Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 63/09
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2846/06, rješavajući apelaciju Momčila Marjanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Momčila Marjanovića u odnosu na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u predmetu Općinskog suda u Sarajevu broj P-262/04.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Momčilo Marjanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 16. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neopravdano dugog trajanja parničnog postupka po njegovoj tužbi protiv tužene Union banke d.d. pred Općinskim sudom i Kantonalnim sudom u Sarajevu.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Kantonalnog suda, Općinskog suda i Union banke d.d. Sarajevo kao učesnika u postupku, zatraženo je 29. januara 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Kantonalnog suda zatražen je 25. aprila 2008. godine na uvid spis broj P-262/04. Kantonalni sud je 7. maja 2008. godine dostavio na uvid spis broj P-262/04.
  • 3.
    Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 5. februara 2009. godine, Općinski i Kantonalni sud 12. februara 2009. godine, dok je Union banka d.d. Sarajevo odgovor na apelaciju dostavila 3. februara 2009. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori učesnika u postupku su dostavljeni apelantu 19. februara 2009. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelant je 4. januara 1984. godine tadašnjem Općinskom sudu I u Sarajevu (sada Općinskom sudu u Sarajevu - u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnio tužbu protiv prednika Union banke d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), radi isplate.
  • 7.
    Općinski sud je donio Presudu broj P/I-32/84 od 25. februara 1985. godine kojom je obavezao tuženog da apelantu na račun njegovih deponovanih sredstava vrati iznos od 1.183,80 USD uz istovremenu obavezu apelanta da tuženom isplati iznos od 87.290,20 YU dinara.
  • 8.
    Odlučujući o žalbama apelanta i tuženog, tadašnji Okružni sud u Sarajevu (sada Kantonalni sud u Sarajevu - u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) donio je Presudu broj Gž-2142/58 od 11. septembra 1985. godine, kojom je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu u dijelu kojim je odbijen višak apelantovog tužbenog zahtjeva potvrdio, dok je žalbu tuženog uvažio i navedenu prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
  • 9.
    Apelant je protiv odbijajućeg dijela drugostepene presude izjavio reviziju, koju je tadašnji Vrhovni sud Bosne i Hercegovine Presudom broj Rev-159/86 od 24. jula 1986. godine odbio kao neosnovanu.
  • 10.
    Općinski sud je nastavio postupak, a apelant je 18. marta 1991. godine preinačio tužbeni zahtjev. Općinski sud je zatim donio Presudu broj P-3400/85 od 20. maja 1991. godine, kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Apelant je izjavio žalbu.
  • 11.
    Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-3639/91 od 17. oktobra 1994. godine kojim je uvažio apelantovu žalbu, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja, taj sud je istakao da na nekoliko posljednjih ročišta, uključujući i raspravu na kojoj je prvostepena presuda donesena, sud nije izvodio dokaze, zbog čega je presuda ukinuta.
  • 12.
    Zbog neuredne dostave poziva strankama Općinski sud je u 1995. godini jednu raspravu odložio na neodređeno vrijeme, a potom je ponovo zakazao za 10. juli 1995. godine. Apelant nije pristupio zbog neuredne dostave poziva. Rješenjem od 18. oktobra 1996. godine ročište je zakazano za 26. novembar 1996. godine, a apelant je pozvan preko punomoćnika. Međutim, ročište je ponovo odloženo zbog neuredne dostave poziva apelantovom punomoćniku, i novo ročište je zakazano za 6. januar 1997. godine. Na tom ročištu apelantov punomoćnik je izjavio da duži vremenski period nema kontakta sa apelantom, pa je predložio da se rasprava odloži. Na sljedećem ročištu 5. februara 1997. godine apelantov punomoćnik je ponovno predložio da se rasprava odloži.
  • 13.
    Na ročište zakazano za 24. mart 1997. godine apelantov punomoćnik nije pristupio, pa je Općinski sud na prijedlog tuženog donio rješenje o mirovanju postupka, a kako u periodu od četiri mjeseca od dana nastupanja mirovanja niko od stranaka nije stavio prijedlog za nastavak postupka, Općinski sud je donio Rješenje broj P-364/95 od 27. jula 1997. godine prema kojem se tužba smatra povučenom.
  • 14.
    Apelantov punomoćnik je pismenim podneskom od 6. januara 2001. godine predložio da se postupak nastavi, ističući da je apelant bio u zatvoru na Palama, zbog čega nije bio u prilici da se ranije javi. Općinski sud je rješenjem od 14. marta 2001. godine pozvao apelantovog punomoćnika da uredi podnesak u formi prijedloga za povrat u pređašnje stanje, s obzirom da je već doneseno rješenje prema kojem se tužba smatra povučenom. Apelantov punomoćnik je postupio po pozivu suda 3. aprila 2001. godine. Općinski sud je povodom prijedloga za povrat u pređašnje stanje ročište zakazao za 27. august 2001. godine, ali kako na ročište nije pristupio tuženi jer mu poziv nije bio uredno dostavljen, ročište je odloženo za 4. oktobar 2001. godine. Na ročište od 4. oktobra 2001. godine pristupio je apelant lično ali ne i njegov punomoćnik, pa je ročište odloženo za 24. oktobar 2001. godine.
  • 15.
    Na ročištu 24. oktobra 2001. godine izložen je prijedlog za povrat u pređašnje stanje kojemu se tuženi usprotivio ističući da ne postoji razlog za usvajanje prijedloga, s obzirom da je apelant imao ovlaštenog punomoćnika za zastupanje. Apelantov punomoćnik je istakao da njegova advokatska kancelarija nije radila u ratnom periodu sve do 1997. godine, te da je sva poslovna dokumentacija koju je imao u kancelariji izgorjela. Sud je odložio raspravljanje o prijedlogu za povrat u pređašnje stanje i apelantovog punomoćnika pozvao da dostavi dokaze kada je advokatska kancelarija počela raditi. Na novo ročište od 20. decembra 2001. godine su pristupili apelantov punomoćnik i apelant, pa je nakon što je sud izvršio uvid u tražene dokaze doneseno rješenje kojim je usvojen prijedlog za povrat u pređašnje stanje, ukinuto rješenje kojim se tužba smatra povučenom i parnica vraćena u stanje prije donošenja tog rješenja. Konstatovano je da je u spis uloženo rješenje Kantonalnog suda prema kojem je prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Apelantov punomoćnik je izjavio da ostaje kod tužbe i zahtjeva od 5. januara 1994. godine, te da će se o daljem provođenju postupka izjasniti nakon izjašnjenja tuženog.
  • 16.
    Na ročištu od 18. februara 2002. godine apelantov punomoćnik je predložio da provede dokaze vještak finansijske struke, a sud je nakon što je odredio koji su mu zadaci 4. aprila 2002. godine pozvao vještaka da preuzme spis. Nalaz i mišljenje vještaka uloženo je u sudski spis 12. augusta 2002. godine, a sud je rješenjem od 3. septembra 2002. godine zakazao novo ročište za 6. novembar 2002. godine. Na tom ročištu apelantov punomoćnik je precizirao tužbeni zahtjev u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka i provedeni su svi predloženi dokazi, nakon čega je glavna rasprava zaključena.
  • 17.
    Općinski sud je donio Presudu broj P-319/01 od 6. novembra 2002. godine kojom je tužbeni zahtjev odbijen. Apelantov punomoćnik je presudu primio 16. januara 2003. godine, a 27. januara 2003. godine je izjavio žalbu Kantonalnom sudu. Apelant je dopunio žalbu 30. januara 2003. godine.
  • 18.
    Kantonalni sud je 4. novembra 2003. godine donio rješenje kojim je žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak. Razlog ukidanja je, po mišljenju Kantonalnog suda, nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Nakon što je Općinski sud primio odluku Kantonalnog suda i dostavio je strankama u postupku, apelant je 20. februara 2004. godine protiv rješenja Kantonalnog suda od 4. novembra 2003. godine izjavio reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). Spis je, nakon što je primjerak revizije dostavljen tuženom, 7. juna 2004. godine upućen Vrhovnom sudu na odlučivanje.
  • 19.
    Vrhovni sud je donio Rješenje broj Rev-417/04 od 20. oktobra 2005. godine kojim je revizija odbačena kao nedopuštena. Navedeno rješenje je dostavljeno apelantovom punomoćniku 26. novembra 2005. godine, a spis je vraćen Općinskom sudu 5. decembra 2005. godine.
  • 20.
    Općinski sud je rješenjem od 19. decembra 2005. godine zakazao ročište za 15. mart 2006. godine, na koje apelant nije pristupio zbog neuredne dostave, pa je pripremno ročište odloženo za 30. maj 2006. godine. Na tom ročištu apelant je izložio tužbu i predložio provođenje dokaza na glavnoj raspravi. Punomoćnik tuženog je predložio da se pripremno ročište odgodi radi detaljnijeg očitovanja na dokaze koje je predložio apelant, zbog čega je pripremno ročište odgođeno za 12. juni 2006. godine. Nakon toga, glavna rasprava je zakazana i održana 5. septembra 2006. godine, a nastavak je zakazan za 11. oktobar i 21. novembar 2006. godine, kada je glavna rasprava zaključena i stranke obaviještene da će presuda biti donesena 22. decembra 2006. godine.
  • 21.
    Općinski sud je Presudom broj P-262/04 od 22. decembra 2006. godine odbio tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da mu tuženi isplati iznos od 2.877,48 USA dolara sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. januara 1986. godine. Apelant je protiv presude izjavio žalbu 19. januara 2007. godine, a Općinski sud je spis na rješavanje žalbe dostavio Kantonalnom sudu 22. februara 2007. godine.
  • 22.
    Kantonalni sud je donio Presudu broj 009-0-Gž-7-000556 od 16. aprila 2008. godine, kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Navedenu presudu apelant je primio 26. aprila 2008. godine, a 19. maja i 7. jula 2008. godine protiv drugostepene presude izjavio je reviziju i dopunu revizije Vrhovnom sudu FBiH o kojoj još nije odlučeno.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 23.
    Apelant je u apelaciji naveo da je zbog nerazumno dugog trajanja sudskog postupka pred redovnim sudovima, kojeg je pokrenuo tužbom 1984. godine pred Općinskim sudom, došlo do povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku kao jednom od temeljnih principa pravičnog suđenja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U apelaciji je zatražena naknada nematerijalne štete zbog neopravdano dugog trajanja postupka.

b) Odgovor na apelaciju

  • 24.
    Vrhovni sud je istakao da ostaje kod razloga koji su dati u obrazloženju Rješenja broj Rev-417/04 od 20. oktobra 2005. godine pri čijem donošenju nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva u apelaciji.
  • 25.
    Kantonalni sud je naveo da je predmet na rješavanje tom sudu dostavljen 22. februara 2007. godine, a da je odluka o žalbi donesena 16. aprila 2008. godine. Predmet, kako je dalje navedeno, nije mogao biti ranije uzet u rad s obzirom na veliki broj neriješenih predmeta građanskih sporova. Taj sud smatra da nisu osnovani navodi apelacije koji se odnose na dužinu trajanja postupka pred tim sudom.
  • 26.
    Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da nisu povrijeđena apelantova prava na koje se poziva, jer je do dugog trajanja postupka došlo iz objektivnih razloga. Naime, postupak je u toku rata bio u prekidu, a apelantov punomoćnik je zatražio nastavak postupka 3. aprila 2001. godine. S obzirom da je u predmetu već bilo doneseno rješenje kojim se tužba smatrala povučenom, apelantov punomoćnik je uređivao prijedlog za nastavak i povrat u pređašnje stanje, a uvjeti za donošenje odluke po prijedlogu su se stekli tek 20. decembra 2001. godine. Od tada, Općinski sud je donio dvije presude, 6. novembra 2002. godine i 22. decembra 2006. godine, iz čega proizlazi da je sud bio aktivan i nije doprinio ukupnoj dužini trajanja postupka.
  • 27.
    Tuženi je istakao da je apelacija neosnovana, da je dužina trajanja postupka proistekla iz okolnosti samog spora, međutim, sud je pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo.

V. Relevantni propisi

  • 28.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91) relevantne odredbe glase:

"Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku."

  • 29.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:

"Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku."

  • 30.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 16/06) relevantne odredbe glase:

"Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 11.

Prvostepeni postupak će se, u pravilu, sastojati od dva ročišta - jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu.

Član 203.

Svaka stranka dužna je iznijeti činjenice na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

Član 206.

Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja."

VI. Dopustivost

  • 31.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 32.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 33.
    Apelant se Ustavnom sudu obratio zbog činjenice da parnični postupak po njegovoj tužbi traje nerazumno dugo. Prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju, Općinski sud i Kantonalni sud su nakon podnošenja apelacije donijeli meritorne odluke, a postupak po reviziji je još uvijek u toku pred Vrhovnim sudom. S obzirom da se navodi apelacije odnose na, kako je navedeno, propuštanje redovnih sudova da u "razumnom roku" donesu odluke i da apelant nije imao na raspolaganju djelotvoran pravni lijek kojim bi osporio dužinu trajanja postupka, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija u ovom smislu dopustiva. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 34.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 35.
    Apelant je naveo da je zbog nerazumno dugog trajanja postupka koji je pokrenuo pred Općinskim sudom došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na suđenje u razumnom roku

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku Š...Ć".

a) Relevantni principi

  • 36.
    Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

  • 37.
    Ustavni sud zapaža da je postupak po apelantovoj tužbi pokrenut 4. januara 1984. godine. Međutim, period koji ratione temporis spada u nadležnost Ustavnog suda nije počeo tog datuma, već 14. decembra 1995. godine, kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. U ocjenjivanju razumnosti trajanja postupka na koju se apelant žali, Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37) i nakon tog datuma. U vrijeme kad je zasnovana nadležnost Ustavnog suda postupak po apelantovoj tužbi je trajao 12 godina, a od tada 13 godina. Navedeni period će biti predmet analize Ustavnog suda u sljedećim stavovima.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

c.a.) Složenost predmeta

  • 38.
    U vezi sa ocjenom da li je neki predmet složen, Evropski sud za ljudska prava daje značaj izvjesnom broju faktora poput prirode činjenica koje treba utvrditi (Evropski sud za ljudska prava, presuda od 25. februara 1993. godine, Dobbertin protiv Francuske, serija A, br. 256-D, str. 117). Složenost se može ticati činjenica i pravnih pitanja (Evropski sud za ljudska prava, presuda od 27. februara 1992. godine, Lorenzi, Bernardini and Gritti protiv Italije, serija A, br. 231-G, str. 75). Ustavni sud nalazi da u konkretnom predmetu priroda činjenica, kao i pravna pitanja koja su relevantna za rješavanje konkretnog predmeta, nisu složeni.

c.b.) Ponašanje apelanta

  • 39.
    Ustavni sud smatra da se od prestanka rata 1996. pa do odluke suda o prijedlogu za povrat u pređašnje stanje u decembru 2001. godine, dakle period od šest godina, u pogledu dužine trajanja postupka, u cijelosti može staviti na teret apelantu. Naime, apelant se tek 2001. godine prvi put nakon završetka rata zainteresirao za status svog predmeta kada je tražio nastavak postupka. Svoj prijedlog za nastavak postupka apelant je u toku 2001. godine dva puta uređivao u skladu sa ZPP-om koji je tada bio na snazi i konačno predložio da se dozvoli povrat u pređašnje stanje o kojem je sud, zbog nedostatka potrebnih dokaza u trenutku njegovog podnošenja, odlučio 20. decembra 2001. godine. I na ovaj način je apelant, u određenoj mjeri, doprinio dužini postupka. Apelant je, nakon što je spis u decembru 2005. godine ponovno vraćen Općinskom sudu, izostao sa prvog pripremnog ročišta u martu 2006. godine zbog čega je ročište odgođeno za maj iste godine. Pored toga, apelant je u februaru 2004. godine protiv drugostepenog rješenja kojim je prvostepena presuda bila ukinuta i vraćena na ponovni postupak izjavio reviziju koja se, prema odredbama ZPP-a koji je bio na snazi, nije mogla izjaviti iz razloga na koje se pozvao apelant, zbog čega je odbačena kao nedopuštena. Postupak po reviziji produžio je ukupno vrijeme rada po tužbi i apelantovom zahtjevu, zbog čega je apelant ovom svojom radnjom također utjecao da postupak duže traje.
  • 40.
    Ustavni sud zaključuje da je apelant svojim ponašanjem značajno doprinio dužini trajanja predmetnog postupka.

c.c.) Ponašanje suda

  • 41.
    Ustavni sud smatra, gledajući postupak u cjelini, da je Općinski sud bio aktivan u pogledu održavanja ročišta i izvođenja dokaza, te prikupljanja dokazne građe. Na ročištima koja su vođena po odredbama ZPP-a koji je bio na snazi do novembra 2003. godine, s obzirom da se rasprava morala voditi iznova zbog izmjene u sastavu vijeća, izvršena je koncentracija dokaza, provedeni dokazi koje je predložio apelant i u roku od godine dana donesena presuda. Nakon stupanja na snagu novog ZPP-a u novembru 2003. godine sud je, upravo onako kako propisuje taj zakon, zakazao jedno pripremno i jedno ročište za glavnu raspravu i donio drugu meritornu odluku u roku od osam mjeseci. S obzirom na obim dokaza i apelantove prijedloge pripremno ročište je jednom odgođeno i nastavljeno, a glavna rasprava je zbog izvođenja velikog broja dokaza odgađana dva puta, a odvijala se prema rokovima propisanim u ZPP-u 5. septembra, 11. oktobra i 21. novembra 2006. godine.
  • 42.
    Ustavni sud smatra da Općinski sud, kao i redovni sudovi na preostale dvije instance, nisu odgovorni za odugovlačenje predmetnog postupka već su, naprotiv, postupajući po apelantovim prijedlozima bili vrlo aktivni.
  • 43.
    Razmatrajući sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u stavu 35. ove odluke, Ustavni sud zaključuje da je apelant svojim ponašanjem značajno doprinio da postupak po njegovoj tužbi traje relativno dug vremenski period koji je bio predmet ispitivanja Ustavnog suda. Ustavni sud ne može zaključiti da su redovni sudovi odgovorni za dugo trajanje parničnog postupka jer su u razumnim vremenskim periodima donijeli odluke na svojim instancama i općenito nisu svojim postupanjima odnosno nepostupanjima utjecali da postupak po apelantovoj tužbi dugo traje, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi da postupak po njegovoj tužbi nerazumno dugo traje protivno principima člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije
  • 44.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije

d) Pitanje kompenzacije

  • 45.
    U odnosu na apelantov zahtjev za kompenzaciju zbog nerazumne dužine predmetnog postupka, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. Pravila ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu apelantovih ustavnih prava. Kako u konkretnom slučaju nije utvrđena povreda apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje u razumnom roku, apelantu ne pripada pravo na kompenzaciju.

VIII. Zaključak

  • 46.
    Ustavni sud u konkretnom slučaju nije mogao zaključiti da je postupanjima odnosno nespostupanjima redovnih sudova došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, relativno dugo vođenje parničnog postupka po apelantovoj tužbi može se u velikoj mjeri pripisati neaktivnosti samog apelanta i njegovim radnjama, odnosno propustima u postupku. Općinski sud je u predmetnom postupku bio aktivan, postupao je po zahtjevima stranaka u pogledu dokazne građe i u relevantnom periodu donio je dvije meritorne odluke od kojih je jedna od Kantonalnog suda ukinuta, a druga potvrđena.
  • 47.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 48.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.