Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 20/09
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3263/06, rješavajući apelaciju Natron Maglaj d.d., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Krstan Simić, sudija

Usvaja se apelacija Natron Maglaj d.d.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-001910 od 3. novembra 2006. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Zenici koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Zenici da u roku od 90 od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Natron Maglaj d.d. (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 7. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-001910 od 3. novembra 2006. godine. Apelant je 1. septembra 2008. godine dopunio apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda i učesnika u postupku S. S. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 11. decembra 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud je 28. decembra 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju, dok je tužiteljica odgovor na apelaciju dostavila 4. januara 2007. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i tužiteljice su 27. augusta 2008. godine dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Tužiteljica je do 21. maja 2001. godine bila u radnom odnosu kod apelanta. Zbog uskraćivanja prava na isplatu otpremnine po članu 143. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o radu FBiH) tužiteljica je 27. juna 2005. godine podnijela tužbu protiv apelanta. U tužbi je navela da joj je Rješenjem apelanta broj R-664/01 od 21. maja 2001. godine prestao radni odnos kod tuženog 5. maja 2000. godine, uz pravo na otpremninu, i da se tuženi apelant istim rješenjem obavezao da sa tužiteljicom zaključi ugovor o načinu, visini, uvjetima i roku isplate otpremnine u skladu sa članom 143. Zakona o radu FBiH. Kako je prošao razuman rok u kojem je trebalo zaključiti navedeni ugovor, a tuženi apelant ga sa tužiteljicom nije zaključio, tužiteljica je protiv apelanta pokrenula parnični postupak zbog isplate otpremnine.
  • 7.
    Presudom Općinskog suda u Zavidovićima-Odjeljenje u Maglaju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-445/05 od 7. juna 2006. godine odbijen je tužiteljicin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženi apelant obaveže da joj na ime otpremnine isplati iznos od 1.139,59 KM, sa zakonskom zateznom kamatom.
  • 8.
    Općinski sud je utvrdio da je među strankama nesporno utvrđeno da je tužiteljici, u skladu sa članom 143. stav 1. Zakona o radu FBiH, prestao radni odnos 5. maja 2000. godine apelantovim Rješenjem broj R-664/01 od 21. maja 2001. godine, uz pravo na otpremninu, i da se tuženi apelant istim rješenjem obavezao sa tužiteljicom zaključiti ugovor o načinu, visini, uvjetima i roku isplate otpremnine u skladu sa članom 143. Zakona o radu FBiH. Pošto je također predviđeno da će taj ugovor biti zaključen u skladu sa zakonskim propisima i finansijskim mogućnostima poslodavca (apelanta), to se ima smatrati da je tuženi tim rješenjem priznao dug u smislu člana 387. Zakona o obligacionim odnosima. Sud je zauzeo stanovište da je, u konkretnom slučaju, dovoljno i samo priznanje osnova, a ne i visine dugovanja, pogotovo zbog toga što je visina otpremnine prema članu 143. Zakona o radu odrediva kategorija, utvrđena kao proizvod koeficijenta koji je određen u skladu sa godinama staža osiguranja radnika i prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije na dan stupanja na snagu Zakona o radu FBiH, a koji objavljuje Federalni zavod za statistiku. Nadalje, članom 391. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisano je da poslije prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok zastare. Stavom 6. istog člana propisano je da zastara počinje teći iznova poslije prekida, a navršava se kada protekne onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta. S obzirom da je Rješenje tuženog apelanta broj R 664/01, kojim je priznao dug (otpremninu), doneseno 21. maja 2001. godine, zastara je iznova počela teći 22. maja 2001. godine. Od tog datuma protekao je rok od tri godine koji je propisan Zakonom o radu, a koji je završen 23. maja 2004. godine, i u okviru kojeg je tužiteljica mogla potraživati otpremninu. Pošto to tužiteljica nije učinila u zakonom predviđenom roku, prvostepeni sud je tužiteljicin tužbeni zahtjev odbio.
  • 9.
    Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-001910 od 3. novembra 2006. godine tužiteljicina žalba je uvažena a prvostepena presuda preinačena, tako da je tuženi apelant dužan isplatiti tužiteljici na ime otpremnine iznos od 1.139,59 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe 27. juna 2005. godine do isplate, kao i naknaditi troškove postupka u iznosu od 720,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.
  • 10.
    Na temelju izloženih činjenica za koje je utvrđeno da su nesporne među strankama, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je nastupila zastara potraživanja tužiteljicinog novčanog potraživanja. Kantonalni sud je naveo da je pogrešan zaključak da za apelanta rok zastare počinje teći od 22. maja 2001. godine, samom činjenicom da je priznao dug-otpremninu 21. maja 2001. godine. Naime, iz Rješenja o prestanku tužiteljicinog radnog odnosa broj R-664/01 od 21. maja 2001. godine i iz samog spisa proizlazi da je tužena strana priznala pravo na otpremninu, ali istim rješenjem nije utvrđena visina otpremnine, te rok kad će se otpremnina isplatiti. Suprotno tome, naveo je dalje Kantonalni sud, evidentno je da se radi o budućem roku i uvjetima koji će biti naknadno određeni, a kada preduzeće bude u mogućnosti da izvrši finansijsku isplatu otpremnine. U predmetnoj građanskopravnoj stvari, ističe Kantonalni sud u svojoj odluci, zastara nije mogla početi od dana kada je tužena strana donijela navedenu odluku o prestanku radnog odnosa odnosno o pravu na otpremninu. Ovo iz razloga što tužiteljica po toj odluci nije mogla da zahtijeva ispunjenje obaveze, jer je rješenjem utvrđeno da će se naknadno utvrditi visina novčane obaveze i način isplate. S obzirom da tužena strana nije imala namjeru da ispuni svoju obavezu, kako je to navedeno u rješenju o tužiteljicinom prestanku radnog odnosa, Kantonalni sud zaključuje da je tek podnošenjem tužbe, kada je tužiteljica zahtijevala ispunjenje obaveze, počeo teći rok zastare, a što je u skladu sa odredbom člana 361. Zakona o obligacionim odnosima.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelant je naveo da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je prigovorio da Kantonalni sud nije pravilno primijenio materijalno pravo, posebno zbog okolnosti da je zastarni rok računao od momenta podnošenja tužbe, dakle 27. juna 2005. godine, i da je prema tome zaključio da tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila isplatu otpremnine nije zastario. S obzirom da je, kao i u konkretnom spornom slučaju, odredbom člana 143. Zakona o radu FBiH propisana mogućnost da se način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine utvrđuju pismenim ugovorom između zaposlenika i poslodavca, to je dospjelu obavezu za isplatu otpremnine valjalo računati od dana kad je apelant priznao dug-otpremninu 21. maja 2001. godine. Osnovni sud je, smatra apelant, ispravno postupio kad je zastarni rok računao od navedenog datuma. Otpremnina je pravo iz radnog odnosa koje se crpi i ostvaruje iz samog prestanka radnog odnosa, pa je na konkretni pravni odnos trebalo primijeniti odredbe člana 106. Zakona o radnim odnosima kao lex specialis u odnosu na institut zastare, a ne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, smatra apelant. U dopuni apelacije apelant je dostavio i tri presude Kantonalnog suda, u kojima je nakon podnošenja apelacije došlo do promjene pravnog shvatanja Kantonalnog suda u predmetima sa identičnim pravnim i činjeničnim stanjem. Tim odlukama su potvrđene presude prvostepenog suda kojima je utvrđeno da rok zastare počinje teći danom prestanka radnog odnosa stranke. Apelant smatra da te presude Kantonalnog suda mogu biti od uticaja na konačnu odluku Ustavnog suda o konkretnoj apelaciji. Apelant je, na kraju, predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju kao osnovanu, u cijelosti ukine Odluku Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-001910 od 3. novembra 2006. godine i donese meritornu odluku.

b) Odgovor na apelaciju

  • 12.
    U odgovoru na apelaciju Kantonalnog suda se navodi da je osporena presuda donesena u skladu sa Zakonom o parničnom postupku FBiH i drugim materijalno-pravnim propisima i da, po ocjeni suda, nije došlo do povrede prava na pravičan postupak i prava na imovinu koja su garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
  • 13.
    U odgovoru na tužiteljicinu apelaciju je navedeno da je apelacija neosnovana i da ju treba odbiti u cijelosti, uz apelantovu obavezu da tužiteljici naknadi nepotrebno prouzrokovane troškove. Tužiteljica ističe da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se poziva, niti je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. U konkretnoj pravnoj stvari, navodi dalje tužiteljica, nije nastupila zastara potraživanja, jer rok za dobrovoljno ispunjenje novčane činidbe nije u predmetnoj pravnoj stvari određen Zakonom niti odlukom nadležnog organa, pa ni pravnim poslom. Član 106. Zakona o radu FBiH ne propisuje kad obaveza dospijeva i ne propisuje početak toka zastare, pa je u toj situaciji potrebno primijeniti odredbe čl. 324. i 361. Zakona o obligacionim odnosima, kojim se uređuje dospjelost potraživanja i početak toka zastarjelosti. Novčana potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za tri godine, ali zastarjelost počinje teći prvog dana kada dužnik počinje da kasni, a u predmetnoj pravnoj stvari, pošto rok ispunjenja novčane obaveze ničim nije određen, dužnik je počeo da kasni onog dana kada ga je povjerilac prvi pozvao da ispuni novčanu obavezu, zaključuje tužiteljica.

V. Relevantni propisi

  • 14.
    U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase:

"Član 262.

(1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.

Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zakasni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio. .Š....Ć

Član 360.

Zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

Sud se ne može obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao.

Član 361.

Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. .Š....Ć

Član 362.

Zastara nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.

Član 364.

Pravnim poslom ne može se odrediti duže ili kraće vrijeme zastare od onog vremena koje je određeno zakonom. .Š....Ć

Član 365.

Dužnik se ne može odreći zastare prije nego što protekne vrijeme određeno za zastaru.

Član 366.

(4)Pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra se kao odricanje od zastare.

(5)Isto dejstvo ima davanje zaloga ili kog drugog obezbjeđenja za zastarjelo potraživanje.

Član 371.

Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.

Član 372.

Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja .Š....Ć

Član 387.

Zastara se prekida kada dužnik prizna dug.

Priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom povjeriocu, nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje obezbjeđenja.

Član 388.

Zastara se prekida podizanjem tužbe i svakom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja.

Član 391.

Za prekid zastare nije dovoljno da povjerilac pozove dužnika pismeno ili usmeno da obavezu ispuni.

Član 392.

Poslije prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastare.

Zastara koju prekine dužnik počinje teći iznova od priznanja. Š....Ć"

  • 15.
    U Zakonu o radu FBiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03), relevantne odredbe glase:

"Član 103.

Zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa, može u roku od 15 dana od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog prava.

Ako poslodavac u roku od 15 dana od dana dostavljanja zahtjeva zaposlenika iz stava 1. ovog člana ne udovolji tom zahtjevu, zaposlenik može u daljem roku od 15 dana tražiti zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

Kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu, u skladu sa zakonom, može se predvidjeti postupak mirnog rješavanja radnog spora, u kom slučaju rok od 15 dana za podnošenje zahtjeva sudu, teče od dana okončanja tog postupka.

Propust zaposlenika da zahtijeva naknadu štete ili drugo novčano potraživanje iz radnog odnosa u rokovima iz st. 1. do 3. ovog člana, nema za posljedicu gubitak prava na to potraživanje.

Član 106.

Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drugačije određeno.

Član 143.

Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na posao.Š....Ć

Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. .Š....Ć

Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu najmanje u visini tri prosječne plaće isplaćene na nivou Federacije u prethodna tri mjeseca, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku, do navršenih pet godina staža osiguranja, a za svaku narednu godinu staža osiguranja, još najmanje jednu polovinu prosječne plaće.

Izuzetno, umjesto otpremnine poslodavac i zaposlenik mogu se dogovoriti i o drugom vidu naknade.

Način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine iz st. 4. i 5. ovog člana, utvrđuju se pismenim ugovorom između zaposlenika i poslodavca. Š....Ć"

VI. Dopustivost

  • 16.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 17.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 18.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-001910 od 3. novembra 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. novembra 2006. godine, a apelacija je podnesena 5. decembra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 19.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 20.
    Apelant pobija presudu tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravičan postupak

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 21.
    Ustavni sud zapaža da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na radni spor, konkretno na pozivanje apelanta da je povodom ostvarivanja prava iz radnog odnosa - tužiteljicinog prava na otpremninu nastupila zastara, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Iz apelacije proizlazi da apelant smatra da je sud nepravilno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, te pogrešno primijenio materijalnopravne propise, na pravni slučaj u kojem je utvrđivana osnovanost tužiteljicinog potraživanja za isplatu otpremnine.
  • 22.
    Ustavni sud podsjeća da je, u skladu sa dosadašnjom praksom, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na "pitanja sadržana u Ustavu". Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
  • 23.
    Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluku broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).
  • 24.
    Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini apelantovih navoda, sporno pitanje je li se tužiteljica, pokrećući parnični postupak za ostvarivanje prava na otpremninu, blagovremeno obratila sudu za zaštitu svojih prava iz radnog odnosa, te jesu li relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. Iako se Ustavni sud neće upuštati u ispitivanje utvrđenog činjeničnog stanja ili ocjenjivati kako su redovni sudovi tumačili zakon, ipak će ispitati krši li primjena relevantnih zakonskih odredbi, na način kako je to u konkretnom predmetu učinio Kantonalni sud, apelantovo pravo na pravičan postupak, garantirano Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. U tom smislu Ustavni sud se poziva na svoj ranije zauzet stav prema kojem u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 49/02 od 28. novembra 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 6/04 i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti. Naime, država ima interes da se zadrže pravni odnosi koji su trajali određen vremenski period. Osim toga, institut zastare treba pozitivno uticati protiv nemarnosti u ostvarivanju prava. Pri konkretnom reguliranju ovog pitanja, a prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). Zakonodavac ne smije ovo pitanje regulirati tako da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.
  • 25.
    U konkretnom predmetu, Općinski sud je utvrdio da je tužiteljici prestao radni odnos u skladu sa članom 143. stav 1. Zakona o radu FBiH 5. maja 2000. godine Rješenjem broj R-664/01 od 21. maja 2001. godine, uz pravo na otpremninu, i da se tuženi apelant istim rješenjem obavezao sa tužiteljicom zaključiti ugovor o načinu, visini, uvjetima i roku isplate otpremnine u skladu sa navedenim odredbama Zakona o radu FBiH. U skladu sa zakonskim propisima i ustaljenom praksom redovnih sudova ova pravna činjenica se uzima kao da je tuženi - donošenjem rješenja o prestanku tužiteljicinog radnog odnosa - priznao dug u smislu člana 387. Zakona o obligacionim odnosima.
  • 26.
    Prvostepeni sud je, odlučujući o datumu početka zastare, utvrdio da se taj rok računa od sljedećeg dana od dana donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa, tj. 22. maja 2001. godine, iako je u tom pojedinačnom aktu utvrđen samo osnov, a ne i visina dugovanja-otpremnine. Općinski sud je zauzeo stanovište da je ovom pravnom radnjom (donošenjem rješenja o prestanku radnog odnosa) otklonjena dilema oko početka toka zastare, pogotovo što je visina otpremnine, ako ne određena, onda bar odrediva kategorija koja se utvrđuje kao proizvod koeficijenta koji je određen prema godinama staža osiguranja radnika i prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije. Taj podatak zvanično objavljuje Federalni zavod za statistiku. Prvostepeni sud je sve navedene elemente uzeo u obzir i utvrdio da je donošenjem Rješenja tuženog apelanta broj R 664/01, kojim je priznao dug (otpremninu) 21. maja 2001. godine, zastara počela teći 22. maja 2001. godine, a od tog datuma protekao je rok od tri godine koji je završen 23. maja 2004. godine, u okviru kojeg je tužiteljica mogla potraživati otpremninu.
  • 27.
    Nasuprot stavovima prvostepenog suda, Kantonalni sud je smatrao da početak roka zastare pada u dan kad je tužiteljica podnijela tužbeni zahtjev za utvrđivanje prava na otpremninu, tj. 27. juna 2005. godine, čime su, po mišljenju Kantonalnog suda, na proizvoljan način protumačene i primijenjene odredbe Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o radnim odnosima FBiH, navedene u relevantnim propisima ove odluke.
  • 28.
    Ustavni sud ukazuje na svoju raniju odluku u predmetu AP 299/06 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu od 27. januara 2007. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/07) u kojoj je već razmatrao pitanje zastare ostvarivanja prava apelanta u slučajevima iz radnog odnosa po članu 143. Zakona o radu. U toj odluci Ustavni sud je zaključio da se rok zastarjelosti za prava po članu 143. Zakona o radu ima računati od dana pravosnažnosti rješenja kojim je nekome utvrđen status zaposlenika na čekanju posla, tj. samo pravo. Imajući u vidu da se u konkretnom predmetu radi o isplati otpremnine koja predstavlja jedno od prava po članu 143. Zakona o radu Ustavni sud je mišljenja da se prethodno tumačenje treba primijeniti analogno i u odnosu na primjenu instituta zastare u vezi sa naknadom otpremnine. Dakle, rok zastare za ostvarivanje prava iz radnog odnosa, kako je i Ustavni sud zaključio u navedenoj odluci, počinje teći od dana pravosnažnosti rješenja o prestanku radnog odnosa, a ne od dana podnošenja tužbe. Iz obrazloženja presuda Kantonalnog suda koje su dostavljene u prilogu uz dopunu apelacije proizlazi da je ovaj sud promijenio svoju praksu u tom smislu da sada dosljedno primjenjuje stav Ustavnog suda izražen u citiranoj Odluci broj AP 299/06. Kantonalni sud je u navedenim presudama citirao stav Ustavnog suda koji je zaključio da ograničenja u ostvarenju građanskih prava postoje radi pravičnog funkcioniranja pravnog sistema i očuvanja pravne sigurnosti što predstavlja javni interes. Ograničenje u pravu na pokretanje parničnog postupka zbog naknade otpremnine, na način kako je tumačio Ustavni sud, a kako u novijim presudama tumači i Kantonalni sud, ima legitimni cilj i nije apsolutno, niti krši samu suštinu prava zaposlenika kojima je priznato pravo na otpremninu budući da imaju dug vremenski rok u kojem su ovlašteni da traže sudsku zaštitu u slučaju neisplate otpremnine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je obrazloženje presude Kantonalnog suda u vezi sa pitanjem računanja roka zastare proizvoljno na način koji je doveo u pitanje princip pravne sigurnosti i apelantovo uživanje prava na pravično suđenje.
  • 29.
    Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom predmetu došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

  • 30.
    U svjetlu zaključka o postojanju kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 31.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije zbog proizvoljnog obrazloženja presude Kantonalnog suda u vezi sa pitanjem računanja roka zastare u pogledu ostvarenja tužiteljicinog prava na otpremninu, na način koji je doveo u pitanje princip pravne sigurnosti i apelantovog uživanja prava na pravično suđenje. Također, rok kojim se propisuje ograničenje za preduzimanje određenih pravnih radnji iz člana 106. Zakona o radu FBiH (tri godine) sasvim je dovoljan da se ostvare prava iz navedenog člana, a za propisivanje ograničenja ostvarivanja prava te vrste postoji javni interes koji se ogleda u efikasnom funkcioniranju pravnog sistema i pravnoj sigurnosti.
  • 32.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 33.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.