Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 20/08
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2326/06, rješavajući apelaciju Nenada Kapora, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05 i 64/08), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Krstan Simić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Usvaja se apelacija Nenada Kapora.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku.

Nalaže se Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu da bez daljnjeg odgađanja donese odluku u predmetu broj 092-0-P-06-000-549, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu da u roku od 30 dana od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Nenad Kapor (u daljnjem tekstu: apelant) iz Milića je podnio 2. augusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog toga što Okružni sud u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) nije donio odluku u razumnom roku u predmetu broj 014-0-GŽ-06-000 045 od 14. juna 2006. godine. Apelant je 25. aprila 2007. godine dopunio apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) zatraženo je 2. marta 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Osnovni sud je 16. marta 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Okružni sud 23. marta 2007. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Osnovnog i Okružnog suda dostavljen je apelantu 3. novembra 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda, utvrđenih uvidom u spis Okružnog suda, mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Apelant navodi da je bio zaposlenik AD "Boksit" Milići (u daljnjem tekstu: tuženi) do 15. oktobra 2002. godine i da je radio na poslovima tehničkog rukovodioca kopa kada mu je Rješenjem o otkazu Ugovora o radu broj I-A-1-2020/02 od 14. augusta 2002. godine radni odnos prestao zbog smanjenog obima proizvodnje i organizacionih tehnoloških promjena u proizvodnji.
  • 7.
    Apelant je 15. oktobra 2002. godine podnio tužbu Osnovnom sudu radi poništenja Rješenja tuženog o otkazu Ugovora o radu broj I-A-1-2020/02 od 14. augusta 2002. godine i radi naknade primanja iz radnog odnosa. Apelant traži da mu se isplati naknada na ime izgubljene plaće za period od 1. jula 2002. godine do 31. decembra 2004. godine u iznosu od 39.408,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama za svaki pojedinačni dug od 15. augusta 2002. godine do 15. u mjesecu za prethodni mjesec do 31. decembra 2004. godine u iznosu od 7.908,70 KM. Također, apelant traži da mu se isplate i plaće ubuduće, do povratka na posao, sa zakonskim zateznim kamatama, kao i naknada na ime regresa i toplog obroka za navedeni period sa zakonskim zateznim kamatama.
  • 8.
    U predmetnom postupku Osnovni sud je održao ukupno četiri ročišta, i to: 17. maja 2005. godine, 1. juna 2005. godine, 22. jula 2005. godine i 2. septembra 2005. godine. Tuženi je pristupio samo ročištu održanom 2. septembra 2005. godine iako je uredno bio obavještavan o svakom zakazanom ročištu.
  • 9.
    Apelant je 26. novembra 2005. godine i 1. jula 2005. godine predsjedniku Osnovnog suda podnio prigovor na rad Suda zbog odugovlačenja postupka.
  • 10.
    Osnovni sud je Presudom broj Rs-238/04 od 25. novembra 2005. godine poništio kao nezakonito Rješenje tuženog o otkazu Ugovora o radu apelanta broj I-A-1-2020/02 od 14. augusta 2002. godine i obavezao ga da apelanta vrati na posao i rasporedi na poslove koje je obavljao prije datog otkaza ili na druge poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi. Isto tako, sud je obavezao tuženog da apelantu isplati naknadu na ime izgubljenih plaća za period od 1. jula 2002. do 31. decembra 2004. godine u iznosu od 39.408,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama za svaki pojedinačan dug u iznosu od 7.908,70 KM, kao i plaće ubuduće, sve do povratka na posao, naknadu na ime regresa za 2002. godinu u iznosu od 627,00 KM, za 2003. godinu u iznosu od 804,00 KM i za 2004. godinu u iznosu od 1.917,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama.
  • 11.
    Protiv prvostepene presude apelant je 23. decembra 2005. godine podnio žalbu Okružnom sudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.
  • 12.
    Okružni sud je 14. juna 2006. godine Rješenjem broj 014-0-GŽ-06-000 045 usvojio žalbu, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
  • 13.
    Osnovni sud je 20. marta 2007. godine Presudom broj 092-0-P-06-000-549 u cijelosti odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev.
  • 14.
    Apelant je 2. aprila 2007. godine podnio žalbu Okružnom sudu. Postupak povodom žalbe još traje.
  • 15.
    U međuvremenu, apelant se u više navrata obraćao Ombudsmanima Republike Srpske za zaštitu svojih prava, koji su 2. jula 2007. godine, 22. augusta 2007. godine preporučivali Okružnom sudu da donese odluku u predmetnom sporu s obzirom na to da se radi o radnom sporu koji prema Zakonu o parničnom postupku ima prioritet pri rješavanju. Također, apelant je u više navrata podnosio pisane urgencije Okružnom sudu radi okončanja predmetnog spora.
  • 16.
    Uvidom u predmetni spis Okružnog suda Ustavni sud je utvrdio da do oktobra 2008. godine, kada je izvršen uvid, Okružni sud nije donio odluku o apelantovoj žalbi.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 17.
    Apelant je naveo da je, zbog dugotrajnog postupka, koji je pokrenut 15. oktobra 2002. godine i očigledne opstrukcije pravosudnog organa, povrijeđeno njegovo pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

b) Odgovor na apelaciju

  • 18.
    U najvećem dijelu odgovora Osnovni sud je iznio hronološki redoslijed radnji koje je preduzeo u postupku povodom apelantove tužbe. Smatra da ovaj sud nije povrijedio apelantova prava i da su nastojali da ispoštuju rokove s obzirom na to da se radi o radnom sporu.
  • 19.
    U svom odgovoru Okružni sud navodi da su apelantovi navodi neosnovani i predlaže da Ustavni sud, u skladu sa svojim ovlaštenjima, odbaci apelaciju zbog toga što nisu ispunjeni uvjeti iz člana 16. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ili, ukoliko Ustavni sud ustanovi da je apelacija dopustiva, da je odbije kao neosnovanu zbog toga što smatra da osporenom odlukom Okružnog suda nisu povrijeđena apelantova prava iz Evropske konvencije.

V. Relevantni propisi

  • 20.
    Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94)

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

  • 21.
    Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03)

Član 10.

Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost

  • 22.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 23.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 24.
    Apelant se obratio Ustavnom sudu zbog činjenice da parnični postupak povodom njegove tužbe nerazumno dugo traje, odnosno da u njegovom slučaju nije donesena odluka u "razumnom roku", u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je u konkretnom slučaju, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija, u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 25.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 26.
    Apelant je naveo da je, zbog nerazumno dugog trajanja postupka povodom njegove tužbe, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom Š...Ć.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku Š...Ć.

Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije

  • 27.
    U konkretnom slučaju se radi o zahtjevu da se apelantu u razumnom roku omogući da ostvari svoja prava iz radnog odnosa. Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
  • 28.
    Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
  • 29.
    Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta na kojima se radi nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
  • 30.
    Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).

Period koji se uzima u obzir

  • 31.
    Ustavni sud zapaža da je apelant pokrenuo postupak radi poništavanja rješenja o otkazu ugovora o radu i radi naknade primanja iz radnog odnosa 15. oktobra 2002. godine i da do danas nije završen. Prema tome, period u kojem je pokrenut navedeni postupak ubraja se u nadležnost Ustavnog suda s obzirom na činjenicu da je započet nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Dakle, postupak (do donošenja ove odluke) traje više od 6 godina.
  • 32.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je u konkretnom postupku došlo do kršenja prava na postupak u razumnom roku, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).

a) Složenost predmeta

  • 33.
    Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje redovni sudovi moraju izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora.
  • 34.
    Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se utvrđuje da li apelantu pripadaju prava iz radnog odnosa u skladu sa relevantnim zakonskim propisima. Ustavni sud primjećuje da se apelantov slučaj ne može opisati kao složen kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja. Naprotiv, Ustavni sud smatra da je u pitanju jednostavan predmet i da pitanje njegove složenosti, odnosno jednostavnosti, nije odlučujuće da se ne donese konačna meritorna odluka u periodu više od 6 godina.

b) Apelantovo ponašanje

  • 35.
    Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, No.11541/85, 12. april 1989. godine, O.I. 70).
  • 36.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se dužina postupka ne može pripisati apelantu, jer nije koristio bilo kakve metode koje bi mogle dovesti do odugovlačenja postupka. Naime, apelant je aktivno učestvovao u toku postupku pred redovnim sudovima, koristeći sva zakonom raspoloživa pravna sredstva kako bi se utvrdila osnovanost njegovog zahtjeva i okončao postupak. Dakle, apelant je koristio pravna sredstva s ciljem ostvarivanja svojih prava, u okviru Zakona o parničnom postupku, da bi u što kraćem roku dobio konačnu meritornu odluku. Ustavni sud ne nalazi u apelantovom ponašanju bilo kakve elemente koji bi ukazivali na to da je na bilo koji način doprinio sveukupnoj dužini konkretnog upravnog postupka.

c) Ponašanje javnih vlasti

  • 37.
    Apelant je 15. oktobra 2002. godine podnio tužbu Osnovnom sudu radi poništavanja rješenja o otkazu ugovora o radu i radi naknade primanja iz radnog odnosa. Osnovni sud je nakon četiri godine donio prvobitnu Presudu broj Rs-238/04, tj. 25. novembra 2005. godine, kojom je djelimično usvojio njegov tužbeni zahtjev. U periodu od oktobra 2002. godine do novembra 2005. godine Osnovni sud je održao pet ročišta i tek na petom ročištu je donio navedenu presudu protiv koje su i apelant i tuženi podnijeli žalbe. Okružni sud je 14. juna 2006. godine usvojio žalbe parničnih stanaka, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Dakle, drugostepeni sud nije meritorno odlučivao, jer je predmet vraćen na ponovni postupak. Ovaj sud, i nakon proteka roka od četiri godine od podnošenja tužbe, nije koristio mogućnosti date Zakonom o parničnom postupku, upravnom sporu da na osnovu upotpunjenog postupka, na osnovu utvrđenih činjenica, mogu poništiti osporeno rješenje i sami riješiti spor u meritumu pri tome vodeći računa da se radi o radnim sporovima, koji, prema odredbama navedenog zakona, treba da imaju prioritet pri rješavanju. Osnovni sud je dalje, postupajući u ponovnom postupku 20. marta 2007. godine, odbio u cijelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev zbog čega je on podnio žalbu Okružnom sudu 2. aprila 2007. godine, pa postupak povodom apelantove žalbe još traje. Ustavni sud zapaža da ovako dugo odgađanje da se donese presuda u postupku rješavanja povodom apelantove tužbe ni Osnovni, ni Okružni sud u svom odgovoru ni na koji način nisu obrazložili.
  • 38.
    Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje redovnih sudova, te da se period odlučivanja u upravnom sporu o apelantovom tužbenom zahtjevu ne može smatrati "razumnim" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da se ovako neprimjereno dugo trajanje postupka može u cijelosti staviti na teret nadležnim sudovima koji su odlučivali u upravnom sporu s obzirom na to da činjenice koje treba da se utvrde u postupku povodom apelantovog zahtjeva nikako ne mogu da se svrstaju u složene, čije bi utvrđivanje zahtijevalo duže vrijeme i neke posebne pravne postupke za provođenje dokaza.
  • 39.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se poziva na svoj stav iznesen u Odluci broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 10/01) koji u relevantnom dijelu glasi: "Ukoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina a da ne iznese bilo kakvo opravdanje, dolazi do kršenja apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njenih prava putem suda u razumnom rokuŠ...Ć." S obzirom na to da postupak u ovom predmetu još uvijek nije završen, a započeo je u oktobru 2002. godine, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje meritorne odluke u razumnom roku.
  • 40.
    Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.
  • 41.
    Ocjenjujući sve navedeno, uključujući ukupnu dužinu postupka od punih 6 godina, kao i ponašanje Osnovnog i Okružnog suda i apelantovo ponašanje, Ustavni sud smatra da dužina postupka nije zadovoljila zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je prekršeno pravo na "suđenje u razumnom roku" kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 42.
    S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati i eventualno kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 43.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se sveukupno trajanje parničnog postupka (6 godina) radi utvrđivanja prava iz radnog odnosa može, u potpunosti, staviti na teret ponašanju nadležnog redovnog suda, te kada taj sud nije dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.
  • 44.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 45.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.