USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 48/09.
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3299/06, rješavajući apelaciju Huseina Bahora, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 74. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Krstan Simić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Djelimično se usvaja apelacija Huseina Bahora.
Utvrđuje se povreda prava na zabranu podvrgavanja nehumanom postupku iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Tužilaštvu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, hitno i bez daljnjeg odgađanja, u skladu sa pozitivnom obavezom iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, provede istragu o okolnostima miniranja apelantove porodične kuće, te da o rezultatima istrage obavijesti apelanta.
Nalaže se Tužilaštvu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem postupanja prema ovoj odluci.
Odbija se kao neosnovana apelacija Huseina Bahora, podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-Rev-07-000006 od 11. decembra 2007. godine, Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-Gž-06-000236 od 8. novembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P-171/04-I od 24. marta 2006. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Husein Bahor (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojega zastupa Kadrija Kolić, advokat sa Ilidže, podnio je 12. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Rev-07-000006 od 11. decembra 2007. godine, Presude Apelacionog suda broj 097-0-Gž-06-000236 od 8. novembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-171/04-I od 24. marta 2006. godine, kao i zbog pasivnog odnosa nadležnih organa javne vlasti, koji nisu poduzeli niti jednu aktivnosti s ciljem provođenja službene istrage o okolnostima pod kojim je minirana njegova porodična kuća, utvrđivanja identiteta počinitelja ovog djela i njegovog kažnjavanj?. Apelant je dopunio apelacije 6. jula 2007. godine i 24. januara 2008. godine, te dostavio Presudu Apelacionog suda broj 097-0-Rev-07-000006 od 11. decembra 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 15. stav 1. tačka b) i člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog i Osnovnog suda, te Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine kao učesnika u postupku, kojeg zastupa Pravobranilaštvo/Pravobraniteljstvo Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), 6. jula 2007. godine od Okružnog tužilaštva Bijeljina, Centra javne bezbjednosti Bijeljina, Tužilaštva Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo Brčko Distrikta) i Policije Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Policija Brčko Distrikata), odnosno 12. februara 2009. godine, zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Apelacioni sud i Osnovni sud su odgovore na apelaciju dostavili 16. jula 2007. godine, a Pravobranilaštvo 26. jula 2007. godine. Okružno tužilaštvo Bijeljina i Tužilaštvo Brčko Distrikta odgovore na apelaciju su dostavili 17. februara 2009. godine, dok su odgovore na apelaciju dostavili Centar javne bezbjednosti Bijeljina 18. februara 2009. godine i Policija Brčko Distrikta 26. februara 2009.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Osnovnog suda, Apelacionog suda i Pravobranilaštva su dostavljeni apelantu 28. januara 2008. godine. Odgovori na apelaciju Okružnog tužilaštva Bijeljina, Tužilaštva Brčko Distrikta, Centra javne bezbjednosti Bijeljina i Policije Brčko Distrikta dostavljeni su apelantu 1. marta 2009. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- a)Obraćanje apelanta nadležnim organima javne vlasti u vezi sa okolnostima miniranja njegove porodične kuće
- a)
- 6.Apelant je u martu 2004. godine podnio zahtjev Policiji Brčko Distrikta da mu dostave zapisnik o uviđaju povodom događaja od 18. novembra 1996. godine, kojom prilikom su nepoznata lica minirala njegovu kuću, kao i ostalu dokumentaciju u vezi sa provedenom istragom. Policija je 29. marta 2004. godine obavijestila apelanta da su nakon izvršene provjere u Policiji, Tužilaštvu Brčko Distrikta BiH i Policiji Bijeljina utvrdili da navedeni događaj nigdje nije evidentiran, te da stoga nisu u mogućnosti da udovolje njegovom zahtjevu.
- 7.Apelant je 24. maja 2004. godine ponovo podnio policiji zahtjev izražavajući svoje nezadovoljstvo njihovim odgovorom od 29. marta 2004. godine, tražeći da mu dostave kopiju zapisnika o uviđaju na okolnost miniranja njegove porodične kuće koje se desilo 18/19 novembra 1996. godine, imena pripadnika policije koji su izvršili uviđaj, kopiju krivične prijave koju su podnijeli protiv lica koja su počinila predmetnu inkriminaciju-miniranje njegove kuće i kopiju knjige uviđaja koju vodi kriminalistička policija-služba za navedeni dan.
- 8.Policija je 25. maja 2004. godine obavijestila apelanta da se vrše dodatne provjere u vezi sa njegovim navodima iz akta broj UZ-039-1/04 od 24. maja 2004. godine, kojom prilikom su Tužilaštvu Brčko Distrikta i Okružnom tužilaštvu Bijeljina uputili akt da izvrše provjere na okolnosti iz apelantovog zahtjeva. Apelant je 20. jula 2004. godine, a u vezi sa dopisom Policije Brčko Distrikta od 25. maja 2004. godine, od policije zatražio da mu dostave fotokopije svih traženih odgovora.
- 9.Policija je 22. jula 2004. godine apelantu dostavila fotokopije odgovora Tužilaštva Brčko Distrikta BiH, Okružnog tužilaštva Bijeljina i Centra javne bezbijednosti Bijeljina. Također su ga obavijestili da su uvidom u evidencije Policije u Dnevnik događaja Policijske stanice Brčko utvrdili da za 18. novembar 1996. godine postoji evidentirana prijava pet eksplozija na području Begovače gdje se nalazi i njegova kuća, ali bez konstatacije koje su mjere preduzete i bez bilo kakvog pismenog traga o postupanju policije, te da stoga ne mogu udovoljiti njegovom zahtjevu i dostaviti imena policajaca koji su vršili uviđaj.
- 10.U vezi sa apelantovim pitanjem iz zahtjeva da li Tužilaštvo Brčko Distrikta posjeduje bilo kakvu dokumentaciju u vezi sa miniranjem njegove porodične kuće i da li je poduzelo bilo kakve aktivnosti na otkrivanju počinioca navedenog djela, Tužilaštvo je 20. aprila 2004. godine apelantu odgovorilo da u ovom tužilaštvu ne postoji dokumentacija u vezi sa predmetnim događajem, pa samim tim nije otvaran bilo kakav predmet u bilo kojem upisniku ovog tužilaštva. Okružno tužilaštvo u Bijeljini, u svom odgovoru broj KTA-320/04 od 17. juna 2004. godine, obavještava apelanta da od policije nisu dobili nikakav akt koji bi se odnosio na navedeni događaj. U odgovoru Centra javne bezbjednosti Bijeljina broj 12-02/4-973/04 od 20. aprila 2004. godine se navodi da su nakon izvršene provjere u svojoj evidenciji utvrdili da ne postoji nikakav trag u vezi sa vršenjem uviđaja na okolnost miniranja njegove porodične kuće.
b) Postupak pred nadležnim sudovima radi naknade štete
- 11.Apelant je 2. marta 2004. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi), radi naknade štete. U tužbenom zahtjevu, koji je precizirao 17. marta 2006. godine, apelant je naveo da su nepoznata lica 18. novembra 1996. godine minirala njegovu porodičnu kuću koju je nakon povratka u Brčko obnovio, kojom prilikom je kuća srušena, a on je zadobio teže tjelesne povrede i pretrpio veliku materijalnu i nematerijalnu štetu.
- 12.Presudom Osnovnog suda broj P-171/04-I od 24. marta 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj 097-0-Gž-06-000236 od 8. novembra 2006. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženog da mu po osnovu iz člana II. tačka 5. Aneksa 4, člana I. tačka 1. alineja 11. Aneksa 6 i člana I. tačka 1. Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma, isplati naknadu na ime materijalne i nematerijalne štete uvećane za zakonsku kamatu, kao u izreci presude.
- 13.U obrazloženju presude prvostepeni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je utemeljen prigovor tuženog o nedostatku pasivne legitimacije i prigovor zastare podnošenja tužbe za naknadu štete ovom sudu. Naime, sud je nakon provedenog dokaznog postupka zaključio da se apelant 1996. godine vratio u svoju kuću koju je obnovio i u njoj boravio do 18. novembra 1996. godine, kada je kuća minirana i srušena do temelja. Područje na kojem se desilo miniranje obezbjeđivao je IFOR, kojem pripadnici Stanice javne bezbjednosti Brčko (u daljnjem tekstu SJB Brčko) nisu imali pristup, tako da učinilac ili učinioci nisu otkriveni. Uvidom u materijalnu dokumentaciju je utvrđeno da u evidenciji Policije Brčko Distrikta nije evidentirano miniranje apelantove kuće, kao i da Tužilaštvo Brčko Distrikta ne posjeduje nikakvu dokumentaciju o predmetnom događaju. U obrazloženju presude prvostepeni sud je također naveo da, iako je tuženi prema odredbi člana 71. Statuta Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine slijednik dijela bivše Općine Brčko u Republici Srpskoj, kao i administrativnih aranžmana Brka i Ravne Brčko, na njega su prešle samo one obaveze koje su nastale prije datuma proglašenja Distrikta, a koje su izričito preuzete sporazumom sa entitetima. Također, članom 4. Naloga supervizora o finansijskom sistemu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine je propisano da, u slučaju nepostojanja dogovora sa entitetima u vezi sa specifičnim obavezama Distrikt ne preuzima obavezu za dugove koji su nastali prije proglašenja Distrikta. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o obavezi koja je nastala prije proglašenja Distrikta (mart 2000. godine), te da obaveza nije izričito preuzeta sporazumom sa entitetima, a imajući u vidu da nalozi supervizora prema odredbama Konačne arbitražne odluke za Brčko imaju snagu obavezujućih propisa, sud je zaključio da se tuženi ne može obavezati da apelantu isplati iznos tražen tužbom. Isto tako, u vrijeme kritičnog događaja nije egzistirala policija Brčko Distrikta, već SJB Brčko koja je bila u sastavu Centra javne bezbjednosti Bijeljina, a Centar je bio organizacioni dio MUP-a RS koji je, saglasno članu 5. Zakona o unutrašnjim poslovima Republike Srpske, obavljao poslove iz djelokruga ministarstva na teritoriji Republike. Prema tome, kako je navedeno u presudi, Policija Brčko Distrikta je formirana na osnovu Konačne arbitražne odluke za Brčko i Statuta Distrikta kao samostalan subjekt koji se ne može smatrati pravnim slijednikom SJB Brčko, pa tako ni Brčko Distrikt za čije je područje formirana Policija Brčko Distrikta ne može biti odgovoran za štetu. Isto tako, prvostepeni sud je utvrdio da je prema odredbi člana 376. Zakona o obligacionim odnosima prigovor zastare tuženog osnovan, jer je šteta nastala 18. novembra 1996. godine, a apelant je tužbu ovom sudu podnio 2. marta 2004. godine. Tako je, osim što je protekao subjektivni rok od tri godine od saznanja za štetu, protekao i objektivni rok od pet godina od nastanka štete, a što ima za posljedicu prestanak apelantovog prava da zahtijeva naknadu predmetne štete. U obrazloženju presude Apelacionog suda je navedeno da je u potpunosti saglasan sa obrazloženjem i zaključcima prvostepene presude, da je apelantov tužbeni zahtjev valjalo odbiti jer tuženi nije odgovoran za nastalu štetu, te da se stoga prvostepeni sud nepotrebno upustio u ocjenu osnovanosti prigovora zastare predmetnog potraživanja.
- 14.Apelacioni sud je 11. decembra 2007. godine Presudom broj 097-0-Rev-07-000006 odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju, izjavljenu protiv Presude Apelacionog suda broj 097-0-Gž-06-000236 od 8. novembra 2006. godine. U obrazloženju presude Apelacioni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da tuženi nije u predmetnom postupku pasivno legitimisan i da su, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, izveli pravilne zaključke. Revizioni sud je istakao da su nižestepeni sudovi nedvojbeno utvrdili da je u vrijeme miniranja apelantove kuće postojala SJB Brčko, te da je na osnovu Konačne arbitražne odluke i Statuta Distrikta formirana Policija Brčko Distrikta kao samostalni subjekt koji nije pravni slijednik SJB Brčko. Apelantove navode da mu je nižestepenim presudama zbog pogrešne primjene Naloga supervizora za Brčko od 13. aprila 2000. godine povrijeđeno pravo garantovano čl. 3, 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i odredbe Ustava Bosne i Hercegovine o pravima koja su garantovana navedenim članovima, revizioni sud je odbio zbog toga što apelant nije naveo u čemu se ogleda povreda na koju se poziva. U odnosu na povredu prava koje garantuje član 8. Evropske konvencije, revizioni sud je istakao da nižestepenim odlukama kojima nije utvrđena odgovornost tuženog za nastalu štetu apelantu nije uskraćeno pravo da isplatu naknade traži od onoga ko je štetu prouzrokovao, čime je obezbijeđena zaštita prava na dom kao i prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 15.Apelant smatra da mu je osporenim presudama sudova, u odnosu na postupak koji je vodio radi naknade štete pričinjene miniranjem njegove porodične kuće, kao i pasivnim ponašanjem nadležnih organa na okolnost otkrivanja počinioca navedenog djela, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u zaključcima sudova, a kao razloge navodi sljedeće okolnosti: "što tuženi nije preuzeo obavezu za dugove koji su nastali prije proglašenja Brčko Distrikta, što se policija Brčko Distrikta ne može smatrati pravnim slijednikom Stanice javne bezbjednosti Brčko i što je nastupila zastarjelost njegovih potraživanja". Smatra da su redovni sudovi pogrešno cijenili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da tuženi u predmetnom postupku nije pasivno legitimisan. Zaključak sudova da je nastupila zastara podnošenja tužbe radi naknade štete apelant smatra neosnovanim, zbog toga što nadležni organi za gonjenje počinioca krivičnog djela na tom planu ništa ne čine, a što tuženog diskulpira u odgovorne za štetu koja je predmet tužbe. Kako je naknadu štete tražio zbog toga što je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, rok za nastupanje zastarjelosti po njegovim navodima treba cijeniti u skladu sa rokovima zastare za gonjenje počinilaca te krivično-pravne radnje, stoga smatra da zastara za podnošenje tužbe radi naknade štete nastupa 2036. godine. Prema apelantovim navodima, nema sumnje da je organ nadležan za sprečavanje štete zbog akta nasilja organ unutrašnjih poslova�policija Brčko Distrikta, kojoj je u toku 2004. godine u dva navrata podnosio zahtjev da mu izda zapisnik o uviđaju povodom događaja od 18. novembra 1996. godine, da podatke o pripadnicima policijske stanice Brčko koji su izvršili uviđaj, kopiju krivičnih prijava koje su podnesene protiv lica koja su počinila predmetnu inkriminaciju-miniranje kuće i kopiju knjige uviđaja za datum 28/29. novembar 1996. godine. Kako nadležni organi javne vlasti nisu otvorili neophodnu istragu povodom predmetnog događaja (miniranja kuće) kako bi pronašli i kaznili počinioce, apelant smatra da su ga i oni na taj način podvrgnuli nehumanom i ponižavajućem postupanju, a samim tim mu je onemogućeno da ostvari pravo na naknadu štete. Za apelanta su sporna i obrazloženja osporenih odluka u dijelu u kojima su se redovni sudovi pozvali na Nalog supervizora za Brčko i Konačnu arbitražnu odluku za Brčko.
b) Odgovor na apelaciju
- 16.Pravobranilaštvo je navelo da smatra da je apelacija preuranjena zbog toga što je apelant podnio reviziju protiv Presude Apelacionog suda broj 097-0-Gž-06-000236 od 18. novembra 2006. godine, a da pri tome nije čekao na odluku o reviziji, nego je podnio apelaciju Ustavnom sudu.
- 17.Apelacioni sud je naveo da su, po ocjeni ovog suda, neosnovani apelantovi navodi da su mu povrijeđena prava na koja se poziva u apelaciji, a za što je odgovoran tuženi. Dakle, nema odgovornosti tuženog, jer nema propusta njegovih organa, ali ni propusta organa njegovog prednika, pošto je SJB Brčko, koja je tada postojala, bila u sastavu CJB Brčko, a koji je, kako ističe, jedan od organizacionih dijelova MUP-a RS-a. Brčko Distrikt, kao teritorijalni slijednik dijela bivše općine Brčko u RS-u, kao i administrativnih aranžmana Brka i Ravne Brčko (član 71. Statuta Brčko Distrikta BiH), nije odgovoran za obaveze koje su nastale prije njegovog proglašenja kao teritorijalne jedinice ukoliko nije zaključen sporazum o tim obavezama sa entitetima (Nalog supervizora za Brčko od 13. aprila 2000. godine), a što u konkretnom slučaju nije učinjeno.
- 18.Osnovni sud je naveo da su navodi iz apelacije neosnovani i neargumentovani, sa obrazloženjem datim u presudi ovog suda.
- 19.Okružno tužilaštvo Bijeljina je navelo da je Policija Brčko Distrikta 15. aprila 2004. godine aktom broj 02-230-495/04 od ovog tužilaštva već tražila da u svojim evidencijama izvrši provjeru da li su od policije dobili bilo kakav akt koji se odnosi na predmetni događaj od 18. novembra 1996. godine. Nakon izvršene provjere utvrđeno je da takva prijava u evidenciji tužilaštva ne postoji i o tome su obavijestili policiju 17. juna 2004. godine.
- 20.Tužilaštvo Brčko Distrikta je također odgovorilo da u ovom tužilaštvu ne postoji bilo kakva dokumentacija vezana za predmetni događaj, pa samim tim nije otvaran bilo kakav predmet u bilo kojem upisniku ovog tužilaštva.
- 21.Centar javne bezbjednosti je naveo da su u predmetnom postupku radi naknade štete bili nadležni sudovi u Brčko Distriktu, Osnovni i Apelacioni sud Brčko Distrikta, te da je prema odredbama Zakona o pravobranilaštvu Republike Srpske organ koji zastupa imovinska prava i interese Republike Srpske Pravobranilaštvo Republike Srpske.
- 22.Policija Brčko Distrikta je navela da je u Dnevniku policije 18. novembra 1996. godine pod rednim brojem 1109 evidentirana prijava spornog događaja miniranja pet kuća na području Begovače, gdje se nalazi i apelantova kuća, koju je izvršilo lice sa inicijalima B.O. U prilogu svog akta od 26. februara 2009. godine, Policija Brčko Distrikta je dostavila i fotokopiju izvoda iz Dnevnika na dan 18. novembra 1996. godine.
V. Relevantni propisi
- 23.U Statutu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" broj 1/00) relevantne odredbe glase:
"Član 1. stav 4.
Ustav Bosne i Hercegovine, kao i važeći zakoni i odluke institucija Bosne i Hercegovine, direktno su primjenjivi na cijeloj teritoriji Distrikta. Zakoni i odluke svih vlasti Distrikta moraju biti u skladu sa važećim zakonima i odlukama institucija Bosne i Hercegovine.
Član 7.
Pravni slijednik
Stupanjem na snagu ovog statuta prestaju da postoje sve općinske administracije koje postoje na teritoriji Distrikta. Općinski uredi i pravne osobe koje su osnovane ili se finansiraju od strane postojećih općinskih administracija nastavit će da pružaju usluge u skladu sa važećim zakonima, po instrukcijama Vlade Distrikta, sve dok Vlada Distrikta ne odluči drugačije, ili dok se to ne izmijeni zakonom Distrikta.
Brčko Distrikt je pravni slijednik dijela općine Brčko u Republici Srpskoj, kao i administrativnih aranžmana Brka i Ravne-Brčko.
Sve ugovore i sporazume, koje su zaključile općinske vlasti navedene u stavu 2. ovog člana, zainteresirane strane moraju dostaviti na uvid gradonačelniku u roku od trideset dana od dana njegovog/njenog preuzimanja dužnosti. Svaki ugovor ili sporazum koji se ne dostavi u tom roku smatra se otkazanim. Gradonačelnik će odmah proslijediti te ugovore ili sporazume Skupštini."
- 24.U Nalogu supervizora o finansijskom sistemu Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine od 14. aprila 2000. godine relevantne odredbe glase:
- 4.U slučaju nepostojanja dogovora sa entitetima u vezi specifičnih obaveza, Distrikt ne preuzima obaveze za dugove koji su nastali prije datuma proglašenja Distrikta.
- 25.Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni list SFRJ" br. 26/86, 74/87, 57/89, 3/90) i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 26/93, 14794 i 6/97)
"Član 17.
(1) Krivični postupak pokreće se po zahtjevu ovlaštenog tužioca.
(2) Za djela za koja se goni po službenoj dužnosti ovlašteni tužilac je javni tužilac, a za djela za koja se goni po privatnoj tužbi ovlašteni tužilac je privatni tužilac."
- 26.Zakon o krivičnom postupku Brčko Distrikta BiH ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" broj 10/03)
"Član 17.
Tužilac je dužan poduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom nije drugačije propisano."
- 27.Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/ 89, "Službeni glasnik RS" broj 17/93)
"Član 376.
(1)Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ono potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.
Član 377.
(1)Kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.
(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete."
VI. Dopustivost
- 28.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 29.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 30.U konkretnom slučaju, Ustavni sud će pri ispitivanju dopustivosti predmetnu apelaciju podnesenu protiv Presude Apelacionog suda broj 097-0-Rev-07-000006 od 11. decembra 2007. godine, u postupku radi naknade štete, razmatrati odvojeno u odnosu na postupak obraćanja apelanta nadležnim organima javne vlasti, u vezi sa okolnostima miniranja njegove porodične kuće.
- a)U odnosu na postupak radi naknade štete
- a)
- 31.U konkretnom slučaju apelacija protiv Presude Apelacionog suda broj 097-0-Gž-06-000236 od 8. novembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda broj P-171/04-I od 24. marta 2006. godine je podnesena 12. decembra 2006. godine. Apelacija je u momentu podnošenja Ustavnom sudu bila preuranjena, jer je u konkretnom slučaju bio u toku postupak pred Apelacionim sudom, po zahtjevu apelanta za reviziju presude ovog suda od 8. novembra 2006. godine. Međutim, u toku trajanja postupka pred Ustavnim sudom, Apelacioni sud je 11. decembra 2007. godine donio Presudu broj 097-0-Rev-07-000006, kojom je apelantova revizija odbijena. Ova odluka je konačna i protiv nje apelant nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Apelant je osporenu presudu primio 22. januara 2008. godine, a 24. januara 2008. godine apelaciju je dopunio i osporio presudu Apelacionog suda od 11. decembra 2007. godine. Stoga je apelacija, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, blagovremena. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- b)U odnosu na postupak apelantovog obraćanja nadležnim organima u vezi sa okolnostima miniranja njegove porodične kuće
- b)
- 32.Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na postupak apelantovog obraćanja nadležnim organima javne vlasti u vezi sa okolnostima miniranja njegove porodične kuće, za Ustavni sud se postavlja pitanje na koje treba dati odgovor a to je pitanje iscrpljivanja efektivnih pravnih lijekova u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje na svoj stav prema kojem u domaćem pravnom sistemu ne postoji efektivan pravni lijek radi otklanjanja posljedica povreda prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije u situaciji kada domaće vlasti ne provode odgovarajuću krivičnu istragu, odnosno krivični postupak (vidi, inter alia, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 12/02, objavljena u "Službeni glasnik BIH" broj 40/04). U tom smislu Ustavni sud zaključuje da apelacija, i u ovom dijelu, ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
- 33.Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 34.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 35.Ustavni sud će apelaciju prvo razmotriti u dijelu apelantovih navoda koji se odnose na propuste organa javne vlasti da provedu službenu istragu u vezi sa okolnostima pod kojima se desilo miniranje njegove porodične kuće i da se pronađu i kazne počinioci tog akta nasilja. Ove okolnosti pokreću pitanje kršenja apelantovog prava da ne bude izložen nehumanom i ponižavajućem postupku iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
Pravo da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni
- 36.Član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- b)Pravo lica da ne budu podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni."
Član 3. Evropske konvencije glasi:
"Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju."
- 37.S obzirom na prirodu i sadržaj prigovora podnositelja zahtjeva u ovome predmetu, Ustavni sud smatra da ga prvo treba ispitati na temelju člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje na stavove Evropskog suda u tumačenju garancija ovog člana prema kojima pretrpljeno zlostavljanje mora doseći najniži nivo okrutnosti da bi potpalo u opseg člana 3. Evropske konvencije. Ocjena ovog najnižeg nivoa je relativna: ona zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što su priroda i kontekst postupanja prema žrtvi te njegovo trajanje, psihički i mentalni učinci i, u nekim slučajevima, spol, dob te zdravstveno stanje žrtve (vidi predmet Price v. the United Kingdom, br.33394/96, stavak 24, ECHR 2001-VII).
- 38.Ustavni sud smatra da apelant zbog patnje koja mu je nametnuta jer nadležne vlasti nisu pokrenule službenu istragu radi pronalaženja počinioca prijavljenog djela miniranja njegove porodične kuće kojom prilikom je, prema apelantovim tvrdnjama, pretrpio i teške tjelesne povrede koje su evidentirane u zdravstvenoj ustanovi, sasvim sigurno izazva osjećanje straha, nemira i inferiornosti takvog stepena da predstavlja nehumano postupanje koje je zabranjeno članom 3. Evropske konvencije.
- 39.Ustavni sud, dalje, naglašava stav iz presuda Evropskog suda da obaveze Visokih ugovornih strana iz člana 1. Evropske konvencije da svakome na području svoje nadležnosti osiguraju prava i slobode definirane Evropskom konvencijom, zajedno s članom 3, traži od država da poduzimaju predviđene mjere kako bi se pobrinule da pojedinci u okviru njihove nadležnosti ne budu podvrgnuti zlostavljanju, uključujući zlostavljanje koje vrše privatni pojedinci (vidi presudu u predmetu A. v. the United Kingdom, od 23. septembra 1998, Reports of Judgments and Decisions 1998-VI, str. 2699, stav 22; Z and Others v. the United Kingdom ŠGCĆ, br. 29392/95, st. 73-75, ECHR 2001-V; i E. and Others v. the United Kingdom, br. 33218/96, 26. novembar 2002).
- 40.Član 3. Evropske konvencije također podrazumijeva i pozitivnu obavezu da se provede službena istraga (vidi presudu u predmetu Assenov and Others v.Bulgaria, od 28. oktobra 1998, Reports 1998-VIII, str.3290, stavak102, od novijih izvora vidi Evropski sud, Šečić protiv Hrvatske, presuda od 31. maja 2007, zahtjev broj 40116/02). Takva pozitivna obaveza ne može se u načelu smatrati ograničenom samo na slučajeve zlostavljanja od strane službenika države (vidi predmet M.C. v. Bulgaria, br. 39272/98, stav151, ECHR 2003-XII).
- 41.Ustavni sud, kao relevantan, naglašava i stav iz sudske prakse Evropskog suda po kojem se opseg naprijed navedene obaveze koju ima država odnosi na načine njenog ostvarivanja, a ne na rezultat; vlasti su morale poduzeti sve razumne korake koji su im bili na raspolaganju kako bi osigurale dokaze koji se odnose na izgred (vidi, mutatis mutandis, predmet Menson v. the United Kingdom (dec.), br. 47916/99, ECHR 2003-V). U ovome se kontekstu podrazumijeva zahtjev promptnosti i razumne ekspeditivnosti istrage (vidi mutatis mutandis, presudu u predmetu Yasa v. Turkey, od 2. septembra 1998, Reports of Judgments and Decisions 1998-VI, str. 2439, st. 102-104).
- 42.Ispitujući uvjet ispunjenja pozitivne obaveze, Ustavni sud zapaža da je apelant od nadležnih organa javne vlasti tražio da se o okolnostima pod kojima se desilo miniranje njegove porodične kuće provede službena istraga, odnosno da ga nadležni organi vlasti obavijeste o tome i da se počinioci pronađu i kazne. Apelant je dopisom Policije Brčko Distrikta obaviješten da postoji evidentirana prijava pet eksplozija na dan kada se desila eksplozija apelantove kuće, ali da po prijavi nisu poduzete nikakve mjere niti postoji pismeni trag o postupanju policije. Ova informacija je dostavljena i Ustavnom sudu, pri čemu je dostavljena i fotokopija iz Dnevnika događaja iz koje je vidljivo da je navedena informacija tačna. Dakle, iako je nadležnim vlastima prijavljen događaj miniranja više kuća na području gdje se nalazila i apelantova na dan za koji apelant tvrdi da je dan kada je njegova kuća minirana i kada je i sam navodno pretrpio teške tjelesne povrede, pri čemu je također prijavljeno ime lica koje je osumnjičeno da je izvršilo miniranje zavedeno pod inicijalima B.O., nadležne vlasti nisu ništa poduzele na istraživanju ovih navoda, procesuiranju eventualnog učinioca odnosno učinilaca i njihovom privođenju pravdi.
- 43.Razmotrivši sav materijal koji mu je dostavljen, apelantove navode kao i odgovore strana u postupku, Ustavni sud smatra da propust državnih vlasti da kroz dugi vremenski period postupe u ovome predmetu, pribave opipljive dokaze radi identificiranja i hapšenja osoba koje su minirale apelantovu kuću, ukazuje da istraga nije zadovoljila zahtjeve iz člana 3. Evropske konvencije.
- 44.Ustavni sud, stoga, zaključuje da je došlo do povrede apelantovog prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
- 45.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 46.U odnosu na apelantove navode da mu je osporenim presudama sudova u postupku radi naknade štete povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer smatra da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, Ustavni sud, imajući u vidu da je predmetni postupak okončan presudom Apelacionog suda, zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenljiv na apelantov slučaj. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 47.U odnosu na apelantove navode da su proizvoljna obrazloženja u osporenim odlukama koja se odnose na usvajanje prigovora zastare, Ustavni sud je utvrdio da je Osnovni sud usvojio prigovor zastare u smislu člana 376. Zakona o obligacionim odnosima nakon što je utvrdio da je šteta nastala 18. novembra 1996. godine, dok je apelant tužbu sudu podnio 2. marta 2004. godine. Obrazloženo je da osim što je protekao subjektivni rok od tri godine od saznanja za štetu, protekao je i objektivni rok od pet godina od nastanka štete, što ima za posljedicu prestanak apelantovog prava da zahtijeva naknadu predmetne štete u ovom postupku. Ustavni sud u ovakvom obrazloženju ne vidi proizvoljnost s obzirom da su u osporenim odlukama data obrazloženja koja su zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnih propisa. Apelantovi argumenti da nije bilo mjesta računanju ovog roka zastare nego roka zastare iz člana 377. ZOO koji se odnosi na naknadu štete prouzrokovane krivičnim djelom nisu bili predmet razmatranja pred redovnim sudovima, a s obzirom da ne postoji presuda u krivičnom postupku ne bi ni bilo mjesta isticanju ovog prigovora. Pitanje zastare za traženje naknade štete po ovom osnovu za apelanta može eventualno doći u obzir tek nakon okončanja krivičnog postupka koji bi mogao uslijediti nakon što nadležni organi postupe po nalozima Ustavnog suda i provedu istragu na okolnost miniranja njegove kuće i pretrpljenih tjelesnih povreda apelanta.
- 48.S obzirom na obrazloženja redovnih sudova u pogledu zastare potraživanja Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode koji se odnose na obrazloženja osporenih odluka u dijelu u kojem su primijenjene pojedine odredbe Statuta Brčko Distrikta, Naloga supervizora za Brčko i Konačne arbitražne odluke za Brčko.
- 49.Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelantovo pravo garantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije nije povrijeđeno.
Ostali navodi
- 50.S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu apelantovih prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.
VIII. Zaključak
- 51.Činjenica da kada je duži vremenski period izostala pozitivna obaveza javne vlasti da provede službenu istragu o okolnostima pod kojim je minirana apelantova porodična kuća dovoljna je Ustavnom sudu da zaključi da je povrijeđeno apelantovo pravo da ne bude podvrgnut nehumanom postupanju iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
- 52.Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 74. stav 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 53.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.