Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 33/09
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3196/06, rješavajući apelaciju Rabije Džanko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Usvaja se apelacija Rabije Džanko.

Utvrđuje se kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-1817/05 od 20. novembra 2007. godine.

Nalaže se Kantonu Sarajevo da, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Rabiji Džanko, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.200,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku.

Nalaže se Kantonu Sarajevo da, u roku od 90 dana od dana prijema ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Rabija Džanko (u daljnjem tekstu: apelantica) koju zastupa Hajran Zeba, advokat iz Sarajeva, podnijela je 29. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka povodom njezinog Zahtjeva za povrat stana broj 23/6-372-P-1907/98 od 2. jula 1999. godine. U vrijeme trajanja postupka pred Ustavnim sudom predmetni postupak je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-1817/05 od 20. novembra 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda je zatraženo 12. decembra 2006. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a od Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo (ranije: Ministarstvo stambenih poslova Kantona Sarajevo; u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) zatraženo je 24. decembra 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud je 29. decembra 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju, a 8. februara 2008. godine određene informacije. Uprava i Ministarstvo su dostavili odgovore na apelaciju 7. i 14. januara 2009. godine.
  • 4.
    Ustavni sud je 24. decembra 2008. godine zatražio na uvid spis Kantonalnog suda broj U-1817/05 i spis Uprave broj 23/6-372-P-1907/98. Uprava je 20. januara 2009. godine dostavila traženi spis predmeta, a Kantonalni sud 23. januara 2009. godine.
  • 5.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantici 12. februara 2009. godine.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 7.
    Apelantica je 2. jula 1999. godine Upravi podnijela zahtjev za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u Grbavičkoj broj 35 u Sarajevu, navodeći da je nositeljica stanarskog prava na tom stanu.
  • 8.
    Apelanticin brat, Džemo Mustafić, je 24. aprila 2001. godine dao izjavu u Upravi, navodeći da živi u predmetnom stanu i da je u njemu živio sa roditeljima prije izbijanja ratnih sukoba na području Bosne i Hercegovine, te da su mu roditelji u međuvremenu umrli, kao i da je Rješenjem Općinskog suda II u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj RS-40/99 od 15. maja 2000. godine određen za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, a apelantica je prije izbijanja rata odselila iz tog stana. Istakao je da navedeno rješenje nije postalo pravosnažno jer je apelantica protiv rješenja podnijela žalbu.
  • 9.
    Uprava je 24. aprila 2001. godine pozvala apelanticu da dostavi dokumentaciju za predmetni stan, a 29. juna 2001. godine je zatražila od nje da dostavi Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-1031/00 od 27. aprila 2001. godine, kojim je potvrđeno Rješenje Općinskog suda broj RS-40/99 od 15. maja 2000. godine.
  • 10.
    Rješenjem Uprave broj 23/6-372-P-1907/98 od 12. jula 2001. godine odbijen je apelanticin zahtjev za povrat predmetnog stana. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Općinski sud u pravnoj stvari predlagatelja MUP-a Federacije Bosne i Hercegovine protiv apelantice i Dž.M., radi određivanja nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, donio Rješenje broj RS-40/99 od 15. maja 2000. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj GŽ-1031/00 od 27. aprila 2001. godine. Tim rješenjem je za nosioca stanarskog prava na tom stanu određen apelanticin brat Džemo Mustafić.
  • 11.
    Apelantica je 29. augusta 2001. godine podnijela žalbu protiv prvostepenog rješenja, a 26. novembra 2001. godine dopunu žalbe. Ministarstvo je Rješenjem broj 27/02/23-3657/01 od 2. aprila 2002. godine poništilo prvostepeno rješenje i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak.
  • 12.
    U obrazloženju rješenja je navedeno da Ministarstvo nije moglo prihvatiti rješenje prvostepenog organa kao pravilno i na zakonu zasnovano, s obzirom na to da je ono zasnovano na Rješenju Općinskog suda broj RS-40/99 od 15. maja 2000. godine i Rješenju Kantonalnog suda broj GŽ-1031/00 od 27. aprila 2001. godine. Naime, Ministarstvo je zaključilo da je prvostepeni organ, u postupku donošenja osporenog rješenja, trebao postupiti prema apelanticinom zahtjevu za povrat u posjed predmetnog stana, odnosno cijeniti apelanticin status u odnosu na predmetni stan od 30. aprila 1991. godine, te primjenom odredaba Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/1, 38/98, 12/99, 27/99 i 43/99; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) odlučiti o konkretnom zahtjevu. Prema tome, Ministarstvo je naložilo Upravi da u ponovnom postupku na siguran i pouzdan način utvrdi činjenično stanje u smislu člana 3. st. 1. i 2. citiranog zakona i da nakon toga donese novu i na zakonu zasnovanu odluku povodom podnesenog zahtjeva za vraćanje u posjed stana.
  • 13.
    Apelantica je dopisom od 3. septembra 2002. godine zatražila od Uprave da postupi u skladu sa rješenjem Ministarstva od 2. aprila 2002. godine.
  • 14.
    Uprava je 28. novembra 2002. godine održala usmenu raspravu na kojoj su apelantica i Džemo Mustafić dali izjave. Rasprava je odgođena na neodređeno vrijeme, a apelantici je naloženo da dostavi uvjerenje iz biračkog spiska za 1992. godinu, "potvrdu iz statistike", imena i prezimena svjedoka za koje želi da se saslušaju, kao i druge dokaze po potrebi. Uprava je istog dana zatražila od Policijske uprave Novo Sarajevo da dostavi uvjerenje o kretanju za apelanticu. Policijska uprava Novo Sarajevo je 13. decembra 2002. godine dostavila uvjerenje, a apelantica je 30. januara 2003. godine dostavila traženu dokumentaciju.
  • 15.
    Uprava je 25. februara 2004. godine održala usmenu raspravu na kojoj se apelantica izjasnila u pogledu njezinog zahtjeva za povrat stana i u spis predmeta priložila određenu dokumentaciju.
  • 16.
    Uprava je 17. juna 2004. godine održala usmenu raspravu u prisustvu stranaka i tada je apelantici naloženo da u roku od 15 dana dostavi određenu dokumentaciju i dokaze. Također, strankama je preporučeno da za sljedeću raspravu osiguraju svjedoke, stanare zagrade u kojoj se nalazi predmetni stan, koji bi se izjasnili na okolnost življenja u tom stanu. Rasprava je odložena na neodređeno vrijeme.
  • 17.
    Apelantica je 6. jula 2004. dostavila dokumentaciju, a dopisom od 9. jula 2004. godine predložila da se kao svjedoci saslušaju S.A. i M.K.
  • 18.
    Uprava je 4. novembra 2004. godine održala usmenu raspravu na kojoj su osim stranaka izjave dali svjedoci R.B. i O.V. S obzirom na to da raspravi nisu pristupili apelanticini svjedoci, rasprava je odgođena i zakazana je nova za 15. decembar 2004. godine.
  • 19.
    Usmena rasprava od 15. decembra 2004. godine je odložena za 13. januar 2005. godine zbog toga što je stranka, Džemo Mustafić, napustila raspravu, jer se na raspravi pojavio apelanticin suprug.
  • 20.
    Usmena rasprava od 13. januara 2005. godine održana je u prisustvu stranaka i svjedoka V.M. i M.K., koji su dali svoje izjave. Apelanticin punomoćnik je predložio da se rasprava zaključi i donese rješenje u skladu sa zakonom.
  • 21.
    Nakon toga, Uprava je donijela Rješenje broj 23/6-372-P-1907/99 od 25. februara 2005. godine kojim je odbila apelanticin zahtjev za povrat u predmetni stan.
  • 22.
    Apelantica je 19. aprila 2005. godine podnijela žalbu protiv prvostepenog rješenja. U žalbi je, između ostalog, istakla da je prva odluka u njezinom predmetu donesena tek 12. jula 2001. godine i da je prvostepeni organ zakazao više rasprava samo da bi postupak što više "razvukao" i učinio ga neefikasnim, te da je osporeno rješenje doneseno tek 25. februara 2005. godine i dostavljeno njezinom punomoćniku tek nakon pismenog upozorenja.
  • 23.
    Ministarstvo je Rješenjem broj 27/02-23-7840/05 od 22. juna 2005. godine odbilo apelanticinu žalbu.
  • 24.
    Apelantica je 3. augusta 2005. godine protiv rješenja Ministarstva podnijela tužbu Kantonalnom sudu.
  • 25.
    Kantonalni sud je dopisom od 15. augusta 2005. godine pozvao apelanticinog punomoćnika da dostavi punomoć za zastupanje u predmetnom upravnom sporu. Apelanticin punomoćnik je 22. augusta 2005. godine dostavio Kantonalnom sudu traženu punomoć za zastupanje.
  • 26.
    Kantonalni sud je 5. septembra 2005. godine apelanticinu tužbu dostavio na odgovor Ministarstvu, te je od istog organa zatraženo dostavljanje spisa predmeta. Također, Kantonalni sud je 15. septembra 2005. godine dostavio apelantici nalog za plaćanje sudske takse.
  • 27.
    Apelantica je 29. septembra 2005. godine dostavila dokaz o uplati sudske takse, a Ministarstvo je 8. novembra 2005. godine dostavilo odgovor na tužbu.
  • 28.
    Kantonalni sud je Presudom broj U-1817/05 od 20. novembra 2007. godine odbio apelanticinu tužbu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 29.
    Apelantica navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog nedonošenja odluke u razumnom roku i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz apelacije proizlazi da apelantica smatra da je zbog nerazumne dužine predmetnog postupka pretrpjela nematerijalnu štetu. Stoga, traži da joj Ustavni sud, prema tom osnovu, dosudi kompenzaciju u iznosu od 2.100,00 KM, odnosno za svaku godinu po 300 KM.

b) Odgovor na apelaciju

  • 30.
    Kantonalni sud je naveo da odluka u predmetnom postupku nije donesena iz objektivnih razloga s obzirom na to da se spisi predmeta u tom sudu uzimaju u rad redoslijedom kojim su primljeni u sud, osim ukoliko predsjednik suda odobri urgentno rješavanje spisa kada procijeni da je to opravdano. Istaknuto je da Kantonalni sud ima oko 3000 neriješenih predmeta povodom upravnih sporova, kao i da svaki referat (8 referata) ima oko 400 spisa, pa tako i referat uređujućeg sudije u konkretnom slučaju. Stoga, Kantonalni sud smatra da su neosnovani apelanticini navodi u pogledu povrede njezinih prava iz člana 6. Evropske konvencije, pogotovo jer se oni najvećim dijelom odnose na postupak pred organima uprave. Kantonalni sud je 8. februara 2008. godine obavijestio Ustavni sud da je u predmetnom postupku donesena Presuda Kantonalnog suda broj U-1817/05 od 20. novembra 2007. godine.
  • 31.
    Uprava je iznijela hronologiju donošenja odluka u predmetnom postupku ne izjašnjavajući se na apelanticine navode o povredi njezinih ustavnih prava.
  • 32.
    Ministarstvo je navelo da se dužina predmetnog upravnog postupka može pripisati na teret apelantici. Naime, Ministarstvo je istaklo da je apelantica imala zakonsku mogućnost da, u smislu odredaba člana 216. st. 1. i 2. Zakona o upravnom postupku i člana 20. Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH" broj 9/05), izjavi žalbu, odnosno pokrene upravni spor zbog šutnje administracije, te da je svojim nedjelovanjem i nekorištenjem tih zakonskih mogućnosti doprinijela dužini trajanja upravnog postupka. Prema tome, Ministarstvo je zaključilo da u konkretnom slučaju ne postoji prekoračenje "razumnog roka" u smislu člana 6. Evropske konvencije i predložilo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

  • 33.
    U Zakonu o upravnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Član 6.

Kada organi i institucije koje imaju javna ovlaštenja rješavaju u upravnim stvarima, dužni su osigurati efikasno ostvarivanje prava i interesa građana; preduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

Član 14.

Postupak se treba voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druga lica koja učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

VI. Dopustivost

  • 34.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 35.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 36.
    Apelantica se Ustavnom sudu obratila zbog činjenice da upravni postupak povodom njezinog zahtjeva za povrat stana nerazumno dugo traje, odnosno da u njezinom slučaju nije donesena odluka u "razumnom roku" u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Iako je u međuvremenu donesena pravosnažna odluka povodom apelanticinog zahtjeva apelacija je bila dopustiva i u vrijeme podnošenje, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, a s obzirom na to da citiranim članom Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 37.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 38.
    Apelantica smatra da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

A) Pravo na pravično suđenje

  • 39.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

  • 1.
    Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć

Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije

  • 40.
    U konkretnom slučaju je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje ima li predmetni postupak karakter "spora" u kojem su utvrđivana apelanticina "građanska prava i obaveze". Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj pojam "spora", u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, podrazumijeva "sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze", čak i kada se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje u okviru svojih ovlaštenja. Karakter "zakonodavstva koje određuje kako će se problem riješiti" i "ovlaštenja" koja pripadaju predmetnom organu je od malog značaja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20. i Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A, broj 13, stav 94).
  • 41.
    U konkretnom slučaju, postupak se odnosi na pitanje povrata stana u posjed. Ustavni sud je ranije usvojio stav da svi zahtjevi koji se odnose na sporove u vezi sa ovim pitanjem potpadaju pod pojam "građanskih prava i obaveza" (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 2/99 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/99). Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

Razuman rok

a) Relevantni principi

  • 42.
    Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

  • 43.
    Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelanticinog zahtjeva za povrat spornog stana započeo 2. jula 1999. godine, a okončan je Presudom Kantonalnog suda broj U-1817/05 od 20. novembra 2007. godine. Prema tome, period u kojem je pokrenut navedeni postupak se ubraja u nadležnost Ustavnog suda, s obzirom na to da je započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Stoga, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak trajao ukupno osam godina i četiri mjeseca.
  • 44.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li u konkretnom postupku došlo do kršenja prava na postupak u razumnom roku, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; i Zimmermann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).

a) Složenost predmeta

  • 45.
    Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje organ uprave i redovni sud moraju izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora.
  • 46.
    Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku povrata stana u kojem je trebalo utvrditi ispunjava li apelantica zakonske uvjete za povrat. Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije bio naročito složen, kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja.

b) Apelanticino ponašanje

  • 47.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se dužina postupka ne može pripisati apelantici, jer nije koristila bilo kakve metode koje bi mogle dovesti do odugovlačenja postupka. Naime, apelantica je lično i posredstvom svog punomoćnika bila prisutna na raspravama pred organom uprave, urgirala na donošenju rješenja, kao i na traženje organa uprave dostavljala relevantnu dokumentaciju u kratkom roku.
  • 48.
    Ustavni sud smatra da Ministarstvo osnovano ukazuje da je apelantica mogla koristiti pravni lijek "žalba zbog šutnje administracije" kako bi pokušala ishoditi ubrzanje postupka. Međutim, to se odnosi samo na period od podnošenja zahtjeva u julu 1999. godine do 2001. godine kada je upravni organ preduzeo konkretne radnje uzimanja izjava stranaka. Ipak, s obzirom na daljnji tok ovog upravnog postupka, kako je izneseno u činjeničnom dijelu ove odluke, Ustavni sud smatra da ova apelanticina neaktivnost nije bila odlučujući faktor ukupne dužine postupka.

c) Ponašanje javnih vlasti

  • 49.
    Ustavni sud smatra da je predmetni postupak pred Upravom trajao ukupno pet godina i 11 mjeseci, dakle skoro šest godina. U predmetnom postupku Uprava je donijela rješenje 12. jula 2001. godine. Ministarstvo je povodom apelanticine žalbe podnesene 29. augusta 2001. godine donijelo rješenje 2. aprila 2002. godine kojim je poništilo prvostepeno rješenje i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak. Nakon toga, Uprava je u ponovnom postupku donijela rješenje 25. februara 2005. godine, dakle nakon dvije godine i 10 mjeseci. Iz navedenog proizlazi da je Upravi trebalo preko dvije godine da utvrdi apelanticin status u odnosu na predmetni stan od 30. aprila 1991. godine, kako je to naložilo Ministarstvo. Nadalje je prvostepeni upravni organ, nakon što je održao usmenu raspravu 28. novembra 2002. godine na kojoj je apelantici naloženo da dostavi relevantnu dokumentaciju, koju je ona dostavila 30. januara 2003. godine, održao raspravu 25. februara 2004. godine. Dakle, u predmetnom postupku prvostepeni upravni organ bio je potpuno neaktivan više od godinu dana.
  • 50.
    Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je prvostepeni upravni organ odgovoran za činjenicu što predmetni postupak povodom apelanticinog zahtjeva nije bio okončan u periodu dužem od pet godina, pogotovo imajući u vidu da je Ustavni sud ocijenio da predmetni postupak nije složen.
  • 51.
    Postupak pred Kantonalnim sudom je trajao dvije godine i tri mjeseca, a da nije dato detaljnije obrazloženje u pogledu dužine osim uobičajenog pozivanja na opterećenost sudija brojem predmeta u referatima sa kojima su zaduženi. Iako uvažavajući teškoće sa kojima se redovni sudovi susreću u organizaciji rada kako bi savladali zaostatke u radu, Ustavni sud smatra da je ukupna dužina postupka u konkretnom slučaju u trajanju od punih osam godina, a imajući u vidu posebno da se radilo o jednostavnom postupku, prešla granice razumnog roka u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.
  • 52.
    S obzirom na navedeno, a uzevši u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje kompenzacije

  • 53.
    Apelantica je zatražila naknadu štete zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom iznosu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
  • 54.
    Prilikom odlučivanja o apelanticinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeni princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM. Imajući u vidu da je predmetni postupak pokrenut 2. jula 1999. godine, a okončan je 20. novembra 2007. godine, Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantici treba isplatiti na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, iznosi 1.200,00 KM. Ovaj iznos apelantici je dužan isplatiti Kanton Sarajevo, s obzirom na sjedište nadležnih upravnih organa i Kantonalnog suda pred kojima je trajao postupak na čiju se dužini apelantica žali, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke.

Ostali navodi

  • 55.
    Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa povredom prava garantiranih članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati ostale apelanticine navode koji se tiču povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 56.
    Činjenica da je predmetni postupak, za koji Ustavni sud smatra da nije složene prirode, trajao duže od osam godina i da je odlučujući doprinos dužini postupka bila neaktivnost upravnih organa, dovoljna je Ustavnom sudu za zaključak da je povrijeđeno apelanticino pravo na "suđenje u razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 57.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 58.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.