Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 62/09

Seada Palavrić, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Krstan Simić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Usvaja se apelacija Vladimira Pavlovića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-1521/05 od 18. augusta 2006. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Na osnovu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Kantonu Sarajevo da na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku u kojem je donesena Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-1521/05 od 18. augusta 2006. godine isplati Vladimiru Pavloviću iznos od 1.187,50 KM u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke.

Nalaže se Kantonu Sarajevo da u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Vladimir Pavlović (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupaju Edina Jahić i Tanja Ćorluka, advokatice iz Sarajeva, podnio je 27. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-1521/05 od 18. augusta 2006. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-7620/05 od 10. maja 2005. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23/1-372-2984/98 od 18. marta 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Ministarstva zatraženo je 7. novembra 2006. godine, a od L.T., zainteresiranog lica u upravnom sporu i korisnika predmetnog stana, 11. novembra 2008. godine, da dostave odgovor na apelaciju, a 5. septembra 2008. godine zatraženo je od Uprave da dostavi odgovor na apelaciju i spis broj 23/1-372-2984/98. Ustavni sud je 5. septembra 2008. godine zatražio od Kantonalnog suda dostavljanje spisa broj U-1521/05. Ustavni sud je 5. decembra 2008. godine ponovo zatražio od Uprave da dostavi odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 13. novembra 2006. godine. Dopis Ustavnog suda kojim je zatražen odgovor od L.T. se vratio 12. novembra 2008. godine sa naznakom da je ovo lice umrlo. Ministarstvo i Uprava nisu dostavili odgovor na apelaciju Ustavnom sudu. Uprava je Ustavnom sudu 12. septembra 2008. godine dostavila spis broj 23/1-372-2984/98 koji je vraćen nakon uvida. Kantonalni sud je 23. oktobra 2008. godine dostavio spis broj U-1521/05 koji je vraćen nakon uvida. Na ponovno traženje Ustavnog suda, Uprava je 18. decembra 2008. godine dostavila odgovor.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda dostavljen je apelantu 11. novembra 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Matija Pavlović, apelantova baka, je 15. januara 1967. godine zaključila Ugovor o korištenju stana u ulici Kralja Tvrtka 4 Sarajevo, broj 03-7028/66, sa Stambenim preduzećem Sarajevo. Predmetni stan je bio sustanarski, odnosno, na jednom dijelu nositeljica stanarskog prava je bila Matija Pavlović, a na drugom dijelu nositeljica stanarskog prava je bila Aiša Kulenović.
  • 7.
    Apelant je, kao davalac izdržavanja, 12. februara 1986. godine sklopio ugovor o doživotnom izdržavanju sa svojom bakom Matijom Pavlović, kao primaocem izdržavanja. Ugovor je 8. aprila 1986. godine ovjeren u Općinskom sudu I Sarajevo pod brojem R-363/86. Matija Pavlović je umrla 19. decembra 1989. godine.

Postupak za prijenos stanarskog prava

  • 8.
    Rješenjem Komisije za dodjelu stanova Skupštine općine Centar Sarajevo broj 07/B-2-372-SFA/HT-138/90 od 5. aprila 1990. godine odbijen je apelantov zahtjev za prijenos stanarskog prava na dijelu predmetnog stana, a nakon smrti njegove bake Matije Pavlović, uz obrazloženje da nije utvrđeno da je bilo ekonomske zajednice života između apelanta i njegove bake Matije Pavlović. Nadalje, u pouci o pravnom lijeku je navedeno da se protiv ovog rješenja ne može izjaviti žalba, ali da se može u roku od 30 dana od dana prijema ovog rješenja obratiti nadležnom stambenom organu radi donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana.

Postupak radi donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana

  • 9.
    Apelant je, zatim, u nadležnom stambenom organu pokrenuo postupak radi donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana. Rješenjem Općinske službe za upravu za stambene poslove Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinska služba) broj 07/C-372-342/90 od 3. marta 1999. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev radi donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana protiv Općine Centar Sarajevo.
  • 10.
    Rješenjem Federalnog ministarstva prostornog uređenja i okoliša (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) broj UPII/05-2-23-5-383/01 od 4. februara 2002. godine, koje je doneseno nakon apelantove žalbe, poništeno je navedeno rješenje Općinske službe i predmet je ustupljen na rješavanje Upravi, kao stvarno nadležnom organu.
  • 11.
    Rješenjem Uprave broj 23-04/I-23-21/02 od 31. maja 2004. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, uz obrazloženje da nije bilo zajednice života između apelanta i njegove bake.
  • 12.
    Rješenjem Federalnog ministarstva broj UPII/05-2-23-5-383/01 od 26. augusta 2004. godine odbijena je apelantova žalba protiv navedenog rješenja Uprave, uz obrazloženje da je Uprava pravilno i potpuno utvrdila činjenično stanje, te na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno izvela zaključak i primijenila odredbe Zakona o stambenim odnosima.
  • 13.
    Presudom Kantonalnog suda broj U-820/05 od 14. aprila 2006. godine uvažena je apelantova tužba, poništena su navedena rješenja upravnih organa i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovno rješavanje. U presudi je obrazloženo da prvostepeni organ nije izvršio ocjenu svih izvedenih dokaza, kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, u smislu odredbe člana 9. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 48/99), a ni drugostepeni organ nije otklonio povrede upravnog postupka. Naročito, Kantonalni sud je ukazao da prvostepeni upravni organ nije cijenio može li se apelant smatrati članom porodičnog domaćinstva svoje bake na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju u smislu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. U skladu s tim, Kantonalni sud je iscrpno ukazao na to šta je potrebno učiniti u ponovnom postupku radi utvrđivanja odlučne činjenice može li se apelant smatrati članom porodičnog domaćinstva umrle bake.
  • 14.
    Apelant je podneskom od 25. maja 2006. godine zatražio od Uprave da se postupak nastavi prema uputstvima koje je dao Kantonalni sud, ali je Uprava Zaključkom broj 23-04/I-23-21/02 od 29. maja 2006. godine prekinula ovaj postupak i odredila da će prekid trajati do okončanja postupka povodom apelantovog zahtjeva za vraćanje predmetnog stana u posjed, koji je apelant u međuvremenu podnio.

Postupak vraćanja predmetnog stana u posjed

  • 15.
    Apelant je 14. septembra 1998. godine podnio Upravi zahtjev za vraćanje stana u posjed u ulici Kralja Tvrtka 4 Sarajevo. U zahtjevu je naveo da je član porodičnog domaćinstva svoje bake Matije Pavlović, nositeljice stanarskog prava, te da se u taj stan želi vratiti.
  • 16.
    Rješenjem Uprave broj 23/1-372-2984/98 od 18. jula 2003. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed. U obrazloženju rješenja je navedeno da je utvrđeno da između apelanta i njegove bake nije postojala trajna zajednica stanovanja i življenja, kako je to predviđeno članom 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89; "Službeni list RBiH" broj 2/93 i "Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98 i 19/99), te se, stoga, apelant ne može smatrati članom porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava, Matije Pavlović.
  • 17.
    Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-5170/03 od 20. marta 2004. godine, koje je doneseno nakon apelantove žalbe, poništeno je navedeno rješenje Uprave i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja je navedeno da rješenje prvostepenog organa nije pravilno i zasnovano na zakonu zbog toga što u postupku koji je prethodio donošenju rješenja nisu na pouzdan način utvrđene činjenice u smislu člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), odnosno, nije na pouzdan način utvrđeno je li apelant trajno živio i stanovao u predmetnom stanu sa nositeljicom stanarskog prava u smislu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. Prvostepenom organu je naloženo da u ponovnom postupku postupi prema primjedbama i uputstvima iznesenim u ovom rješenju, da potpuno i pravilno utvrdi činjenično stanje i donese novu i na zakonu zasnovanu odluku.
  • 18.
    Rješenjem Uprave broj 23/1-372-2984/98 od 18. marta 2005. godine, koje je doneseno u ponovnom postupku, apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed odbijen je kao neosnovan. U obrazloženju rješenja je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu, Matije Pavlović, koja je umrla 19. decembra 1989. godine na adresi Trg Rade Končara broj 23, prema Izvodu iz matične knjige umrlih Općine Novi Grad, broj: 4038 od 28. decembra 1989. godine. Također je utvrđeno da je apelant bio evidentiran kao član porodičnog domaćinstva svog oca Ivice Pavlovića koji je nosilac stanarskog prava stana na adresi Trg Rade Končara broj 23, a na osnovu podataka dobivenih prilikom bodovanja stana izvršenog 7. novembra 1987. godine (potvrda KJSP "Sarajevostana" od 20. juna 2003. godine). U to vrijeme apelant je već imao zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju sa Matijom Pavlović (ugovor zaključen 12. februara 1986. godine i ovjeren 8. aprila 1986. godine u Općinskom sudu I Sarajevo pod brojem 363/86) i prijavu na adresi predmetnog stana od 7. novembra 1995. godine prema uvjerenju MUP-a, PU Centar od 25. decembra 1998. godine. U rješenju Uprave je navedeno da nisu uzeti u obzir ostali dokazi i to priznanica o plaćanju utroška vode od 1990. godine, potvrda Mjesne zajednice "Marijin Dvor" od 1998. godine, ocjena zdravstvene sposobnosti vojnih obveznika od 4. maja 1993. godine, kao i drugi dokazi koji se odnose na dokazivanje korištenja stana poslije 19. decembra 1989. godine, jer su se odnosili na period nakon smrti nositeljice stanarskog prava Matije Pavlović, tako da apelant u to vrijeme nije mogao ni biti član porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu.
  • 19.
    Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-7620/05 od 10. maja 2005. godine apelantova žalba protiv navedenog rješenja Uprave je odbijena. U obrazloženju rješenja je navedeno da je osporeno rješenje doneseno nakon što je pravilno utvrđeno činjenično stanje, zbog čega je, prema ocjeni Ministarstva, prvostepeni organ donio zakonito rješenje, jer je iz dokumentacije u spisu vidljivo da apelant nije lice iz člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene, te, prema tome, nema pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. Ministarstvo je navelo da je preduvjet za ostvarivanje ovog prava da podnosilac zahtjeva dokumentira svoj status u odnosu na stan koji potražuje, što je obaveza iz člana 4. stav 4. tačka 2. navedenog zakona. Tim članom je propisano da se uz zahtjev za vraćanje u posjed stana, između ostalog, podnosi i dokaz da je podnosilac zahtjeva nosilac stanarskog prava, odnosno član njegovog porodičnog domaćinstva. Ministarstvo je zaključilo da apelant nije dostavio ovakav dokaz uz zahtjev za povrat stana, te je, stoga, bez obzira na druge žalbene navode, njegov zahtjev trebalo odbiti.
  • 20.
    Presudom Kantonalnog suda broj U-1521/05 od 18. augusta 2006. godine apelantova tužba protiv drugostepenog rješenja Ministarstva je odbijena. Kantonalni sud je ocijenio da su Ministarstvo i prvostepeni organ pravilno zaključili da apelantu ne pripada pravo na vraćanje stana u posjed, prema odredbama člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene, s obzirom na to da iz podataka iz spisa nedvojbeno proizlazi da apelant nije koristio predmetni stan sa nositeljicom stanarskog prava i da nikada nije stekao status člana porodičnog domaćinstva, u smislu člana 6. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 39/98, 12/99 i 19/99). Kantonalni sud je dalje konstatirao da je, nasuprot tvrdnjama tužbe o načinu ocjene dokaza kao što su izvod iz telefonskog imenika, izjave svjedoka, priznanice o utrošku vode, ugovor o doživotnom izdržavanju i drugo, tuženi osporenim aktom cijenio i ove dokaze u skladu sa odredbom člana 9. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 48/99), te izvršio ocjenu svakog od ovih dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka naveo valjane razloge za svoju odluku. Kantonalni sud je dalje naveo da je Ministarstvo cijenilo i potvrdu Mjesne zajednice "Marijin Dvor" od 16. marta 1998. godine, te da je "opće poznata činjenica da su se na evidenciju mjesnih zajednica prijavljivala lica prvenstveno radi prijema humanitarne pomoći koja je bila uvjet za preživljavanje u gradu, što nije ujedno značilo i da su zaista živjeli na području te mjesne zajednice". U vezi sa Uvjerenjem Općine Centar Sarajevo, Općinski sekretarijat za opću upravu, finansije i planiranje, broj 08-031/8-1112/98 od 16. marta 1998. godine, Kantonalni sud je istakao da na navedenom uvjerenju nije naznačeno za koji period je apelant prijavljen, odnosno evidentiran u općem biračkom spisku, pa je sasvim logično da se kao mjerodavno uzme Uvjerenje Službe za opću upravu Općine Centar Sarajevo broj 08-13/8-6283/03 od 3. jula 2003. godine kojim je tačno precizirano da apelant nije upisan u opći birački spisak za 1990. i 1992. godinu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 21.
    Apelant osporava opovrgnute odluke, tvrdeći da mu je njima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na povratak iz Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. U pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije apelant je naveo da Kantonalni sud i organi uprave nisu posvetili dovoljno pažnje dokazima koje je on predložio a koji potvrđuju da je bio član porodičnog domaćinstva svoje bake, što je utjecalo na pogrešno i nepotpuno utvrđeno stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Također je naveo da mu je uskraćena mogućnost da se očituje na podneske i dokaze zainteresiranog lica, L.T., da Kantonalni sud nije otklonio kontradiktornosti između pojedinih dokaza na koje je apelant ukazivao, te da je ocjena dokaza bila proizvoljna. Također, apelant je naveo da je sudu dostavio raniju Presudu istog suda broj U-820/05 od 14. aprila 2006. godine, koja je donesena u postupku odlučivanja o apelantovom zahtjevu za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor. Apelant navodi da je u toj presudi isti sud iste dokaze drugačije cijenio, te da ovakvo postupanje predstavlja povredu prava na pravično suđenje i stvara atmosferu pravne nesigurnosti. Također, apelant je naveo i da mu je prekršeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku zato što je predmetni postupak do donošenja osporene presude Kantonalnog suda trajao osam godina. Stoga je apelant zatražio i naknadu nematerijalne štete u iznosu od 2.000 KM.
  • 22.
    Također, apelant je istakao da je kao rezultat nepoštivanja njegovih elementarnih procesnih prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni organ nepravilno primijenio i član 8. Evropske konvencije i Aneks VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, zatim član 3. Zakona o prestanku primjene i član 6. Zakona o stambenim odnosima.

b) Odgovor na apelaciju

  • 23.
    Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da nije došlo do kršenja apelantovih prava zagarantiranih čl. 6. i 8. Evropske konvencije, na koje apelant ukazuje, te da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju presude od 18. augusta 2006. godine.
  • 24.
    Uprava je u odgovoru na apelaciju navela da je taj organ zaključkom od 29. maja 2006. godine prekinuo postupak odlučivanja o apelantovom zahtjevu za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju spornog stana dok se ne okonča postupak povrata stana. Nakon što je okončan postupak povrata stana ovaj organ je 22. novembra 2007. godine donio Rješenje broj 23-04/I-23-21/02 kojim je odbijen apelantov zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Rješenjem Federalnog ministarstva broj: UP/05-23-5-143/07 od 27. februara 2008. godine odbijena je apelantova žalba uložena na prvostepeno rješenje od 22. novembra 2007. godine. Također je naveo da je apelant protiv navedenog rješenja Federalnog ministarstva pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom, te da je originalan spis dostavio navedenom Ministarstvu na daljnje postupanje. Kako se u toku postupka rješavanja zahtjeva za povrat stana primjenjuje Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, tj. kantonalni propis prema kojem je nadležan drugostepeni organ - Ministarstvo stambene politike, a kod zahtjeva za donošenje rješenja koja zamjenjuju ugovor o korištenju stana se primjenjuje Zakon o stambenim odnosima, odnosno federalni propis prema kojem je kao drugostepeni organ nadležno Federalno ministarstvo, to se predmeti nisu mogli spojiti prema odredbama člana 125. Zakona o upravnom postupku, već se postupci vode odvojeno kod istog organa.
  • 25.
    Ministarstvo i Uprava nisu dostavili odgovore na apelaciju.

V. Relevantni propisi

  • 26.
    Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH" broj 9/05)

Član 34.

Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tome je vezan razlozima tužbe.

Š...Ć

Član 36.

Sud rješava spor presudom.

Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neosnovana.

Š...Ć

Član 55.

Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

  • 27.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03 i 73/19/06) relevantne odredbe glase:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

  • 28.
    Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89; "Službeni list RBiH" broj 2/93 i "Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98 i 19/99)

Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala biti članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili izvan braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu izdržavati ili su ta lica dužna po zakonu izdržavati nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno stanuju i žive, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.

Odlukom Ustavnog suda Jugoslavije br. 409/87 i 213/88 od 29. juna 1988. godine prestao je važiti dio odredbe člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima koji glasi "bez roditelja" (vidi "Službeni list Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine" broj 36/89).

Član 21.

Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo trajno i nesmetano koristiti taj stan pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom.

Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane koristiti stan, osim ako je prestao koristiti stan na osnovu otkaza ugovora o korištenju stana, odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona.

  • 29.
    Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02, 24/03, i 29/03)

Član 3.

(1) Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva, kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO-a (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava), ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

(2) Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji se imaju pravo vratiti u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Š...Ć

VI. Dopustivost

  • 30.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 31.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 32.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj U-1521/05 od 18. augusta 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. septembra 2006. godine, a apelacija je podnesena 27. oktobra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 33.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 34.
    Apelant osporava Presudu Kantonalnog suda broj U-1521/05 od 18. augusta 2006. godine, Rješenje Ministarstva broj 27/02-23-7620/05 od 10. maja 2005. godine i Rješenje Uprave broj 23/1-372-2984/98 od 18. marta 2005. godine, tvrdeći da su mu njima povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Pravo na pravično suđenje

  • 35.
    Ustavni sud će prvo ispitati je li došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 36.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 37.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć

  • 38.
    Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno time što su upravni organi i Kantonalni sud očigledno proizvoljno cijenili dokaze na kojima su zasnovali svoje odluke, odnosno da nisu na zakonit način dovoljno brižljivo cijenili dokaze koje je on predložio, a koji su bili značajni za donošenje drugačije odluke, te da je postupak o odlučivanju o njegovom pravu trajao neopravdano dugo. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
  • 39.
    Što se tiče navoda o proizvoljnosti osporene odluke, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ocijenio da su u konkretnom slučaju upravni organi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo. Naime, Kantonalni sud je zaključio da su upravni organi, nakon provedenog postupka, utvrdili da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava, u smislu člana 6. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima i ocijenili da mu prema članu 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene ne pripada pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. Međutim, apelant ukazuje da Kantonalni sud i upravni organi nisu obrazložili zašto su prihvatili utvrđenim činjenično stanje samo na osnovu dijela provedenih dokaza i to dokaza koji dokazuju neosnovanost apelantovog zahtjeva, te da nisu uzeli u obzir dokaze koji potvrđuju da je apelant živio u porodičnom domaćinstvu sa nositeljicom stanarskog prava, a koje je apelant prezentirao sudu. Ustavni sud zapaža da je ocjena relevantnih dokaza, koju je istaknuo Kantonalni sud, s ciljem utvrđivanja je li apelant bio član porodičnog domaćinstva, u konkretnom slučaju izostala, jer je obrazloženje odluke paušalno i neargumentirano i svodi se na konstatacije i nabrajanje dokaza iz spisa predmeta, te interpretaciju činjeničnog stanja koju su utvrdili upravni organi.
  • 40.
    U vezi s navedenim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36; i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javna kontrola nad "administriranjem pravde" i radom sudstva (idem).
  • 41.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je u osporenim odlukama izostalo takvo obrazloženje. Naime, Ustavni sud smatra da Kantonalni sud nije u osporenoj odluci dao obrazloženje iz kojeg bi se moglo jasno vidjeti da su svi provedeni dokazi cijenjeni tako što su dovedeni u međusobnu vezu, niti je odgovorio na sva pitanja koja je apelant tužbom naveo kao sporna. Kantonalni sud se u svom obrazloženju samo poziva na ocjenu dokaza koje je dalo Ministarstvo u drugostepenom rješenju. Pri tome, Kantonalni sud je zanemario činjenicu da je Ministarstvo, također, propustilo u tom rješenju dati bilo kakvu ocjenu svih izvedenih dokaza. Naime, Ministarstvo je u drugostepenom rješenju navelo samo da apelant nije uspio dokazati da ima status nosioca stanarskog prava, ne uzimajući u obzir da je postupak koji se tiče utvrđivanja upravo tog statusa prekinut pred istim prvostepenim organom, niti obrazlažući zašto iz provedenih dokaza, uzetih pojedinačno i u međusobnoj vezi, nije moglo zaključiti da apelant ima status člana porodičnog domaćinstva na spornom stanu. Ustavni sud zapaža da je Ministarstvo samo nabrojalo izvedene dokaze, a svoju odluku je zasnovalo samo na činjenici da apelant "nije uz zahtjev za povrat stana podnio dokaz da je nosilac stanarskog prava ili član porodičnog domaćinstva" zbog čega, kako je navedeno u drugostepenom rješenju, "drugi navodi ŠapelantaĆ izneseni u žalbi nisu mogli utjecati drugačije na rješavanje ove upravne stvari".
  • 42.
    Ustavni sud smatra da u takvoj situaciji nije bilo dovoljno da Kantonalni sud svoju odluku obrazloži samo time da je drugostepeni organ "izvršio ocjenu svakog od ovih dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno" i da je "dao odgovarajuće razloge koje ovaj sud prihvata". Tim prije što ni drugostepeni organ ni sud nisu obrazložili jesu li cijenili i zašto nisu prihvatili kao valjane dokaze, npr. javne isprave na okolnost utvrđivanja apelantovog statusa (uvjerenje policijske uprave od 18. marta 1998. godine kojim se potvrđuje da je apelant od 13. januara 1983. godine bio prijavljen na adresi spornog stana, uvjerenje nadležne službe Općine Centar od 16. marta 1998. godine kao dokaz da je apelant bio upisan u Opći birački spisak koji se vodi u ovoj Općini). Ustavni sud zapaža da je ove dokaze Kantonalni sud odbacio navodeći da je "opće poznata činjenica da su se na evidenciju mjesnih zajednica prijavljivala lica prvenstveno radi prijema humanitarne pomoći Š...Ć što nije ujedno značilo i da su zaista živjeli na području te mjesne zajednice". Međutim, Ustavni sud smatra da ovakvo obrazloženje ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, jer ne uzima u obzir konkretnu situaciju i sve izvedene dokaze u međusobnoj vezi, već se isključivo zasniva na navodno "opće poznatim činjenicama" koje mogu, a i ne moraju, imati neki značaj u konkretnom slučaju. Nadalje, apelant izričito ukazuje da je Kantonalni sud imao saznanje da je u postupku povodom apelantovog zahtjeva za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, u postupku istog suda, donesena Presuda broj U-820/05 od 14. aprila 2006. godine u kojoj su isti dokazi o apelantovom statusu cijenjeni na potpuno drugačiji način i u kojoj je, također, ocijenjeno da upravni organi nisu dali adekvatnu ocjenu dokaza, o čemu je u toj presudi dato detaljno obrazloženje i uputstva za postupanje u ponovnom postupku. Činjenica da je taj postupak prekinut ne znači da Kantonalni sud u konkretnom slučaju nije trebao uzeti u obzir svoje vlastito stanovište izraženo u ranijoj presudi u pogledu ocjene svih provedenih dokaza, tim prije što je o tome imao neposredna saznanja. Ustavni sud smatra da je ovakvo postupanje suprotno principu vladavine prava i unosi pravnu konfuziju i nesigurnost u pravni sistem.
  • 43.
    Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je postupak povodom apelantovog zahtjeva za povrat stana u posjed, čije su odluke predmet osporavanja ovom apelacijom, vođen odvojeno od postupka za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana i da je Zaključkom Uprave broj 23-04/I-23-21/02 od 29. maja 2006. godine prekinut postupak do okončanja postupaka povodom apelantovog zahtjeva za vraćanje predmetnog stana u posjed, iako je za oba postupka nadležan isti organ. Budući da su postupci međusobno povezani, te da se radi o pravima istog lica i postupcima u kojima su predmet ocjene bili isti dokazi, Uprava je u postupku donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana trebala riješiti pitanje apelantovog statusa kao prethodno pitanje koje je od odlučnog značaja za postupak povrata stana. Međutim, kako o apelantovom statusu nije odlučeno u postupku donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, Kantonalni sud je morao imati u vidu ovu važnu činjenicu, te ocjenu dokaza na okolnosti utvrđivanja apelantovog statusa provesti u skladu sa odredbama člana 8. Zakona o parničnom postupku. Prema tim odredbama sudovi su dužni savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa na osnovu brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Od pravilne i potpune procjene činjenica i dokaza zavisi i primjena odgovarajućeg materijalnog propisa, međutim, takva ocjena dokaza je, prema ocjeni Ustavnog suda, u konkretnom slučaju izostala.
  • 44.
    U pogledu apelantovih navoda da mu Kantonalni sud nije dostavio podneske i dokaze zainteresiranog lica L.T., Ustavni sud zapaža da je iz predmeta spisa vidljivo da je L.T. učestvovao u upravnom postupku koji je prethodio postupku pred Kantonalnim sudom, te da je apelant u predmetnom postupku pred upravnim organima imao priliku izjasniti se na navode i dokaze L.T. Ustavni sud naglašava da je, u principu, u saglasnosti sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije da redovni sudovi u upravnim sporovima odluke donose na osnovu činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku, jer su apelantu u upravnom postupku bile na raspolaganju mogućnosti da brani svoja prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/00 od 5. maja 2000. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 22/00). Stoga, Ustavni sud zaključuje da nisu osnovani apelantovi navodi da nije imao mogućnost izjasniti se o navodima zainteresiranog lica u nekoj fazi postupka.
  • 45.
    Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da Kantonalni sud nije izvršio svoju obavezu da navede razloge na kojima je zasnovao osporenu odluku, odnosno da osporena presuda ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 46.
    Apelant se žali i na kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da se razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). U konkretnom slučaju, postupak povodom zahtjeva za povrat stana je počeo 14. septembra 1998. godine, a do donošenja osporene presude Kantonalnog suda postupak pred upravnim organima i sudom trajao je ukupno sedam godina i 11 mjeseci.
  • 47.
    Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni upravni organ prvi put rješenje donio nakon četiri godine i deset mjeseci od podnošenja zahtjeva, a da su u tom periodu održane samo dvije rasprave. Ovo rješenje je, međutim, ukinuto i predmet je vraćen na ponovno odlučivanje, nakon čega je prvostepenom organu trebala još godina dana da donese novo rješenje. Nakon ovoga, Ministarstvo je nakon samo dva mjeseca riješilo žalbu protiv prvostepenog rješenja, a Kantonalni sud je o apelantovoj tužbi odlučio u periodu od godinu i mjesec dana. U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj dužina trajanja postupka, na određenim instancama posmatranim pojedinačno, može biti smatrana razumnom. Međutim, u obzir se mora uzeti postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se cijene u odlučivanju o tome je li ovaj standard iz člana 6. stav 1. prekršen (vidi Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A, broj 230-D, stav 99). Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države organizirati svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). U tom smislu, Ustavni sud ukazuje da, uzeto u cjelini, nema razložnog opravdanja zašto je postupak u konkretnom slučaju trajao sedam godina i 11 mjeseci, bez obzira na činjenicu da je na pojedinačnim instancama, pred Ministarstvom i Kantonalnim sudom, taj postupak relativno brzo okončan, a da je najduže trajao pred Upravom, koja nije dostavila ni odgovor na apelaciju, niti je pružila odgovarajuća obrazloženja za ovako dugo trajanje postupka. Također, Ustavni sud nije mogao utvrditi je li apelant na bilo koji način doprinio ovako dugom trajanju konkretnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da se period odlučivanja u predmetnom postupku, koji je trajao preko sedam godina, ne može smatrati "razumnim" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 48.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da postoji i kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje kompenzacije

  • 49.
    Apelant traži da mu se, u skladu sa praksom Ustavnog suda, dosudi nematerijalna šteta zbog toga što nije donesena meritorna odluka u razumnom roku. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. U konkretnom slučaju, Ustavni sud navodi da se ne radi o predmetu koji zahtijeva posebnu hitnost, te bi apelantu za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od 150 KM. Ustavni sud smatra da apelant nije doprinio odgađanju postupka, pa mu naknada pripada od dana podnošenja zahtjeva, dakle od 14. septembra 1998. godine, što znači da period odgađanja donošenja odluke, za koji apelant ima pravo da mu se nadoknadi, iznosi sedam godina i 11 mjeseci. Dakle, ukupan iznos koji apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke iznosi 1.187,50 KM. Ovaj iznos apelantu je dužan isplatiti Kanton Sarajevo u roku od 60 dana od dostavljanja ove odluke s obzirom na sjedište organa javne vlasti koji su odgovorni za nedonošenje odluke u razumnom roku.

Ostali navodi

  • 50.
    U svjetlu zaključka, u pogledu kršenja apelantovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode iz apelacije o povredi prava na dom u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, član 8. Evropske konvencije, kao i prava iz člana 1. tačka 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

VIII. Zaključak

  • 51.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada obrazloženje osporene odluke ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje. Također, Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak donošenja odluke povodom apelantovog zahtjeva za povrat stana okončan tek nakon sedam godina i 11 mjeseci od dana podnošenja zahtjeva, a takvo neopravdano trajanje sveukupnog postupka nije ničim opravdano i u cijelosti se može pripisati ponašanju nadležnih javnih vlasti.
  • 52.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2, člana 64. stav 1. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 53.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.