Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 48/09.
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3309/06, rješavajući apelaciju Vesne Grbić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2, člana 64. stav 1. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Krstan Simić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Usvaja se apelacija Vesne Grbić.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1060/05 od 17. oktobra 2006. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjoj Luci koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantici Vesni Grbić, u skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.400,00 KM na ime nematerijalne štete zbog neizvršenja pravosnažne sudske odluke.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Vesna Grbić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 11. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1060/05 od 17. oktobra 2006. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj I-1892/00 od 4. februara 2005. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 4. oktobra 2007. godine te 9. februara i 3. marta 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i izvršenika "Hipo Alpe Adria Bank" AD Banja Luka (u daljnjem tekstu: izvršenik), zatraženo je 9. oktobra 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 17. januara 2008. godine, Osnovni sud 5. novembra 2007. godine, dok je izvršenik dostavio dopunu apelacije 26. oktobra 2007. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda, Osnovnog suda i izvršenika su 6. februara 2009. godine dostavljeni apelantici.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Osnovni sud je, odlučujući o apelanticinoj tužbi, donio Presudu broj P-9437/99 od 14. decembra 1999. godine kojom je raskinut ugovor o deviznoj štednji zaključen između tužene "Kristal banke" AD Banja Luka i apelantice, te je tužena obavezana da apelantici isplati devizni ulog sa kamatom u iznosu i na način preciziran u tački 2. izreke presude. Tačkom 3. izreke presude tužena je obavezana da apelantici naknadi troškove spora u iznosu od 4.190,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 14. decembra 1999. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.
  • 7.
    Rješenjem Osnovnog suda broj I-1892/00 od 24. augusta 2000. godine, na prijedlog apelantice kao tražioca izvršenja, određeno je izvršenje prema dužniku "Kristal banci" AD Banja Luka (u daljnjem tekstu: dužnik) radi isplate troškova postupka dosuđenih Presudom Osnovnog suda broj P-9437/99 od 14. decembra 1999. godine, u iznosu od 4.150,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 14. decembra 1999. godine pa do isplate, troškova izvršenja sa zakonskom zateznom kamatom od usvajanja izvršenja pa do isplate, uz odbitak provizije pri provođenju izvršenja na teret dužnika, zabranom novčanih sredstava dužnika na žiro računu kod "Razvojne banke" AD Banja Luka i isplate tih sredstava na ruke apelanticinog punomoćnika. Dužniku je zabranjeno da raspolaže zabranjenim novčanim sredstvima, a banci je zabranjeno da sa dužnikovog žiro računa vrši isplate dužniku ili trećim licima sve dok predmetno rješenje ne bude provedeno.
  • 8.
    Rješenjem Osnovnog suda broj I-1892/00 od 27. novembra 2000. godine odbijen je prigovor dužnika, te je u cijelosti ostavljeno na snazi rješenje od 24. augusta 2000. godine sa obrazloženjem da je izvršenje dozvoljeno na osnovu pravosnažne presude i navedeno da izvršni sud nije ovlašten da preispituje zakonitost odluke koja je izvršni naslov. S obzirom da se dužnik u prigovoru pozivao da je Vlada Republike Srpske donijela Zaključak o zabrani izvršenja sudskih odluka, tj. rješenja o "staroj deviznoj štednji" ("Službeni glasnik RS" broj 26/00) koji obuhvata i sudske troškove nastale povodom zahtjeva za isplatu stare devizne štednje, sud je naveo da dužnikovi navodi nisu razlog za obustavljanje izvršnog postupka niti su predviđeni članom 50. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) kao razlozi za izjavljivanje prigovora.
  • 9.
    Apelantica je podneskom od 9. augusta 2004. godine zatražila provođenje dozvoljenog izvršenja i izricanje novčanih kazni pravnom i fizičkim licima. Osnovni sud je Rješenjem broj I-1892/00 od 25. oktobra 2004. godine utvrdio da izvršenik "Hipo Alpe Adria Bank" AD Banja Luka, kao pravni slijednik "Kristal banke", do sada nije postupila prema rješenju o izvršenju od 24. augusta 2000. godine pa je izvršeniku, kao pravnom licu, izrečena novčana kazna u iznosu od 50.000,00 KM, te odgovornom licu izvršenika K.M. novčana kazna u iznosu od 2.500,00 KM koje će se naplatiti prinudnom naplatom, po izvršnosti rješenja, a u korist budžeta iz kojeg se izvršni sud finansira. Tačkom 2. izreke presude izvršeniku je ostavljen novi rok od 15 dana da izvrši radnju prema rješenju od 24. augusta 2000. godine, te određeno (tačka 3) da se izvršeniku, ukoliko ne postupi u ostavljenom roku, zaprečuje novčana kazna u povećanom iznosu od 50.000,00 KM, a odgovornom licu izvršenika u iznosu od 2.500,00 KM.
  • 10.
    Rješenjem Osnovnog suda broj I-1892/00 od 4. februara 2005. godine odbijen je izvršenikov prigovor kao neosnovan, te je rješenje od 25. oktobra 2004. godine u cijelosti održano na snazi. Tačkom 2. izreke odbijen je kao neosnovan apelanticin prijedlog za donošenje rješenja na novom sredstvu izvršenja. U obrazloženju odluke sud je naveo da nije mogao prihvatiti prigovor izvršenika da je prema članu 231. ZIP-a odloženo izvršenje stare devizne štednje do donošenja posebnih zakona, budući da se apelanticino potraživanje odnosi na troškove postupka a ne na isplatu stare devizne štednje. Obrazlažući odbijanje apelanticinog prijedloga za promjenu sredstva izvršenja, i to zapljenom izvršenikovih novčanih sredstava u njegovim poslovnim prostorijama na blagajni i kasi, sud je zaključio da nisu ispunjeni uvjeti predviđeni članom 8. stav 3. ZIP-a, prema kojima sud može da dozvoli izvršenje na novom sredstvu izvršenja ukoliko izvršenje ne može da se provede na već određenom predmetu ili sredstvu. U konkretnom slučaju izvršenje se može provesti na izvršenikovom računu, pa je u tom cilju izvršeniku i izrečena novčana kazna jer na njegovom računu ima novčanih sredstava.
  • 11.
    Rješenjem Okružnog suda broj Gž-1060/05 od 17. oktobra 2006. godine odbijena je kao neosnovana apelanticina žalba i potvrđeno Rješenje Osnovnog suda broj I-1892/00 od 4. februara 2005. godine, u dijelu kojim je odbijen apelanticin prijedlog za izmjenu sredstva izvršenja. Izvršenikova žalba je djelimično uvažena i prvostepeno rješenje preinačeno u dijelu kojim je odbijen izvršenikov prigovor i kojim je rješenje o izvršenju u cijelosti održano na snazi. Usvojen je izvršenikov prigovor u dijelu kojim je određeno izvršenje isplatom zakonske zatezne kamate na iznos glavnog potraživanja troškova parničnog postupka u iznosu od 4.150,00 KM, kao i zakonske zatezne kamate na troškove izvršenja. U tom dijelu Rješenje o izvršenju Osnovnog suda broj I-1892/00 od 4. februara 2004. godine je stavljeno van snage, obustavljeno izvršenje i ukinute provedene radnje. Izvršenikova žalba je u ostalom dijelu odbijena i prvostepeno rješenje u tom dijelu (isplate parničnih troškova u iznosu od 4.150,00 KM i troškova izvršenja) potvrđeno.
  • 12.
    U obrazloženju rješenja je navedeno da je izvršenje u konkretnoj pravnoj stvari doneseno na osnovu pravosnažne i izvršne Presude broj P-9437/99 od 14. decembra 1999. godine, da je izvršenje određeno radi namirenja apelanticinog potraživanja na ime naknade troškova postupka, te da je sud zaključio da je apelanticin prijedlog u tom dijelu saglasan izvršnoj ispravi. Sud je ocijenio da su izvršenikovi navodi prema kojim su predmetna potraživanja proistekla iz stare devizne štednje neosnovani, s obzirom na odredbu člana 22.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju načina izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 47/06), te činjenicu da niti jednom odredbom ZIP-a nije propisano da su ta potraživanja (troškova parničnog i izvršnog postupka) izuzeta od izvršenja. Međutim, sud je dalje konstatirao da je stavom 2. navedene zakonske odredbe propisano da će se ti troškovi isplatiti bez kamata, a stavom tri da će se isplata vršiti u skladu sa odredbama ZIP-a. Navodeći da po službenoj dužnosti pazi na primjenu materijalnog prava, a s obzirom da je u vrijeme odlučivanja o žalbi na snazi predmetna zakonska odredba, djelimično je uvažena izvršenikova žalba pa je rješenje preinačeno.
  • 13.
    Vezano za apelanticin prijedlog od 11. januara 2005. godine za izmjenu sredstva izvršenja, na način da dozvoli naplatu novčanog potraživanja zapljenom novčanih sredstava na blagajni izvršenika, umjesto prijedloga za zapljenu i zabranu raspolaganja novčanim sredstvima sa žiro računa izvršenika, žalbeni sud je zaključio da je takva odluka pravilna. Obrazlažući da tražilac izvršenja može, u smislu člana 8. stav 3. ZIP-a, predložiti novo sredstvo ili predmet izvršenja samo ako se izvršenje na već određenom predmetu ili sredstvu ne može provesti, a kako u spisu nema dokaza da se izvršenje ne može provesti na žiro računu izvršenika, sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odbio apelanticin prijedlog za izmjenu sredstva izvršenja. Budući da je domaćim zakonom propisan način izvršenja troškova parničnog i izvršnog postupka (bez kamata), te da postoji mogućnost izvršenja na prvobitno predloženom sredstvu izvršenja, sud je zaključio da je primjena materijalnog prava u konkretnom slučaju pravilna zbog čega nema povrede člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 14.
    Apelantica smatra da su osporenim rješenjima povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i čl. 6. i 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi hronologiju predmetnog postupka, ističe da osporava rješenje Okružnog suda u cijelosti, a rješenje Osnovnog suda u stavu II Izreke. Povredu ovih prava apelantica vidi u činjenici da je sud odbio njen prijedlog za promjenu sredstva izvršenja premda izvršni sud nije proveo izvršenje (od 2000. godine). Po njenom mišljenju povreda se ogleda i u činjenici da Okružni sud, iako se izvršenikova žalba odnosi samo na kaznu i dati nalog za ponovno plaćanje, usvaja prigovor izvršenika i praktično mijenja Rješenje broj I-1892/00 od 27. novembra 2000. godine koje je postalo pravosnažno, te nezakonito ukida rješenje kojim je izvršeniku izrečena novčana kazna. Apelantica ukazuje da joj "nije jasno po kojim odredbama ZIP-a i Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) sud može po službenoj dužnosti uvažiti prigovor po proteku od pet godina". Apelantica smatra da se Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju načina izmirenja unutrašnjeg duga ne odnosi na izvršenika već na RS, a da se prema odlukama Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava ne mogu stavljati van snage pravosnažne i izvršne presude. Ona zaključuje da je sud prekršio zakon u korist izvršenika budući da domaćim zakonom nisu preuzeti troškovi spora banaka. Dalje se navodi da su osporenim odlukama povrijeđene odredbe člana 8. stav 3. te čl. 17, 28, 39, 41, 63, 65, 170. i 175. ZIP-a. Konačno, apelantica navodi da je Okružni sud postupio protivno stavovima Ustavnog suda izraženim u odlukama AP 288/03, AP 464/04 i AP 744/04, kao i u predmetima Evropskog suda Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, te predlaže da se utvrdi povreda člana II/3.e) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i čl. 6. i 14. Evropske konvencije, da se u cijelosti ukine rješenje Okružnog suda i potvrde rješenja Osnovnog suda broj I-1892/00 od 25. oktobra 2004. godine i od 4. februara 2005. godine u stavu I izreke, a u pogledu stava II izreke predmet vrati na ponovni postupak Okružnom sudu, da se Okružni sud obaveže na naknadu iznosa od 5.000,00 KM zbog donošenja nezakonite odluke te da apelantici plati troškove sastava apelacije.

b) Odgovor na apelaciju

  • 15.
    Okružni sud ističe da je u osporenoj odluci dao razloge za svoje odlučenje koji su utemeljeni na Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju načina izmirenja unutrašnjeg duga, kao specijalnom propisu, budući da se Evropska konvencija ne upliće u domaće zakonodavstvo koje određena pitanja uređuje na zakonom propisan način. Stoga Okružni sud predlaže da se apelacija, budući da nema povrede apelantičinih ustavnih prava, odbije kao neosnovana.
  • 16.
    Osnovni sud je naveo da je dozvolio izvršenje protiv izvršenika, te da je rješenje dostavljeno banci na provođenje. Stoga je sud okončao postupak u skladu sa važećim propisima i svojim ovlaštenjima, pošto sud ne može naređivati drugom organu da provede sudske odluke jer je njegov zadatak samo da ih dostavi na provođenje.
  • 17.
    Izvršenik je naveo da smatra da je sud na konkretnu situaciju pravilno primijenio odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju načina izmirenja unutrašnjeg duga (član 22.a).

V. Relevantni propisi

  • 18.
    Zakon o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije" br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93 i 14/94)

"Član 8. st. 1. i 2.

Protiv rješenja o izvršenju dužnik može izjaviti prigovor (član 48).

Protiv rješenja donesenog po prigovoru može se izjaviti žalba.

Član 10.

U postupku izvršenja i obezbjeđenja sud je dužan da postupa hitno.

Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drugačije."

  • 19.
    Zakon o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07)

"Član 5.

(1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drugačije.

Član 8. st. 1. i 3.

(1) Sud rješenjem određuje izvršenje onim sredstvom i na onim predmetima koji su navedeni u izvršnom prijedlogu.

(3) Ako se izvršno rješenje o izvršenju na određenom predmetu ili sredstvu ne može provesti, tražilac izvršenja može radi namirenja istog potraživanja predložiti novo sredstvo ili predmet izvršenja, o čemu će sud odlučiti rješenjem.

Član 17. st. 1, 2. i 3.

(1) Kad je ovim zakonom novčana kazna predviđena kao sredstvo izvršenja, može se izreći fizičkim licima u iznosu od 100 KM do 5.000 KM, a pravnom licu u iznosu od 1.000 do 100.000 KM.

(2) U slučaju iz prethodnog stava, novčana kazna u iznosu od 500 KM do 5.000 KM može se izreći i odgovornom licu u pravnom licu.

(3) Novčana kazna iz st. 1. i 2. ovog člana može se ponovo izricati ako izvršenik ne postupi po ponovljenom nalogu suda ili nastavi da postupa protivno zabrani.

Član 229.

Postupak izvršenja započet do dana stupanja na snagu ovog zakona okončat će se po odredbama ovog zakona.

Član 232.

Ovaj zakon stupa na snagu 1. augusta 2003. godine."

  • 20.
    Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 47/06, u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu) u relevantnom dijelu glasi:

"Član 11.

Poslije člana 22. dodaje se novi član 22.a koji glasi:

Član 22.a

  • 1.
    Troškovi parničnog postupka i troškovi izvršenja utvrđeni u izvršnom postupku iz budžeta Republike Srpske platit će se tražiocu izvršenja u periodu od 30. juna 2006. do 31. decembra 2007. godine, a prema dospijeću izvršnih odluka evidentiranih u Ministarstvu finansija.
  • 2.
    Iznosi troškova parničnog postupka i troškova parničnog izvršenja utvrđeni u pravosnažnim sudskim odlukama isplatit će se u cjelokupnom iznosu bez kamata.
  • 3.
    Isplata troškova iz prethodnog stava ovog člana vršit će se u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postupku."

VI. Dopustivost

  • 21.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 22.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 23.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj Gž-1060/05 od 17. oktobra 2006. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelacija je podnesena 11. decembra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 24.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 25.
    Apelantica pobija navedeno rješenje tvrdeći da je neizvršenjem rješenja o izvršenju sudske presude, te odbijanjem suda da joj dozvoli promjenu sredstva izvršenja, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

  • 26.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š�Ć"

  • 27.
    Apelantica povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što se, u dijelu kojim su apelantici dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu 4.190,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 14. decembra 1999. godine te troškovi izvršnog postupka, ne izvršava sudska odluka. U pogledu ovih apelanticinih navoda Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40), prema kojoj član 6. stav 1. osigurava svakome pravo da iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze pred sud ili tribunal; to obuhvata "pravo na sud", u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo da pokrene postupak pred sudovima u civilnim stvarima (vidi Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke, ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6. Evropske konvencije treba detaljno da propisuje proceduralne garancije date strankama - postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan - bez zaštite provođenja sudske odluke; tumačiti član 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Konvenciju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora da bude posmatrano kao integralni dio "suđenja" u smislu člana 6. Evropske konvencije. Osim toga, Evropski sud za ljudska prava je već prihvatio taj princip u predmetima koji se tiču dužine postupka (vidi Evropski sud za ljudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, presuda od 26. septembra 1996. godine u predmetu Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1383-1384, st. 20-24. i str. 1410 i 1411, st. 16-20).
  • 28.
    Ustavni sud smatra da se navedeni stav Evropskog suda za ljudska prava može primijeniti i u konkretnom slučaju, s obzirom da se ovaj slučaj odnosi na neizvršavanje sudske odluke. Ustavni sud dodaje i da je Evropski sud za ljudska prava u predmetu Hornsby također naglasio da "efektivna zaštita učesnika u takvom postupku i povrat legaliteta pretpostavlja obavezu upravnih organa da ispoštuju presudu suda" (vidi stav 41. navedene odluke). Na kraju, Ustavni sud podsjeća da je u navedenom predmetu Evropski sud za ljudska prava odlučio da je član 6. stav 1. Evropske konvencije bio prekršen upravo zato što vlasti nisu poštovale izvršenje sudske presude.
  • 29.
    Iz navedenog je vidljivo da postoji izgrađena praksa u pogledu toga da neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje. U konkretnom slučaju apelantica je podnijela prijedlog za izvršenje na izvršenikovim novčanim sredstvima, te je sud donio Rješenje o izvršenju broj I-1892/00 od 24. augusta 2000. godine, a potom Rješenje broj I-1892/00 od 27. novembra 2000. godine, kojim je odbijen izvršenikov prigovor te je u cijelosti ostavljeno na snazi rješenje od 24. augusta 2000. godine. Iz stanja spisa dalje proizlazi da izvršenik protiv rješenja o odbijanju prigovora nije izjavio žalbu premda je, prema pouci o pravnom lijeku i članu 8. ranijeg ZIP-a, koji je važio u vrijeme navedenih rješenja, imao tu mogućnost. S obzirom da se izvršenik nije koristio ovim svojim pravom nesporno je da je rješenje o izvršenju od 24. augusta 2000. godine (za isplatu troškova parničnog postupka u iznosu od 4.150,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 14. decembra 1999. godine pa do isplate, troškova izvršenja sa zakonskom zateznom kamatom od usvajanja izvršenja pa do isplate) postalo pravosnažno. Također je nesporno da predmetno rješenje nije izvršeno do danas, dakle u periodu dužem od osam godina, mada je izvršenik banka koja nesporno ima sredstava na računu.
  • 30.
    Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelantica, s ciljem da ostvari svoja potraživanja, podnijela prijedlog sudu za donošenje rješenja o izricanju novčanih kazni izvršeniku (pravnom i odgovornom licu), u smislu člana 17. novog ZIP-a, te da je prvostepeni sud zbog neizvršenja rješenja o izvršenju novčano kaznio izvršenika, ostavio mu novi rok od 15 dana za izvršenje rješenja od 24. augusta 2000. godine, te mu zaprijetio izricanjem nove kazne u povećanom iznosu ukoliko ne postupi po rješenju. Izvršenikov prigovor protiv ovog rješenja je odbijen kao neosnovan Rješenjem Osnovnog suda broj I-1892/05 od 4. februara 2005. godine, kao i prijedlog tražioca izvršenja za izmjenu sredstva izvršenja (na gotovom novcu u prostorijama i blagajni izvršenika).
  • 31.
    Međutim, Ustavni sud zapaža da je prilikom odlučivanja o žalbi apelantice i izvršenika Okružni sud očigledno proizvoljno primijenio pravo i onemogućio apelantici da namiri svoja potraživanja po osnovu pravomoćnog rješenja o izvršenju. Naime, budući da se žalba odnosila na Rješenje broj I-1892/05 od 4. februara 2005. godine (o odbijanju prigovora na rješenje o kažnjavanju i prijedloga za promjenu sredstva izvršenja) sud je mogao odlučivati samo o sudbini rješenja o odbijanju prigovora odnosno rješenja o novčanom kažnjavanju izvršenika. Suprotno tome Okružni sud je, mimo ovlaštenja koja je imao po ZIP-u odnosno po odredbama Zakona o parničnom postupku koje se prema odredbama člana 21. ZIP-a primjenjuju i u izvršnom postupku, izvršenikovu žalbu protiv rješenja o kažnjavanju odnosno o odbijanju prigovora tretirao kao žalbu protiv rješenja o izvršenju od 24. augusta 2000. godine, premda je, kako je navedeno u tački 29. ove odluke, predmetno rješenje postalo pravomoćno. Dalje, Okružni sud se u svojoj odluci de facto uopće nije osvrnuo na sudbinu rješenja o kažnjavanju već je praktično izvršio izmjenu rješenja o izvršenju od 24. augusta 2000. godine na način što ga je preinačio u pogledu kamata na troškove parničnog i izvršnog postupka. Svoju odluku sud je zasnovao na odredbi člana 22.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga RS-a. Međutim, Ustavni sud zapaža da se na apelanticinu situaciju predmetna odredba uopće ne može primijeniti, prvenstveno zbog toga što predmetna odredba tretira troškove parničnog postupka i troškove izvršenja utvrđene u izvršnom postupku "iz budžeta Republike Srpske", a u ovom predmetu se u poziciji izvršenika pojavljuje "Hipo Alpe Adria Bank" AD Banja Luka. Također, rješenje o izvršenju, kojem su apelantici na osnovu pravosnažne presude priznate i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka te dosuđene i kamate na troškove izvršnog postupka, doneseno je 2000. godine, a odredba člana 22.a navedenog zakona je stupila na snagu 2006. godine. Iz navedenih razloga je nesporno da je u ovom dijelu (odluke o kamatama) Okružni sud očigledno proizvoljno primijenio materijalno pravo na apelanticinu štetu, mijenjajući u žalbenom postupku pokrenutom protiv rješenja o kažnjavanju pravomoćno rješenje o izvršenju koje nije, niti može (obzirom na njegovu pravosnažnost) biti, predmet konkretnog žalbenog postupka.
  • 32.
    Dalje, sudovi su odbili apelanticin prijedlog za izmjenu sredstva izvršenja (na gotovom novcu u prostorijama i blagajni izvršenika umjesto na računu izvršenika) pozivanjem na odredbu člana 8. stav 3. ZIP-a sa obrazloženjem da je promjena sredstva izvršenja dozvoljena samo ako se izvršenje "na određenom predmetu ili sredstvu ne može provesti", a u konkretnom slučaju, po mišljenju suda, izvršenje se može provesti na računu izvršenika. U vezi s tim Ustavni sud ponovo naglašava stav o iluzornosti sudskog sistema u kojem se dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene. U kontekstu navedenog Ustavni sud smatra da je namjera zakonodavca prilikom donošenja ZIP-a bila upravo stvaranje što efikasnijeg sistema za izvršenje pravomoćnih odluka u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, u situaciji kad se pravomoćno rješenje o izvršenju ne izvršava više godina, bez obzira na činjenicu da je izvršenik banka koja na računu ima sredstava i koja nesporno svakodnevno posluje preko svog računa, navedenu odredbu člana 8. ZIP treba tumačiti kao namjeru zakonodavca da olakša tražiocu namirenje potraživanja a ne, kako je to učinio sud u konkretnoj situaciji, restriktivnim tumačenjem odredbe onemogućiti apelantici namirenje, čime je odlučujući o apelanticinom zahtjevu također proizvoljno primijenio materijalno pravo na njenu štetu.
  • 33.
    Ustavni sud zapaža da ni odredba člana 175. ZIP-a koja regulira da "banka koja ne postupi u skladu sa rješenjem o izvršenju i drugim sudskim nalozima, odgovara za štetu prouzrokovanu tražiocu izvršenja po općim pravilima o naknadi štete" s obzirom na postupanje redovnog suda ne garantuje apelantici namirenje odnosno realizaciju potraživanja po osnovu pravomoćnog rješenja o izvršenju. Naime, apelantica bi, i pod uvjetom da izdejstvuje presudu za naknadu štete zbog postupanja odnosno nepostupanja banke po rješenju o izvršenju, opet bila u poziciji da ne može realizirati potraživanje jer ne postoji efektivno pravno sredstvo kojim se može naložiti banci izvršenje presude u situaciji kad na izvršenikovom računu nesporno ima sredstava na kojim je moguće provesti izvršenje.
  • 34.
    Dalje, iz apelacije proizlazi da apelantica ukazuje na dužinu izvršnog postupka, odnosno neizvršenje rješenja budući da je rješenje o izvršenju doneseno 2000. godine i do danas nije izvršeno. Ustavni sud ponavlja da država ima obavezu da sistem izvršenja presuda organizira tako da on bude djelotvoran kako na nivou prava tako i u praksi, te da država mora osigurati izvršenje presuda bez neopravdanih odgoda (vidi Evropski sud za ljudska prava, Fuklev protiv Ukraine, stav 84, presuda od 7. juna 2005. godine). Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, razumnost trajanja postupka ocjenjuje se u okviru svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnosioca aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).
  • 35.
    U vezi s tim Ustavni sud ponavlja da u izvršnom postupku, zbog same njegove prirode, treba postupati hitno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Comingersoll S.A. protiv Portugala, stav 23, 2000. godina). Navedeno je regulirano i članom 10. ranijeg, odnosno članom 5. važećeg ZIP-a. Stoga Ustavni sud zaključuje da je dužina izvršnog postupka u apelanticinom slučaju, koji traje više od osam godina i koji još uvijek nije okončan, a priori nerazumna i njegova bi se dužina mogla opravdati samo u izuzetnim okolnostima. Međutim, u konkretnom slučaju Ustavni sud ne nalazi te izuzetne okolnosti budući da je apelantica prijedlogom za izvršenje tražila samo isplatu troškova parničnog i izvršnog postupka sa kamatama, te se po mišljenju Ustavnog suda, s obzirom da se ne radi o složenom predmetu, te imajući u vidu da apelantica nije svojim ponašanjem doprinijela dužini postupka, dužina postupka u konkretnom slučaju može upravo pripisati redovnim sudovima.
  • 36.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u apelanticinom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

  • 37.
    Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"3. Katalog prava

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š�Ć

  • k)
    Pravo na imovinu."
    • 38.
      Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"1. Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

  • 2.
    Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
  • 39.
    Apelantica smatra da je u konkretnom slučaju zbog neizvršenja rješenja o izvršenju sudske presude povrijeđeno i njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 40.
    Budući da je apelanticino potraživanje utvrđeno pravomoćnom presudom kao i pravomoćnim rješenjem o izvršenju, nesporno je da navedena potraživanja predstavljaju apelanticinu imovinu. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda (vidi Evropski sud za ljudska prava, Jeličić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 31. oktobra 2006. godine, stav 48) i vlastitoj jurisprudenciji nemogućnost izvršenja konačne presude predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje imovine.
  • 41.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u apelanticinom slučaju došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

  • 42.
    U skladu sa zaključkom u vezi sa povredom člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ostale navode apelacije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

  • 43.
    Apelantica je zatražila naknadu nematerijalne štete zbog donošenja nezakonitih odluka redovnih sudova i zbog neizvršenja pravosnažne odluke u visini od 5.000 KM. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
  • 44.
    Prilikom odlučivanja o apelanticinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu odredbe ZIP-a kojima je regulirano da je u postupku izvršenja sud "dužan da postupa hitno", Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o hitnom postupku. S obzirom da pravomoćno Rješenje o izvršenju broj I-1892/00 od 24. augusta 2000. godine do danas, dakle punih osam godina, nije izvršeno odnosno da zbog propusta redovnih sudova predmetni postupak još uvijek nije okončan, Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantici treba isplatiti na ime nematerijalne štete iznosi 2.400,00 KM. Ovaj iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke.

VIII. Zaključak

  • 45.
    Ustavni sud zaključuje da je predmetnom izvršnom postupku, zbog toga što su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, prilikom odlučivanja o žalbi na rješenje o izricanju novčane kazne zbog neizvršenja rješenja o izvršenju i žalbi protiv rješenja o odbijanju apelanticinog prijedloga za promjenu sredstva izvršenja, povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također postoji povreda apelanticinog prava na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kad redovni sudovi u periodu dužem od osam godina nisu izvršili pravomoćno rješenje o izvršenju.
  • 46.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 47.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.