Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 92/09

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1797/07, rješavajući apelaciju d.d. "2. oktobar" Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Usvaja se apelacija d.d. "2. oktobar" Tuzla.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Pž-06-000255 od 13. aprila 2007. godine.

Na osnovu člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ostavlja se na pravnoj snazi Presuda Općinskog suda u Tuzli broj Mals-139/04 od 20. septembra 2006. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    DD "2. oktobar" Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnio je 19. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Pž-06-000255 od 13. aprila 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i suprotne strane u postupku, "Croatia osiguranje" d.d. Ljubuški (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 5. oktobra 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud je dostavio odgovor 16. oktobra 2007. godine, a tuženi 24. oktobra 2007. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 20. augusta 2009. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Općinski sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) donio je Presudu broj Mals-139/04 od 20. septembra 2006. godine. Tom presudom je obavezao tuženog da apelantu na ime naknade materijalne štete za oštećeno vozilo isplati iznos od 2.907,89 KM, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je utvrđeno da se dogodila saobraćajna nesreća, te da je vozilom Citroen upravljao osiguranik tuženog. Osiguranik tuženog je udario u vozilo čiji je vlasnik apelant, a njime je upravljao apelantov zaposlenik. Dalje, Općinski sud je istaknuo da se pred nadležnim sudom vodio prekršajni postupak protiv osiguranika tuženog, te da je utvrđeno da je kriv. Sud je u toku postupka proveo vještačenje. Iz nalaza i mišljenja vještaka sud je utvrdio brzinu kretanja vozila kojim je upravljao osiguranik tuženog. Vještak je u nalazu naveo da je izbjegavanje sudara bilo moguće i da je bio dovoljan bočni pomak vozila kojim je upravljao osiguranik tuženog. Također, vještak se izjasnio da je do nesreće došlo uslijed prelaska vozila kojim je upravljao osiguranik tuženog na stranu puta kojom se pravilno kretao apelant. Vještak je u nalazu istakao da ne može utvrditi razloge zbog kojih je osiguranik tuženog prešao na lijevu stranu puta, ali "hipotetički to bi se moglo dovesti u vezu sa zalaskom NN vozila na njegovu putanju kretanja". Vještak je naveo da nije imao podataka o NN vozilu "nego je iznio hipotetičku tezu o postojanju NN vozila". Sud je na osnovu svega zaključio da je do nesreće došlo krivicom osiguranika tuženog, koja je dokazana u prekršajnom postupku. Primjenom odredaba čl. od 155. do 304. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) sud je obavezao tuženog da apelantu naknadi štetu. Sud je, također, naveo da u toku postupka tuženi nije uspio dokazati da do nesreće nije došlo njegovom krivicom.
  • 7.
    Protiv prvostepene presude tuženi je izjavio žalbu. Kantonalni sud je donio Presudu broj 003-0-Pž-06-000255 od 13. aprila 2007. godine kojom je žalba uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je naveo da je žalba tuženog osnovana i da su pogrešno primijenjeni član 178. stav 1. ZOO-a i član 82. Zakona o osiguranju imovine i lica ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/95, 7/95, 14/97 i 6/98). Naime, iz provedenih dokaza i razloga koji su dati u prvostepenoj presudi proizlazi da tuženi nije pasivno legitimiran za naknadu materijalne štete. Kantonalni sud je zaključio da je u postupku koji je prethodio donošenju prvostepene presude utvrđeno da se dogodila saobraćajna nesreća. Dalje, utvrđeno je da je vozilom Citroen upravljao osiguranik tuženog, te da je u blizini benzinske pumpe neposredno prije sudara prešao na drugu stranu kolovoza. Tada je ostvario kontakt sa vozilom Škoda felicia, apelantovo vlasništvo, kojim je upravljao apelantov zaposlenik. Također, Kantonalni sud je utvrdio da iz dokumentacije proizlazi da nema propusta u vožnji osiguranika tuženog jer je njegovo ponašanje predstavljalo prosječno reagiranje vozača koji je pokušao da izbjegne iznenadno uključivanje u saobraćaj vozača NN koji je upravljao sivim Golfom. Dakle, Kantonalni sud je zaključio da je pogrešan stav prvostepenog suda da je tuženi odgovoran za apelantovu štetu. Kantonalni sud je, također, zaključio da je osiguranik tuženog postupao u stanju nužde. U stanje nužde je doveden nepropisnim i nepravilnim ponašanjem vozača NN, što proizlazi iz zapisnika o nesreći (što je potvrdio i apelantov vozač). Zbog toga je Kantonalni sud zaključio da tuženi nije obavezan da plati štetu bez obzira na to što je njegov osiguranik prekršajno odgovarao. Naime, Kantonalni sud je naveo da je u parničnom postupku sud vezan samo pravosnažnom krivičnom presudom kojom se optuženi proglašava krivim u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti (član 13. stav 2. Zakona o parničnom postupku), što nije konkretan slučaj.

IV. Apelacija

a) Navodi iz zahtjeva

  • 8.
    Apelant se žali da su mu u konkretnom slučaju povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je u prekršajnom postupku utvrđena krivica osiguranika tuženog. Također, apelant ističe da je utvrđeno da je nesreći doprinijelo lice koje je upravljalo vozilom Golf, ali i da je zbog nepropisne brzine kretanja osiguranika tuženog došlo do sudara. Apelant se žali da nije beznačajno to da je prekršajni sud donio odluku, pa čak i ako je zakonom utvrđeno da parnični sud obavezuje samo pravosnažna presuda krivičnog suda. Apelant navodi da je Kantonalni sud arbitrarno presudio suprotno dokazima u spisu i izjavi osiguranika tuženog.

b) Odgovor na apelaciju

  • 9.
    U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je osporena presuda zakonita i pravilna, te da apelacija nije osnovana. Kantonalni sud je istakao da ostaje pri svom obrazloženju datom u drugostepenoj presudi, te je naveo da je irelevantno apelantovo pozivanje na rješenje Općinskog suda za prekršaje.
  • 10.
    Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje i imovinu. Također je istakao da je nesporno da su se u konkretnom slučaju vozila sudarila, pa se primjenjuje član 178. ZOO-a. Međutim, tuženi je izjavio da odluka prekršajnog suda nije obavezujuća za sud koji je odlučivao u konkretnom predmetu. Dalje, tuženi je istakao da je utvrđeno da je do sudara došlo zbog postupanja NN vozača, te je krivica na njegovoj strani. Tuženi ističe da, a imajući u vidu odredbu člana 83. Zakona o osiguranju imovine i lica, lice kojem je nanijeta materijalna šteta, koja je uzrokovana nepoznatim vozilom, ne može zahtijevati naknadu štete. Primjenjujući odredbe ZOO-a i Zakona o osiguranju imovine i lica, prema stavu tuženog, Kantonalni sud je pravilno odlučio i odbio kao neosnovan apelantov zahtjev. Zbog toga, tuženi smatra da apelacija treba da se odbaci kao nedopuštena ili da se odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

  • 11.
    Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Osnovi odgovornosti

Član 154.

Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegovo krivice.

Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potječe povećana opasnost štete za okolicu, odgovara se bez obzira na krivicu.

Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Odgovornost u slučaju udesa izazvanog motornim vozilima u pokretu

Član 178.

U slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu, koji je prouzrokovan isključivom krivicom jednog imaoca, primjenjuju se pravila o odgovornosti po osnovu krivice.

Ako postoji obostrana krivica, svaki imalac odgovara za ukupnu štetu koju su oni pretrpjeli razmjerno stepenu svoje krivice.

Ako nema krivice ni jednog, imaoci odgovaraju na ravne dijelove, ako razlozi pravičnosti ne zahtijevaju nešto drugo.

Za štetu koju pretrpe treća lica imaoci motornih vozila odgovaraju solidarno.

VI. Dopustivost

  • 12.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 13.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 14.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. maja 2007. godine, a apelacija je podnesena 19. juna 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 15.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 16.
    Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da mu je tom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VII. 1. Pravo na imovinu

  • 17.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • k)
    Pravo na imovinu.
    • 18.
      Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

  • 19.
    Preduvjet za razmatranje apelantovih navoda u pogledu povrede prava na imovinu je da se utvrdi da li je apelant imao "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 20.
    Riječ "imovina" uključuje širok obim imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Dalje, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, "posjed" koji se štiti može biti samo "postojeći posjed" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, tačka 48) ili barem imovina za koju apelant ima "legitimno očekivanje" da će je dobiti, kao npr., pri naknadi štete (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995. godine, serija A, broj 332, tačka 31).
  • 21.
    Iz navoda apelacije i priložene dokumentacije proizlazi da je apelant vlasnik vozila koje je oštećeno u saobraćajnoj nesreći. Apelant je pokrenuo postupak s ciljem da mu tuženi, kod kojeg je osigurano lice koje je nesporno udarilo u apelantov automobil, naknadi štetu. U odgovoru na pitanje da li se radi o imovini koja se ubraja u zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju radi o "legitimnom očekivanju" na naknadu štete nastale na imovini, pa je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjiv.

Da li je došlo do miješanja u apelantovu imovinu?

  • 22.
    Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li odluka Kantonalnog suda, kojom je odbijen apelantov zahtjev kojim je tražio da mu se naknadi šteta, predstavlja miješanje u apelantovu imovinu.
  • 23.
    Imajući u vidu navode apelacije i predočenu dokumentaciju, Ustavni sud zaključuje da se u predmetnom slučaju radi o različitim pristupima sudova u vezi sa utvrđivanjem prava na naknadu štete apelantu. Prvostepeni sud je usvojio apelantov zahtjev i obavezao tuženog na isplatu materijalne štete, pri tome se pozivajući na odredbe čl. od 154. do 302. ZOO-a. Kantonalni sud je ukinuo prvostepenu presudu smatrajući da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, te je zaključio da tuženi nije pasivno legitimiran da apelantu naknadi štetu.
  • 24.
    Evropski sud za ljudska prava smatra da pravo na imovinu "u biti garantira pravo na imovinu" i "sadrži tri različita pravila". Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i ograničava ga izvjesnim uvjetima. Treće, sadržano u drugom stavu, dopušta da države potpisnice imaju pravo da, između ostalog, kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom, provođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim u tu svrhu (vidi Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 3/99 od 17. marta 2000. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 21/00). Drugo i treće pravilo se tiču posebnih instanci uplitanja u prava na mirno uživanje imovine (vidi Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, presuda iz 1995. godine, serija A, broj 315. stav 26). Ako mjera, odnosno propust da se preduzmu adekvatne mjere, negativno utječe na vlasništvo, a predmetno činjenje ili nečinjenje nije u obimu ni drugog ni trećeg pravila, neophodno je da se razmotri da li je povrijeđeno prvo pravilo i zbog toga mora da se odredi "da li je uspostavljen pravedan odnos između zahtjeva općeg interesa zajednice i potrebe da se zaštite osnovna prava pojedinca" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lonnroth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52. stav 69).
  • 25.
    Ustavni sud podsjeća na to da svako miješanje u pravo na imovinu prema drugom ili trećem pravilu mora da bude predviđeno zakonom, da služi legitimnom cilju, da uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa (princip proporcionalnosti). Drugim riječima, opravdano miješanje ne može da se nametne samo zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, da održi razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji želi da se ostvari. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava ne smiju da se podvrgavaju proizvoljnom tretmanu i od njih ne smije da se traži da snose preveliki teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30. stav 49. i Malone, presuda od 2. augusta 1984. godine, serija A, broj 82, st. 67. i 68).
  • 26.
    Ustavni sud smatra da se u predmetnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu, u smislu stava 1. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, s obzirom na to da je presudom Kantonalnog suda odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu se naknadi šteta nastala na imovini.

Zakonitost miješanja

  • 27.
    Ustavni sud mora da odgovori i na pitanje da li je miješanje u pravo na imovinu "u skladu sa zakonom", kako to zahtijeva član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je miješanje zakonito samo ako je zakon koji je osnova miješanja (a) dostupan građanima, (b) toliko precizan da omogućava građanima da odrede svoje postupke, (c) u skladu sa principom pravne države, što znači da sloboda odlučivanja koja je zakonom data državnoj vlasti ne smije biti neograničena, tj. zakon mora da osigura građanima adekvatnu zaštitu protiv proizvoljnog miješanja (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30. stav 49, i Malone, presuda od 2. augusta 1984. godine, serija A, broj 82. st. 67. i 68). Prema tome, miješanje u pravo na imovinu ne ispunjava standarde zakonitosti ako nadležni sud primijeni relevantnu zakonsku odredbu na proizvoljan način (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1223/06 od 13. septembra 2007. godine, tačka 27. i dalje, "Službeni glasnik BiH" broj 86/07).
  • 28.
    Ustavni sud podsjeća na to da je tokom parničnog postupka utvrđeno da je osiguranik tuženog vozilom udario u apelantovo vozilo i to tako što je prešao na njegovu stranu puta. Prvostepeni sud je zaključio da je osiguranik tuženog kriv za nesreću, a da tuženi nije dokazao da do nesreće nije došlo zbog propusta osiguranika tuženog. Suprotno stavu prvostepenog suda, Kantonalni sud je odbio apelantov zahtjev za naknadu štete pravdajući to stavom da se radilo o "prosječnom reagiranju" i postupanju u "stanju nužde", te da iz zapisnika o nesreći proizlazi da je nesreću skrivio NN vozač. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe člana 178. ZOO-a i člana 83. Zakona o osiguranju imovine i lica.
  • 29.
    Ustavni sud primjećuje da postoji više vrsta odgovornosti za štetu, između ostalog, objektivna odgovornost i odgovornost po osnovu krivice. Ustavni sud podsjeća na to da je članom 154. ZOO-a jasno određeno koji su to uvjeti kada se odgovara za štetu od opasne stvari, bez obzira na krivicu. Vozilo, kako je utvrđeno u sudskoj praksi i teoriji, predstavlja opasnu stvar i to ne samo dok je u kretanju već i svojim položajem. Dakle, za štetu nastalu od vozila odgovara se po principu objektivne odgovornosti, bez obzira na krivicu. Također, Ustavni sud zapaža da su članom 178. ZOO-a utvrđeni i uvjeti odgovornosti za štetu nastalu upotrebom motornog vozila u pokretu po principu krivice.
  • 30.
    Ustavni sud konstatira da je Kantonalni sud zaključio da je pogrešan "zaključak prvostepenog suda da je tuženi odgovoran tužiocu za prouzrokovanu štetu nastalu u sudaru motornih vozila, jer je osiguranik tuženog postupao u stanju nužde u koje je doveden nepravilnim i nepropisnim ponašanjem vozača NN u prometu". Dalje, Kantonalni sud je zaključio da nema krivice na strani osiguranika tuženog, te da ga ne obavezuje odluka prekršajnog suda (u kojoj je utvrđena prekršajna odgovornost osiguranika tuženog).
  • 31.
    U vezi sa navedenim zaključkom Kantonalnog suda, Ustavni sud smatra da se u slučaju kada nije moguće utvrditi isključivu krivicu jednog imaoca motornog vozila, koji je, navodno, izbjegavao neko nepoznato vozilo, tj. kada postoji pitanje da li je kriv samo osiguranik tuženog ili i vozač nekog NN vozila, ne može primijeniti odredba člana 178. ZOO-a, već odredba člana 154. ZOO-a koja regulira pitanje objektivne odgovornosti. Ustavni sud zapaža da je apelant kao treće lice pretrpio štetu zbog vozila osiguranika tuženog, koje je, kako je nesumnjivo utvrđeno, prešlo na stranu kojom se kretalo apelantovo vozilo, pa je, stoga, tuženi u obavezi da tu štetu nadoknadi po principu objektivne odgovornosti.
  • 32.
    U konkretnom slučaju, u obrazloženju presude Kantonalnog suda Ustavni sud ne može naći precizne i jasne razloge na osnovu čega je taj sud, u situaciji kada je nesumnjivo da je apelant pretrpio štetu zbog vozila osiguranika tuženog, te kada sud nije mogao zaključiti da li je osiguranik tuženog isključivo kriv ili je kriv i vozač NN vozila o čijem učešću je postojala samo hipoteza koju je iznio vještak, odbio da primijeni odredbe o objektivnoj odgovornosti iz člana 154. ZOO-a. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju miješanje u apelantovo pravo na imovinu nije bilo u skladu sa zakonom jer je Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbe ZOO-a.
  • 33.
    S druge strane, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud utvrdio sve relevantne činjenice, pa je primjenom odredbe čl. od 154. do 302. ZOO-a obavezao tuženog da apelantu naknadi štetu. Prvostepeni sud je utvrdio da osiguranik tuženog nije uspio da dokaže da do štetnog događaja nije došlo njegovom krivicom, dakle nema ni osnova da se tuženi ekskulpira.
  • 34.
    Imajući u vidi navedeno, Ustavni sud smatra da odluka Kantonalnog suda ne zadovoljava standard zakonitog miješanja u apelantovo pravo na imovinu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je apelantu povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da ne treba ispitivati ostale aspekte ovog prava.

Ostali navodi

  • 35.
    S obzirom na odluku u vezi sa kršenjem prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nema potrebe razmatrati eventualna kršenja drugih prava na koja se apelant žali.

VIII. Zaključak

  • 36.
    Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju, zbog odluke Kantonalnog suda da odbije apelantov zahtjev za naknadu štete bez jasnog i preciznog obrazloženja i zbog arbitrarne primjene materijalnog prava, zbog čega se nezakonito umiješalo u apelantovu imovinu, povrijeđeno apelantovo ustavno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 37.
    Ustavni sud je, budući da je utvrdio da je apelacija osnovana, primjenom odredbe člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda odlučio ostaviti na pravnoj snazi Presudu Općinskog suda broj Mals-139/04 od 20. septembra 2006. godine. Naime, Ustavni sud je donio takvu odluku zbog toga što smatra da je Općinski sud utvrdio sve relevantne činjenice i primijenio relevantne propise, o čemu je dao jasne razloge koji nisu proizvoljni, te da nema razloga da se postupak u konkretnom slučaju odugovlači nalaganjem Kantonalnom sudu da ponovo odluči o žalbi u skladu sa ustavnom odredbom o pravu na imovinu.
  • 38.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 39.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.