USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 26. februara 2008. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 63/09
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1848/06, rješavajući apelaciju Belme Ćosić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Krstan Simić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Usvaja se apelacija Belme Ćosić.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-461/02 od 12. aprila 2006. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Belma Ćosić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, koju zastupa advokat Slobodanka Stajić, podnijela je 26. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-461/06 od 12. aprila 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Općine Doboj, Odjeljenja za stambeno-komunalne poslove (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) je 22. maja 2008. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju. Od Odjeljenja je zatraženo da dostavi spis Ustavnom sudu.
- 3.Odjeljenje je 30. maja 2008. godine dostavilo odgovor i spis Ustavnom sudu. Ministarstvo je dostavilo odgovor na apelaciju 9. juna, a Vrhovni sud 12. juna 2008. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda, Ministarstva i Odjeljenja dostavljeni su apelantici 16. juna 2008. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 6.Apelanticin otac je bio nosilac stanarskog prava na stanu u Ulici 1. maja (raniji naziv) u Doboju.
- 7.Apelantica navodi da je predmetni stan napustila 1. maja 1992. godine radi posjete svojoj sestri i, zbog ratnih sukoba, u stan se više nije mogla vratiti. Apelanticin otac je u toku rata iseljen iz stana, te mu je dodijeljena na korištenje garsonijera u Doboju iz koje je kasnije iseljen. Apelanticin otac je podnio zahtjev za povrat stana 2. aprila 1999. godine Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek u Doboju. Apelanticin otac je umro 21. oktobra 1999. godine.
- 8.Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica je donijelo Rješenje broj 05-050-13-2-1613/99 od 25. januara 2001. godine kojim se apelanticinom ocu dopušta povrat u posjed stana, a korisniku stana naređuje da napusti predmetni stan.
- 9.Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica donijelo je Zaključak o dozvoli izvršenja broj 05-050-13-2-1613/99 od 20. februara 2001. godine. Korisnica stana se iselila iz predmetnog stana i predala ključeve stana nadležnom organu.
- 10.Apelantica je vlasniku stana SO Doboj "Dobojinvest" podnijela zahtjev za prenošenje stanarskog prava sa umrlog oca na sebe. Pošto od vlasnika nije dobila saglasnost da prenese stanarsko pravo, apelantica je pokrenula postupak radi prenosa stanarskog prava pred Općinom Doboj, Općinskim sekretarijatom za urbanizam, stambeno-komunalne poslove, građevinarstvo, ekologiju i razvoj, 29. juna 2001. godine.
- 11.Odjeljenje je donijelo Rješenje broj 07-372-20/2001 od 25. oktobra 2001. godine kojim je odbijen apelanticin zahtjev kojim se traži da se donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. U obrazloženju rješenja je navedeno da apelantica ne ispunjava uvjete iz čl. 6. i 21. Zakona o stambenim odnosima, jer od 1985. ima prijavljeno boravište u Sarajevu, a 1998. godine se udala, dakle, "time je formirala i ekonomsku zajednicu". Dalje je navedeno da organ prihvata izjave svjedoka da je apelantica živjela u predmetnom stanu, ali se to "može smatrati kao privremeni boravak dok glava porodice, muž Dragoslav Ćosić ne riješi kao ljekar stambeno pitanje u Brodu Š...Ć" .
- 12.Protiv navedenog rješenja apelantica je izjavila žalbu 12. novembra 2001. godine.
- 13.Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 01-372-1111/2001 od 10. decembra 2001. godine kojim je žalbu uvažilo, poništilo u cijelosti prvostepeno rješenje i spis vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da se, u skladu sa odredbom člana 21. Zakona o stambenim odnosima, status člana porodičnog domaćinstva određuje u trenutku smrti nosioca stanarskog prava, pa je prvostepeni organ morao ocijeniti ovu okolnost u momentu smrti apelanticinog oca 21. oktobra 1999. godine.
- 14.U ponovnom postupku Odjeljenje je donijelo Rješenje broj 07-372-20/2001 od 7. februara 2002. godine kojim je odbilo apelanticin zahtjev kojim traži da se donese rješenje kojim se zamjenjuje ugovor o korištenju stana. U obrazloženju rješenja je navedeno da apelantica ne ispunjava uvjete, jer je odjavljena sa adrese u Doboju 1985. godine i prijavljena u Sarajevu, a zatim od 1989. godine u Brodu. Organ je prihvatio izjavu apelanticinog advokata, kao i svjedoka, da apelantica u momentu smrti svog oca nije živjela s njim, jer on i nije živio u svom stanu. Organ je zaključio da je "nedvosmisleno" utvrdio da apelantica nije koristila stan u skladu sa odredbama čl. 6, 21. i 22. Zakona o stambenim odnosima.
- 15.Protiv navedenog rješenja apelantica je izjavila žalbu 19. februara 2002. godine. Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 01-372-1111/2001 od 4. marta 2002. godine kojim je žalbu odbilo i prvostepeno rješenje potvrdilo. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je analizom i ocjenom dokaza utvrđeno da apelantica u momentu smrti svog oca nije bila član njegovog porodičnog domaćinstva.
- 16.Protiv drugostepenog rješenja apelantica je tužbom pokrenula upravni spor. Vrhovni sud je donio presudu kojom se tužba odbija kao neosnovana. U obrazloženju ove presude je navedeno da je nakon provedenog postupka organ utvrdio da apelantica 1. maja 1992. godine nije bila član porodičnog domaćinstva svog oca, što proizlazi iz njene izjave da se nakon odlaska u posjetu sestri više nije mogla vratiti u Doboj. Dalje, utvrđeno je da se na predmetni slučaj primjenjuju odredbe čl. 6, 21. i 22. Zakona o stambenim odnosima, ali da se mora uzeti u obzir i činjenica da je donesen Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. Tim zakonom je predviđeno da se lice koje je napustilo stan u periodu između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine smatra izbjeglicom ili raseljenim licem sa pravom povratka u stan, a što se odnosi i na članove porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava. Vrhovni sud je, dalje, naveo da je za pravilno rješavanje predmetne stvari važno utvrditi da li je apelantica bila član porodičnog domaćinstva 30. aprila 1991. godine. Također je navedeno da je prvostepeni organ pravilno i brižljivo ocijenio sve provedene dokaze, te da je utvrdio da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva svog oca 1. maja 1992. godine kao i na dan njegove smrti. Prema tome, Vrhovni sud je prihvatio kao pravilan stav prvostepenog organa da apelantici ne pripada pravo da nastavi da koristi predmetni stan, te da je neosnovan žalbeni navod da iz iskaza pet saslušanih svjedoka proizlazi drugačije. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da svi dokazi imaju podjednaku vrijednost, te da ne može da prihvati apelanticin navod da je, nakon zasnivanja braka, nastavila da živi u predmetnom stanu, a da su to potvrdili saslušani svjedoci. Vrhovni sud je, dalje, istakao da izjave ovih svjedoka nisu navedene u obrazloženju prvostepenog rješenja, već da se samo interpretira iskaz jednog od svjedoka, ali da takav nedostatak ne utječe na konačan ishod stvari. Osim toga, prema stavu Vrhovnog suda, apelantica "nije ispoljila namjeru da se nakon okončanja ratnih djelovanja vrati u Doboj, niti je istakla da je u toj namjeri bila spriječena objektivnim razlozima, jer se u vrijeme podnošenja tužbe nalazila u Australiji". Prema stavu Vrhovnog suda, "kao opravdan razlog odsustvovanja iz stana mogao bi se uzeti period do 31. decembra 1998. godine, u kojem se apelantica, saglasno odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, mogla vratiti u Doboj".
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 17.Apelantica se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zato što su upravni organi i sud pogrešno primijenili materijalno pravo i propise koji se ne mogu primijeniti radi sprečavanja njenog povratka u stan, i to tendenciozno, s obzirom na njenu nacionalnu pripadnost. Također je pogrešnom primjenom prava povrijeđeno i njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te su upravni organi i sud izvodili pogrešne zaključke da nije stanovala u predmetnom stanu, da se nije vratila nakon rata i drugo.
b) Odgovor na apelaciju
- 18.U odgovoru Vrhovni sud je ostao pri svim razlozima datim u svojoj presudi. Vrhovni sud se posebno pozvao na izjave svjedoka, koji su saslušani i pred prvostepenim organom, ističući da apelantica nije navela koji su se to svjedoci izjasnili da je ona bila član porodičnog domaćinstva svoga oca. Vrhovni sud je naveo da nije povrijeđeno apelanticino pravo.
- 19.Ministarstvo se u svom odgovoru na apelaciju izjasnilo da ostaje pri navodima datim u Rješenju broj 01-372-1111/01 od 4. marta 2002. godine.
- 20.U odgovoru na apelaciju Odjeljenje je navelo da nije povrijeđeno nijedno pravo navedeno u apelaciji, a pogotovo diskriminacija prema bilo kom osnovu, te da je u toku postupka postupano u skladu sa zakonom i načelom materijalne istine.
V. Relevantni propisi
- 21.U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87, 36/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/93 i 22/93) relevantne odredbe glase:
Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala biti članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili izvan braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan prema zakonu izdržavati ili su ta lica dužna prema zakonu izdržavati nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno stanuju i žive, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od 10 godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.
Član 21.
Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo trajno i nesmetano koristiti taj stan pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom.
Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane koristiti stan, osim ako je prestao koristiti stan na osnovu otkaza ugovora o korištenju stana, odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona.
- 22.Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/98, 41/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/02, 39/03 i 96/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 14. st. 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva definiran u članu 6. ZOSO (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Odredbe ovog zakona primjenjuju se na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. i 19. decembra 1998. godine bez obzira na to da li je stan proglašen napuštenim ili ne, odnosno bez obzira na to da li je stan korišten u poslovne svrhe nakon 30. aprila 1991. godine.
Lice koje je napustilo svoj stan u periodu između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine smatra se izbjeglicom ili raseljenim licem, u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, s pravom povratka u taj stan bez obzira na okolnosti pod kojima ga je napustilo.
VI. Dopustivost
- 23.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 24.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 25.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U-461/02 od 12. aprila 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 26. aprila 2006. godine a apelacija je podnesena 26. juna 2006, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 26.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 27.Apelantica osporava navedenu presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da joj je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a sve u vezi sa diskriminacijom.
- 28.Ustavni sud će prvo ispitati da li je došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
- 29.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Š...Ć
- k)Pravo na imovinu.
- 30.Član 6. Evropske konvencije u svom relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
- 31.Ustavni sud, prije svega, naglašava da sudovi, tj. nadležni organi, uživaju veliku slobodu pri ocjeni dokaza i njihovom izboru (U 12/03 od 26. marta 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 18/04). Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu je podsjetila da je, u skladu sa ustaljenom praksom Evropskog suda za ljudska prava, općenito na domaćim sudovima da ocijene dokaze koji su izneseni pred njih (vidi, Evropski sud za ljudska prava, presuda Lüdi protiv Švajcarske od 15. juna 1992. godine, serija A broj 238, stav 43). U tom smislu, Dom za ljudska prava Bosne i Hercegovine je u nekoliko navrata naveo da su domaći sudovi ti koji treba da procijene dokaze koji im se prezentiraju, te da nije u njegovoj nadležnosti da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom, ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno (vidi, naprimjer, Odluku o prihvatljivosti broj CH/00/5616, Marina Sukno protiv Federacije Bosne i Hercegovine od 5. juna 2001. godine, tačka 3; broj CH/01/7983, Muharem Salto protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti od 14. decembra 2005. godine, tačka 11; broj CH/03/14397, J.M. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti od 3. aprila 2006. godine, tačka 14). Činjenica da se sud priklonio dokazima jedne strane u postupku ne znači da je druga strana u postupku bila neravnopravno tretirana (AP 161/05 od 12. aprila 2006. godine, tačka 31). Međutim, interesi strana u postupku moraju biti izbalansirani (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj U 146/03 od 26. marta 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 24/04). Dalje, na osnovu prava na pravično suđenje obaveza suda jeste, inter alia, da omogući da se predoče razlozi za donošenje presude s obzirom na to da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju biti izneseni u obrazloženju presude (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 24/02). Ako je dovoljno rasvijetljen slučaj, sud ima pravo da odbije da sasluša određenog svjedoka (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 557/04 od 30. novembra 2004. godine, tačka 25). Prema stavu bivše Evropske komisije za ljudska prava, "kada žalbeni sud koristi razloge nižeg suda, on ne mora ponovo navesti te razloge" (vidi neobjavljenu predstavku X protiv Italije broj 10773/84; Ustavni sud, Odluka broj AP 1401/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 61). Također, svrha člana 6. Evropske konvencije je, između ostalog, da "tribunalu" dodijeli dužnost da provede propisanu provjeru podnesaka, argumenata i dokaza koje mu dostave strane, bez prejudiciranja njihove procjene i njihove relevantnosti u pogledu sudske odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kraska protiv Švajcarske, presuda od 19. aprila 1993. godine, serija A broj 254-B, stav 30).
- 32.Ustavni sud primjećuje da su u toku cijelog postupka upravni organi zanemarili bitnu činjenicu, koju je tek Vrhovni sud prvi put jasno utvrdio, a to je da je, osim okolnosti iz čl. 6, 21. i 22. Zakona o stambenim odnosima, u predmetnom slučaju vrlo važno utvrditi koji se period uzima u obzir. Vrhovni sud je nesporno utvrdio da je momenat smrti nosioca stanarskog prava značajan, jer samo lica koja su u tom trenutku bila članovi porodičnog domaćinstva ispunjavaju uvjete za prenošenje stanarskog prava. Međutim, u situaciji kada je rat, kao vanredna okolnost, poremetio redovan tok stvari, potrebno je da se, kako je obrazložio Vrhovni sud, utvrdi koji je momenat bitan i u kom se momentu utvrđuju članovi porodičnog domaćinstva. U konkretnom slučaju apelantica je tvrdila da je živjela sa ocem prije izbijanja rata i da se nakon posjete sestri, 1. maja 1992. godine, više nije mogla vratiti u stan svog oca. U svojoj presudi Vrhovni sud je naveo da se, u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, sva lica koja su napustila svoje stanove u periodu od 1. aprila 1991. godine do 19. decembra 1998. godine smatraju izbjeglicama ili raseljenim licima, te je, osim uvjeta iz odredaba čl. 6, 21. i 22. Zakona o stambenim odnosima, važno utvrditi da li je apelantica bila član porodičnog domaćinstva svog oca 30. aprila 1991. godine. Međutim, umjesto da svoj pravilan i zakonit stav primijeni na konkretan slučaj, Vrhovni sud navodi da je prvostepeni organ pravilno utvrdio, a drugostepeni organ potvrdio, da apelantica 1. maja 1992. godine nije bila član porodičnog domaćinstva svog oca, jer je apelantica sama navela da se nije mogla vratiti u stan. Međutim, Ustavni sud smatra da ovakvo obrazloženje nije zadovoljavajuće, jer proizlazi da je suprotno onom što je trebalo utvrditi i na šta je sam sud ukazao, a to je činjenica gdje je apelantica bila 30. aprila 1991. godine, odnosno da li je tada bila član porodičnog domaćinstva svog oca.
- 33.Dalje, Vrhovni sud upućuje na "pravilan zaključak" prvostepenog organa da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva svog oca ni na dan njegove smrti (21. oktobra 1999. godine) iako je neposredno naveo da taj datum nije relevantan, te ovakav stav nije jasno obrazložen, naročito kad se uzme u obzir činjenica da ni apelanticin otac u momentu smrti, 21. oktobra, nije bio u posjedu stana.
- 34.Osim toga, u postupku su saslušani svjedoci koji su izjavili da je apelantica sa svojim suprugom živjela kod svog oca prije rata. Pozivajući se na princip slobodne ocjene dokaza, Vrhovni sud je naveo da svi dokazi imaju istu dokaznu vrijednost, pa nije mogao da prihvati apelanticine navode da organi nisu ocijenili izjave ovih svjedoka, već navodi da je odjava boravišta u vezi sa drugim dokazima bila odlučna za rješavanje ove stvari. Naime, Vrhovni sud je istakao da izjave svjedoka nisu citirane u obrazloženju, što jeste propust, ali ne takav da bi utjecao na drugačije odlučivanje u ovoj stvari. Dalje, Vrhovni sud se poziva na izjavu svjedoka koji je došao u Doboj u toku rata, 1992. godine. U vezi sa ovakvim stavom Vrhovnog suda, Ustavni sud je u prijašnjoj praksi naglasio da prijava boravka određenog lica ne smije biti osnova da se prosudi da li određeni stan predstavlja nečiji dom, tj. da se formalnopravno odredi status člana nečijeg domaćinstva (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 1-02 od 17. decembra 2004. godine, tačka 36). Ovo pogotovo kada se dovede u vezu sa izjavama svjedoka, ljudi koji su tu prije rata živjeli i koji su suprotno tvrdili, a što proizlazi iz spisa, kao i iz Rješenja broj 07-372-20/2001 od 25. oktobra 2001. godine u kojem je navedeno da organ prihvata izjave da je apelantica živjela u očevom stanu.
- 35.Vrhovni sud je, kao razlog više da se ne udovolji apelanticinom zahtjevu, naveo činjenicu da apelantica nije izrazila želju i nije dokazala da je objektivno spriječena da se vrati u stan, naročito nakon 31. decembra 1998. godine, jer se apelantica u vrijeme podnošenja tužbe nalazila u Australiji.
- 36.Dakle, kako je utvrđeno u praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). U kolikoj mjeri ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena jeste i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad "administriranjem pravde" i radom sudstva (idem).
- 37.S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, nakon što je "postavio" pravno pitanje i utvrdio u kojem pravcu treba stvar riješiti, koje su činjenice relevantne i koje zakone treba primijeniti, donio odluku koju je zasnovao na sasvim drugim razlozima, te da o tome nije dao zadovoljavajuća obrazloženja na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Vrhovni sud, naročito, ničim nije obrazložio zašto odluku zasniva na činjenici da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva svog oca "ni 1. maja 1992. godine" i zbog čega smatra da je navedeni datum relevantan za odlučivanje, kao i relevantnost ostalih "razloga" iz kojih je utvrdio da apelantica nema pravo koje traži. Stoga, Ustavni sud zapaža da odluka Vrhovnog suda nije dovoljno argumentirana i da ne daje uvjerljive razloge za svoje odlučivanje.
- 38.Prema tome, Ustavni sud zaključuje da obrazloženje koje je dao Vrhovni sud u osporenoj odluci ne zadovoljava kriterije pravičnog postupka iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 30.
Ostali navodi
- 39.U okviru zaključka, u pogledu kršenja apelanticinog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati ostale navode iz apelacije. Naime, Ustavni sud je zaključio da obrazloženje osporene presude nije dovoljno jasno i da ne sadrži sve bitne raloge za odlučivanje, te smatra da će se tek pošto sve relevantne činjenice budu utvrđene moći zaključiti da li apelantica ima zaštićenu pravnu poziciju u smislu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema mišljenju Ustavnog suda, u ovom slučaju nadležni Vrhovni sud mora utvrditi činjenično stanje, a ne Ustavni sud. Također, u okviru utvrđene povrede prava na pravično suđenje Ustavni sud ne smatra da je potrebno da posebno razmatra apelanticine navode da je diskriminirana zbog nacionalne pripadnosti.
VIII. Zaključak
- 40.Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zato što osporena presuda Vrhovnog suda ne zadovoljava kriterije pravičnog postupka, zato što je paušalna i ne sadrži odlučujuće razloge koji bi zadovoljili zaključke presude.
- 41.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 42.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.