USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 13. maja 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 64/09
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 393/07, rješavajući apelaciju H.K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Usvaja se apelacija H.K.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj P-375/04.
Na osnovu člana 74. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Općinskom sudu u Velikoj Kladuši da hitno bez daljeg odgađanja okonča postupak u predmetu broj P-375/04, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Unsko-sanskom kantonu da H.K., u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.350,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku.
Nalaže se Općinskom sudu u Velikoj Kladuši i Unsko-sanskom kantonu da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.H.K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Aziz Adilagić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 19. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-375/04.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 1. februara 2007. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a 7. aprila 2009. godine da dostavi spis na uvid.
- 3.Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 13. februara 2007. godine, a spis 14. aprila 2009. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinskog suda dostavljen je apelantu 22. aprila 2009. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 6.Presudom zbog izostanka Okružnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj P-390/71 od 30. septembra 1971. godine utvrđeno je da je apelant valjanim kupoprodajnim ugovorom, zaključenim u Općinskom sudu u Velikoj Kladuši pod brojem 53/71 od 18. marta 1971. godine, kupio od tuženog Huse Pajazetovića nekretnine bliže označene u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), te je tuženi obavezan da apelantu izda ispravu podobnu za zemljišnoknjižni prenos predmetnih nekretnina, a u protivnom će presuda zamijeniti takvu ispravu. Tačkom dva izreke tuženi je obavezan apelantu predati u posjed i na slobodno raspolaganje predmetne nekretnine. Tuženi je obavezan da apelantu naknadi troškove postupka (tačka 3. izreke presude), te je stavljeno van snage rješenje suda kojim je određena privremena mjera zabrane raspolaganja predmetnim nekretninama (tačka 4. izreke presude). Presuda je postala pravosnažna 9. decembra 1971. godine.
- 7.Budući da su, nakon smrti Huse Pajazetovića, njegovi nasljednici odbili predati apelantu u posjed predmetne nekretnine, apelant je 6. decembra 1988. godine podnio tužbu Osnovnom sudu u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) radi predaje u posjed predmetnih nekretnina. Rješenjem suda broj P-775/88 od 15. decembra 1988. godine sud je odredio privremenu mjeru kojom je tuženim-nasljednicima Huse Pajazetovića (Huseinu, Husku, Denisu i Denisi Pajazetović i Emini Omeragić-u daljnjem tekstu: tuženi) zabranio otuđenje i opterećenje, te izvođenje radova na predmetnim nekretninama. Međutim, Rješenjem Višeg suda u Bihaću broj Gž.19/89 od 19. januara 1989. godine uvažena je žalba tuženog Huseina Pajazetovića, ukinuto rješenje o privremenoj mjeri i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
- 8.Rješenjem Osnovnog suda broj P-775/88 od 24. aprila 1989. godine prekinut je postupak povodom apelantove tužbe do pravosnažnosti okončanja postupka po prijedlogu tuženog Huseina Pajazetovića za ponavljanje postupka okončanog Presudom Okružnog suda broj P-390/71.
- 9.Apelant je protiv Rješenja Osnovnog suda broj P-775/88 od 24. aprila 1989. godine podnio žalbu koja je uvažena Rješenjem Okružnog suda broj Gž-385/89 od 1. novembra 1990. godine, te je predmet vraćen na ponovni postupak sa obrazloženjem da nije bilo uvjeta za prekid postupka, budući da u predmetu postoji pravosnažna Presuda Okružnog suda broj P-3390/71 po osnovu koje je apelant i tražio predaju nekretnina u posjed.
- 10.Rješenjem Višeg suda u Bihaću broj 9-390/71 od 14. februara 1991. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine broj Gž. 12/91 od 30. maja 1991. godine, odbačen je kao nepravovremen prijedlog Huseina Pajazetovića za ponavljanje postupka.
- 11.Rješenjem Općinskog suda broj P-625/97 od 26. marta 2002. godine odbačena je apelantova tužba podnesena 6. decembra 1988. godine protiv tuženih (nasljednika Huse Pajazetovića) radi predaje u posjed nekretnina sa obrazloženjem da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari, budući da je apelant protiv prednika tuženih u istoj pravnoj stvari već vodio parnični postupak, te da je povodom njegove tužbe ova stvar pravosnažno presuđena Presudom broj P-390/71.
- 12.Rješenjem Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-553/02 od 25. oktobra 2004. godine uvažena je apelantova žalba, pa je Rješenje Općinskog suda broj P-625/97 od 26. marta 2002. godine ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je za izvođenje zaključka da se radi o presuđenoj stvari neophodno utvrditi da postoji objektivni i subjektivni identitet ranije i sadašnje parnice, a da u konkretnom slučaju ne postoji subjektivni identitet, budući da tuženi nisu bili stranke u prethodnom sporu, nego je na predaju u posjed nekretnina obavezan njihov prednik, pa je pogrešan zaključak prvostepenog suda da se radi o presuđenoj stvari. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud, donoseći osporeno rješenje, učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 315. u vezi sa članom 336. stav 1. ranijeg Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a što predstavlja bitnu povredu i prema odredbama člana 209. u vezi sa članom 196. važećeg ZPP.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 13.Apelant smatra da su mu, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi hronologiju događaja, te ističe da ima 79 godina, da on svojim ponašanjem nije doprinio dužini postupka, da sam predmet nije složen, te da smatra da mu je zbog trajanja postupka više od 18 godina povrijeđeno pravo na pristup sudu i ostvarivanje njegovih prava u razumnom roku, što je dovelo i do povrede njegovog prava na imovinu. Dalje, apelant ističe da su odluke drugostepenih sudova bile zasnovane na zakonu i donesene u relativno kratkom vremenu. Stoga, apelant predlaže da Ustavni sud utvrdi povredu njegovih ustavnih prava, da obaveže Općinski sud da u što kraćem roku donese odluku o njegovoj tužbi, te da obaveže Federaciju Bosne i Hercegovine da mu isplati iznos od 2.350,00 KM na ime nematerijalne štete i iznos od 600,00 KM na ime naknade troškova za sačinjavanje apelacije.
b) Odgovor na apelaciju
- 14.Općinski sud navodi hronologiju postupka, te ističe da su tačni "navodi iz apelacije da od 10. novembra 2004. godine, pa do danas na predmetu nije rađeno", da u međuvremenu u postupku reimenovanja tadašnjem sudiji nije produžen mandat, da je novi sudija podnio zahtjev za prestanak mandata, koji je usvojen, da se čeka imenovanje novog sudije nakon čega će predsjednik suda dati nalog da se predmet, s obzirom na apelantovu starosnu dob, uzme u rad hitno, odnosno mimo plana za rješavanje starih predmeta.
V. Relevantni propisi
- 15.Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80 i 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91 i "Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/94)
Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
- 16.Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
- 17.Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06)
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI. Dopustivost
- 18.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 19.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 20.Apelant se obratio Ustavnom sudu zbog činjenice da parnični postupak povodom njegove tužbe nerazumno dugo traje, navodeći da o njegovom tužbenom zahtjevu nije donesena odluka u "razumnom roku", u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je u konkretnom slučaju, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 21.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 22.Apelant smatra da mu je, zbog nedonošenja odluke o njegovoj tužbi, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravičan postupak
- 23.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 24.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).
- 25.Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo da pred sud iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A broj 18, stav 36).
- 26.Ustavni sud konstatira da je apelant u predmetnom postupku podnesenim tužbenim zahtjevom tražio da mu se predaju u posjed sporne nekretnine, te da se, dakle, radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenljiv na apelantov slučaj.
- 24.
Donošenje odluke u razumnom roku
- 27.Apelant je naveo da je tužbu u konkretnoj pravnoj stvari podnio 6. decembra 1988. godine, te da, bez obzira na protek vremena, nije donesena konačna odluka o njegovom zahtjevu.
- 28.U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno podsjeća na praksu organa Evropske konvencije koji smatraju da period koji se uzima u obzir u pogledu dužine trajanja postupka počinje danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti - u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prekoračilo taj datum mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII).
- 29.S obzirom na navedeno, iako je apelant u konkretnom slučaju podnio tužbu 6. decembra 1988. godine, u nadležnosti Ustavnog suda je period od 14. decembra 1995. godine, kada je stupio na snagu Ustav Bosne i Hercegovine. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantove tužbe do sada traje dvadeset godina i četiri mjeseca i još uvijek nije okončan, od toga trinaest godina i četiri mjeseca ulaze u nadležnost Ustavnog suda.
- 30.Dalje, Ustavni sud podsjeća da se, prema njegovoj i praksi Evropskog suda, razumnost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i pozivajući se na sljedeće kriterije: složenost predmeta, ponašanje podnosioca zahtjeva i mjerodavnih vlasti, kao i važnost onog što se za podnosioca zahtjeva dovodi u pitanje u sporu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zagorec protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 26).
Analiza razumnosti dužine postupka
- 31.U konkretnom slučaju se radi o postupku predaje u posjed u kojem, s obzirom na to da je pravosnažnom Presudom Okružnog suda broj P-390/71 od 30. septembra 1971. godine utvrđeno da je apelant valjanim kupoprodajnim ugovorom kupio predmetne nekretnine, čiju predaju u posjed traži, ne postoje neke posebne okolnosti iz kojih bi se moglo zaključiti da se radi o posebno složenom predmetu.
- 32.Dalje iz stanja spisa proizlazi da je, računajući period koji je u nadležnosti Ustavnog suda, premda je predmet 1997. godine dobio novi broj P-625/97, prvo ročište održano 1. februara 2001. godine, te da je nakon toga održano još osam ročišta (i to 15. marta, 3. maja, 6. juna, 26. jula, 10. septembra i 3. decembra 2001. godine, te 17. januara i 25. marta 2002. godine). Međutim, Ustavni sud zapaža da je od ukupno devet rasprava Općinski sud otvorio raspravu samo na dva ročišta (15. marta i 3. decembra 2001. godine), a da je sva ostala ročišta odgodio sa obrazloženjem da ne postoje procesne pretpostavke za vođenje postupka.
- 33.U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, u periodu od 1995. godine kontinuirano, mada ne i uspješno, zakazivao rasprave u navedenom predmetu samo tokom 2001. godine. U preostalom periodu, dakle, od 14. decembra 1995. godine do 2001. godine i nakon dostave Rješenja Kantonalnog suda broj GŽ-553/02 od 25. oktobra 2004. godine, kojim je poništeno Rješenje broj P-625/97 od 26. marta 2002. godine (o odbacivanju tužbe zbog presuđene stvari) i predmet vraćen na ponovni postupak, Općinski sud je bio apsolutno pasivan.
- 34.Stoga, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud zaključuje da apelant nije značajno doprinio dužini predmetnog postupka, budući da iz stanja spisa proizlazi da je apelantov opunomoćenik, zbog spriječenosti, tražio da se samo odgodi ročište zakazano za 3. maj 2001. godine. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je apelant već uz tužbu dostavio Presudu Okružnog suda broj P-390/71 od 30. septembra 1971. godine, a da je Općinski sud tek Rješenjem broj P-625/97 od 26. marta 2002. godine odbacio apelantovu tužbu zbog presuđene stvari. Relevantnim odredbama ZPP je propisano da sud tokom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi da li je stvar pravosnažno presuđena i u tom slučaju odbacuje tužbu (član 333, odnosno 315. prijašnjeg ZPP, odnosno član 196. važećeg ZPP). Stoga, kod činjenice da je sud nakon skoro 14 punih godina od podnošenja tužbe odbacio tužbu zbog presuđene stvari, te ocjenjujući ponašanje Općinskog suda u toku postupka (vidi prethodnu tačku ove odluke), Ustavni sud zaključuje da se dužina postupka u konkretnoj pravnoj stvari može u cijelosti staviti na teret Općinskom sudu. Ovo osobito imajući u vidu da, nakon što je Kantonalni sud Rješenjem broj GŽ-553/02 od 25. oktobra 2004. godine ukinuo prvostepeno rješenje (o odbacivanju tužbe zbog presuđene stvari), Općinski sud do danas, dakle, više od četiri godine i šest mjeseci, nije preduzeo nikakvu procesnu radnju.
- 35.Navodi Općinskog suda da apelantov predmet nije uzet u rad zbog velikog broja predmeta, odnosno organizaciono-kadrovskih problema, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, nisu valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). Naime, vođenje postupka u okviru razumnog vremena je za cjelokupan pravni sistem od fundamentalne važnosti, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka efikasnosti i povjerenja u pravni sistem.
- 36.S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju Općinski sud, zbog nedonošenja konačne odluke o apelantovoj tužbi u periodu od dvadeset godina i četiri mjeseca, od kojih trinaest godina ulazi u nadležnost Ustavnog suda, ? postupak još uvijek nije okončan, povrijedio apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
- 37.Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
- 3.Katalog prava
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
- k)Pravo na imovinu.
- 38.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
- 38.
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
- 39.Apelant smatra da je u konkretnom slučaju, zbog nedonošenja odluke o njegovom tužbenom zahtjevu u razumnom roku, povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 40.Budući da je pravosnažnom Presudom broj P-390/71 od 30. septembra 1971. godine utvrđeno da je apelant valjanim kupoprodajnim ugovorom kupio predmetne nekretnine, te da je tuženi obavezan da apelantu izda ispravu prikladnu za zemljišnoknjižni prenos predmetnih nekretnina, nesporno je da navedene nekretnine predstavljaju apelantovu imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da nedonošenje odluke o apelantovom tužbenom zahtjevu usmjerenom na predaju u posjed predmetnih nekretnina predstavlja miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine. Dalje, nesporno je da je apelant, zbog pretjerano dugog trajanja predmetnog postupka, onemogućen da mirno uživa u svojoj imovini u periodu od dvadeset godina i četiri mjeseca, od kojih je trinaest godina i četiri mjeseca bilo predmet analize Ustavnog suda. Ustavni sud smatra da je odugovlačenje suda da donese konačnu odluku o apelantovom tužbenom zahtjevu stavilo na apelanta "pretjeran teret" i da za takvo miješanje nije postojao legitiman cilj.
- 41.S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u apelantovom slučaju došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pitanje naknade nematerijalne štete
- 42.Apelant je zatražio naknadu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u visini od 2.350,00 KM. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
- 43.Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300,00 KM. U konkretnom slučaju se ne radi o hitnom postupku prema odredbama parničnog postupka, međutim, uzimajući u obzir značaj ovog postupka za apelanta, posebno zbog njegovih godina i nemogućnosti da uživa u svojoj imovini u izuzetno dugom periodu usljed neaktivnosti sudova, Ustavni sud smatra da apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete traženi iznos od 2.350,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužan isplatiti Unsko-sanski kanton u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke.
VIII. Zaključak
- 44.Sama činjenica da predmetni postupak traje više od dvadeset godina, od kojih više od 13 godina ulazi u nadležnost Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, te da je predmetni postupak još uvijek u toku pred Općinskim sudom, pri čemu apelantovo ponašanje nije uzrok što postupak toliko traje, dovoljna je Ustavnom sudu da zaključi da je povrijeđeno pravo na donošenje presude u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 45.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 46.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.