Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 28/09>
OBRAZLOŽENJE

Seada Palavrić, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Krstan Simić, sudija

Usvaja se apelacija Mirsade Mujadžić.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-296/05 od 7. decembra 2006. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od devedeset dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluka Ustavnog suda o privremenoj mjeri broj AP 381/07 od 14. jula 2008. godine više ne proizvodi pravno djelovanje.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Mirsada Mujadžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Cazina, koju zastupa Nađisa Tabaković, advokatica iz Bihaća, podnijela je 19. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-296/05 od 7. decembra 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-72/04 od 2. marta 2005. godine. Apelantica je podnijela i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji, koji je ponovila i 1. aprila 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Ustavni sud je 14. februara 2007. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 381/07, kojom je odbijen kao neosnovan apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere do donošenja odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji.
  • 3.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i učesnika u postupku Federalnog tužiteljstva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Federalno tužiteljstvo) i Kantonalnog tužiteljstva Unsko-sanskog kantona u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo), 8. augusta 2007. godine zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
  • 4.
    Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 13. augusta 2007. godine, Federalno tužiteljstvo 21. augusta 2007. godine, a Kantonalno tužiteljstvo 22. augusta 2007. godine.
  • 5.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 19. juna 2008. godine.
  • 6.
    Ustavni sud je 14. jula 2008. godine, povodom ponovnog obraćanja apelantice, donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 381/07 kojom je usvojio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere. Ustavni sud je odložio izvršenje kazne zatvora koja je izrečena Presudom Vrhovnog suda broj Kž-296/05 od 7. decembra 2006. godine, s tim da ova odluka stupa na snagu odmah i proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.

III. Činjenično stanje

  • 7.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 8.
    Presudom Kantonalnog suda broj K-72/04 od 2. marta 2005. godine apelantica je proglašena krivom što je na način, opisan u izreci Presude, učinila krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3, a u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), (dakle iskorištavanjem svog službenog položaja ili ovlaštenja pribavila sebi protupravnu imovinsku korist na štetu SIZ-a stanovanja, odnosno Općinskog stambenog fonda Cazin, koja prelazi 50.000,00 KM), te je za to krivično djelo uz primjenu člana 51. stav 1. tačka b) KZ FBiH i čl. 42. i 43. tog zakona osuđena na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. Istom presudom apelantici je na osnovu člana 76. stav 1. KZ FBiH izrečena mjera sigurnosti - zabrana obavljanja poziva, djelatnosti ili dužnosti na period od dvije godine, koji se računa nakon pravomoćnosti presude, odnosno izdržane kazne. Od apelantice je, na osnovu člana 114. st. 1. i 2. KZ FBiH, oduzeta imovinska korist u iznosu od 66.579,00 KM pribavljena krivičnim djelom. Apelantica i drugooptuženi K.J. su, na osnovu člana 202. stav 1. u vezi sa članom 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), obavezani da solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 7.164,60 KM, te paušal sudu svako od njih po 500,00 KM.
  • 9.
    U obrazloženju Presude je, između ostalog, navedeno da je po Optužnici Kantonalnog tužiteljstva broj Kt-34/03 od 10. septembra 2004. godine sud, nakon provedenog dokaznog postupka, analizirajući iskaze saslušanih svjedoka optužbe i odbrane, kao i izvedene dokaze tokom suđenja, zaključio da je optužba dokazala navode iz optužnice protiv apelantice. Sud je naveo da je u inkriminiranom periodu (prva polovina 1998. godine) apelantica bila sekretar Samoupravne interesne zajednice stanovanja u Cazinu (u daljnjem tekstu: SIZ-a stanovanja), što je utvrđeno iz Rješenja o imenovanju broj 01/N-80-303/94 od 23. februara 1994. godine i iskaza saslušanih svjedoka koji su u to vrijeme bili uposlenici SIZ-a, sada Stambenog fonda općine Cazin (u daljnjem tekstu: Općinski stambeni fond). U navedenom periodu apelantica je kao sekretar SIZ-a stanovanja neovlašteno raspolagala imovinom, konkretno stanom u Maloj Lisi, zgrada 04 B-1 Mala Lisa u Cazinu koji je vlasništvo SIZ-a stanovanja, što je utvrđeno iz tabele pregleda, odnosno terećenja za stanove koji su bili predviđeni za prodaju. Kako je evidentno da stan nije bio vlasništvo Radne zajednice SIZ-a stanovanja (u daljnjem tekstu: RZ SIZ-a stanovanja), o njegovoj dodjeli nije mogao odlučivati zbor radnika RZ SIZ-a stanovanja jer se radilo o dva potpuno različita pravna subjekta. Sud je zaključio da apelantica nije mogla raspolagati navedenim stanom niti kao sekretar SIZ-a stanovanja, niti joj ga je na trajno korištenje mogao dodijeliti Zbor radnika RZ stručne službe SIZ-a stanovanja. U tom smislu sud se pozvao na odredbe Statuta RZ-e stručne službe SIZ-a stanovanja od 11. novembra 1978. godine, koji je bio na snazi u inkriminiranom periodu u 1998. godini. Po mišljenju suda "neoborivim materijalnim dokazima apelantica je podnošenjem zahtjeva za dodjelu stana svjesno, kao sekretar SIZ-a, dovela u zabludu Zbor radnika RZ da uopće mogu odlučivati i dodijeliti joj sporni stan, jer je znala da je on vlasništvo SIZ-a stanovanja, a ne stručne službe SIZ-a stanovanja, koja je samostalno pravno lice. Navedeno je utvrđeno iz zapisnika sa prve sjednice zbora radnika RZ-e stručne službe SIZ-a, broj 1/98 od 8. januara 1998. godine, u kojem je navedeno da se apelantici dodjeljuje jedan dvosoban stan iz raspoloživih stanova SIZ-a stanovanja u objektu 04-B-1 Mala Lisa, te da je načelnik Općine bio spreman na takvu odluku dati saglasnost, što je i učinio i to je na sudu potvrdio, objašnjavajući da se radilo o kadru." Sud je zaključio da je na navedeni način apelantica, znajući da je stan vlasništvo SIZ-a stanovanja, a ne stručne službe RZ-e, uticala da joj se dodijeli taj stan iako je znala da je on predviđen za prodaju, a ne dodjelu. To je utvrđeno, kako je sud naveo, iz rasporeda stanova po vlasnicima u predmetnom stambenom objektu, gdje je za konkretan stan (04-B-1) kao vlasnik stana naveden SIZ stanovanja sa još dva stana, a predmetni stan je bio uvršten za prodaju, što je potvrdila i svjedokinja Rasima Pandžić koja je upisala podatke o vrijednosti stana. Imajući u vidu član 53. Statuta SIZ-a stanovanja kojim je utvrđeno da se svi stanovi izgrađeni iz sredstava solidarnosti vode kao imovina SIZ-a stanovanja, sud je konstatirao da je odluku o raspodjeli tih stanova mogla donijeti samo Skupština SIZ-a stanovanja, dok apelantica nije mogla podnijeti zahtjev za dodjelu tog stana. Da su se stanovi u objektu 04-B-1 na Maloj Lisi finansirali i sredstvima solidarnosti vidljivo je i iz Odluke o raspodjeli stanova broj 02-96-1/91 od 2. septembra 1991. godine koju je donio Izvršni odbor Skupštine SIZ-a stanovanja. Imajući u vidu odluku o dodjeli stana, s obzirom na akta, odluke, odredbe Statuta i izvedene materijalne dokaze, sud je zaključio da je apelantici stan dodijeljen nezakonito, odnosno protivno članu 24. Zakona o stambenim odnosima.
  • 10.
    Sud je naveo da je apelantica i dalje koristila svoj položaj, jer je nakon donošenja odluke o dodjeli stana sa SIZ-om stanovanja 28. januara 1998. godine zaključila Ugovor o korištenju stana broj 03-I/I-3/98, a 26. februara 1999. godine kao sekretar SIZ-a potpisala Uvjerenje broj 51-3/99 u kojem je navela da je ona nosilac stanarskog prava, iako u stan nije uselila. Predmetni stan je koristio S.M. na osnovu rješenja o privremenom zakupu od 7. augusta 1993. godine, zatim na osnovu Rješenja Sektora za prostorno uređenje katastar i imovinsko-pravne poslove općine Cazin broj 03-372-76/94 od 28. septembra 1995. godine. Njegova deložacija iz stana je obavljena 2003. godine u izvršnom postupku koji je vodio Općinski sud. Dalje, apelantica je s ciljem da stekne pravo vlasništva na predmetnom stanu 22. marta 1999. godine zaključila ugovor o kupoprodaji tog stana na kojem postoji stanarsko pravo. Ovaj ugovor je potpisala kao kupac i kao prodavac, ugovorivši otplatu kupoprodajne cijene u dvadeset jednakih rata, da bi potom 1. novembra 1999. godine sačinila Aneks ugovora kojim mijenja način plaćanja kupoprodajne cijene, te umjesto u dvadeset rata gotovinom, određuje otplatu u certifikatima. Sud nije prihvatio apelanticin prigovor da u postupku nije dokazano čiji je predmetni stan. Sud je zaključio da je apelantica, iskorištavanjem službenog položaja, sebi pribavila protupravnu imovinsku korist koja prelazi 50.000,00 KM na štetu SIZ-a stanovanja, odnosno Općinskog stambenog fonda. Apelantica nije stekla status nositeljice stanarskog prava u skladu sa članom 11. Zakona o stambenim odnosima, niti je mogla vršiti otkup stana prema članu 8. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.
  • 11.
    Vrhovni sud je, odlučujući u žalbenom postupku, Presudom broj Kž-296/05 od 7. decembra 2006. godine odbio kao neosnovanu žalbu kantonalnog tužitelja protiv prvostepene presude, djelimično uvažio apelanticinu žalbu protiv prvostepene presude u pravnoj ocjeni djela i u odluci o kazni. Vrhovni sud je preinačio Presudu Kantonalnog suda broj K-72/04 od 2. marta 2005. godine, tako da su radnje za koje je tom presudom apelantica proglašena krivom pravno kvalificirane kao krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH za koje je osuđena na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Odluka o izrečenoj mjeri sigurnosti zabrane obavljanja poziva djelatnosti ili dužnosti u smislu člana 76. stav 1. KZ FBiH i odluka o oduzimanju imovinske koristi su ukinute, kao i odluka o troškovima krivičnog postupka u dijelu koji se odnosi na apelanticu, i odlučeno je da će o tome odlučiti predsjednik vijeća toga suda posebnim rješenjem.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 12.
    Apelantica smatra da joj je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu svojih prava apelantica vidi u pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni propisa i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, jer su drugostepeni i prvostepeni sud "očigledno proizvoljno postupili i proizvoljno cijenili dokaze, nisu sa jednakom pažnjom cijenili kako dokaze optužbe tako i dokaze odbrane". Apelantica navodi da je Vrhovni sud prihvatio kao nesporno utvrđenu odlučnu činjenicu o vlasništvu predmetnog stana, odnosno da je vlasnik stana koji je njoj dodijeljen SIZ stanovanja, ne upuštajući se u ocjenu niti jednog žalbenog razloga, niti dokaza koje je odbrana predložila na tu okolnost. Međutim, ni prvostepeni sud u svojoj presudi a ni Vrhovni sud nisu iznijeli dokaze odbrane, koja je dostavila konačni tabelarni pregled stanova za raspodjelu u kojem stoji da su tri stana od kojih i predmetni stan dodijeljeni RZ SIZ-a. Apelantica smatra da je sud imao pravo da prihvati dokaz koji je za njega odlučan i vjerodostojniji, ali je s ciljem da stranke budu jednake, te obaveze da sa jednakom pažnjom cijeni dokaze kako optužbe tako i odbrane, bio obavezan navesti i savjesno cijeniti svaki dokaz pojedinačno a u vezi sa ostalim dokazima da bi, tek tada, mogao izvesti zaključak je li jedna činjenica dokazana ili nije. Apelantica posebno ističe da je tvorac shematskog prikaza raspodjele stanova na koji se sud poziva svjedokinja Rasima Pandžić na glavnoj raspravi održanoj pred prvostepenim sudom izjavila da predmetni stan nije bio namijenjen prodaji već da je pripadao stručnoj službi SIZ-a. Apelantica je na ovu okolnost dostavila kopiju zapisnika sa ročišta glavnog pretresa održanog u Kantonalnom sudu 21. decembra 2004. godine.
  • 13.
    Apelantica dalje ističe, sve i da je SIZ bio vlasnik stana, postavlja se pitanje kako sud može utvrditi da je nepostojeći pravni subjekt odnosno njegov nepostojeći organ - skupština SIZ-a - vlasnik stana, te to smatrati odlučnom činjenicom iz koje proizlazi biće krivičnog djela. Apelantica navodi da je u SIZ-u stanovanja odnosno u ostatku SIZ-a stanovanja koji je zapravo bila Radna zajednica, počela raditi 1994. godine i jedini organ koji je bio nadležan za donošenje odluka bio je Zbor radnika RZ SIZ-a, iako se u svim dokumentima i dalje koristio termin SIZ. Ukidanjem Zakona o udruženom radu 1989. godine i donošenjem Zakona o preduzećima prestali su da funkcioniraju samoupravni organi samoupravnih interesnih zajednica i radnih organizacija, te su samim tim prestali da postoje u tom vidu i SIZ-ovi, a stručne službe su preuzele njihova prava i obaveze i dalje funkcionirale pod tim nazivom. Apelantica smatra da odlučnu činjenicu kada je u pitanju vlasništvo stana ni prvostepeni ni Vrhovni sud nisu cijenili u kontekstu nastale situacije kada su u pitanju pravni subjekti koji su osnivani i koji su funkcionirali na principima samoupravljanja.
  • 14.
    Apelantica je također istakla da je u žalbi navela da nije potpisala ugovor o korištenju stana u ime sekretara SIZ-a kako je to konstatirano u prvostepenoj odluci, ali Vrhovni sud, ne cijeneći niti jedan od dokaza odbrane, očito ne upuštajući se ni u površnu analizu žalbenih navoda, očigledno proizvoljno, kao odlučnu činjenicu navodi i dalje da je ugovor o korištenju stana potpisala apelantica i kao davalac, i kao korisnik stana, i kao v.d. direktor, što nije tačno. Apelantica smatra da je presuda Vrhovnog suda proizvoljna i da nema uporište u izvedenim dokazima, jer je sud samo naveo sadržinu pojedinih dokaza bez navođenja razloga koje činjenice i iz kojih razloga smatra dokazanim. Apelantica naglašava da je ugovor o korištenju stana i odluku o dodjeli stana na korištenje u ime sekretara Zajednice potpisao A.H., koji je Rješenjem broj 03-77-2/97 od 13. maja 1997. godine bio osoba ovlaštena da vrši poslove sekretara do povratka apelantice sa porodiljskog odsustva, dakle bio osoba neograničeno ovlaštena za potpisivanje i zastupanje SIZ-a.

b) Odgovori na apelaciju

  • 15.
    Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u cijelosti osporava apelanticine navode, navodeći da je u ovoj krivičnoj stvari proveden postupak prema zakonom propisanim pravilima, te da nije bilo povreda na koja se samo formalno poziva u apelaciji. Pored toga, odlučni prigovori u apelaciji već su isticani u žalbama apelantice i njenih branitelja, a na njih je Vrhovni sud odgovorio u svojoj odluci. Vrhovni sud je predložio da se podnesena apelacija odbije kao neosnovana.
  • 16.
    Federalno tužiteljstvo smatra da je Vrhovni sud postupio u skladu sa ovlaštenjima koja proističu iz člana 321. ZKP-a, i da je nakon ispitivanja pobijane presude, u granicama žalbenih prigovora 17. decembra 2006. godine, u potpunosti pravilno postupio kada je donio presudu kojom je apelanticinu žalbu uvažio, pa je u odnosu na nju preinačio prvostepenu presudu u pogledu pravne ocjene djela i odluci o kazni. Federalno tužiteljstvo predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 17.
    Kantonalno tužiteljstvo je također osporilo navode u apelaciji smatrajući da u toku prvostepenog i drugostepenog postupka protiv apelantice nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije, jer nije bilo proizvoljne ocjene dokaza na koje se ukazuje apelacijom, i ona je imala priliku da aktivno učestvuje u krivičnom postupku, da iznosi svoju odbranu, izvodi svoje dokaze, pobija dokaze optužbe.

V. Relevantni propisi

  • 18.
    Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04) relevantne odredbe glase:

"Član 15.

Jednakost u postupanju

Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda

(1) Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 305. stav 7.

Sadržaj presude

(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, (...)

Član 318. stav 2.

Sudija izvjestilac

(2) Sudija izvjestilac može, po potrebi, od sudije odnosno predsjednika vijeća koje je donijelo pobijenu presudu da pribavi izvještaj o povredama odredaba krivičnog postupka, a može i da provjeri navode žalbe u pogledu novih dokaza i novih činjenica ili pribavi potrebne izvještaje ili spise.

(...)

Član 321.

Granice ispitivanja presude

Vijeće apelacionog odjeljenja ispituje presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija žalbom.

VI. Dopustivost

  • 19.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 20.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 21.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Kž-296/05 od 7. decembra 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelantica je podnijela apelaciju 19. januara 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 22.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 23.
    Apelantica navodi da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

  • 24.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom(...)

  • 2.
    Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
  • 3.
    Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

(...)

d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe za svjedoke optužbe. Š...Ć"

  • 25.
    Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelantice, te je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u ovom slučaju. Prema tome, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
  • 26.
    Apelanticina žalba u vezi sa pravom na pravično suđenje odnosi se, prije svega, na proizvoljnu primjenu procesnog prava i proizvoljnu ocjenu dokaza u osporenom sudskom postupku kao i nepravilno utvrđeno činjenično stanje.
  • 27.
    U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da, općenito, nije nadležan da provjerava utvrđene činjenice i način na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje pozitivno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan, ili kada su povrijeđena osnovna procesna prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03 i Evropski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
  • 28.
    Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji, daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i broj AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena jeste i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad "administriranjem pravde" i radom sudstva (idem).
  • 29.
    Ukoliko se pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije posmatra u kontekstu važećeg pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan segment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima (vidi, mutatis mutandis, već citiranu Odluku Ustavnog suda broj AP 5/05). Ovo je jedna od osnovnih odredaba u vezi sa izvođenjem i ocjenjivanjem dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, pa i u ZKP FBiH u kojem odredbe člana 296. stav 2. i člana 305. stav 2. propisuju da je "sud dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana, da će sud određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka". S tim u vezi, Ustavni sud će navode iz apelacije i način na koji su primijenili pozitivnopravne propise redovni sudovi razmotriti u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 30.
    Povodom apelanticinih navoda i dokaza dostavljenih uz apelaciju, Ustavni sud uočava da je potrebno razmotriti činjenice i dokaze kojima su sudovi raspolagali u konkretnom postupku. Kao prvo u odlukama sudova se polazilo od činjenice da je samo skupština SIZ-a stanovanja, kao vlasnik stana u smislu člana 53. Statuta, mogla odlučiti o dodjeli stana apelantici, a ne Zbor radnika RZ-e stručne službe SIZ-a stanovanja kao drugo pravno lice. U tom smislu i Vrhovni sud i prvostepeni sud su izričiti u konstatacijama da je isključivi vlasnik predmetnog stana bila Skupština SIZ-a stanovanja, te zbog toga Vrhovni sud nije uvažio sve apelanticine suprotne žalbene prigovore.
  • 31.
    Ustavni sud primjećuje da u odnosu na činjenično stanje koji je organ bio nadležan za donošenje odluke o dodjeli spornog stana, postoji očigledna proturječnost dokaza, koja se odnosi na odlučnu činjenicu u odnosu na pravo raspolaganja stanom u trenutku dodjele stana apelantici. S jedne strane, redovni sudovi na temelju činjenica iznesenih u presudama tih sudova zaključuju da je jedino Skupština SIZ-a stanovanja, kao vlasnik stana, mogla donijeti odluku o dodjeli stana. S druge strane, prema izjavi svjedoka R.P. koja se u prvostepenoj presudi ne navodi doslovno (sadržaj izjave navedenog svjedoka koji je dat na zapisnik pred prvostepenim sudom 21. decembra 2004. godine se nalazi u spisu) i Zaključku JU "Komunalno-stambenog fonda Cazin" broj 03-104/06 od 8. juna 2006. godine, koji je apelantica prezentirala Vrhovnom sudu, jer ga objektivno ranije nije mogla dostaviti, stan je pripadao RZ-i. Međutim, Vrhovni sud u obrazloženju presude u pogledu navedenog Zaključka, koji po mišljenju Ustavnog suda predstavlja odlučnu činjenicu, nije naveo razloge zašto nije uvažio ovaj apelanticin prijedlog.
  • 32.
    Prema ocjeni Ustavnog suda, ovakvo činjenično stanje iziskivalo je u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i odredaba ZKP FBiH da se razmotre i ispitaju prigovori iz osnova pogrešnog ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer su takvi prigovori, kako to navodi i Vrhovni sud u odgovoru na navode apelacije, izneseni i u žalbi protiv presude prvostepenog suda. U tom smislu, Vrhovni sud je trebao određeno i potpuno da iznese koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane u postupku koji je vođen pred prvostepenim sudom i Vrhovnim sudom, kako povodom pitanja vlasništva predmetnog stana tako i povodom pitanja prava raspolaganja predmetnim stanom, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, te iz kojih razloga nije uvažio pojedine apelanticine prijedloge. Ustavni sud u presudi Vrhovnog suda nije našao odgovor na ovo pitanje, odnosno obrazloženje u odnosu na žalbene navode zašto se uzima da je pravno relevantna činjenica dokazana, tj. utvrđena. Pored navedenog, Ustavni sud smatra da su, kada je u pitanju vlasništvo i pravo raspolaganja predmetnim stanom, redovni sudovi trebali nesporno utvrditi, s obzirom na prestanak važenja Zakona o udruženom radu iz 1989. godine i prestanak funkcioniranja samoupravnih organa donošenjem Zakona o preduzećima, odnosno neophodnosti transformiranja postojećih SIZ-ova u nove pravne subjekte, koji je organ u trenutku dodjele stana apelantici bio nadležan za donošenje takve odluke, odnosno, ko je bio pravni slijednik SIZ-a stanovanja u vrijeme donošenja sporne odluke.
  • 33.
    Zbog toga Ustavni sud smatra da Vrhovni sud nije izvršio svoju obavezu da pažljivo razmotri sve dokaze i argumente u postupku koji su u vezi sa pitanjima prava vlasništva i prava raspolaganja na predmetnom stanu, te slijedeći to, primijeni relevantne propise, te da za svoju odluku da jasno i razumljivo obrazloženje. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud na arbitraran način primijenio odredbe člana 305. stav 7. i člana 321. ZKP Federacije BiH, jer osporena odluka Vrhovnog suda ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 34.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su u konkretnom predmetu odlukom Vrhovnog suda povrijeđeni član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 35.
    S obzirom na prethodni zaključak, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati eventualno kršenje prava na pravično suđenje u smislu člana 6. st. 2. i 3. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 36.
    Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u osporenoj sudskoj odluci nisu navedeni jasni razlozi na kojima je ona zasnovana, odnosno kada osporena odluka ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a s druge strane, očigledna je proizvoljna primjena relevantnih odredaba zakona prilikom donošenja osporene odluke.
  • 37.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 38.
    S obzirom na ovu Odluku o dopustivosti i meritumu, ranija Odluka Ustavnog suda o privremenoj mjeri broj AP 381/07 od 14. jula 2008. godine više ne proizvodi pravno djelovanje.
  • 39.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.