Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 63/09
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1665/06, rješavajući apelaciju Emina Isakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Emina Isakovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-KŽ-06-000086 od 13. aprila 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj K-15/04 od 14. oktobra 2005. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Emin Isaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupa Ragib Hadžić, advokat iz Zenice, podnio je 6. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-KŽ-06-000086 od 13. aprila 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-15/04 od 14. oktobra 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 19. juna 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 26. juna 2007. godine, Kantonalni sud 29. juna 2007. godine i Kantonalno tužilaštvo 11. jula 2007. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva dostavljeni su apelantu 10. novembra 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Presudom Kantonalnog suda broj K-15/04 od 14. oktobra 2005. godine apelant je proglašen krivim za krivična djela učinjena u stjecaju, i to za krivično djelo teški slučajevi razbojničke krađe i razbojništva iz člana 277. stav 1. u vezi sa članom 276, a sve u vezi sa članom 23. ranije važećeg Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/98, 29/00 i 19/03, u daljnjem tekstu: KZFBiH) i krivično djelo teški slučajevi razbojničke krađe i razbojništva u pokušaju iz člana 277. stav 1. u vezi sa članom 276, a sve u vezi sa čl. 20. i 23. KZFBiH. Navedenom presudom apelantu je izrečena jedinstvena kazna zatvora od šest godina, a u izrečenu kaznu zatvora apelantu je uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru od 13. septembra do 1. novembra 2004. godine i od 4. marta 2005. godine pa do pravosnažnosti donesene presude. Također, apelant je obavezan da sa saoptuženim Marinkom Ilijaševićem oštećeniku Anti Filipoviću solidarno naknadi štetu u iznosima bliže navedenim u izreci. Osim toga, apelant je obavezan i da plati troškove krivičnog postupka čija visina je trebalo da bude određena posebnim rješenjem.
  • 7.
    Kantonalni sud je u zakonom provedenom postupku, između ostalog, saslušao svjedoke, izvršio uvid u relevantnu dokumentaciju-zapisnik sa izvršenog uviđaja i pretresa apelantovog stana, nalaz vještačenja vatrenog oružja i vještaka sudske medicine, te u ostalu dokumentaciju u vezi sa slučajem. Na osnovu toga Kantonalni sud je utvrdio da je dokazano da je apelant, zajedno sa saizvršiocima, učinio predmetna krivična djela. Prilikom izvršenja navedenih krivičnih djela 21. maja 2000. godine provaljeno je u kuću Ante i Anđe Filipović i, uz upotrebu sile, oduzete su dvije puške - lovački karabin i lovačka sačmarica i novac koji je nađen u kući. Osim toga, 6. juna 2000. godine isti saizvršioci su pokušali da provale u kuću Vinka i Josipe Vrljičak, ali su ih ukućani primijetili, pa je jedan od saizvršilaca pri bijegu upotrijebio vatreno oružje. Tom prilikom su Vinko i Josipa Vrljičak zadobili tjelesne ozljede.
  • 8.
    Na glavnoj raspravi apelantov branilac je istakao prigovor da apelantu nije dostavljena optužnica zbog, kako je naveo, manipulacije sudskih organa adresom stanovanja i da se njenim isticanjem na oglasnoj ploči suda ne može smatrati da je dostavljanje izvršeno. S tim u vezi, apelant je smatrao da optužnica nije stupila na snagu. Apelantov branilac je istakao i prigovor o primjeni odgovarajućeg zakona, jer je, u međuvremenu, od podnošenja optužnice pa do suđenja stupio na snagu novi ZKPFBiH. Članom 455. stav 1. novog ZKPFBiH propisano je da će se postupak započet prema odredbama prijašnjeg ZKPFBiH, pod uvjetom da je doneseno rješenje o suđenju u odsutnosti, nastaviti prema odredbama novog ZKPFBiH.
  • 9.
    U vezi sa navedenim prigovorima utvrđeno je da apelantu optužnica zaista nije dostavljena, ali ne zbog manipulacije adresom, već zbog toga što je apelant, nakon izvršenih krivičnih djela, pobjegao u inozemstvo, u Švedsku. S tim u vezi, Raspravno vijeće tada nadležnog Općinskog suda u Kiseljaku je donijelo Rješenje broj K-53/00 od 14. decembra 2000. godine o suđenju u odsustvu. Nakon toga, Vanraspravno vijeće Kantonalnog suda je donijelo Rješenje broj Kv-42/01 od 15. oktobra 2001. godine kojim je razdvojen postupak koji je vođen protiv apelanta od postupka protiv apelantovih saizvršilaca s tim da je postupak protiv apelanta trebalo da se samostalno dovrši nakon što apelant bude dostupan državnim organima. Osim toga, utvrđeno je da je u fazi podnošenja optužnice apelantu postavljen branilac po službenoj dužnosti, te da je, osim isticanja na oglasnoj ploči suda, i njemu dostavljena optužnica. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je dostavljanje optužnice apelantu izvršeno u skladu sa članom 116. stav 4. KZFBiH.
  • 10.
    Na navedenu presudu i apelant i saoptuženi Marinko Ilijašević su podnijeli žalbe Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 070-0-KŽ-06-000086 od 13. aprila 2006. godine, u odnosu na apelanta, žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu Kantonalnog suda. U obrazloženju ove presude Vrhovni sud je, u vezi sa apelantovim navodima da protiv njega ne postoji krivična optužba, u potpunosti potvrdio već navedeni stav Kantonalnog suda. Osim toga, prema obrazloženju Vrhovnog suda, također su neosnovani apelantovi navodi izneseni u žalbi o nezakonitosti dokaza-iskaza saizvršilaca i apelantu bliskih srodnika na kojima se zasniva presuda. Prema članu 213. tačka 8. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) koji je u to vrijeme bio na snazi, "prema okrivljenom ne smiju se upotrijebiti sila, prijetnja ili druga slična sredstva (član 254. stav 3) da bi se došlo do njegove izjave ili priznanja". Dakle, iskazi dobijeni na takav način ne mogu se smatrati valjanim, a u drugim slučajevima iskaz saoptuženog može se ocjenjivati kao dokaz u odnosu na saoptužene i to kao i svaki drugi dokaz izveden u postupku. Tvrdnje da su i iskazi apelantu bliskih lica, vanbračne supruge i polubrata, dobijeni na nezakonit način, Vrhovni sud, također, nije smatrao osnovanim, jer su navedeni svjedoci ispitivani u fazi istrage kada nisu bili poznati konkretni učinioci navedenih krivičnih djela, pa zbog toga nisu ni mogli biti upozoreni da imaju status privilegiranih svjedoka. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivu osporene presude.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u povredi odredaba procesnog zakona i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, prema apelantovom mišljenju, zbog toga što nije dostavljena optužnica, nije postojala krivična optužba protiv njega, pa je sâm postupak bio nezakonit. Dalje, apelant smatra da mu je trebalo suditi prema novom ZKPFBiH, a ne prema prijašnjem ZKPFBiH, jer je članom 455. stav 1. važećeg ZKPFBiH propisano da se postupak započet prema odredbama prijašnjeg ZKPFBiH, ako je doneseno rješenje o suđenju u odsutnosti, treba da nastavi prema pravnom režimu važećeg ZKPFBiH. Osim toga, apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i time što su sudovi svoje odluke zasnovali i na iskazima privilegiranih svjedoka i na iskazu saoptuženog Predraga Crnića ( u daljnjem tekstu: saoptuženi) koji su dati u fazi istrage, te da zbog toga nije bio u mogućnosti da sâm ispita saoptuženog. Pri tome apelant navodi da sudovi nisu prihvatili iskaz saoptuženog koji je, također, dat u fazi istrage i koji je znatno odstupao od prijašnjeg iskaza. S tim u vezi, apelant smatra da sudovi nisu obrazložili zašto određene dokaze prihvataju kao vjerodostojne, te da su osuđujuću presudu zasnovali, između ostalog, i na nedopuštenim dokazima, odnosno iskazima privilegiranih svjedoka.

b) Odgovor na apelaciju

  • 12.
    U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u potpunosti ostaje pri svojim navodima i obrazloženjima iz osporene presude, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
  • 13.
    U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da apelaciju smatra neosnovanom i da je u presudi detaljno obrazložio sve razloge kojima se rukovodio prilikom njenog donošenja.
  • 14.
    U odgovoru na apelaciju Kantonalno tužilaštvo je navelo da je u predmetnom slučaju činjenično stanje potpuno i tačno utvrđeno, osporene presude zasnovane na zakonu, da nije bilo povreda apelantovih prava navedenih u apelaciji, te da zbog tih razloga apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi

  • 15.
    U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/98 i 23/99) relevantne odredbe glase:

Član 66.

Š...Ć

(2) Okrivljeni mora imati branioca odmah nakon što mu je određen pritvor, za vrijeme dok pritvor traje.

(3) Poslije podignute optužnice zbog krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći deset godina zatvora ili teža kazna okrivljeni mora imati branioca u vrijeme dostavljanja optužnice.

(4) Okrivljeni kome se sudi u odsustvu (član 295) mora imati branioca čim se donese rješenje o suđenju u odsustvu.

(5) Ako okrivljeni u slučajevima obavezne odbrane iz st. 1. do 4. ovog člana ne uzme sâm branioca, predsjednik suda će mu postaviti branioca po službenoj dužnosti za daljnji tok krivičnog postupka do pravosnažnosti presude, a ako je izrečena kazna dugotrajnog zatvora, i za postupak po vanrednim pravnim lijekovima. Kad se okrivljenom po službenoj dužnosti postavi branilac poslije podignute optužnice, izvijestit će se o tome okrivljeni zajedno sa dostavljanjem optužnice.Š...Ć

Član 115.

(1) Pismena za koja u ovom zakonu nije određeno da se moraju lično dostaviti dostavljaju se, također, lično, ali takva pismena u slučaju da se primalac ne zatekne u stanu ili na radnom mjestu, mogu se predati kome od njegovih odraslih članova domaćinstva, koji je dužan da primi pismeno. Ako se oni ne zateknu u stanu, pismeno će se predati susjedima, ako oni na to pristanu. Ako se dostavljanje vrši na radnom mjestu lica kome se pismeno ima dostaviti, a to lice se tu ne zatekne, dostavljanje se može izvršiti licu ovlaštenom za prijem pošte koje je dužno primiti pismeno, ili licu koje je zaposleno na istom mjestu, ako ono pristane primiti pismeno.

(2) Ako se utvrdi da je lice kojem se pismeno ima dostaviti odsutno i da mu lice iz stava 1. ovog člana zbog toga ne može pismeno na vrijeme predati, pismeno će se vratiti uz naznačenje gdje se odsutni nalazi.

Član 116.

(1) Okrivljenom će se lično dostaviti poziv za prvo ispitivanje u prethodnom postupku i poziv za glavni pretres.

(2) Okrivljenom koji nema branioca lično će se dostaviti optužnica, optužni prijedlog ili privatna tužba, presuda i druge odluke od čijeg dostavljanja teče rok za žalbu, kao i žalba protivne stranke koja se dostavlja radi odgovora. Po zahtjevu okrivljenog, presuda i druge odluke dostavit će se licu koje on odredi.

(3) Ako okrivljenom koji nema branioca treba dostaviti presudu kojom mu je izrečena kazna zatvora, a dostavljanje se ne može izvršiti na njegovu dosadašnju adresu, sud će okrivljenom postaviti branioca po službenoj dužnosti, koji će vršiti ovu dužnost dok se ne sazna nova adresa okrivljenog. Postavljenom braniocu će se odrediti potreban rok za upoznavanje sa spisima, a poslije toga će se presuda dostaviti postavljenom braniocu i postupak nastaviti. Ako je u pitanju druga odluka od čijeg dostavljanja teče rok za žalbu ili žalba protivne stranke koja se dostavlja radi odgovora, odluka, odnosno žalba će se istaći na oglasnoj tabli suda i protekom osam dana od dana isticanja smatra se da je izvršeno punovažno dostavljanje.

(4) Ako okrivljeni ima branioca, optužnica, optužni prijedlog, privatna tužba i sve odluke od čijeg dostavljanja teče rok za žalbu, kao i žalba protivne stranke koja se dostavlja radi odgovara, dostavit će se braniocu i okrivljenom prema odredbama člana 115. ovog zakona. U tom slučaju rok za izjavu pravnog lijeka, odnosno odgovora na žalbu teče od dana dostavljanja pismena okrivljenom ili braniocu. Ako se okrivljenom ne može dostaviti odluka, odnosno žalba zato što nije prijavio promjenu adrese, odluka, odnosno žalba istaći će se na oglasnu ploču suda i protekom osam dana od dana isticanja smatra se da je izvršeno punovažno dostavljanje.

Član 261.

(1) Optužnica se dostavlja okrivljenom koji je na slobodi bez odgađanja, a ako se nalazi u pritvoru, u roku od 24 sata po prijemu.

(2) Ako je protiv okrivljenog određen pritvor rješenjem vijeća (član 260), optužnica se predaje okrivljenom prilikom njegovog zatvaranja zajedno sa rješenjem kojim se određuje pritvor.

(3) Ako se okrivljeni koji je lišen slobode ne nalazi u zatvoru suda kod koga će se održati glavni pretres, predsjednik vijeća naredit će da se okrivljeni odmah sprovede u taj zatvor, gdje će mu se predati optužnica.

Član 273.

Optužnica stupa na pravnu snagu kad je prigovor odbijen, a ako prigovor nije podnesen ili je odbačen danom kad se vijeće, razmatrajući zahtjev predsjednika vijeća (član 272), složilo sa optužnicom, a ako takvog zahtjeva nije bilo danom kad je predsjednik vijeća odredio glavni pretres, odnosno protekom roka iz člana 272. stav 2. ovog zakona.

Član 295.

Š...Ć

  • 3)
    Optuženom se može suditi u odsutnosti samo ako je u bijegu ili inače nije dostižan državnim organima ni nakon preduzimanja svih potrebnih mjera za njegovo pronalaženje, a postoje naročito važni razlozi da mu se sudi iako je odsutan.

(4) Rješenje o suđenju u odsustvu optuženog donosi vijeće na prijedlog tužioca. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.Š...Ć

Član 328.

(1) Izvan slučajeva koji su posebno predviđeni u ovom zakonu, zapisnici o iskazima svjedoka, saoptuženih ili već osuđenih učesnika u krivičnom djelu, kao i zapisnici ili druga pismena o nalazu i mišljenju vještaka, mogu se po odluci vijeća pročitati samo u ovim slučajevima: 1) ako su ispitana lica umrla, duševno oboljela ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili znatno otežan zbog starosti, bolesti ili drugih važnih uzroka Š...Ć.

Član 532.

Ako se ne zna prebivalište ili boravište okrivljenog, kad je to prema odredbama ovog zakona neophodno, sud će zatražiti od organa unutrašnjih poslova da okrivljenog potraži i da sud obavijesti o njegovoj adresi.

Član 533.

(1) Izdavanje potjernice može se narediti kad se okrivljeni protiv kojeg je pokrenut krivični postupak zbog krivičnog djela za koje se goni po službenoj dužnosti i za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna nalazi u bijegu, a postoji naredba za njegovo dovođenje ili rješenje o određivanju pritvora.

(2) Izdavanje potjernice naređuje sud pred kojim se vodi krivični postupak.

(3) Izdavanje potjernice naredit će se i u slučaju bjekstva okrivljenog iz ustanove u kojoj izdržava kaznu, bez obzira na visinu kazne, ili bjekstva iz ustanove u kojoj izdržava zavodsku mjeru vezanu sa lišavanjem slobode. Naredbu u takvom slučaju izdaje upravnik ustanove.

(4) Naredba suda ili upravnika ustanove za izdavanje potjernice dostavlja se organima unutrašnjih poslova radi izvršenja.

  • 16.
    U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06) relevantne odredbe glase:

Član 452.

(1) Postupci u krivičnim predmetima primljenim u rad kod sudova do dana stupanja na snagu ovog zakona nastavit će se prema odredbama ovog zakona, osim ako odredbama ovog člana nije drugačije određeno.

Š...Ć

(3) Postupci u predmetima iz stava 1. ovog člana u kojima je optužnica stupila na pravnu snagu nastavit će se prema dosadašnjim propisima, osim ako odredbama ove glave nije drukčije određeno. Š...Ć

Član 455.

(1) Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona doneseno rješenje o suđenju u odsutnosti, postupak će se rješenjem prekinuti. Kad prestanu smetnje koje su prouzrokovale prekid postupka, postupak će se nastaviti prema ovom zakonu.

(2) Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona optuženom suđeno u odsustvu i donesena presuda, postupak će se dovršiti prema dosadašnjim propisima, osim ako odredbama ove glave nije drugačije propisano.

VI. Dopustivost

  • 17.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 18.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 19.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-06-000086 od 13. aprila 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. maja 2006. godine, a apelacija je podnesena 6. juna 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 20.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 21.
    Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije, pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

I. Pravo na pravično suđenje

  • 22.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

  • 1.
    Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
  • 2.
    Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
  • 3.
    Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

Š...Ć

  • d)
    da sâm ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe;Š...Ć
    • 23.
      Apelant se žali protiv odluka donesenih u krivičnom postupku koji je vođen protiv njega i koji je okončan osuđujućom presudom za njega. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
    • 24.
      U konkretnom slučaju apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje, jer mu optužnica nije lično dostavljena, već je istaknuta na oglasnoj ploči Općinskog suda u Kiseljaku, koji je u vrijeme podnošenja optužnice bio nadležan za vođenje krivičnog postupka protiv njega.
    • 25.
      Ustavni sud, prije svega, zapaža da su navodi apelacije suštinski isti kao i apelantovi žalbeni navodi protiv prvostepene, a zatim i drugostepene presude. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su nadzorni organi ustanovljeni Evropskom konvencijom već na početku njene primjene ukazali na to da, prema quatrième instance doktrini, ti organi ne mogu predstavljati još jedan žalbeni stepen i biti sudovi "četvrte instance". Isto tako, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud "četvrte instance" ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama. Naprotiv, kako je već navedeno, Ustavni sud se u okviru apelacione nadležnosti bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, što je drugačije pitanje od onog koje apelant, u suštini, postavlja.
    • 26.
      Osim toga, u svojim brojnim odlukama Ustavni sud je ukazao, a isto slijedi i iz prakse Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
    • 27.
      Imajući to u vidu, Ustavni sud neće iz dokaza koji su provedeni u krivičnom postupku samostalno utvrđivati činjenično stanje, niti će ocjenjivati da li su sudovi u tom postupku pravilno izvukli zaključke iz provedenih dokaza, ali će ispitati da li su standardi prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije bili ispoštovani.
    • 28.
      U smislu navedenog, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdi da optužnica protiv njega nije stupila na snagu, jer mu nije dostavljena lično, već je istaknuta na oglasnoj ploči Općinskog suda. Prema već citiranom članu 116. ZKPFBiH, isticanjem odluke na oglasnu ploču suda i protekom osam dana od dana isticanja smatrat će se da je izvršeno punovažno dostavljanje ako se okrivljenom ne može lično dostaviti odluka, odnosno žalba, zato što nije prijavio promjenu adrese, odnosno punovažnim dostavljanjem smatra se i dostavljanje odluke braniocu okrivljenog ukoliko ga on ima. Dakle, prema ranije važećem ZKPFBiH, postojala je mogućnost da se optužnica uruči i putem oglasne ploče. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud utvrdio da je, nakon započinjanja istrage, apelant pobjegao i da nije postojala mogućnost da bude saslušan u istrazi. Svjedoci saslušani u istrazi detaljno su opisali način na koji je apelant pobjegao policiji (spustivši se sa četvrtog sprata zgrade po vanjskoj strani fasade niz vezane čaršafe). Nakon toga sud je nekoliko puta pozivao apelanta radi saslušanja, ali bezuspješno i, s tim u vezi, određeni su mu branilac po službenoj dužnosti, pritvor i raspisana potjernica. Također, Ustavni sud zapaža da je nakon podnošenja optužnice, u skladu sa čl. 115. i 166. ZKPFBiH koji je u to vrijeme bio na snazi, optužnica uručena apelatovom braniocu i istaknuta na oglasnoj ploči. S obzirom na to da u zakonom propisanom roku na optužnicu nije uložen prigovor, u skladu sa članom 273. ZKPFBiH, predsjednik vijeća je odredio dan održavanja glavne rasprave i time je optužnica stupila na snagu. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da optužnica protiv njega nije stupila na snagu.
    • 29.
      Dalje, apelant tvrdi da su presude donesene u postupku protiv njega nezakonite i nedovoljno obrazložene, te da su zasnovane na iskazima privilegiranih svjedoka, odnosno na jednom od iskaza saoptuženog datom u istrazi, koji je bio negativan za apelanta, a ne na njegovom izmijenjenom iskazu koji je dat u apelantovu korist.
    • 30.
      S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. To, međutim, ne može biti shvaćeno kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). U kojoj mjeri ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud u brojnim odlukama su ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena jeste i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad "administriranjem pravde" i radom sudstva (idem).
    • 31.
      Uzimajući u obzir navedene standarde, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje stavove. Tačnije rečeno, prvostepeni sud je za svaki dokaz kojem je vjerovao, kao i onaj kojem nije vjerovao, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je prvostepeni sud zloupotrijebio dokazni postupak na apelantovu štetu. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti koji su različiti od onih koje je apelant već iznosio u žalbama na prvostepenu i drugostepenu odluku, a na koje su u potpunosti odgovorili Kantonalni sud i Vrhovni sud. Također, apelant ne navodi nijednu posebnu procesnu radnju za koju bi Ustavni sud mogao utvrditi da krši pravo na pravičan postupak u smislu člana 6. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud je konstatirao da osporene presude sadrže obrazloženja koja u cijelosti ispunjavaju standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
    • 32.
      Kad je riječ o navodima iz iskaza privilegiranih svjedoka, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj presudi utvrdio da su izjave tih svjedoka uzete u toku istražnog postupka, s ciljem sudskog osiguranja dokaza, u vrijeme kada izvršioci konkretnog krivičnog djela još uvijek nisu bili poznati, pa samim time navedeni svjedoci nisu ni mogli biti upozoreni da mogu uskratiti svjedočenje. Osim toga, navedeni svjedoci su na glavnom pretresu, u skladu sa članom 222. ZKPFBiH, bili upoznati sa mogućnošću da uskrate svoje svjedočenje, ali su izjavili da se odriču tog prava i da žele da svjedoče. Zbog toga, Ustavni sud ove apelantove navode smatra neosnovanim.
    • 33.
      Također, apelantove navod? u vezi sa iskazom saoptuženog i njegovom tvrdnjom da nije mogao lično ili posredstvom svog branioca ispitati saoptuženog ni u fazi istrage, ni na glavnom pretresu, te da je njegov iskaz pročitan na glavnom pretresu, Ustavni sud smatra neosnovanim. Ovo stoga što je članom 328. stav 1. ZKPFBiH bilo propisano da se iskazi svjedoka ili saoptuženog prema odluci vijeća, koji se, između ostalog, ne mogu pronaći ili je njihov dolazak pred sud nemoguć, mogu pročitati. Budući da u konkretnom slučaju u fazi istrage apelant nije bio dostupan državnim organima, odnosno da je bio u bjekstvu, a da je u vrijeme održavanja glavnog pretresa saoptuženi bio u bjekstvu, pa zbog toga nije mogao biti direktno ispitivan, apelantov iskaz je prema odluci vijeća pročitan u skladu sa zakonom. Osim toga, Ustavni sud podsjeća i na svoj stav iznesen u Odluci broj AP 679/04 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 679/04 od 13. septembra 2005. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 86/05) prema kome izvođenje dokaza čitanjem iskaza svjedoka na glavnom pretresu, na način propisan zakonom, nije samo po sebi kršenje prava na pravično suđenje ukoliko se osporene presude ne zasnivaju isključivo na tim iskazima, već i na iskazima drugih svjedoka i drugim materijalnim dokazima. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju osporene presude ne zasnivaju samo na iskazu saoptuženog, nego i na iskazima drugih svjedoka, kao i drugim dokazima, Ustavni sud i ovaj apelantov navod smatra neosnovanim.
    • 34.
      Apelant, također, tvrdi da je postupak protiv njega trebalo voditi prema pravilima novog ZKPFBiH, jer je članom 455. stav 1. važećeg ZKPFBiH propisano da se postupak započet prema odredbama prijašnjeg ZKPFBiH, ako je doneseno rješenje o suđenju u odsutnosti, a ono nije stavljeno van snage, ima da nastavi prema pravnom režimu važećeg ZKPFBiH. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je Vanraspravno vijeće Kantonalnog suda donijelo Rješenje broj Kv-42/01 od 15. oktobra 2001. godine kojim je postupak koji je vođen protiv apelanta razdvojen od postupka protiv apelantovih saizvršilaca s tim da je postupak protiv apelanta trebalo samostalno dovršiti nakon što apelant bude dostupan državnim organima. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da se apelant, u suštini, žali na primjenu zakona u konkretnom slučaju. Kako je već rečeno, zadatak Ustavnog suda nije da preispituje kako su sudovi u krivičnom postupku tumačili pozitivne propise, već da ocijeni da li je postupak u cijelosti bio pravičan, u smislu člana 6. Evropske konvencije.
    • 35.
      U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je odredbom člana 455. stav 1. važećeg ZKPFBiH propisano da će se u slučajevima kada je postupak u kojem je optuženom trebalo suditi u odsutnosti rješenjem prekinuti i postupak nastaviti prema odredbama novog ZKPFBiH kada prestanu smetnje koje su prouzrokovale prekid postupka. Međutim, u apelantovom slučaju je prije stupanja na snagu novog zakona Vanraspravno vijeće Kantonalnog suda donijelo Rješenje broj Kv-42/01 od 15. oktobra 2001. godine kojim je razdvojen postupak koji je vođen protiv apelanta od postupka protiv saizvršilaca s tim da je postupak protiv apelanta trebalo da se samostalno vodi nakon što apelant bude dostupan državnim organima. Iz navedenog proizlazi da u vrijeme apelantovog pritvaranja na snazi nije bilo rješenje o suđenju u odsutnosti, već je postojala samo optužnica koja je stupila na snagu. U skladu s tim, na apelantov slučaj je primijenjena odredba člana 452. st. 1. i 3. prema kojoj će se u predmetima koje su primili sudovi prije stupanja na snagu novog ZKPFBiH i kod kojih je optužnica stupila na pravnu snagu postupak voditi prema dotadašnjim propisima. S tim u vezi, Ustavni sud smatra i ove apelantove navode neosnovanim.
    • 36.
      Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nisu povrijeđeni član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije.

II. Pravo na slobodu i sigurnost iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije

  • 37.
    Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • d)
    Pravo na ličnu slobodu i sigurnost Š...Ć;
    • 38.
      Član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

Š...Ć

  • c)
    zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne; Š...Ć
    • 39.
      Navode o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije koji se tiču nezakonitosti pritvora apelant zasniva na tvrdnji da optužnica protiv njega nije stupila na snagu. S obzirom na to da je Ustavni sud u dijelu ove odluke koji se tiče povrede prava na pravično suđenje zaključio da su ti apelantovi navodi neosnovani, proizlazi da je i apelantov pritvor bio zakonit u smislu Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.

III. Pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije

  • 40.
    Član 13. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Svako čija su prava i slobode priznati ovom konvencijom narušeni ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima...

  • 41.
    Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član zahtijeva da se osigura pravni lijek u vezi s pravima garantiranim Evropskom konvencijom. Iz apelacije proizlazi da apelant smatra da nije imao pravo na djelotvoran pravni lijek, jer mu nije omogućeno da podnese žalbu protiv rješenja kojim mu je određen pritvor.
  • 42.
    Imajući u vidu jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud naglašava da pojam "djelotvoran pravni lijek" ne znači da rezultat korištenja određenog pravnog lijeka mora biti pozitivan za onoga ko ga koristi, već se, između ostalog, zahtijeva da nadležni organi imaju ovlaštenja da, ukoliko prihvate apelantove suštinske argumente, izmijene u njegovu korist odluku koju osporava (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. jula 1989. godine, serija A broj 161, stav 120). S tim u vezi, Ustavni sud konstatira da je apelant imao mogućnost da koristi pravne lijekove i da je to pravo koristio. Činjenica da rezultat tih pravnih lijekova nije bio pozitivan za apelanta sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na efektivan pravni lijek.
  • 43.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud konstatira da nije povrijeđeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 44.
    U slučaju kada se apelant žali da mu nije lično uručena optužnica, a u vrijeme dostavljanja optužnice apelant nije bio dostupan državnim organima, već je ona uručena njegovom braniocu po službenoj dužnosti, nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije. Također, nema kršenja prava na pravično suđenje kada je apelantu suđeno prema odredbama ZKPFBiH koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela, jer je prethodno rješenje o suđenju u odsutnosti stavljeno van snage. Osim toga, nema kršenja prava na pravično suđenje kada apelant nije bio u mogućnosti da lično ili posredstvom branioca ispita svjedoka, jer je u fazi istrage apelant bio nedostupan državnim organima, a u vrijeme održavanja glavnog pretresa svjedok nije bio dostupan državnim organima. Taj iskaz nije dokaz na kojem se u odlučujućoj mjeri zasniva presuda protiv apelanta.
  • 45.
    Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije kada je utvrđeno da je pritvor apelantu određen na osnovu optužnice koja je stupila na pravnu snagu.
  • 46.
    Također, nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada je apelantu omogućeno da koristi sve pravne lijekove propisane zakonom samo zato što rezultat tih pravnih lijekova nije pozitivan za apelanta.
  • 47.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 48.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.