Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 20/09
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2249/06, rješavajući apelaciju Svetislava Đekića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05 i 64/08), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Krstan Simić, sudija

Usvaja se apelacija Svetislava Đekića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku.

Nalaže se Vladi Republike Srpske, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da Svetislavu Đekiću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.350,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Svetislav Đekić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donje Jošavke, Općina Čelinac, podnio je 24. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1659/98. U toku postupka pred Ustavnim sudom predmetni postupak je okončan Presudom Osnovnog suda broj P-1659/98 od 24. marta 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-GŽ-08-000928 od 27. maja 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 29. novembra 2006. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Osnovni sud je 29. decembra 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju, a 6. novembra 2008. godine je dostavio predmetni spis na uvid.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju Osnovnog suda dostavljen je apelantu 12. novembra 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda, kao i činjenice koje su utvrđene uvidom u spis Osnovnog suda mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Apelant je 30. juna 1998. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv Stanislava Brankovića i Saše Tešić (u daljnjem tekstu: tuženi) radi povrata kupoprodajne cijene putničkog automobila. Osnovni sud je u predmetnom postupku održao sljedeća ročišta: 19. novembra i 23. decembra 1998. godine, 5. februara, 10. marta, 4. maja, 2. juna, 8. i 27. jula, 4. oktobra, 9. novembra i 27. decembra 1999. godine, te 15. decembra 2005. godine, 1. februara i 2. marta 2006. godine, zatim, 6. marta, 16. maja, 17. jula, 24. oktobra i 17. decembra 2007. godine i 11. februara 2008. godine. Apelant i njegov opunomoćenik nisu prisustvovali ročištima zakazanim za 23. decembar 1998. godine, 27. decembar 1999. godine i 15. decembar 2005. godine, a prvotuženi nije prisustvovao nijednom ročištu iako je u više navrata bio uredno obaviješten o održavanju ročišta. Drugotuženi je bio prisutan ročištima održanim 5. februara, 4. oktobra, 9. novembra 1999. godine i 1. februara i 2. marta 2006. godine iako je u većini slučajeva bio uredno obavještavan o svakom zakazanom ročištu.
  • 7.
    Na posljednjem ročištu Osnovni sud je konačno donio Presudu broj P-1659/98 od 24. marta 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-GŽ-08-000928 od 27. maja 2008. godine, kojom je usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao tužene da solidarno isplate apelantu iznos od 15.000 KM sa kamatom na ime povrata kupoprodajne cijene, kako je zahtijevano u tužbi.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 8.
    Apelant je naveo da je, zbog dugotrajnog postupka, koji je pokrenut 30. juna 1998. godine, povrijeđeno njegovo pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

b) Odgovor na apelaciju

  • 9.
    U najvećem dijelu odgovora Osnovni sud je iznio razloge zbog kojih je odgađao ročišta, navodeći pri tome da je većinu ročišta zakazanih u 1998. i 1999. godini odgodio zbog toga što je dostavljanje prvotuženom bilo neuredno, ili zato što dostavljanje nije bilo iskazano. Ročište zakazano za 15. decembar 2005. godine je odgođeno zbog otkaza punomoći apelantovog opunomoćenika. Dalje je navedeno da je ročište zakazano za 1. februar 2006. godine odgođeno zbog toga što je dostavljanje prvotuženom bilo neuredno, a ročište zakazano za 2. mart 2006. godine je odgođeno na prijedlog apelanta i njegovog opunomoćenika. Osnovni sud se nije izjasnio o eventualnoj povredi apelantovih prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

V. Relevantni propisi

  • 10.
    Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94)

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03)

Član 10.

Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost

  • 11.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 12.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 13.
    U konkretnom slučaju apelant se obratio apelacijom Ustavnom sudu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je, u vrijeme trajanja postupka pred Ustavnim sudom, okončan Presudom Osnovnog suda broj P-1659/98 od 24. marta 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-GŽ-08-000928 od 27. maja 2008. godine. Iako je apelacija podnesena prije nego što je predmetni postupak okončan, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, apelacija je dopustiva, jer Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 14.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 15.
    Apelant tvrdi da mu je, zbog nerazumno dugog trajanja postupka povodom njegove tužbe, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VII.1. Pravo na pravično suđenje u razumnom roku

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom Š...Ć.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku Š...Ć.

VII.1.a) Relevantni principi

  • 16.
    Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Na državama ugovornicama je da svoj pravni sistem organiziraju tako da njihovi sudovi mogu ispuniti ovaj zahtjev (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. maja 1991. godine, serija A broj 206-A, str. 10. i 11, stav 19). Ustavni sud naglašava da svako nepotrebno odugovlačenje praktično lišava pojedinca njegovih prava, čime se dovode u pitanje efikasnost pravnog sistema i pravna sigurnost pojedinca.
  • 17.
    Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
  • 18.
    Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).

VII.1.b) Period koji se uzima u obzir

  • 19.
    Predmetni postupak pokrenut je povodom apelantove tužbe 30. juna 1998. godine, a pravosnažno je okončan Presudom Okružnog suda broj 011-0-GŽ-08-000928 od 27. maja 2008. godine. Ustavni sud je nadležan ratione temporis ispitivati razumnost dužine trajanja cijelog postupka s obzirom na činjenicu da je postupak započet nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Postupak povodom apelantove tužbe, koji je predmet ispitivanja, do donošenja odluke Okružnog suda trajao je 9 godina i 11 mjeseci.

VII.1.c) Složenost predmeta

  • 20.
    Složenost predmeta se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje redovni sudovi moraju izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku radi povrata kupoprodajne cijene putničkog automobila koji nema nikakve specifičnosti zbog kojih bi se zaključilo da je bio složen.

VII.1.d) Ponašanje strana u postupku

Apelantovo ponašanje

  • 21.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je apelant doprinio dužini trajanja predmetnog postupka. U vezi s tim, Ustavni sud je utvrdio da apelant i njegov opunomoćenik nisu prisustvovali ročištima zakazanim za 23. decembar 1998. godine i 27. decembar 1999. godine iako su uredno obaviješteni o zakazanim ročištima. Međutim, navedena ročišta sud nije odgodio zbog apelantovog neprisustvovanja ročištima, već zbog neiskazanog dostavljanja prvotuženom. Ročište zakazano za 15. decembar 2005. godine je odgođeno za 1. februar 2006. godine zbog otkaza punomoći apelantovog opunomoćenika. Ročište zakazano za 2. mart 2006. godine, na prijedlog apelantovog opunomoćenika, odgođeno je na neodređeno vrijeme, tako da je sljedeće ročište održano 6. marta 2007. godine. Ustavni sud zapaža da, iako je apelant doprinio dužini predmetnog postupka, njegov doprinos nije bio takvog obima i karaktera da je mogao značajno utjecati na cjelokupnu dužinu postupka. Ovo posebno zbog toga što ročišta kojima nije pristupio nisu odgođena isključivo zbog njegovog nedolaska, nego i zato što odgađanje koje je apelant tražio nije podrazumijevalo da sljedeće ročište treba biti zakazano tek za godinu dana.

Ponašanje suda

  • 22.
    U odnosu na ponašanje suda, Ustavni sud je utvrdio da je Osnovni sud, u periodu od juna 1998. godine do marta 2008. godine, održao dvadeset ročišta i tek na dvadesetom ročištu je donio presudu koju je potvrdio Okružni sud. Većina od navedenih ročišta u periodu od podnošenja tužbe do ročišta održanog 27. decembra 1999. godine su bila odgođena zbog neiskazanog dostavljanja, odnosno neurednog dostavljanja tuženim. Također, Ustavni sud primjećuje da Osnovni sud u periodu od 27. decembra 1999. godine do 15. decembra 2005. godine nije zakazivao i održavao ročišta u predmetnom postupku. Od narednih osam održanih ročišta jedno je odgođeno zbog otkazivanja punomoći apelantovog opunomoćenika, tri ročišta su odgođena zbog neurednog dostavljanja poziva prvotuženom, dva ročišta su odgođena na prijedlog parničnih stranaka zbog mogućnosti mirnog rješavanja spora, odnosno poravnanja, jedno ročište je odgođeno zbog odsutnosti predmetnog sudije, a jedno ročište je odgođeno na apelantov prijedlog.
  • 23.
    Na osnovu navedenog, Ustavni sud konstatira da je prvostepeni sud u predmetnom postupku, generalno gledajući, aktivno zakazivao veliki broj ročišta u periodu od podnošenja apelantove tužbe do 27. decembra 1999. godine, kao i u periodu od 15. decembra 2005. godine do donošenja prvostepene presude 24. marta 2008. godine. Međutim, rezultat tih ročišta nije bilo donošenje prvostepene presude u razumnom vremenskom roku. Iz toga proizlazi da prvostepeni sud u konkretnom slučaju nije postupao u skladu sa odredbom člana 10. ZPP prema kojoj je bio dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, kao i da pri tome onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju stranama u postupku. Također, Ustavni sud zaključuje da Osnovni sud, u periodu od 27. decembra 1999. godine do 15. decembra 2005. godine, nije zakazao niti jedno ročište u predmetnom postupku. Na osnovu navedenog, Ustavni sud ne može zaključiti da je Osnovni sud preduzimao pravovremene mjere s ciljem okončanja predmetnog postupka, koji je trajao duže od 9 godina. U odnosu na Okružni sud, Ustavni sud je ustanovio da je navedeni sud svoju odluku donio u razumnom vremenskom roku, uzimajući u obzir momenat podnošenja žalbe i dostavljanja spisa tom sudu na odluku o žalbi.
  • 24.
    Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.
  • 25.
    Ocjenjujući sve navedeno, uključujući ukupnu dužinu postupka od punih 9 godina, kao i ponašanje Osnovnog i Okružnog suda i apelantovo ponašanje, Ustavni sud smatra da dužina postupka nije zadovoljila zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VII.1.e) Pitanje naknade nematerijalne štete

  • 26.
    Apelant je zatražio da mu se naknadi nematerijalna šteta zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
  • 27.
    Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300 KM. Imajući u vidu činjenicu da je postupak povodom apelantove tužbe trajao, do donošenja odluke Ustavnog suda, 9 godina i 11 mjeseci, apelantu se određuje naknada u visini od 1.350 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

VIII. Zaključak

  • 28.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se ukupno trajanje parničnog postupka (više od 9 godina) radi povrata kupoprodajne cijene putničkog automobila može, gotovo potpuno, staviti na teret ponašanju nadležnog redovnog suda, te kada taj sud nije dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.
  • 29.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 30.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.