Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 13. maja 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 74/09
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 553/08, rješavajući apelaciju Slaviše Vukovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 4, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Krstan Simić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Slaviše Vukovića broj AP 374/09 podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. Kž-1/09 od 14. januara 2009. godine, K-54/08 od 26. decembra 2008. godine i K-54/08 od 24. oktobra 2008. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se u preostalom dijelu kao nedopuštena apelacija Slaviše Vukovića broj AP 374/09 u odnosu na navode o nezakonitom pritvoru u periodu od 19. juna 2008. godine do 26. juna 2008. godine u vezi sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbija se kao neosnovana apelacija Slaviše Vukovića broj AP 553/08 podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. Kž-4/08 od 1. februara 2008. godine i Kv-02/08 od 16. januara 2008. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Slaviša Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Milan Romanić, advokat iz Banje Luke, podnio je 16. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (apelacija zavedena pod brojem AP 553/08; u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. Kž-4/08 od 1. februara 2008. godine i Kv-02/08 od 16. januara 2008. godine. Apelant je 10. februara 2009. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu, koja je zavedena pod brojem AP 374/09, protiv rješenja Suda BiH br. Kž-1/09 od 14. januara 2009. godine, K-54/08 od 26. decembra 2008. godine i K-54 od 24. oktobra 2008. godine. Apelant je, također, u obje apelacije podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio da apelant odmah bude pušten iz pritvora.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Ustavni sud je 11. marta 2008. godine donio odluku o privremenoj mjeri kojom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere podnesen u apelaciji broj AP 553/08.
- 3.S obzirom na to da je apelant Ustavnom sudu dostavio dvije apelacije iz njegove nadležnosti o istom pitanju, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 553/08 i AP 374/09, tako da će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 553/08.
- 4.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 6. aprila 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 5.Sud BiH nije dostavio odgovor na apelaciju, a Tužilaštvo je odgovor dostavilo 9. aprila 2009. godine.
- 6.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 14. aprila 2009. godine.
- 7.Ustavni sud je 14. oktobra 2008. godine donio Odluku broj AP 2192/08 kojom je odbačena kao nedopuštena apelantova apelacija podnesena protiv Rješenja Suda BiH broj Kv-70/08 od 11. jula 2008. godine i Rješenja Suda BiH broj KPS-54/08 od 26. juna 2008. godine. Naime, tim je rješenjima apelantu produžen pritvor u periodu između dvije apelacije koje su predmet razmatranja zbog toga što je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
III. Činjenično stanje
- 8.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
AP 553/08
- 9.Rješenjem Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Kpp-07-000 040 od 19. decembra 2007. godine apelantu je određen pritvor zbog osnova sumnje da je zajedno sa još jednim licem izvršio krivično djelo trgovine ljudima radi vršenja prostitucije iz člana 198. stav 4. u vezi sa st. 1. i 2. Krivičnog zakona Republike Srpske. U obrazloženju navedenog rješenja Okružni sud je, kao razloge za određivanje pritvora iz člana 189. stav 1. tačka g. Zakona o krivičnom postupku, naveo da je apelant osumnjičen za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna. Također je navedeno da krivično djelo za koje je apelant osumnjičen izaziva revolt građana, jer je on u dužem vremenskom periodu vrbovao maloljetna lica radi vršenja prostitucije i uzimao novac za seksualne usluge koje su maloljetnice pružale, te da bi na slobodi mogao i dalje vršiti pritisak na njih i njihove porodice kojima je i ranije upućivao poruke prijetećeg sadržaja.
- 10.Tužilaštvo je 14. januara 2008. godine, u skladu sa svojom nadležnošću, podnijelo prijedlog za produženje pritvora apelantu. Odlučujući o ovom prijedlogu, Sud BiH je Rješenjem broj Kv-02/08 od 16. januara 2008. godine apelantu produžio pritvor u trajanju od dva mjeseca, a nakon što je 16. januara 2008. godine održao sjednicu na kojoj je i apelantu data mogućnost da se izjasni o prijedlogu Tužilaštva. U obrazloženju rješenja Sud BiH navodi da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na bojazan da će apelant boravkom na slobodi ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i da bi mogao sa drugim osumnjičenim utjecati na izlaganje odbrane. Također je navedeno da se radi o krivičnom djelu koje je izazvalo teške posljedice jer su oštećene maloljetna lica, zatim da je za krivično djelo za koje je apelant osumnjičen predviđena kazna zatvora od najmanje pet godina i da bi apelant mogao utjecati na oštećene.
- 11.Protiv navedenog rješenja Suda BiH apelant je izjavio žalbu Sudu BiH koji je Rješenjem broj Kž-4/08 od 1. februara 2008. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepeno Rješenje Suda BiH broj Kv-02/08 od 16. januara 2008. godine, prihvatajući kao osnovane i zakonite razloge za produženje pritvora. Prema ocjeni ovog suda, pravilan je zaključak iz osporenog rješenja da i dalje postoje razlozi za produženje pritvora apelantu u smislu člana 135. stav 2. ZKPBiH, a iz razloga predviđenih u članu 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. Navedeni zaključak sud zasniva na činjenici da i dalje postoji opći osnov za određivanje, odnosno produženje pritvora, a to je osnovana sumnja da je apelant izvršio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, na što ukazuju dokazi prikupljeni u dosadašnjem toku postupka, kao i posebni pritvorski razlozi iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. Kada je u pitanju pritvorski razlog iz tačke b) člana 132. stav 1. ZKPBiH, zaključeno je da je vanraspravno vijeće pravilno utvrdilo da i dalje postoje naročite okolnosti koje ukazuju na tzv. koluzionu opasnost, odnosno osnovanu bojazan da će apelant boravkom na slobodi ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke koje Tužilaštvo tek treba saslušati u toku istrage, ali i na već saslušane svjedoke s ciljem izmjene njihovih iskaza, kao i na saučesnike-saizvršioce u predmetnom djelu. U tom smislu je u osporenom rješenju istaknuto, a što prihvata i ovo vijeće, da je navedena opasnost posve realna, jer je osnovano očekivati da bi osumnjičeni ometali krivični postupak utjecajem na svjedoke i saizvršioce, pogotovo ako se ima u vidu da se osumnjičenim na teret stavlja veoma teško krivično djelo sa propisanom kaznom zatvora u dugom trajanju (od pet do 20 godina). U tom smislu se s razlogom ukazuje na postojanje osnovane bojazni da bi boravkom na slobodi apelant mogao utjecati i na oštećene, s obzirom na to da se radi o maloljetnim licima čiju su lakomislenost, nezrelost i teško materijalno stanje osumnjičeni koristili za njihovo vrbovanje za vršenje prostitucije, što bi osumnjičeni mogli iskoristiti iako su oštećene saslušane, posebno ako se ima u vidu specifičnost psihičke i socijalne situacije u kojoj se one trenutno nalaze. U rješenju je zaključeno da vanraspravno vijeće pravilno nalazi naročite okolnosti koje ukazuju da i dalje postoji pritvorski razlog iz tačke b) člana 132. stav 1. ZKPBiH i da, stoga, nisu prihvatljivi žalbeni prigovori da produženje pritvora iz ovog pritvorskog razloga nije osnovano, odnosno da se u predmetnom slučaju ista svrha može postići izricanjem mjere zabrane u smislu člana 26. ZKPBiH. Na osnovu iznesenog je utvrđeno da je, postupajući prema osnovu člana 135. stav 2. ZKPBiH, vanraspravno vijeće pravilno zaključilo da je zahtjev Tužilaštva za produženje pritvora protiv apelanta osnovan, iz razloga predviđenih u članu 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, pa je odlučeno kao u izreci ovog rješenja.
AP 374/09
- 12.Rješenjem Suda BiH broj K-54/08 od 26. decembra 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Suda BiH broj Kž-1/09 od 14. januara 2009. godine, utvrđeno je da i dalje postoje razlozi koji opravdavaju zadržavanje apelanta u pritvoru. Sud BiH je utvrdio da i dalje postoje razlozi za produženje pritvora apelantu u smislu člana 135. stav 2. ZKPBiH, a iz razloga predviđenih u članu 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. Navedeni zaključak sud zasniva na činjenici da i dalje postoji opći osnov za određivanje, odnosno produženje pritvora, a to je osnovana sumnja da je osumnjičeni izvršio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, kao i posebni pritvorski razlozi iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. Kako je navedeno, sud smatra da i dalje postoje naročite okolnosti koje ukazuju na tzv. koluzionu opasnost, odnosno osnovanu bojazan da će osumnjičeni boravkom na slobodi ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, ali i na već saslušane svjedoke s ciljem izmjene njihovih iskaza. Sud BiH je ponovio okolnost u vezi sa maloljetnim svjedokinjama D.B. i I.S., koju je naveo u prethodnom rješenju, navodeći da činjenica da se oštećene nalaze u sigurnoj kući nije garancija da optuženi neće na njih utjecati na različite načine i korištenjem različitih metoda. Sud BiH, također, navodi da je posebno cijenio okolnost da su optuženi ranije imali konkretan utjecaj na svjedoka I.M., a što opravdava postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju da utjecaj može biti nastavljen u toku postupka, naročito u odnosu na oštećene D.B. i I.S., pogotovo zbog toga što je Tužilaštvo ovom sudu predočilo činjenice, okolnosti i dokaze da u konkretnom slučaju već postoji verificiran pokušaj utjecaja na svjedoke, prijetnjama upućenim telefonom, a što je prijavljeno organima gonjenja. Sve navedene okolnosti prema mišljenju suda BiH u potpunosti opravdavaju zaključak ovog suda da će utjecaj biti nastavljen i dalje u toku postupka, pa je, stoga, sud smatrao da one predstavljaju egzaktan pokazatelj spremnosti optuženih da na taj način ometaju krivični postupak u ovoj pravnoj stvari. U odnosu na navode odbrane apelanta i ostalih optuženih u vezi sa dužinom trajanja pritvora, Sud BiH je naveo da se u konkretnom slučaju radi o izuzetno osjetljivoj kategoriji svjedoka i oštećenih lica, te je nakon ocjene svih okolnosti utvrdio da je neophodno da optuženi budu zadržani u pritvoru kako bi se nesmetano osiguralo vođenje postupka. Sud BiH je, također, ispitao i navode apelantovog branioca u odnosu na prijedlog za ukidanje mjere pritvora, te postojanje novih činjenica i s tim u vezi zaključio da su ti navodi neosnovani, kao i da se njima ne ukazuje na nove činjenice u smislu člana 131. stav 5. ZKPBiH. Sud je razmatrao i mogućnost izricanja blažih mjera osiguranja neometanog vođenja krivičnog postupka i utvrdio da je pritvor jedina adekvatna mjera s ciljem uspješnog vođenja krivičnog postupka i postizanja svrhe zbog koje je pritvor i određen.
- 13.U obrazloženju rješenja Suda BiH od 14. januara 2009. godine je navedeno da je odbijena kao neosnovana žalba apelanta i ostalih optuženih, izjavljena protiv rješenja Suda BiH od 26. decembra 2008. godine, jer je Sud BiH u potpunosti prihvatio argumentaciju iznesenu u osporenom rješenju u pogledu postojanja općeg pritvorskog osnova propisanog članom 132. stav 1. ZKPBiH, kao i postojanja posebnog pritvorskog osnova propisanog članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. Prema mišljenju Suda BiH, osporena odluka daje valjane razloge za zadržavanje optuženih u pritvoru s obzirom na saznanja da je najveći broj svjedoka izrazio strah i zabrinutost zbog svog svjedočenja, te da je, prema ocjeni suda, taj strah osnovan i realan jer je rezultat konkretnih prijetnji koje su uputili optuženi, konkretno prijetnje i zastrašivanja svjedokinje I.M., te svjedoka M.P., što ukazuje na istu opasnost i za ostale svjedoke, posebno dvije oštećene, te da se slične prijetnje mogu ponoviti ukoliko se optuženi nađu na slobodi. Sud BiH je zaključio da je pritvor i dalje neophodan, posebno s ciljem neometanog okončanja postupka i omogućavanja svjedocima da daju svoje iskaze bez pritiska i straha.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 14.Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U obrazloženju ovih navoda apelant je istakao da u osporenim odlukama nije navedena niti jedna konkretna činjenica i dokaz koji ide u prilog tvrdnjama da bi on svojim boravkom na slobodi posredno ili neposredno utjecao na svjedoke i saizvršioce. Apelant smatra da su razlozi na osnovu kojih sud produžava mjeru pritvora stereotipne formulacije, a da ni na koji način činjenično ne potkrjepljuju naročite okolnosti ili konkretne aktivnosti osumnjičenog koje ukazuju na stvarno postojanje pritvorskih razloga. Apelant navodi i da mu pritvor jako teško pada, jer je porodični čovjek i otac dvoje maloljetne djece i da svako lišenje slobode na njega ima negativan efekt u pogledu uživanja mnogih drugih prava, kao što su pravo na porodični život, pravo na slobodu okupljanja, udruživanja i izražavanja, te pravo na slobodu kretanja. Apelant je u apelaciji broj AP 374/09 iznio navode o nezakonitosti pritvora nakon potvrđivanja optužnice koji je produžen Rješenjem sudije za prethodni postupak broj KPS-54/08 od 13. juna 2008. godine. Kako je isto rješenje ukinuto Rješenjem vanraspravnog vijeća broj Kv-63/08 od 25. juna 2008. godine, ističe da je njegov pritvor od 19. juna 2008. godine pa do donošenja novog rješenja 26. juna 2008. godine bio nepokriven i smatra se nezakonitim. Dalje, navodi da se nezakonitost i dalje nastavlja donošenjem novog Rješenja o produženju pritvora broj KPS-54/08 od 26. juna 2008. godine što se ogleda u tome da je sudija morao donijeti novo rješenje o produženju pritvora, jer je pritvor prestao istekom roka najdužeg trajanja, a to je šest mjeseci, tj. od 19. juna 2008. godine, stoga se, kako navodi, svaki njegov daljnji boravak u pritvoru treba smatrati nezakonitim.
b) Odgovor na apelaciju
- 15.Tužilaštvo je navelo da je, što se tiče apelacije vezane za Rješenje Suda BiH broj Kž-4/08 od 1. februara 2008. godine, vijeće ovog suda, odlučujući povodom žalbe apelantovog branioca, njegovu žalbu odbilo kao neosnovanu i potvrdilo je rješenje suda na koje je uložena spomenuta žalba, a kojim je apelantu produžena mjera pritvora iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. Prema mišljenju Tužilaštva, produženje pritvora apelantu je opravdano jer je postojala osnovana bojazan da će apelant, kao osumnjičeni, boravkom na slobodi ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke koje je Tužilaštvo tek trebalo saslušati u toku istrage, kao i na već dotada saslušane svjedoke s ciljem izmjene njihovih iskaza. U odnosu na Rješenje Suda BiH broj Kž-1/09 od 14. januara 2009. godine, Tužilaštvo navodi da je, imajući u vidu činjenicu da je u vrijeme donošenja ovog rješenja glavni pretres bio na početku i da je predstojalo saslušanje većeg broja svjedoka, a među kojima su bile i oštećene D.B. i I.S., kao i svjedoka koji su bili korisnici seksualnih usluga maloljetnih djevojaka, zadržavanje apelanta u pritvoru bilo neophodno. Prema navedenom, Tužilaštvo smatra da nije povrijeđeno pravo na koje se apelant poziva u apelaciji, odnosno apelantu, ni kao osumnjičenom ni kao optuženom, nije povrijeđeno pravo na koje se u apelaciji poziva.
V. Relevantni propisi
- 16.U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07 i 76/06) relevantne odredbe glase:
Član 131.
(1) Pritvor se može odrediti samo pod uvjetima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.
(2) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće neophodno vrijeme. Ako se optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom hitnosti.
(3) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu.
Član 132.
(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
Š...Ć b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Š...Ć
Član 137.
(1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši nakon isteka svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:
Š...Ć tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora. Š...Ć
VI. Dopustivost
- 17.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 18.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 19.Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu u kojem se apelant "ali da je u periodu od 19. juna 2008. godine do 26. juna 2008. godine bio nezakonito pritvoren, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
- 4)Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(4) protekao je rok za podnošenje apelacije.
- 20.U odnosu na apelantove navode, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant ovom sudu podnio tri apelacije. Ustavni sud je Odlukom broj AP 2192/08 odbacio kao nedopuštenu apelaciju zbog toga što je utvrdio da je očigledno (prima facie) neosnovana i u toj apelaciji apelant je osporio rješenja o njegovom pritvoru koja su donesena u junu i julu 2008. godine, ali tom prilikom u apelaciji nije iznio navode o navodno nezakonitom pritvoru u periodu od 19. do 26. juna 2008. godine, nego je te navode prvi put iznio u apelaciji broj AP 374/09 koju je podnio 10. februara 2009. godine. S obzirom na vrijeme navodno nezakonitog lišenja slobode na koje se apelant "ali i vrijeme podnošenja apelacije, proizlazi da je u ovom dijelu apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana, predviđenog članom 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
- 21.Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je, u odnosu na ovaj dio apelacije broj AP 374/09, odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 22.U konkretnom slučaju, u predmetu broj AP 553/08, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj Kž-4/08 od 1. februara 2008. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporeno rješenje apelant je primio 9. februara 2008. godine, a apelacija je podnesena 16. februara 2008. godine. U predmetu broj AP 374/09 predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj Kž-1/09 od 14. januara 2009. godine. Osporeno rješenje apelant je primio 22. januara 2009. godine, a apelacija je podnesena 10. februara 2009. godine. Prema tome, apelacije su podnesene u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije u odnosu na ove navode ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji drugi formalni razlog zbog kojeg nisu dopustive.
- 23.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 24.Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su mu njima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije.
- 25.Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- d)Pravo na ličnu slobodu i sigurnost. Š...Ć
- 26.Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
- 26.
Š...Ć c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne; Š...Ć
- 3.Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
- 4.Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i, ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje. Š...Ć
a) Član 5. stav 3. Evropske konvencije
- 27.Apelant smatra da su odluke redovnih sudova, kojima mu je produžavana mjera pritvora, suprotne članu 5. stav 3. Evropske konvencije zato što Sud BiH nije konkretizirao postojanje stvarne opasnosti da će, ukoliko bude pušten na slobodu, posredno ili neposredno, utjecajem na svjedoke i saizvršioce ometati krivični postupak.
- 28.Ustavni sud je i u svojoj jurisprudenciji ukazao na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da lišavanje bude "zakonito" u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne, zakonom predviđene kriterije. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Ali, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63).
- 29.U odnosu na apelantove navode da sud odluke o produženju mjere pritvora nije konkretizirao, niti je dokazao da je posredno ili neposredno prijetio svjedocima, sud je utvrdio da ni na koji način nije potkrijepio okolnosti ili konkretne aktivnosti koje ukazuju na opravdanost produženja mjere pritvora. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava u presudi W. protiv Švicarske od 26. januara 1993. godine izrazio pravno stanovište prema kojem opravdanost produženja pritvora ovisi o okolnostima konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, unatoč presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca (vidi Evropski sud za ljudska prava, W. protiv Švicarske, presuda od 26. januara 1993. godine, serija A, 254-A, stav 30).
- 30.Apelant osporava da su postojali drugi relevantni razlozi za produženje mjere pritvora u postupku istrage i nakon podizanja optužnice, odnosno da sud u osporenim odlukama nije konkretizirao razloge zbog kojih smatra da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da će, ukoliko bude pušten na slobodu, ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i saizvršioce. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantu u toku trajanja istrage produžena mjera pritvora iz razloga predviđenog u članu 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, odnosno zbog tzv. koluzione opasnosti, jer je postojala osnovana bojazan da će boravkom na slobodi ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke koje Tužilaštvo tek treba da sasluša u toku istrage, ali i na već saslušane svjedoke s ciljem izmjene njihovih iskaza. Kao naročite okolnosti o osnovanosti produženja pritvora apelantu, sud je, na osnovu dokaza koje je dostavilo Tužilaštvo, utvrdio da postoji osnovana bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao utjecati na oštećene s obzirom na to da se radi o maloljetnim licima čiju bi lakomislenost, nezrelost i teško materijalno stanje apelant mogao iskoristiti, iako su oštećene već saslušane, posebno ako se ima u vidu specifičnost psihičke i socijalne situacije u kojoj se oštećene nalaze kao i saizvršioce.
- 31.Daljnje produženje pritvora apelantu za naredna dva mjeseca kao i produženje pritvora nakon potvrđivanja optužnice ponovo je određeno iz razloga predviđenog u članu 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, odnosno zbog tzv. koluzione opasnosti. Za odlučivanje o produženje pritvora posebno je bilo relevantno dostavljanje dokaza o verificiranom pokušaju utjecaja na svjedoke, odnosno prijetnjama upućenim telefonom, što je i prijavljeno organima gonjenja. S tim u vezi, Sud BiH je, također, cijenio okolnost da su optuženi, uključujući i apelanta, ranije imali konkretan utjecaj na svjedokinje, pa čak i one koje su se nalazile u "sigurnoj kući", a posebno svjedokinju I.M. S tim u vezi, na prijedlog Tužilaštva, sud je na glavnom pretresu kao naročite okolnosti za produženje mjere pritvora cijenio mišljenje tima vještaka na okolnosti sposobnosti oštećenih da svjedoče pred sudom. Sud je utvrdio da i dalje postoji realna opasnost da bi, ukoliko bi se apelant i ostali optuženi našli na slobodi, oni mogli snažno utjecati na oštećene, svjedokinje, žrtve trgovine ljudima i žrtve seksualnog čina. To se posebno odnosi na svjedokinju M.I. koja se više ne nalazi u sigurnoj kući, i koja je nezrela i u teškom materijalnom stanju, te u nemogućnosti da shvati značaj i posljedice svojih odluka pri stupanju u seksualni odnos sa drugim licima. Naime, nju je apelant već iskorištavao i te okolnosti se mogu ponoviti. Vezano za navedenu svjedokinju, sud je posebno cijenio njezin strah iskazan prilikom saslušanja. Ona je izjavila da se boji apelanta jer je on, prema njezinom mišljenju, "opasan muškarac i da nije smjela ni pomisliti da u vezi sa njim bilo šta kaže policiji jer se bojala da je ne ubije". Prema mišljenju suda, navedene okolnosti su predstavljale naročite okolnosti i u ovoj fazi postupka sud je zaključio da je pritvor jedina adekvatna mjera s ciljem uspješnog vođenja postupka.
- 32.Ustavni sud smatra da je Sud BiH u konkretnom slučaju ocijenio sve odlučne činjenice koje su mu prezentirane s ciljem utvrđivanja postojanja "naročite okolnosti", a koje opravdavaju produženje pritvora apelantu na osnovu koluzione opasnosti, da je svoje zaključke konkretizirao i zasnovao na objektivnim saznanjima, te da je o tome u osporenim rješenjima dao obrazloženja koja zadovoljavaju standarde člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u osporenim odlukama dovoljno i jasno obrazložio i bojazan da bi apelant, ukoliko bi bio pušten na slobodu, mogao utjecati na svjedoke i saizvršioce, te da je u obzir uzeo sve odlučujuće okolnosti, uključujući i interes istrage koja se protiv njih vodi. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o povredi njegovog prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
- 33.Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, ali ove navode ničim ne obrazlaže. Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 4. Evropske konvencije predviđa da lice lišeno slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo na osporavanje zakonitosti takvog lišavanja slobode pred sudom, odnosno pred sudskim organom koji mora biti nezavisan i nepristran i koji mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu (vidi Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76. i 77). Kako je već navedeno, apelant nije ničim potkrijepio svoje navode o kršenju ovog prava, a Ustavni sud iz osporenih odluka ne može zaključiti da je na bilo koji način bilo dovedeno u pitanje apelantovo uživanje ovog prava, odnosno da je bio onemogućen da preispituje zakonitost daljnjeg pritvora. Ustavni sud zaključuje da nema bilo kakvih elemenata koji bi ukazali na to da je prekršena neka procesna garancija koju zahtijeva član 5. stav 4. Evropske konvencije, zbog čega su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
- 34.Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 35.Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije ako je apelantu produžen pritvor zbog bojazni da će utjecajem na svjedoke ometati krivični postupak, a takva bojazan je opravdana konkretnim i valjanim razlozima koji objektivno ukazuju na to da postoje pokušaji ili ozbiljni rizici da se svjedoci zastraše, čak i oni prema kojima su preduzete mjere zaštite, te da se utječe na saizvršioce protiv kojih se, također, vodi istraga.
- 36.Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije kad apelant samo paušalno iznosi navode u tom smislu, jer je nesumnjivo da je imao mogućnost da preispituje zakonitost odluke o pritvoru, niti ima bilo šta što ukazuje na eventualno kršenje neke procesne garancije iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
- 37.Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 4. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 38.S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere podnesen u apelaciji broj AP 374/09.
- 39.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.