Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

je na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine donio

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 92/09

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 989/07, rješavajući apelaciju Dragana Đevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Dragana Đevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000600 od 12. decembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1781/05 od 24. februara 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Pr:2444/03 od 10. maja 2005. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Dragan Đević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojega zastupaju Ethem Veledar i Nikica Gržić, odvjetnici iz Sarajeva, podnio je 2. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000600 od 12. decembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1781/05 od 24. februara 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr:2444/03 od 10. maja 2005. godine. Apelant je, 26. decembra 2007. godine i 25. februara 2008. godine, dostavio dopunu apelacije.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i "Raiffeisen osiguranja" d.d. Sarajevo zatraženo je 6. aprila, 9. aprila i 10. aprila 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i "Raiffeisen osiguranja" d.d. Sarajevo su dostavili odgovore na apelaciju 13. aprila, 20. aprila, 23. aprila i 12. aprila 2007. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 17. augusta 2009. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Na osnovu Odluke Nadzornog odbora broj 598-11380/03 od 22. septembra 2003. godine (u daljnjem tekstu: Odluka), "Raiffeisen osiguranje" d.d. Sarajevo kao poslodavac otkazalo je apelantu Ugovor o obavljanju poslova izvršnog direktora, broj 8889/02 od 1. oktobra 2002. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor) i Aneks Ugovora broj 5251/03 od 1. aprila 2003. godine sa 30. septembrom 2003. godine, kada mu je prestao i radni odnos u "Raiffeisen osiguranju" d.d. Sarajevo. Apelant je 1. oktobra 2003. godine protiv "Raiffeisen osiguranja" d.d. Sarajevo pokrenuo parnični postupak radi utvrđivanja nezakonitosti Odluke.
  • 7.
    Apelant je u odgovoru na tužbu podneskom od 7. juna 2004. godine preinačio tužbeni zahtjev. "Raiffeisen osiguranje" d.d. Sarajevo je podneskom od 9. jula 2004. godine dostavilo odgovor na precizirani tužbeni zahtjev u kojem je predložilo izvođenje novih dokaza. Apelant je na glavnoj raspravi od 21. januara 2005. godine ponovo preinačio tužbeni zahtjev.
  • 8.
    Općinski sud je Presudom broj Pr:2444/03 od 10. maja 2005. godine odbio tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se utvrdi da je Odluka nezakonita i da mu tuženi "Raiffeisen osiguranje" d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) uspostavi radno-pravni odnos od prestanka rada na poslovima koje je izvršavao do otkaza prema zaključenom Ugovoru, za period od 1. oktobra 2003. godine do povratka na posao isplati mjesečne plaće u iznosu od 5.229,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, isplati na ime bonusa za 2003. godinu iznos od 43.875,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. januara 2004. godine pa do isplate, te isplati iznos od 58.500,00 KM, u skladu sa članu 1. tačka 11.4. Aneksa Ugovora sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. januara 2005. godine pa do isplate. Općinski sud je obavezao apelanta na naknadu troškova postupka u iznosu od 2.376,00 KM. U obrazloženju Presude, Općinski sud je naveo da je izvršio uvid u Ugovor i Aneks Ugovora, kopiju rješenja Kantonalnog suda, kopiju zahtjeva upućenog Poreskoj upravi općine Novo Sarajevo, Izvještaj Odbora za reviziju internog revizora, zapisnike sjednica Nadzornog odbora tuženog, pismo direktora tuženog, Odluku, Statut tuženog, Potvrdu Zavoda za zdravstvo, Odluku za utvrđivanje prenosnih premija od 15. decembra 2001. godine, Izvještaj neovisnog revizora "Deloitte"za 2003. godinu, bilans stanja tuženoga na dan 30. juna 2003. godine, izvod iz sudskog registra od 14. maja 2004. godine, pismo Nadzornog odbora upućeno apelantu, prijedlog sporazuma o raskidu Ugovora, zapisnik sa vanredne sjednice Nadzornog odbora, organizacijsku shemu s obavezama i odgovornostima, te da je saslušao svjedoke i apelanta kao parničnu stranku.
  • 9.
    Općinski sud je, na osnovu provedenih dokaza, zaključio da apelant nije dokazao da je Odluka tuženoga nezakonita, budući je apelant počinio težu povredu radnih obaveza. Obrazlažući ovaj zaključak Općinski je sud naveo da je utvrdio da je tuženi, dok je apelant bio direktor, poslovao sa gubitkom, da apelant nije uradio plan makro organizacije koji je bio obavezan uraditi, da je u skladu sa odredbama člana 3. tačka 3.4. Ugovora bio obavezan da sarađuje s ostalim direktorima i koordinira svoj rad sa njihovim što nije učinio, čime je otežao rad tuženoga, da kod tuženog u vrijeme kad je apelant bio direktor nije postojao pravilnik o radu, procedure rada, da većina uposlenika nije imala zaključen ugovor o radu, da su zaključeni štetni ugovori, te da je sve navedeno utjecalo na negativni rezultat u poslovanju tuženog. Nadalje, Općinski sud je naveo da apelant nije ispoštovao odredbu člana 6. tačka 6.5. prema kojoj je bio obavezan da prestane raditi kao direktor svoje privatne firme koju je trebao ugasiti, budući da je obavljala iste ili slične poslove kao tuženi, ali da je nije ugasio, da je samo došlo do promjene direktora (apelant je imenovao svoju kćerku kao direktora te firme) i da je firma nastavila sa radom. Kako je utvrdio da je apelant počinio težu povredu radnih obaveza, Općinski sud je na osnovu odredbe člana 33. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 32/00), kojom je propisano da poslodavac može otkazati Ugovor o radu bez poštivanja otkaznog roka ukoliko uposlenik odgovara za težu povredu radnih obaveza i odredbe člana 62. stav 7. Statuta, kojom je propisano da direktor ili član Uprave mogu biti razriješeni i prije roka na koji su imenovani ukoliko ne postignu očekivane rezultate, zaključio da je Odluka tužene zakonita i pravovaljana. S tim u vezi Općinski sud je tužbeni zahtjev usmjeren na poništenje Odluke, povrat na posao i isplatu plaća, ocijenio neosnovanim kao i zahtjev za isplatu bonusa u skladu sa članom 1. tačka 11.4. Aneksa Ugovora, budući da je bonus mogao biti isplaćen samo pod uvjetom da to odobri Nadzorni odbor tužene, što on nije učinio.
  • 10.
    Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1781/05 od 24. februara 2006. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda. U obrazloženju Presude, Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalne propise. Po mišljenju Kantonalnog suda, Općinski sud je procijenio savjesno i brižljivo sve provedene dokaze, nakon čega je odlučio koje činjenice smatra dokazanim i utvrđenim, odnosno da je pravilno utvrdio da je Odluka tuženog zakonita. Navedeno je da je apelant odgovoran za težu povredu radnih obaveza, budući da nije izvršavao poslove koji su predviđeni čl. 3. i 6. Ugovora, da nije došlo do poboljšanja poslovanja kod tuženog, da nije poduzeo niti jednu radnju u pogledu izrade interne regulative, da nije podnosio finansijske izvještaje, da u periodu od godine dana nije pokazao rezultate koji su se od njega očekivali, niti je dokazao da bi ih u narednom periodu ostvario. Nadalje, Kantonalni sud je zaključio da je Općinski sud pravilno ocijenio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbu člana 88. Zakona o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 43/99, 32/00 i 29/03) i odredbu člana 62. stav 7. Statuta tuženog.
  • 11.
    Odlučujući o uloženoj apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-06-000600 od 12. decembra 2006. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju Presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da je tuženi dokazao da je apelant odgovoran za težu povredu radne obaveze, te da je u skladu sa članom 88. Zakona o radu tuženi imao osnova za "vanredni" otkaz. Nadalje, da su također prvostepeni i drugostepeni sudovi pravilno primijenili odredbu člana 62. Statuta tuženog kojom su regulirani uvjeti prijevremenog razrješenja direktora ili člana Uprave ukoliko ne postignu očekivane rezultate. Vrhovni sud je zaključio da su revizijski prigovori u pogledu primjene materijalnog prava neosnovani, te da se ostali prigovori odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje koje, u skladu sa odredbama člana 240. stav 2. ZPP-a, nije razmatrao.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 12.
    Apelant navodi da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da mu je u postupku povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka u postupku, pravo na raspravljanje, pravo na nepristran i neovisan sud i pravo na suđenje u razumnom roku (pripremno ročište zakazano nakon osam mjeseci od dana podnošenja tužbe). Apelant smatra da su ove povrede rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja kao i pogrešne i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Povredu procesnog prava apelant vidi u postupcima prvostepenog, drugostepenog i revizijskog suda koji su suprotni odredbama Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03 i 73/05, u daljnjem tekstu: ZPP).
  • 13.
    Nadalje, apelant ističe da su sudovi nepravilno utvrdili sporne činjenice, što predstavlja povredu Ustava, budući da je brižljiva ocjena dokaza bitan segment prava na pravično suđenje. Apelant dalje smatra da sudovi nisu primijenili načelo dokazivanja, da su dopustili nadmoćni položaj tuženoga, što je dovelo do neravnopravnosti strana u postupku. Obrazlažući navode iz apelacije apelant navodi da je prvostepeni sud dopustio tuženom da se ponaša protivno Zakonu o parničnom postupku, odnosno dopustio je tuženom "dodatno izjašnjavanje" iako je tuženi u postupku iznio da "nema potrebe dodatno se izjašnjavati", ali da je sebi ostavio mogućnost da "ipak" još razmisli o iznesenim činjenicama i predloženim dokazima. Nadalje, da je tuženome sud ostavio rok za izjašnjenje na apelantove činjenične navode, ali da je tuženi bio pasivan i da je morao dokazati zakonitost odluke da mu se da otkaz bez otkaznog roka u čemu apelant vidi povredu ravnopravnosti strana u postupku, što je dovelo do nedjelotvornosti suda i što je narušilo suverenost i nepristranost suda. Apelant dalje navodi da je na ročištu za glavnu raspravu sud, suprotno članu 102. ZPP-a, dopustio ulaganje novih dokaza, i to Zapisnika sa vanredne sjednice Nadzornog odbora, čitanje Statuta tuženog, saslušanje svjedoka, ali da tuženi u podnesku nije naveo na koje okolnosti treba da ih se sasluša čime je postupio suprotno članu 137. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, da sud nije uzeo u obzir apelantove dokaze nego samo dokaze tuženog da je upravo u periodu u kojem je apelant bio direktor smanjen gubitak tuženog, da je prestao sa radom u svojoj privatnoj firmi kao direktor, odnosno da sud nije brižljivo procijenio dokaze, te da postupak u cjelini nije bio pravedan. Apelant dalje navodi da su sudovi očito proizvoljno primijenili materijalne propise kada su citirali odredbu člana 92. Zakona o radu, koja je članom 37. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o radu brisana. Apelant ističe da je sve navedene povrede isticao i žalbom i revizijom koje Vrhovni i Kantonalni sud nisu razmatrali. U dopunama apelacije apelant je ponovio navode iz apelacije i posebno istakao da je postupak proveden protivno Zakonu o parničnom postupku.

b) Odgovor na apelaciju

  • 14.
    Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga iznesenih presudi, te da apelantu u postupku nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, niti da je primjena prava bila proizvoljna.
  • 15.
    Kantonalni sud je istakao da također ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju svoje presude, te da apelantu nisu povrijeđena prava, niti mu je nanesena šteta.
  • 16.
    Općinski sud je naveo da u postupku nije došlo do povrede apelantovih prava, da mu je tokom cijelog postupka omogućeno pravo na pravično suđenje kao i pristup sudu i lično i uz punomoćnika, da je sud proveo sve dokaze koje je apelant predlagao, da ravnopravnost stranaka u postupku nije bila narušena, te da nije došlo ni do povrede suđenja u razumnom roku, iako je tokom postupka izvršeno presigniranje spisa na referat drugog sudije.
  • 17.
    Tuženi je istakao da je apelant tokom cijeloga postupka imao punomoćnika, da apelant niti u žalbi, niti u reviziji, nije navodio da je došlo do povrede prava na ravnopravnost strana, prava na raspravljanje, prava na nepristran i neovisan sud, te prava na suđenje u razumnom roku. Tuženi je naveo da apelantovi navodi nisu osnovani, budući da je u postupku evidentan profesionalan i korektan odnos sudija koji su sudjelovali u donošenju odluka, da je apelant saslušan u prisutnosti branitelja, te da je u skladu sa zakonu data jednaka mogućnost strankama da se izjašnjavaju na navode suprotne strane.

V. Relevantni propisi

  • 18.
    Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

"Član 88.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku, bez obaveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup, ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos.

U slučaju lakših prijestupa ili lakših povreda radnih obaveza iz ugovora o radu, ugovor o radu se ne može otkazati bez prethodnog pismenog upozorenja zaposleniku.

Š...Ć".

  • 19.
    Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 53/03 i 73/05)

"Član 102.

(1) Svaka stranka treba u svojim izlaganjima iznijeti sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, ponuditi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, te se izjasniti o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.

(2) Stranke mogu tokom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerojatnim da ih bez svoje krivnje nisu bili u mogućnosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu."

VI. Dopustivost

  • 20.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 21.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvoran pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 22.
    U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000600 od 12. decembra 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 7. februara 2007. godine a apelacija je podnesena 2. aprila 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 23.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 24.
    Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...)"

  • 25.
    Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju je vođen sudski postupak radi utvrđivanja nezakonitosti odluke o otkazu Ugovora, odnosno o prestanku radnog odnosa, što ulazi u okvir "građanskih prava i obaveza". Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom slučaju.
  • 26.
    Naime, apelant ističe da je u postupku pred redovnim sudovima pogrešno utvrđeno činjenično stanje, kao i da je pogrešno i proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, jer, navodno, u postupku nije dokazano da je on počinio težu povredu radne obaveze. Nadalje, da je povrijeđeno pravo na ravnopravnost strana u postupku, pravo na raspravljanje, pravo na nepristran i neovisan sud i pravo na suđenje u razumnom roku.
  • 27.
    Ustavni sud uočava da se apelant, između ostalog, žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, te pogrešnu i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru žalbene nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
  • 28.
    Ustavni sud smatra da su redovni sudovi jasno obrazložili zašto su primijenili odredbu člana 88. Zakona o radu koja omogućuje poslodavcima otkaz ugovora o radu bez obaveze poštivanja otkaznog roka u slučaju teže povrede radnih obaveza, odnosno da apelant u postupku nije dokazao suprotno. U vezi sa apelantovim navodima o citiranju odredbe 92. Zakona o radu koja je brisana, Ustavni sud uočava da navedena odredba nije imala odlučujući utjecaj na donošenje odluke redovnih sudova. Nadalje, u pogledu proizvoljne primjene odredaba parničnog postupka, Ustavni sud uočava da je apelant preinačio tužbeni zahtjev, da je tuženi u odgovoru na preinačeni tužbeni zahtjev predložio izvođenje novih dokaza, te da je apelant ponovno preinačio tužbeni zahtjev na glavnoj raspravi. S tim u vezi, a u skladu sa odredbom člana 102. ZPP-a koja propisuje obavezu strana u postupku da se izjasne na navode suprotne strane i da stranke mogu da iznose nove činjenice i nove dokaze ako dokažu da ih nisu mogle predložiti na pripremnom ročištu, Ustavni sud nije našao proizvoljnost u pogledu postupanja sudova koji su prihvatili izvođenje novih dokaza. Nadalje, u vezi sa apelantovim navodima u pogledu proizvoljne primjene odredbe člana 137. ZPP-a, Ustavni sud uočava da je tuženi u odgovoru na precizirani tužbeni zahtjev naveo na koje okolnosti novi svjedoci treba da se saslušaju, da je u vezi s tim Općinski sud donio Rješenje o saslušanju svjedoka na okolnosti raskida Ugovora, te i u vezi sa ovim apelantovim navodima Ustavni sud nije našao elemente proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova. Imajući u vidu stav naveden u tački 26. (ibid., Pronina, stav 4), prema kojem Ustavni sud neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi utvrđivali činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo, a budući da nije našao elemente bilo kakve proizvoljnosti, Ustavni sud zaključuje da su ovi apelantovi navodi neosnovani.
  • 29.
    Nadalje, apelant smatra da nije poštovana ravnopravnost strana u predmetnom postupku da su sudovi, između ostalog, dopuštali tuženoj da izvodi dokaze tokom postupka suprotno Zakonu o parničnome postupku. S tim u vezi Ustavni sud naglašava da je načelo ravnopravnosti strana pred sudom važan element pravičnog suđenja, te da on zahtijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i izlaganje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Nizozemske, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19).
  • 30.
    Ustavni sud nalazi da je Općinski sud proveo dokaze koje je predlagao tuženi kao i dokaze koje je predlagao apelant, te da su se i apelant i tuženi izjašnjavali na navode suprotne strane. Imajući u vidu da je van nadležnosti Ustavnog suda procjena kvaliteta zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom, da se Ustavni sud neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, te da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je tuženi imao nadređeni položaj u postupku, Ustavni sud zaključuje da nije našao ništa što bi ukazivalo na neravnopravnost strana u postupku, ili da je povrijeđeno apelantovo pravo na raspravljanje, osim što je apelant nezadovoljan ishodom konkretnog postupka, te su stoga i ovi apelantovi navodi neosnovani.
  • 31.
    Apelant se također žali da mu je povrijeđeno pravo na nepristran i neovisan sud. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema stavu 1. člana 6. Evropske konvencije odluku koja se odnosi na taj član mora donijeti neovisan i nepristran tribunal, uspostavljen prema zakonu. Pridjevi "neovisan" i "nepristran" izrazi su dva različita koncepta. Pojam "neovisnosti" odnosi se na vezu između sudija i tijela vlasti, dok "nepristranost" mora postojati u odnosu prema stranama u sporu.
  • 32.
    Ustavni sud ističe da, ukoliko apelant tvrdi da odluku nije donio nepristran sud, apelacija mora da sadrži konkretne elemente koji ukazuju na nepravičnost suđenja (vidi Ustavni sud, Odluku U 45/01 od 25. februara 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). U konkretnom slučaju, apelant nije naveo zašto smatra da je postupak pred Općinskim, Kantonalnim i Vrhovnim sudom bio nepravičan, te zbog čega tvrdi da se oni ne mogu smatrati nepristranim sudovima, niti je priložio bilo kakve dokaze u vezi sa navedenim osim što je naveo da je tuženi bio pasivan i da nije dokazao da je apelant počinio težu povredu radne obaveze. Stoga, u odnosu na apelantove navode kojima se tvrdi da redovni sudovi nisu bili nepristrani, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
  • 33.
    U vezi sa apelantovim navodima da sud nije bio neovisan, Ustavni sud podsjeća da se u odlučivanju je li sud neovisan u obzir mora uzeti inter alia imenovanje sudija, trajanje mandata, postojanje garancija protiv vanjskih pritisaka i utjecaja, kao i postojanje općeg utiska o neovisnosti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Presudu Campell and Fell serija A, br. 80, stav 78). Zakonom o sudovima garantira se neovisnost sudova u vršenju sudske funkcije i sudovi sude na osnovu ustava i zakona Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine i kantona. U konkretnom slučaju, apelant nije dostavio niti jedan dokaz kojim bi potvrdio da postoje elementi koji bi doveli u pitanje neovisnost sudova od izvršne vlasti niti u jednom segmentu, niti je dokazao postojanje vanjskih pritisaka i utjecaja na sudije. S tim u vezi Ustavni sud apelantove navode smatra paušalnim, ničim dokazanim i neosnovanim, te zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
  • 34.
    U vezi sa apelantovim navodima u pogledu povrede prava na suđenje u razumnom roku, u skladu sa konzistentnom praksom Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Povredu ovog prava apelant vidi u činjenici da je pripremno ročište zakazano nakon osam mjeseci od dana podnošenja tužbe iako je, u skladu sa ZPP-om, rok za zakazivanje pripremnog ročišta 30 dana od dana dostavljanja odgovora na tužbu.
  • 35.
    Nakon izvršenog uvida u predmet Općinskog suda broj Pr-2444/03, Ustavni sud konstatira da je apelant podnio tužbu radi poništenja Odluke 1. oktobra 2003. godine, da je tuženi 5. decembra 2003. godine dostavio odgovor na tužbu, koji je sud dostavio apelantu, te da je pripremno ročište održano 9. juna 2004. godine na kojem je apelant precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 7. juna 2004. godine.
  • 36.
    Ustavni sud uočava da je Općinski sud proveo sve zakonom propisane procesne radnje nakon čega je u roku od nešto više od pet mjeseci zakazao pripremno ročište. Ustavni sud opaža da su sudovi u Bosni i Hercegovini suočeni sa poteškoćama vezanim za kadrovske probleme, veliki priliv predmeta, te veliki broj neriješenih predmeta. Međutim, to svakako nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Iako je imao sve naprijed navedeno u vidu, Ustavni sud ne nalazi povredu suđenja u razumnom roku u situaciji kada je pripremno ročište zakazano u roku od nešto više od pet mjeseci, pogotovo ako se uzme u obzir činjenica da je Općinski sud nakon održanog pripremnog ročišta radio vrlo intenzivno i donio prvostepenu presudu u roku od jedne godine i šest mjeseci od dana podnošenja tužbe u postupku koji se po zakonu smatra hitnim, iako je apelant koristio svoje pravo u pogledu preinačenja tužbenog zahtjeva u dva navrata. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
  • 37.
    Na osnovu navedenoga, Ustavni sud zaključuje na nema kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 38.
    Ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada nije utvrđena proizvoljnost u pogledu utvrđivanja činjeničnoga stanja i primjeni materijalnog prava, niti je utvrđeno postojanje povreda prava na ravnopravnost strana u postupku, prava na neovisan i nepristran sud, niti povreda prava na suđenje u razumnome roku u postupku u kojem je primjenom relevantnih zakonskih odredbi odbijen apelantov tužbeni zahtjev za utvrđivanje nezakonitosti Odluke o otkazu ugovora o obavljanju poslova izvršnog direktora.
  • 39.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 40.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.