Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 12. februara 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 26/09>
OBRAZLOŽENJE

Seada Palavrić, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Krstan Simić, sudija

Usvaja se apelacija Bore Rajčevića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 895 od 20. novembra 2007. godine.

U skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Vladi Republike Srpske da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, Bori Rajčeviću isplati iznos od 2.700 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku

Nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Boro Rajčević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 10. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka koji je okončan Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 895 od 20. novembra 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) zatraženo je 16. novembra 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud i Osnovni sud su 1. decembra 2006. godine, a Okružni sud 4. decembra 2006. godine, dostavili svoje odgovore na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda dostavljeni su apelantu 21. januara 2009. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-310/01 od 19. decembra 2003. godine usvojena je apelantova tužba podnesena 5. februara 1998. godine i utvrđeno da je odluka Javnog preduzeća "Glas srpski" (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 07-5110 od 27. decembra 1992. godine, kojom je apelantu prestao radni odnos, nezakonita. Navedenom presudom obavezan je tuženi da apelantu uspostavi sva prava iz radnog odnosa i vrati ga na poslove i radne zadatke skladištara ili druge poslove u okviru njegove stručne spreme, u roku od 15 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Tuženom je također naloženo da apelantu na ime naknade štete za izgubljenu zaradu isplati iznos od 58.907 KM za period od 17. novembra 1992. godine pa do 13. oktobra 2003. godine, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 13. oktobra 2003. pa do konačne isplate, te da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 400 KM, sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
  • 7.
    Na navedenu presudu tuženi je podnio žalbu Okružnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) koji je Rješenjem broj Ž-86/04 od 12. aprila 2006. godine prvostepenu presudu ukinuo i apelantovu tužbu odbacio kao neblagovremenu. U obrazloženju navedenog rješenja Okružni sud je naveo da, budući da je nesporno među strankama da je tuženi prestao 7. novembra 1993. godine apelantu isplaćivati naknadu za lični dohodak, nije ispravan zaključak Osnovnog suda da je apelant za prestanak radnog odnosa saznao tek 2. decembra 1997. godine na raspravi u drugoj parnici koju je vodio protiv tuženog. Budući da povreda prava iz radnog odnosa može biti učinjena ne samo odlukom već i činjenjem ili nečinjenjem poslodavca, apelant je nakon saznanja da mu je tuženi prestao isplaćivati naknadu ličnog dohotka od 7. novembra 1993. godine bio dužan da, u skladu sa članom 80. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, u roku od 15 dana od dana saznanja za navedenu povredu, podnese prigovor tuženom. Štaviše, pošto je u to vrijeme na snazi bilo ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti, te apelant iz objektivnih razloga nije mogao tražiti internu zaštitu od tuženog sve do okončanja navedenog stanja, odnosno do 19. juna 1996. godine kada je ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti, odnosno u skladu sa članom 383. Zakona o obligacionim odnosima, došlo je do zastoja zastarijevanja. Dakle, apelant je sve do 19. juna 1996. godine imao mogućnost da podnese prigovor tuženom za povredu prava iz radnog odnosa za koju je saznao 7. novembra 1993. godine. Budući da je apelant prigovor podnio tek 29. decembra 1997. godine, Okružni sud je žalbu tuženog uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i odbacio apelantovu tužbu kao neblagovremenu.
  • 8.
    Na navedeno rješenje Okružnog suda apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu o kojoj u vrijeme podnošenja predmetne apelacije nije bilo odlučeno.
  • 9.
    U međuvremenu, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 118-0-Rev-06-000 895 od 20. novembra 2007. godine kojim je reviziju odbacio kao neosnovanu jer je utvrdio da je pravilan zaključak Okružnog suda da je apelantova tužba neblagovremena. Nesporno je utvrđeno da apelant od početka 1992. godine nije radio, da je 21. decembra 1992. godine apelantu doneseno rješenje o prestanku radnog odnosa koje apelantu nikada nije dostavljeno, te da mu je 7. novembra 1993. godine obustavljena isplata naknade ličnog dohotka. S tim u vezi, i Vrhovni sud je zaključio da je apelant za povredu prava iz radnog odnosa saznao već 7. novembra 1993. godine kada je prekinuta isplata naknade ličnog dohotka, od kada su tekli rokovi za podnošenje prigovora tuženom i tužbe nadležnom sudu. Iz navedenog proizlazi da je revizija nedopuštena budući da je apelantova tužba podnesena neblagovremeno.
  • 10.
    Nakon prijema navedenog rješenja apelant je podnio još jednu apelaciju Ustavnom sudu, i to protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 895 od 20. novembra 2007. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ž-86/04 od 12. aprila 2006. godine, koja je registrirana pod brojem AP 505/08 i tražio da se predmeti AP 3038/06 i AP 505/08 spoje i donese jedna odluka. Međutim, u međuvremenu, Ustavni sud je na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine donio Odluku broj AP 505/08 kojom je ovu apelantovu apelaciju odbacio kao nedopuštenu zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelant u apelaciji navodi povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na rad iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Povredu ovih prava apelant vidi u nerazumno dugom trajanju postupka u radnom sporu koji prema odredbama Zakona o parničnom postupku spada u hitne postupke, te u činjenici da se predmeti u sudovima ne uzimaju u rad prema datumu podnošenja tužbe sudu.

b) Odgovor na apelaciju

  • 12.
    U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da se predmeti kod tog suda uzimaju u rad prema njihovom prispijeću u pisarnicu suda, te da postoji plan rješavanja predmeta prema kojem prioritet imaju predmeti u kojima postupak traje duže od 10 godina. S tim u vezi, Vrhovni sud smatra da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
  • 13.
    U odgovoru na apelaciju Okružni sud je kao razlog za neokončavanje apelantovog predmeta u razumnom roku naveo iste razloge kao i Vrhovni sud. Pored toga, Okružni sud je istakao da se kod takvog stanja stvari ne može govoriti o kršenju razumnog roka.
  • 14.
    U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da se predmetni spis nalazi kod Vrhovnog suda na odlučivanju po apelantovoj reviziji.

V. Relevantni propisi

  • 15.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/03, 58/03, 85/03 i 74/05) relevantne odredbe glase:

"Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova."

VI. Dopustivost

  • 16.
    Prije svega, Ustavni sud konstatuje da svojom odlukom broj AP 505/08 17. septembra 2008. godine, donesenom povodom apelacije podnesene protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 895 od 20. novembra 2007. godine i Rješenja Okružnog suda broj Ž-86/04 od 12. aprila 2006. godine, nije obuhvatio pitanje donošenja sudske odluke u razumnom roku, koje je predmet ove apelacije.
  • 17.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 18.
    U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju, apelant se poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje sadrži i pravo na "suđenje u razumnom roku" zato što redovni sudovi nisu u dužem vremenskom periodu donijeli konačnu odluku o apelantovom tužbenom zahtjevu. U vezi s tim navodima, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog dužine trajanja parničnog postupka (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava, Tome Mata protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX).
  • 19.
    S obzirom da je apelacija podnesena u vrijeme kada postupak pred redovnim sudovima još uvijek nije bio okončan i da je završen godinu dana nakon podnošenja apelacije, te imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) i člana 16. stav 1. i stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
  • 20.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 21.
    Apelant smatra da su mu zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

Pravo na pravičan postupak u razumnom roku

  • 22.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili zasnovanosti bilo kakve optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom."

a) Relevantni principi

  • 23.
    Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
  • 24.
    Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
  • 25.
    Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

  • 26.
    Ustavni sud podsjeća na praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka u kojima su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije osnovali svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da period koji se uzima u obzir u pogledu dužine trajanja postupka počinje danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti - u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je premašilo taj datum mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII).
  • 27.
    Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu postupak počeo 5. februara 1998. godine kada je apelant podnio tužbu Osnovnom sudu zbog zaštite prava iz radnog odnosa. Postupak po apelantovoj tužbi do dana podnošenja apelacije Ustavnom sudu nije bio okončan. Period u kojem je pokrenut navedeni postupak ubraja se u nadležnost Ustavnog suda s obzirom na to da je započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu.

c) Složenost predmeta

  • 28.
    Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje redovni sud mora izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora.
  • 29.
    U sklopu tužbenog zahtjeva trebalo je riješiti pitanje da li je apelantu radni odnos prestao na zakonit način, te da li mu pripada naknada plaća za sporni period. Takav spor, s obzirom da se radi o radnom sporu, po prirodi zahtijeva hitno postupanje. Dokazni postupak koji je sud trebalo da provede do donošenja prvostepene presude sastojao se od provođenja dokaza - saslušanja svjedoka, uvida u relevantnu dokumentaciju, te provođenja financijskog vještačenja. Takav spor, prema mišljenju Ustavnog suda, može se okarakterizirati kao relativno složen.

d) Ponašanje apelanta

  • 30.
    Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi bivšu Evropsku komisiju za ljudska prava, Odluku broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70).
  • 31.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud će ispitati da li je apelant svojim ponašanjem doprinio da se predmet ne završi u razumnom roku. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da apelant u toku cijelog postupka nije uticao na dužinu trajanja i da je urgirao da se okonča postupak jer mu je bilo u cilju da o njegovom tužbenom zahtjevu bude što prije odlučeno.
  • 32.
    Ustavni sud na osnovu izloženog zaključuje da ponašanje apelanta nije uopće doprinijelo odugovlačenju predmetnog postupka.

e) Ponašanje sudova

  • 33.
    U konkretnom slučaju se radilo o radnom sporu, u kojem je postupak pred Osnovnim sudom započeo 5. februara 1998. godine kada je apelant podnio tužbeni zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa. Budući da je Presuda Osnovnog suda broj RS-310/01 kojom je usvojena apelantova tužba donesena 19. decembra 2003. godine, postupak do donošenja prvostepene presude u konkretnom slučaju je trajao pet godina, 10 mjeseci i 14 dana. Nakon toga, Okružni sud je Rješenjem broj Ž-86/04 od 12. aprila 2006. godine usvojio žalbu tuženog, prvostepenu presudu ukinuo i apelantovu tužbu odbacio kao neblagovremenu. Period od donošenja prvostepene presude do donošenja drugostepenog rješenja trajao je dvije godine i četiri mjeseca. Nakon toga apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je, nakon godinu i sedam mjeseci, donio Rješenje broj 118-0-Rev-06-000 895 od 20. novembra 2007. godine, kojim je reviziju odbacio kao neosnovanu.
  • 34.
    Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se trajanje parničnog postupka u periodu od devet godina, devet mjeseci i 14 dana pred redovnim sudovima radi odlučivanja o apelantovom tužbenom zahtjevu može u cijelosti staviti na teret sudovima. Sudovi trajanje postupka pravdaju velikim brojem primljenih predmeta i navode da su sačinjeni planovi rada prema kojima prioritet imaju samo predmeti koji su stariji od 10 godina te da, s tim u vezi, apelant nije u nepovoljnijem položaju od ostalih podnosilaca tužbi, jer se njegovom predmetu ne može dati prioritet. Pored toga, sudovi navode da se kod utvrđivanja kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku mora voditi računa i o broju primljenih predmeta, broju sudija koji rješavaju predmete, te da kriterij za utvrđivanje razumnosti roka ne može biti isti za sve sudove, već da se treba utvrđivati za svaki sud ponaosob. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud je već ukazao da se preopterećenost sudstva, općenito, ne može prihvatiti kao opravdanje. Naime, države ugovornice Evropske konvencije dužne su organizirati rad sudova tako da oni ispunjavanju zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije. S druge strane, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova, pod uvjetom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi Evropski sud, Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, st. 25-32). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je zaključio da sudovi nisu ponudili bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka u radnom sporu koji je prema svojoj prirodi hitan.
  • 35.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 36.
    S obzirom na zaključak o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije o navodnom kršenju prava iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku.

Pitanje kompenzacije

  • 37.
    Apelant je tražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku. U skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete s tim što Ustavni sud podsjeća da se, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, ovdje radi o simboličnim iznosima u posebnim slučajevima kada se krše zagarantirana prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine).
  • 38.
    U skladu sa navedenom odlukom Ustavnog suda i usvojenim stavom prema kojem se apelantima u Bosni i Hercegovini kao naknada na ime nematerijalne štete treba isplatiti iznos od približno 150 KM za svaku godinu za koju su nadležni organi odgađali da donesu odluku, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost, Ustavni sud je u konkretnom slučaju, smatrajući da se radi o predmetu koji zahtijeva posebnu hitnost, a imajući u vidu odredbe Zakona o parničnom postupku koji se odnose na sporove iz oblasti radnih odnosa, odredio da se apelantu isplati iznos od 2.700 KM ili po 300 KM za svaku godinu odgađanja da se donese odluka u razumnom roku. Navedenu naknadu zbog neopravdano dugog trajanja postupka pred redovnim sudovima apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana donošenja ove odluke.

VIII. Zaključak

  • 39.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada odluka o tužbenom zahtjevu vezanom za zaštitu prava iz radnog odnosa u predmetu u kojem je apelant tužilac traje devet godina, devet mjeseci i 14 dana, te kada se takvo neopravdano trajanje sveukupnog postupka može u cijelosti pripisati ponašanju nadležnih sudova, a sudovi nisu dali bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.
  • 40.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 41.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.