonskim odredbama, te da je donošenju osporenog rješenja prethodila javna sjednica kojoj su prisustvovali optuženi i njihovi branioci. Tom prilikom optuženi i branioci su, kako navodi Kantonalni sud, imali priliku da se neposredno izjasne o prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora. Također, Kantonalni sud smatra da je osporena odluka jasno obrazložena i da u cijelosti ispunjava zahtjeve člana 5. Evropske konvencije, što je svojom odlukom potvrdio i Vrhovni sud. Kantonalni sud predlaže da se apelacija kao neosnovana odbije u cijelosti.
  • 15.
    Tužilaštvo je, nakon iscrpnog razmatranja pitanja da li može biti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom, osporilo navode iz apelacije, navodeći da je sud mjeru pritvora nekoliko puta ispitao, te da je sud, s obzirom na težinu izvršenih krivičnih djela, složenost predmeta, brojnost osumnjičenih lica i vrijeme trajanja pritvora, zaključio da je produženje pritvora opravdano. Također, Tužilaštvo navodi da apelantovo zdravstveno stanje ne može biti samo po sebi razlog za prestanak mjere pritvora, jer i "ŠbĆolesna lica mogu biti u pritvoru, ukoliko učine krivična djela i ukoliko su društveno opasna". Tužilaštvo smatra da je potvrđivanjem optužnice "dokazana apelantova društvena opasnost " i neophodnost da boravi u pritvoru, a apelant ima mogućnost da koristi punu medicinsku njegu u skladu sa svojim potrebama kako u KZP Sarajevo, gdje se nalazi, tako i u KCU "Koševo". Tužilaštvo navodi da je tokom istrage apelant imao fiksator na nozi, ali da se na posljednjem pretresu pred sudom pojavio bez fiksatora, što ukazuje na poboljšanje njegovog stanja nakon ranjavanja.

V. Relevantni propisi

  • 16.
    U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07) relevantne odredbe glase:

Član 145.

(1) Pritvor se može odrediti samo pod uvjetima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se optuženik nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć postupati posebno hitno.

(3) Tokom cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik odmah pustiti na slobodu.

Član 146.

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

Š...Ć d) ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a uslijed načina počinjenja ili posljedica krivičnog djela određivanje pritvora neophodno je za sigurnost građana ili imovine.Š...Ć

VI. Dopustivost

  • 17.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 18.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 19.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-08-000413 od 17. septembra 2008. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 23. septembra 2008. godine, a apelacija je podnesena 30. septembra 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 20.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 21.
    Apelant osporava navedena rješenja, tvrdeći da su njima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije, te pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
  • 22.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • b)
    Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.Š...Ć
  • d)
    Pravo na ličnu slobodu i sigurnost. Š...Ć

a) Pravo iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije

  • 23.
    Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
  • 1.
    Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

Š...Ć c. Zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode povodom privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne; Š...Ć

  • 3.
    Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju. Š...Ć
  • 24.
    Apelant smatra da je osporenim odlukama prekršeno njegovo pravo iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije zato što, kako navodi, sudovi nisu konkretizirali razloge zbog kojih smatraju da je apelantov pritvor neophodan zbog "sigurnosti građana i imovine", kako to nalažu standardi Evropske konvencije.
  • 25.
    Ustavni sud u svojoj jurisprudenciji je ukazao da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne, zakonom predviđene kriterije. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63).
  • 26.
    Također, Evropski sud je zaključio da je pri odlučivanju o opravdanosti određivanja ili produženja pritvora protiv osumnjičenog ili optuženog težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret svakako relevantan element za odlučivanje zbog čega Evropski sud prihvata da ozbiljnost optužbi i težina zaprijećene kazne predstavljaju inicijalni rizik koji nadležni organi mogu opravdano uzeti u obzir. Međutim, Evropski sud je, istovremeno, naglasio da ozbiljnost i težina optužbi ne mogu biti argument koji, sam po sebi, može opravdati produženje pritvora (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81), već da je neophodno u takvim slučajevima utvrditi i da li postoje drugi razlozi koji takvu odluku opravdavaju. Kada su takvi razlozi "relevantni" i "dovoljni", onda se mora utvrditi i da li su nadležne vlasti pokazale "naročitu revnost" u vođenju postupka (idem., stav 77). Također, Evropski sud je istakao i da produženje pritvora može biti opravdano u datom slučaju samo ako postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da postoji opravdan javni interes koji, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad pravom na poštivanje slobode pojedinca (idem., stav 84).
  • 27.
    U konkretnom slučaju apelant ističe da su sudovi u osporenim rješenjima utvrdili da i dalje postoji "osnovana sumnja" kao neophodan uvjet za produženje pritvora, ali da to nisu detaljno obrazložili, već su se samo oslonili na to da je potvrđena optužnica, te da su sudovi već "izvukli zaključak" o tome da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret i da je "pritvor postao kazna umjesto mjere osiguranja". U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant nije dao bilo kakve suštinske argumente koji bi doveli u pitanje kontinuirano postojanje "osnovane sumnje" kao uvjeta bez kojeg pritvor ne može biti produžen. Osim toga, Vrhovni sud je razmotrio ove apelantove navode, pa je zaključio da je nesporno da "osnovana sumnja" protiv apelanta i dalje postoji, zato što je optužnica potvrđena, što je moguće samo ako, uz druge uvjete, postoji i osnovana sumnja da je optuženi počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Također, Vrhovni sud je istakao da je u osporenom rješenju Kantonalnog suda navedeno upravo "da i nadalje postoji osnovana sumnja na strani svih optuženih u počinjenje navedenih krivičnih djela", te da se takva formulacija nikako ne može smatrati prejudiciranjem krivice apelanta i ostalih optuženih. S obzirom na ovakvo obrazloženje osporenog rješenja, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u tom pravcu neosnovani. Ustavni sud, također, zapaža da je, osim što je potvrđena optužnica, otpočeo i pretres protiv apelanta i ostalih optuženih, što i dalje potvrđuje postojanje "osnovane sumnje" kao neizbježnog uvjeta za određivanje ili produžavanje pritvora, ali i vođenje krivičnog postupka protiv apelanta i ostalih optuženih općenito. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o tome da sudovi nisu obrazložili postojanje "osnovane sumnje" neosnovani.
  • 28.
    Apelant, također, osporava da su postojali drugi relevantni razlozi da mu bude produžen pritvor nakon podnošenja optužnice, odnosno navodi da sud u osporenoj odluci o produženju pritvora nije konkretizirao i objektivizirao razloge zbog kojih smatra da bi puštanjem apelanta na slobodu bila dovedena u pitanje sigurnost građana, prije svega oštećenih i članova njihovih porodica.
  • 29.
    U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ističe, prije svega, da krivično djelo "zločinačka organizacija" iz člana 342. KZFBiH, koje se stavlja na teret apelantu i ostalim optuženima, predstavlja organizirani kriminal koji je danas jedan od najopasnijih vidova kriminaliteta kako na međunarodnom, tako i na nivou pojedinačnih država. Učestvovanje više lica u vršenju krivičnih djela i pojava kriminalnih kolektiviteta s različitim stepenom organiziranosti, svakako, predstavlja posebnu opasnost po društvo, pa stoga zahtijeva vrlo ozbiljan i metodičan pristup nadležnih vlasti u suprotstavljanju ovom vidu kriminaliteta. Suočene sa takvim zadatkom, nadležne vlasti moraju voditi računa o vrlo izraženoj društvenoj potrebi da se odlučno i efikasno suprotstave organiziranom kriminalu, te da zaštite sigurnost građana i imovine, što je opći (javni) interes. Ipak, bez obzira na važnost suprotstavljanja organiziranom kriminalu i eventualne teškoće na koje nailaze, nadležne vlasti ne smiju zanemariti potrebu da zaštite ljudska prava optuženih za ovakva krivična djela. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje da je u takvom slučaju neophodno uspostaviti ravnotežu imeđu potreba javnog interesa i prava optuženih, što je u slučaju pritvora moguće pažljivim analiziranjem razloga za određivanje ili produženje pritvora i njihovom konkretizacijom, koliko god je to moguće.
  • 30.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da takva analiza razloga za produženje pritvora apelantu nije izostala. Naime, Ustavni sud zapaža da su sudovi u osporenim rješenjima razmotrili razloge iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, pa su naročito ocijenili da se apelantu i ostalim optuženim na teret stavlja, između ostalog, da su pripadnici zločinačke organizacije, te da su u tom svojstvu planirali i izvršili više krivičnih djela koja uključuju iznude, zelenaštvo, nasilničko ponašanje, prevare, ugrožavanje sigurnosti drugih i druga krivična djela. Također, sudovi su uzeli u obzir i da se apelantu i ostalim otpuženim na teret stavlja i to da su krivična djela učinili uz prijetnje ili primjenu sile, odnosno vatrenog oružja, te da je, zbog svega toga, ozbiljno dovedena u pitanje sigurnost oštećenih. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o tome da se pod zaštitom "javnog reda i mira", u smislu Evropske konvencije, smatra samo "zaštita optuženog od odmazde oštećenih ili drugih lica u sredini u kojoj žive", a ne i zaštita oštećenih ili drugih građana, kao i navodi o tome da "javnost više nije toliko uznemirena". Naprotiv, Ustavni sud ističe da "javni interes" nije samo vođenje postupka protiv apelanta i ostalih optuženih već i preduzimanje svih neophodnih mjera koje će javnosti pokazati ozbiljnost mjera koje se pri suprotstavljanju organiziranom kriminalu preduzimaju s obzirom na ozbiljnost krivičnih djela i na njihove posljedice, ali i preduzimanje mjera koje predstavljaju ispunjavanje pozitivne obaveze države prema Evropskoj konvenciji - da zaštiti prava svih lica pod njenom jurisdikcijom ne samo od nezakonitog djelovanja državnih vlasti već i pojedinaca. Dakle, sigurnost oštećenih i građana općenito jeste bitan faktor koji se u slučaju suprotstavljanja organiziranom kriminalu mora uzeti u obzir, a Ustavni sud smatra da su u osporenim odlukama o tome dati relevantni i dovoljni razlozi. Također, Ustavni sud smatra da nadležni sud pokazuje dovoljnu revnost u vođenju postupka kako to traže standardi Evropske konvencije (vidi stav 23. ove odluke), jer je od inicijalnog lišavanja apelanta slobode 10. januara 2008. godine do potvrđivanja optužnice 4. jula 2008. godine prošlo šest mjeseci, nakon čega je otpočelo i suđenje, tako da se sveukupno trajanje pritvora u ovom vrlo ozbiljnom i kompleksnom krivičnom predmetu ne može smatrati neopravdano dugim.
  • 31.
    Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je osporenim rješenjima jasno i na zadovoljavajući način obrazloženo zbog čega sudovi smatraju da postoje "naročite okolnosti" koje ukazuju da postoji javni interes koji opravdava produženje pritvora u konkretnom slučaju, kao i da sudovi postupaju dovoljno revnosno u vođenju postupka, te da, stoga, nije prekršeno apelantovo pravo iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

b) Pravo iz člana 3. Evropske konvencije

  • 32.
    Apelant je naveo da se žali i na pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
  • 33.
    Član 3. Evropske konvencije glasi:

Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.

  • 34.
    Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda, član 3. Evropske konvencije razmatra i u vezi sa licima lišenim slobode, a pri ocjeni da li se u konkretnom slučaju radi o nehumanom ili ponižavajućem tretmanu u obzir se uzimaju sve okolnosti slučaja, uključujući i posebne uvjete, oštrinu mjere, trajanje i cilj kojem se teži, kao i efekti na lice o kojem se radi, kao i pitanje da li je tom licu osiguran minimum mogućnosti kontakata sa drugim licima. Ustavni sud zapaža da apelant svoje navode o kršenju ovog prava zasniva na činjenici da je srčani bolesnik, te da je prije hapšenja bio ranjen u nekom obračunu vatrenim oružjem, koji nije povezan sa hapšenjem u konkretnom slučaju, zbog čega je imao fiksator na nozi.
  • 35.
    U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj činjenica da je zatvaranje nekoga inkompatibilno s njegovim zdravstvenim stanjem nije dovoljna da bi to lice bilo pušteno na slobodu, zato što utjecaj lišavanja slobode nekog lica na njegovo zdravlje nije ključno pitanje, već eventualno odsustvo odgovarajuće medicinske njege u vrijeme trajanja lišavanja slobode (vidi, bivša Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Savezne Republike Njemačke, aplikacija broj 9610/81, 6 EHRR 110 (1983)). Naime, medicinska njega mora biti pružena bilo na mjestu gdje se lice nalazi u pritvoru, bilo na drugom odgovarajućem mjestu. Međutim, apelant ne nudi bilo kakve argumente i dokaze iz kojih bi se moglo vidjeti da su mu nadležni organi uskratili mogućnost da dobije neophodnu medicinsku njegu unutar pritvorske jedinice ili u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi. Također, nema ništa što ukazuje na to da je apelantovo zdravstveno stanje na bilo koji način moguće dovesti u vezu s njegovim hapšenjem ili boravkom u pritvoru, niti sam apelant na to ukazuje.
  • 36.
    Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 37.
    Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije ako su sudovi zaključili da je, uslijed načina počinjenja ili posljedica krivičnih djela koja se apelantu stavljaju na teret, produženje pritvora neophodno za sigurnost građana ili imovine, a takav zaključak je opravdan konkretnim i valjanim razlozima koji se tiču postojanja javnog interesa za djelotvorno suprotstavljanje organiziranom kriminalu.
  • 38.
    Također, nema kršenja prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije kad nema dokaza da je apelantu u pritvoru uskraćena mogućnost odgovarajuće medicinske njege.
  • 39.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 40.
    S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati podnosiočev prijedlog zahtjeva za donošenje privremene mjere.
  • 41.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.