USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 25. septembra 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 99/09
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1105/08, rješavajući apelaciju Siniše i Nade Davidović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Constance Grewe, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Tudor Pantiru, sudija
Mato Tadić, sudija
David Feldman, sudija
Krstan Simić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Siniše i Nade Davidović podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-U-07-000 755 od 10. marta 2008. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica broj 18.05/2-P474/07 od 19. jula 2007. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Banja Luka, broj 05-050-02-02-2772/99 od 31. maja 2007. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica broj 18.05/2-P108/07 od 5. februara 2007. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Siniša i Nada Davidović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke, koje zastupaju Branislav i Sanjin Kostić, advokati iz Banje Luke, podnijeli su 9. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelanti su podnijeli apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-U-07-000 755 od 10. marta 2008. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica broj 18.05/2-P474/07 od 19. jula 2007. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Banja Luka, broj 05-050-02-02-2772/99 od 31. maja 2007. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica broj 18.05/2-P108/07 od 5. februara 2007. godine. Apelanti su 22. aprila 2008. godine pismenim podneskom zatražili od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će se obustaviti izvršenje pri Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Banja Luka, odnosno iseljenje apelanata iz stana u Banjoj Luci, ulica Braće Jugovića broj 49/4, stan broj 17. Apelanti su tražili da se obustavi izvršenje dok se ne okonča postupak povodom podnesene apelacije.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i učesnika u postupku, Raife Husedžinović, zatraženo je 16. aprila 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 7. maja 2008. godine, Ministarstvo 14. maja 2008. godine, a učesnik u postupku, Raifa Husedžinović, 5. maja 2008. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 31. decembra 2008. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Rješenjem Fabrike obuće "Bosna" Banja Luka broj 371/2001 od 30. aprila 2001. godine apelantu Siniši Davidoviću je dodijeljen na korištenje jednoiposoban stan, u ulici Braće Jugovića 49, stan 17/IV (raniji naziv - ulica Braće Bukića broj 53; u daljnjem tekstu: predmetni stan).
- 7.Rješenjem Odjeljenja za katastar nekretnina Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Banja Luka broj 09-952-K-7879/02 od 15. oktobra 2002. godine apelantima je na osnovu Ugovora o otkupu predmetnog stana broj OV 16909/2 od 1. oktobra 2002. godine dopušten upis prava vlasništva u Knjigu položenih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova sa dijelovima �.
- 8.Rješavajući o zahtjevu Raife Husedžinović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) za vraćanje u posjed spornog stana, Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ uprave) je donijelo Rješenje broj 05-050-02-02-2772/99 od 8. maja 2003. godine. Tim rješenjem je tužiteljicin zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed odbijen kao neosnovan. Povodom tužiteljicine žalbe, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 05-050-01-190/04 od 5. marta 2004. godine kojim je njezina žalba odbijena kao neosnovana.
- 9.Rješavajući u upravnom sporu povodom tužiteljicine tužbe protiv rješenja Ministarstva, Vrhovni sud je donio Presudu broj U-284/04 od 20. decembra 2006. godine. Vrhovni sud je tom presudom uvažio tužbu i osporeni akt poništio. U obrazloženju presude taj sud je naveo da je tužiteljicin interes suprotan interesu apelanata kao lica koja su predmetni stan u međuvremenu privatizirala, te interesima davaoca stana, Fabrike obuće "Bosna" Banja Luka. Stoga je taj sud istakao da je u konkretnoj višestranačkoj upravnoj stvari, na osnovu odredbe iz člana 130. Zakona o općem upravnom postupku ("Službeni glasnik RS" broj 13/02; u daljnjem tekstu: ZOUP), bilo bitno da se provede poseban ispitni postupak za koji je u smislu odredbe iz člana 137. tačka 1. ZOUP-a bilo neophodno da se odredi i provede usmena, neposredna i javna rasprava. S obzirom na to da, prema podacima iz spisa, tužiteljica nije bila uopće obavještavana o vođenju upravnog postupka niti je učestvovala u provođenju bilo kakvih radnji, te radnje se, kako je istakao Vrhovni sud, ne mogu ni smatrati usmenom raspravom u smislu člana 137. tačka 1. ZOUP-a. Činjenično stanje, na kojem se zasniva prvostepeno rješenje, utvrđeno je, prema mišljenju Vrhovnog suda, na bitnim povredama odredaba postupka. Zbog toga se to činjenično stanje i ne može održati na snazi. Dalje, kako je istakao taj sud, u prvostepenom postupku su pribavljeni dokazi o tome da tužiteljica nikada nije bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da postupak dodjele nikada nije okončan. Međutim, kako je dalje navedeno, u spisima predmeta postoji Odluka Suda udruženog rada Banja Luka broj RS-I-187/91 od 28. maja 1992. godine sa potvrdom pravosnažnosti od 16. augusta 1994. godine. Iz te odluke proizlazi da je odbijen zahtjev R.S. za poništenje konačne rang-liste za dodjelu stana. To znači da je tužiteljica ipak, na osnovu konačne rang-liste od 6. i 15. jula 1991. godine, ishodila odluku o dodjeli stana.
- 10.U ponovnom postupku Ministarstvo je, postupajući prema uputstvima Vrhovnog suda, donijelo Rješenje broj 18.5/2-P108/07 od 5. februara 2007. godine. Tim rješenjem je uvažena tužiteljicina žalba, poništeno Rješenje prvostepenog organa uprave broj 05-050-02-02-2772/99 od 8. maja 2003. godine i predmet vraćen prvostepenom organu uprave na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je, uvažavajući pravno shvatanje Vrhovnog suda izneseno u Presudi broj U-284/04, istaklo da je u prvostepenom postupku neophodno zakazati usmenu raspravu i izvršiti uvid u materijalne dokaze kako bi se utvrdila sporna činjenica koja se odnosi na tužiteljicin pravni osnov useljenja u predmetni stan. Naime, kako je dalje navedeno, spornim se ukazalo pitanje da li je tužiteljica u predmetni stan uselila na osnovu Odluke davaoca stana na korištenje broj 2608/89 od 8. septembra 1989. godine ili Odluke broj 446/91 od 6. jula 1991. godine. Dakle, postavlja se pitanje da li je tužiteljica u posjed predmetnog stana uselila prije ili poslije 30. aprila 1991. godine. Ovo pitanje se postavlja zbog toga što se u spisima predmeta AD Banja Luka tužiteljica 1. aprila 1992. godine vodila kao nosilac stanarskog prava na stanu u ulici Gavrila Principa broj 11/2, a taj stan je Odlukom davaoca stana na korištenje broj 570/91 od 6. jula 1991. godine dodijeljen na korištenje drugom licu.
- 11.Prvostepeni organ uprave je, postupajući prema uputstvima Ministarstva, donio Rješenje broj 05-050-02-02-2772/99 od 31. maja 2007. godine. Rješenjem je potvrđeno da je tužiteljica 30. aprila 1991. godine bila zakoniti i neometani posjednik i korisnik predmetnog stana na kojem je nosilac prava raspolaganja Fabrika obuće "Bosna" Banja Luka. Tačkom 2. dispozitiva ovog rješenja tužiteljici je dopušteno vraćanje u posjed predmetnog stana. Tačkom 3. apelantima je utvrđen prestanak prava privremenog korištenja tog stana, koji oni koriste na osnovu Ugovora o otkupu stana zaključenog 4. septembra 2002. godine i ovjerenog pod brojem OV-16909/2 od 1. oktobra 2002. godine. U tački 4. dispozitiva rješenja apelantima je naloženo da predmetni stan vrate tužiteljici u posjed u roku od 15 dana bez prava na alternativni smještaj. U ponovnom postupku prvostepeni organ uprave je, postupajući prema uputstvima Ministarstva i Vrhovnog suda, zakazao usmenu raspravu. Na raspravi su saslušani punomoćnici apelanata i tužiteljice kao i apelanti, a punomoćnik davaoca stana na korištenje nije saslušan jer se nije pojavio niti na jednoj raspravi iako je bio uredno obaviješten. Prvostepeni organ uprave je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je tužiteljica u predmetni stan uselila na osnovu Odluke davaoca stana na korištenje broj 2608/89 od 8. septembra 1989. godine, a što je u konkretnom postupku utvrđeno na osnovu materijalnih dokaza (priznanica o plaćanju komunalnih usluga za period od dodjele 1989. godine do 1. aprila 1992. godine). U tom postupku je utvrđeno i da je tužiteljica na osnovu konačne liste prioriteta od 6. i 15. jula 1991. godine, koja je donesena u izvršenju ranije Odluke Suda udruženog rada Banja Luka broj RS-I-469/89 od 25. aprila 1989. godine, bila na šestom mjestu i po tadašnjoj listi prioriteta predložena joj je dodjela predmetnog stana. U predmetni stan je uselila na osnovu odluke davaoca stana od 8. septembra 1989. godine. Provjerom u bazi podataka je utvrđeno da tužiteljica nikada nije podnijela zahtjev za vraćanje stana u ulici Gavrila Principa broj 11/2, na kojem je bila nosilac stanarskog prava prije dodjele spornog stana. Stoga je, kako je dalje navedeno, utvrđeno da tužiteljica ima pravni osnov faktičkog korištenja predmetnog stana i to na osnovu odredbe člana 14. Zakona o korištenju napuštene imovine. Među strankama, kako je dalje navedeno, nije sporno da tužiteljica nije imala zaključen ugovor o korištenju predmetnog stana, jer je povodom dodjele stana bio pokrenut postupak u Osnovnom sudu udruženog rada. Navedeni postupak je okončan pravosnažnom presudom od 16. augusta 1994. godine, kojom su utvrđene nesporne činjenice da je tužiteljica predmetni stan koristila kao svoj dom u periodu od 1989. godine do 1993. godine. Iz tih činjenica proizašao je zaključak da je tužiteljica bila korisnik spornog stana 30. aprila 1991. godine. Zbog toga, prema mišljenju prvostepenog organa uprave, ispunili su se zakonski uvjeti da se tužiteljici sporni stan vrati u posjed, u skladu sa odredbama 14. i 15. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. Kako je apelantima stan dodijeljen, a nakon toga i otkupljen u vrijeme postojanja tužiteljicinog zahtjeva za povrat, koji je osnovan, dodjela i otkup smatraju se, prema mišljenju tog organa, nezakonitim.
- 12.Odlučujući o žalbi apelanata izjavljenoj protiv rješenja prvostepenog organa uprave od 31. maja 2007. godine, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 18.05/2-P-474/07 od 19. jula 2007. godine kojim je žalbu odbilo kao neosnovanu. Ministarstvo je u obrazloženju rješenja istaklo da je prvostepeno rješenje pravilno i zakonito, da su potpuno i pravilno utvrđene činjenice koje se odnose na zakonitost tužiteljicinog korištenja predmetnog stana, jer je pravilno utvrđena odlučna činjenica da je tužiteljica bila zakoniti korisnik predmetnog stana 30. aprila 1991. godine. Ovakav zaključak proizašao je iz materijalnih dokaza i to Odluke o dodjeli predmetnog stana tužiteljici broj 2608/89 od 8. septembra 1989. godine i Odluke o listi prioriteta za dodjelu stanova broj 192 od 5. marta 1991. godine. Odluke su postale pravosnažne 1994. godine, a to znači da su prethodne odluke naknadno ozakonjene. Osim navedenog, obrazlažući žalbene navode apelanata o tome da oni na predmetnom stanu imaju status vlasnika stana, a ne privremenih korisnika, Ministarstvo smatra da činjenica otkupa stana ne utječe na odlučivanje o tužiteljicinom zahtjevu zbog toga što je apelantima stan dodijeljen i otkup izvršen u vrijeme kada se za taj stan vodio spor, što je suprotno odredbi člana 9. stav 2. Zakona o privatizaciji državnih stanova. Dakle, to znači da su dodjela i otkup ništavni, jer su suprotni prinudnim pravnim propisima.
- 13.Apelanti su u Okružnom sudu pokrenuli upravni spor protiv rješenja Ministarstva. Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-U-07-000 755 od 10. marta 2008. godine, kojom je tužbu apelanata odbio kao neosnovanu. Nakon što je pribavio spis konkretne upravne stvari, Okružni sud je zaključio da je tužiteljici sporni stan dodijeljen Odlukom Fabrike obuće "Bosna" broj 2608/89 od 8. septembra 1989. godine, te da je na osnovu izvršene dodjele vođen sudski spor povodom tužbi drugih radnika. Spor je okončan Odlukom Osnovnog suda udruženog rada Banja Luka broj I-187/91 od 28. maja 1992. godine, a koja je potvrđena Presudom Višeg suda u Banjoj Luci broj Ž-58/94 od 16. augusta 1994. godine. Prema mišljenju Okružnog suda, činjenica da tužiteljica nije zaključila ugovor o korištenju stana, budući da je vođen sudski postupak, ne utječe na pravilan zaključak prvostepenog organa uprave u kojem se ističe da je tužiteljica koristila stan na zakonit način. Naime, prema mišljenju tog suda, to što tužiteljica nije zaključila ugovor o korištenju stana, a polazeći od toga da je spomenutom presudom Višeg suda iz 1994. godine osnažena dodjela predmetnog stana, opovrgava navode apelanata da je tužiteljica predmetni stan koristila nezakonito. Polazeći od činjenice, kako je dalje navedeno, da je tužiteljica od useljenja u stan 1989. godine pa do 1993. godine plaćala sve komunalne obaveze za sporni stan i da je 30. aprila 1991. godine bila korisnik i posjednik spornog stana, pripada joj pravo na povrat u smislu člana 14. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. Iz podataka spisa dalje proizlazi, kako je istakao Okružni sud, a povodom navoda apelanata da tužiteljica posjeduje drugi stan u ulici Gavrila Principa broj 11/2, da tužiteljica nije podnijela zahtjev za povrat tog stana u kojem je živjela prije useljenja u predmetni stan. Takvo utvrđenje, kako je dalje navedeno, proizlazi iz službene evidencije koju vodi prvostepeni organ uprave kao i dokaza koje je dostavila tužiteljica a kojima se potvrđuje da je taj stan dodijeljen drugom radniku koji ga je u međuvremenu i otkupio.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 14.Apelanti smatraju da su im konačnom presudom Okružnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni materijalnog prava i u proizvoljnom tumačenju člana 14. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. S obzirom na to da je predmetni stan u međuvremenu otkupom postao njihovo vlasništvo, to im je, kako tvrde, osim prava na imovinu povrijeđeno i pravo na dom.
b) Odgovor na apelaciju
- 15.Okružni sud je istakao da ostaje pri svim razlozima datim u obrazloženju osporene presude, a da elaboriranje apelanata u pogledu smisla i sadržaja pojedinih odredaba Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine RS predstavlja njihovo viđenje tih odredaba. Sud je, kako je dalje navedeno, na osnovu činjenica utvrđenih u upravnom postupku, u skladu sa članom 29. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, te dokaza koji se nalaze u spisu, nesumnjivo utvrdio da je tužiteljica 30. aprila 1991. godine bila nosilac stanarskog prava na spornom stanu. Također, u pogledu stjecanja svojstva nosioca stanarskog prava, Okružni sud je prihvatio stav Vrhovnog suda iz Presude broj U-284/04 od 20. decembra 2006. godine u istom predmetu kao i stav Ustavnog suda BiH iznesen u Odluci broj U 14/00 od 14. maja 2001. godine.
- 16.Ministarstvo je navelo da je to što su apelanti otkupili sporni stan irelevantno i nije moglo da utječe na odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari povodom tužiteljicinog zahtjeva za povrat stana. Naime, u prvostepenom postupku je na nesumnjiv način utvrđeno da je imenovana predmetni stan koristila u periodu od 1989. godine do 1993. godine, te da ima pravo na povrat stana.
- 17.Tužiteljica je istakla da je apelacija neosnovana, prvenstveno zbog toga što joj je sporni stan dodijeljen na osnovu radnog odnosa. Također je istakla da je stan koristila neprekidno od 1989. do 1993. godine, kada ga je napustila zbog ratnih djelovanja. Odluka o dodjeli stana postala je pravosnažna tek 1994. godine, jer se povodom dodjele stana vodio sudski spor. Naime, kako je dalje navela, Odluka o dodjeli broj 2698/89 od 8. septembra 1989. godine je ukinuta a nakon toga je donesena nova odluka koja je postala pravosnažna na osnovu Odluke Suda udruženog rada Banja Luka broj RS-I-187/91 od 28. maja 1992. godine i Odluke Višeg suda u Banjoj Luci broj Ž-58/94 od 16. augusta 1994. godine. Stan koji je do useljenja u sporni stan koristila, a koji se nalazi u ulici Gavrila Principa, dat je u raspodjelu, te je Odlukom davaoca stana na korištenje broj 570/91 od 6. jula 1991. godine dodijeljen radniku Fabrike obuće "Bosna", koji ga je i otkupio. Također, navela je da je prvostepeni organ uprave uvidom u službenu evidenciju utvrdio da nije podnosila zahtjev za povrat stana na adresi Gavrila Principa. Iz toga proizlazi da joj je sporni stan, u koji su apelanti uselili, bio jedini dom u relevantnom periodu, odnosno 30. aprila 1991. godine. Od 1999. godine je vodila postupak za povrat stana koji su apelanti nezakonito dobili i otkupili, s obzirom na to da je upravni organ prvobitno donio rješenje kojim njezin zahtjev odbija. Nakon što je pokrenula upravni spor, Vrhovni sud je donio Presudu broj U-284/04 od 20. decembra 2006. godine i pri tome je uvažio njezinu tužbu i naložio nižestepenim organima da njezin zahtjev za povrat stana ponovno razmotre.
V. Relevantni propisi
- 18.U Zakonu o upravnim sporovima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 109/05) relevantne odredbe glase:
Član 29. stav 1.
Sud rješava spor, po pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku.
Član 30.
Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe, ali pri tom nije vezan razlozima tužbe.
Na ništavnost upravnog akta sud pazi po službenoj dužnosti.
- 19.U Zakonu o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/98, 12/99, 31/99, 13/02, 64/02, 39/03 i 96/03) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Š...Ć Odredbe ovog Zakona se primjenjuju na nekretnine, uključujući Š...Ć i stanove na kojima postoji stanarsko pravo Š...Ć koji su bili napušteni u periodu nakon 30. aprila 1991. godine bez obzira na to da li su nekretnina ili stan bili proglašeni napuštenim: pod uvjetom da je vlasnik nekretnine izgubio posjed nekretnine ili je nosilac stanarskog prava izgubio posjed stana prije 19. decembra 1998. godine.
U smislu ovog Zakona, pod pojmom privremeni korisnik podrazumijeva se lice koje na valjanoj pravnoj osnovi koristi nekretninu, odnosno stan. Š...Ć
Član 3.
Vlasnik, posjednik, odnosno korisnik nekretnine koji je napustio nekretninu ima pravo na vraćanje te nekretnine sa svim pravima koje je imao do 30. aprila 1991. godine, odnosno do momenta napuštanja nekretnine.
Član 11.
Rješenje o vraćanju nekretnine vlasniku, posjedniku, odnosno korisniku, sadrži:
- -odluku kojom prestaje pravo privremenog korisnika,
- -rok za iseljenje privremenog korisnika. Š...Ć
Član 14.
Nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva, definiran u članu 6. ZOSO-a (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava), ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Odredbe ovog Zakona se primjenjuju na sve stanove napuštene između 30. aprila 1991. i 19. decembra 1998. godine, bez obzira na to da li je stan bio proglašen napuštenim ili ne. Š...Ć
Lica koja su napustila svoje stanove nakon 30. aprila 1991. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7, osim ako se dokaže da su stanove napustili iz razloga potpuno nevezanih za sukob, odnosno konflikt.
Član 15. st. 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava iz člana 14. ovog Zakona ima pravo da traži vraćanje stana u posjed.
Zahtjev za vraćanje stana u posjed podnosi se nadležnom organu Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica u općini u kojoj se nalazi.
Član 25.
Odredbe ovog Zakona primjenjivat će se i na napuštene nekretnine na kojima je pravo vlasništva stečeno poslije 30. aprila 1991. godine po jednom od zakonskih pravnih osnova o prometu nekretnina (ugovor o zamjeni, kupoprodaji, poklonu i sl.).
Član 26.
Odredbe ovog Zakona koje reguliraju način vraćanja nekretnina u posjed vlasniku, posjedniku, odnosno korisniku, primjenjivat će se i na vraćanje nekretnina koje su dodijeljene privremenim korisnicima racionalizacije (viška stambenog prostora).
- 20.U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 13/74, 23/76, 34/83, 12/87 i 36/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/93 i 12/99) relevantne odredbe glase:
Član 11.
Stanarsko pravo građanin stječe danom zakonitog useljenja u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
Zabranjeno je prodavati, odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog Zakona, prenositi, odnosno stjecati stanarsko pravo. Stjecanje stanarskog prava koje je suprotno odredbama ovog Zakona ne proizvodi nikakvo pravno djelovanje.
VI. Dopustivost
- 21.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 22.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 23.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 011-0-U-07-000 755 od 10. marta 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 24. marta 2008. godine, a apelacija je podnesena 9. aprila 2008. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 24.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 25.Apelanti opovrgavaju osporene odluke tvrdeći da su im povrijeđeni pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz člana II/3. e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije
- 26.U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje povrata stana tužiteljici iako su apelanti u posjedu predmetnog stana na osnovu ugovora o dodjeli i ugovora o otkupu predmetnog stana. Ustavni sud je ranije usvojio stav da svi zahtjevi koji se odnose na sporove u vezi sa ovim pitanjem potpadaju pod pojam građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 2/99 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/99). Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
- 27.Navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje odnose se na navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj ocjeni dokaza i pogrešnoj primjeni materijalnog prava u predmetnom postupku. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zadatak ovih sudova nije da zamijene domaće sudove u ocjeni dokaza provedenih pred domaćim sudovima, niti da utvrđuju činjenice i tumače domaće zakone. Naime, zadatak ovih sudova je da ispitaju da li postoji kršenje ljudskih prava i sloboda (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i dr.). Evropski sud navodi da neće intervenirati u tom smislu ako je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, osim ako presuda domaćeg suda nije očigledno proizvoljna ili ako nije razumljiva i na zadovoljavajući način obrazložena (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Van Kück protiv Njemačke, presuda od 12. juna 2003. godine, aplikacija broj 35968/97, st.46-47, Izvještaji 2003-VII).
- 28.Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Također, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati ni u situaciji kada redovni sudovi vjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu sudijske slobodne procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
- 29.Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, prilikom donošenja osporene presude kojom je tužbu apelanata odbio kao neosnovanu, razmotrio tužbu i osporeni akt u skladu sa odredbama člana 30. Zakona o upravnim sporovima, odgovor tužiteljice u svojstvu zainteresirane stranke i cjelokupne spise predmetne upravne stvari. Okružni sud je u obrazloženju presude istakao da iz podataka spisa predmeta proizlazi da je tužiteljici dodijeljen predmetni stan Odlukom davaoca stana na korištenje broj 2608/89 od 8. septembra 1989. godine, da je na osnovu izvršene dodjele vođen sudski postupak povodom tužbi drugih radnika i da je postupak okončan Odlukom Suda udruženog rada broj I-187/91. Ta odluka je potvrđena Presudom Višeg suda u Banjoj Luci broj Ž-58/94, kojom je i osnažena dodjela predmetnog stana tužiteljici. Prema mišljenju Okružnog suda, to što tužiteljica nije zaključila ugovor o korištenju stana ne znači da predmetni stan nije koristila na zakonit način. S obzirom na materijalne dokaze koji su ocjenjivani u upravnom postupku, konkretno dokaze koji se tiču plaćanja svih komunalnih usluga za period od tužiteljicinog useljenja u predmetni stan 1989. godine pa do iseljenja 1993. godine, prvostepeni organ uprave, prema mišljenju Okružnog suda, pravilno je utvrdio da je tužiteljica 30. aprila 1991. godine bila korisnik i posjednik predmetnog stana i da joj pripada pravo na povrat. Osim toga, prvostepeni organ uprave je na nesumnjiv način, iz podataka koji se vode u službenoj evidenciji, utvrdio da tužiteljica osim zahtjeva za povrat predmetnog stana nije podnijela zahtjev za povrat nekog drugog stana, kako su apelanti tvrdili.
- 30.Ustavni sud smatra da se iz navoda apelacije kao i priložene dokumentacije ne može utvrditi da su osporenom odlukom Okružnog suda, kojom je okončan predmetni postupak, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava apelanata. Iz obrazloženja osporenih odluka se, također, ne može zaključiti ni da je Okružni sud proizvoljno primijenio zakon ili da su povrijeđena procesna prava apelanata, odnosno da utvrđeno činjenično stanje i ocjena dokaza ukazuju na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine.
- 31.Stoga, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove navode apelanata nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na poštivanje doma
- 32.Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
- f)Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
Član 8. Evropske konvencije glasi:
Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.
- 33.Ustavni sud podsjeća na to da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinca od proizvoljnog miješanja vlasti u njegova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C).
- 34.Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li predmetni stan predstavlja "dom" apelanata u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporena odluka predstavlja "miješanje" javnih vlasti u poštivanje toga "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).
- 35.Prema sudskoj praksi Evropskog suda, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46.f; i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99; i Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 45/06).
- 36.Kada je riječ o pitanju da li se predmetni stan može smatrati "domom" apelanata, Ustavni sud je utvrdio da su apelanti živjeli u predmetnom stanu koji im je 2001. godine dodijeljen rješenjem davaoca stana na korištenje. Nesporno je i to da su apelanti imali namjeru živjeti u predmetnom stanu kao u svom domu, koji su i otkupili u međuvremenu i na njemu stekli vlasništvo. Iako je vlasništvo na predmetnom stanu stečeno u vrijeme kada je vođen postupak povrata predmetnog stana, te je kao takvo ništavno, kako su utvrdili organi koji su vodili predmetne postupke, apelanti su nesumnjivo pokazali čvrstu vezu sa predmetnim stanom. Dakle, predmetni stan predstavlja njihov "dom" u smislu člana 8. Evropske konvencije.
- 37.Ustavni sud, dalje, smatra da donošenje odluke na osnovu koje apelantima prestaje pravo na privremeno korištenje predmetnog stana bez prava na alternativni smještaj predstavlja miješanje u njihovo pravo na poštivanje doma u smislu člana 8. Evropske konvencije.
- 38.Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste da li je miješanje u pravo apelanata na dom bilo "u skladu sa zakonom", u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud utvrđuje da je do miješanja došlo zbog povrata predmetnog stana zakonitom i posjedniku i korisniku stana, dakle tužiteljici, kako to propisuje relevantni Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. Ovaj zakon dovoljno precizno i jasno predviđa da svi nosioci stanarskog prava koji su stan napustili u periodu između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine, a koji su zahtjev za povrat podnijeli prije 19. aprila 2000. godine, imaju pravo da se vrate u taj stan, u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, bez obzira na to da li je stan bio proglašen napuštenim ili ne. Stavom 2. člana 14. navedenog zakona je propisano da se lice koje je napustilo svoj stan u periodu između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine smatra izbjeglicom ili raseljenim licem, s pravom povratka u stan bez obzira na okolnosti zbog kojih ga je napustilo. Dakle, to pravo, osim nosiocima stanarskih prava, pripada i zakonitom posjedniku i korisniku stana, ukoliko mu je potraživani stan predstavljao dom 30. aprila 1991. godine. Osim toga, lice koje na valjanoj pravnoj osnovi koristi stan na kojem je podnesen zahtjev za povrat smatra se privremenim korisnikom. Zbog toga, rješenje o vraćanju nekretnine sadržava i odluku o prestanku prava na stan apelantima kao privremenim korisnicima. Iz navedenog proizlazi da je miješanje u pravo apelanata na poštivanje doma bilo "u skladu sa zakonom", u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije.
- 39.Ustavni sud, dalje, treba da razmotri da li je miješanje u pravo apelanata, iako je utvrđeno da je bilo u skladu sa zakonom, bilo i u skladu sa jednim od ciljeva navedenih u stavu 2. člana 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, presuda Dudgeon protiv Ujedinjenog Kraljevstva, serija A, broj 45, stav 43).
- 40.Učesnici u postupku su naveli da je cilj miješanja u pravo apelanata na poštivanje doma zaštita prava izbjeglica i raseljenih lica, a u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, a to pravo pripada, osim nosiocima stanarskih prava, i zakonitom posjedniku i korisniku stana. Ustavni sud je u ranijim odlukama obrazložio da je jedan od osnovnih ciljeva potpisivanja Okvirnog sporazuma za mir u BiH povratak ljudi u mjesta prebivališta koja su imali 1991. godine, te da faktičko stanje zatečeno 30. aprila 1991. godine treba da bude polazna tačka sa koje će se razmatrati svi pravni sporovi koji proizađu nakon mjera koje preduzmu nadležni organi oba entiteta i organa BiH, u okviru svojih nadležnosti, a s ciljem vraćanja imovine njihovim predratnim korisnicima. Ustavni sud je u predmetu broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine ("Službeni glasnik BiH" broj 33/01) zaključio da su sudske odluke i prethodni upravni akti kojima je odbijen zahtjev za vraćanje u posjed stana apelantu Ž.M. zbog toga što nije zaključio ugovor o korištenju stana, pa se zbog tih razloga, prema mišljenju sudova i upravnih organa koji su postupali u tom predmetu, ne može smatrati nosiocem stanarskog prava, neopravdano onemogućili povrat u posjed stana apelantu Ž.M. koji je 30. aprila 1991. godine bio u faktičkom posjedu stana na osnovu odluke o dodjeli stana. Ustavni sud je u navedenom predmetu utvrdio da su sudovi i upravni organi time što su odbili zahtjev apelanta Ž.M. da mu vrate stan u čijem je posjedu bio 30. aprila 1991. godine, jer ga u nedostatku zaključenog ugovora o korištenju stana nisu smatrali nosiocem stanarskog prava, povrijedili njegovo pravo iz čl. II/3. f) i k) i II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. U svojoj novijoj praksi Ustavni sud je u predmetima u kojima se radilo o istom pravnom pitanju (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 958/07 od 9. maja 2007. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 77/07) postupao na identičan način. Također, prema članu II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. Ovo pravo izbjeglica i raseljenih lica uzdignuto je na nivo ustavnih prava, koja su, prema ovom članu Ustava, osigurana svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije prema bilo kojem osnovu. U vezi s tim, postoji i potreba da se odnosi među strankama urede na način propisan zakonom, te da se zaštite odgovarajuća prava onih lica koja su stekla pravnu poziciju nosilaca stanarskog prava prije 30. aprila 1991. godine, odnosno koja su na taj dan bila zakoniti korisnici i posjednici stana, a koja su zbog rata bila primorana napustiti svoje domove. Iz ovoga proizlazi da je postojao legitiman cilj za miješanje u pravo apelanata na poštivanje doma u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije.
- 41.Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti jeste da li je miješanje u pravo apelanata na poštivanje doma bilo "neophodno u demokratskom društvu", odnosno da li je postojala ravnoteža između njihovog prava na dom i javnog interesa. Da bi se utvrdilo da li je ispoštovan princip proporcionalnosti, Ustavni sud će razmotriti da li su upravni organi i Okružni sud, u svjetlu datog predmeta u cjelini, imali "relevantne i dovoljne razloge" za preduzimanje osporenih mjera, odnosno donošenje osporenih odluka. Iako su apelanti najprije dobili na korištenje predmetni stan, a nakon toga ga otkupili i uknjižili svoje pravo vlasništva, činjenica da je tužiteljica kao zakoniti i neometani posjednik i korisnik spornog stana podnijela zahtjev za povrat stana čini predmetnu dodjelu i otkup stana apelantima nezakonitim, a ugovor o otkupu stana ništavnim.
- 42.Okružni sud i upravni organi u postupku povrata predmetnog stana povodom tužiteljicinog zahtjeva su potpuno i pravilno utvrdili odlučne činjenice koje se tiču njezinog statusa na navedenom stanu 30. aprila 1991. godine, te jasno utvrdili da tužiteljica nije podnijela zahtjev za povrat stana na adresi Gavrila Principa, a koji je koristila prije useljenja u sporni stan. Na osnovu tih činjenica preduzeli su mjere koje propisuje zakon. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su imali "relevantne i dovoljne razloge" za preduzimanje osporenih mjera, odnosno donošenje osporenih odluka, te da su te razloge u odlukama jasno obrazložili. Slijedom toga, Ustavni sud smatra da je, u konkretnom slučaju, miješanje u pravo apelanata na poštivanje doma bilo "neophodno u demokratskom društvu", te da je bilo proporcionalno legitimnom cilju.
- 43.Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Ostali navodi iz apelacije
- 44.U svjetlu zaključka u pogledu prava apelanata iz člana II/3. e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno da se posebno razmatraju navodi iz apelacije u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 45.Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, u postupku koji je prethodio donošenju osporene odluke Okružnog suda, kao i u postupku pred tim sudom, nisu povrijeđena procesna prava apelanata, niti utvrđeno činjenično stanje i primjena materijalnog prava ukazuju na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također, nema kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Dakle, apelantima nije prekršeno pravo kada im je kao privremenim korisnicima prestalo pravo na korištenje stana zbog povrata tog stana zakonitom i neometanom posjedniku i korisniku stana na dan 30. april 1991. godine. To lice se, prema Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, smatra izbjeglicom i raseljenim licem, uz pravo na povrat stana. Dakle, miješanje u ovo pravo apelanata je bilo u skladu sa zakonom, imalo je legitiman cilj, a preduzete mjere su bile proporcionalne tom cilju.
- 46.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 47.S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno da se posebno razmatra prijedlog apelanata za donošenje privremene mjere.
- 48.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.