Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 82/09

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 920/07, rješavajući apelaciju "Tržnice" a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Krstan Simić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija "Tržnice" a.d. Banja Luka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-801/05 od 11. januara 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-2668/00 od 16. marta 2005. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    "Tržnica" a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa advokat Tomislav Aleksić, podnijela je 28. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-801/05 od 11. januara 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-2668/00 od 16. marta 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i učesnika u postupku, Milojke Stanić (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 18. oktobra 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Okružni sud je dostavio odgovor 7. novembra, Osnovni sud 15. novembra, a tužena 29. novembra 2007. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 23. aprila 2009. godine. Apelant je 11. maja 2009. godine dostavio svoj stav povodom ovih odgovora.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Presudom Osnovnog suda broj P-2668/00 od 16. marta 2005. godine odbijen je apelantov zahtjev da mu tužena isplati na ime zakupnine iznos od 3.250 KM za vremenski period od 1. augusta do 1. decembra 2000. godine, sa zakonskom zateznom kamatom. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelant 19. marta 1997. godine sa tuženom zaključio ugovor o zakupu rezervirane lokacije na gradskom građevinskom zemljištu za smještaj određenog poslovnog prostora, ugostiteljskog objekta (kontejnera-kućice), uz plaćanje ugovorom određene zakupnine. Osnovni sud je, dalje, naveo da predmetno zemljište ima karakter gradskog građevinskog zemljišta. Ovo zemljište, kako navodi sud, apelant ima pravo koristiti, ali ne i dati pod zakup u nepoljoprivredne svrhe, odnosno za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, kako je to propisano članom 22. stav 3. Zakona o građevinskom zemljištu (u daljnjem tekstu: ZGZ). Stoga je Osnovni sud zaključio da je ugovor o zakupu zemljišta između apelanta i tužene ništavan u smislu odredbe člana 10. ZGZ-a, te da ne proizvodi pravno djelovanje u skladu sa odredbom člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
  • 7.
    Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Presudu broj Gž-801/05 od 11. januara 2007. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Okružni sud je u presudi naveo da je apelant izjavio žalbu u kojoj je isticao da je sud propustio da utvrdi da li je zemljište po namjeni izgrađeno ili neizgrađeno i nije utvrdio karakter i režim zemljišta, zbog čega je donio pogrešan zaključak. Dalje, apelant je naveo da mu je zemljište dato na upravljanje i korištenje i da je privedeno krajnjoj namjeni, te da je sud trebao pribaviti mišljenje nadležnog organa za urbanizam. Okružni sud je naveo da su apelantovi žalbeni navodi neosnovani i da nemaju utjecaj na donošenje odluke. Sud je naveo da u ZGZ-u postoji imperativna norma o zabrani ustupanja neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta na korištenje u nepoljoprivredne svrhe. Također, sud je naveo da je svoje tvrdnje o privođenju objekta trajnoj namjeni i dodjeli zemljišta apelant morao dokazati u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku, što on nije uradio u toku postupka.

a) Navodi iz apelacije

  • 8.
    Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant navodi da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo i nisu utvrdili pod koji pravni režim potpada izgrađeni objekt - Nova pijaca i zemljište. Apelant se žali da je dispozitiv presude protivrječan razlozima i da nedostaju odlučne činjenice, te da postoji nelogičnost između izreke presude i dokaza. Osim toga, apelant navodi da tužena nije osporila tužbeni zahtjev. Dalje, apelant ističe da ima trajno pravo raspolaganja i korištenja zgradom i prostorom, što se vidi iz katastarskog plana. Apelant se poziva na odredbe ZGZ-a i Zakona o prometu nekretnina. Apelant navodi da član 40. ZGZ-a propisuje da u času prelaska izgrađenog gradskog građevinskog zemljišta u društveno vlasništvo vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade stječe trajno pravo korištenja na zemljištu pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je regulacionim planom utvrđeno da služi za redovnu upotrebu. Iz toga apelant zaključuje da je Okružni sud prvo trebalo da utvrdi radi li se o neizgrađenom ili izgrađenom građevinskom zemljištu, odnosno radi li se o privremenom ili trajnom pravu korištenja, pa tek onda da donese odluku. Apelant smatra da proglašavanje ništavnim ugovora o zakupu s korisnicima navedenih usluga predstavlja zabranu rada i obavljanje djelatnosti koju je apelant osnovao i registrirao u nadležnom sudu. Apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju.

b) Odgovor na apelaciju

  • 9.
    Okružni sud osporava navode iz apelacije, te navodi da nije povrijeđeno apelantovo pravo. Okružni sud je naveo da je apelant tužbenim zahtjevom tražio isplatu zakupnine na osnovu ugovora o zakupu iz 1997. godine. Okružni sud je naveo da je odluku bazirao na činjeničnom stanju koje je utvrdio prvostepeni sud. Naime, prvostepeni sud je zaključio da se radi o neizgrađenom gradskom zemljištu, te da ga apelant nije mogao dati u zakup u nepoljoprivredne svrhe. Zbog toga je, primjenom relevantnih odredaba, sud zaključio da je ugovor ništavan. Dalje, u vezi sa apelantovim navodom da mu je povrijeđeno pravo na imovinu, Okružni sud ističe da apelant nije uspio dokazati pravnu prirodu zemljišta, kao i karakter zemljišta, pa je prvostepena presuda potvrđena.
  • 10.
    Osnovni sud je, također, naveo da apelant nije dokazao osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva i nije predlagao dokaze na osnovu kojih bi se mogao utvrditi pravni režim objekta Nova pijaca i zemljište, a koji služi redovnoj upotrebi zgrade. Osnovni sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka, u kojem su provedeni svi dokazi koje je predložio apelant, odbio zahtjev zbog razloga koje je naveo u obrazloženju svoje presude.
  • 11.
    Tužena u odgovoru na apelaciju navodi da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo. Smatra da nema povrede prava na koju se apelant poziva.

IV. Relevantni propisi

  • 12.
    U Zakonu o građevinskom zemljištu ("Službeni list SRBiH" br. 34/86, 1/90 i 29/90, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 21/92, 29/94, 23/98 i 5/99) relevantne odredbe glase:

Član 3.

Građevinskim zemljištem, u smislu ovog zakona, smatra se:

  • 1.
    izgrađeno ili neizgrađeno zemljište u gradovima i naseljima gradskog karaktera.

Član 4.

Na gradskom građevinskom zemljištu ne može postojati pravo vlasništva.

Član 9.

Općina može povjeriti vršenje poslova u pogledu uređenja, provođenja konkursa za dodjeljivanje na korištenje i korištenja gradskog građevinskog zemljišta organizaciji udruženog rada i drugoj samoupravnoj organizaciji i zajednici.

Općina ne može prenijeti na drugo društveno pravno lice pravo dodjeljivanja gradskog građevinskog zemljišta na korištenje.

Član 10.

Pravni poslovi o otuđenju, prijenosu, opterećenju i zakupu gradskog građevinskog zemljišta, zaključeni protivno ograničenjima koja su propisana ovim zakonom, ništavni su.

Član 17.

Š...Ć

Neizgrađenim gradskim građevinskim zemljištem smatra se osim zemljišta na kojem nije izgrađena građevina i zemljište na kojem je izgrađena privremena građevina. Š...Ć

Član 22.

Raniji vlasnik, odnosno nosilac privremenog prava korištenja zemljišta, ima pravo koristiti sve do preuzimanja iz njegovog posjeda neizgrađeno građevinsko zemljište na način kojim se ne otežava privođenje zemljišta trajnoj namjeni.

Nosilac privremenog prava korištenja može uz odobrenje nadležnog općinskog organa uprave na tom zemljištu podići privremenu građevinu za svoje potrebe.

Nosilac privremenog prava korištenja građevinskog zemljišta može i drugome ustupiti na privremeno korištenje neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište, ali samo za poljoprivrednu obradu.

Član 46.

Na neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište kojim upravljaju, raspolažu i koriste Š...Ć shodno se primjenjuju odredbe člana 22. Š...Ć ovog zakona.

  • 13.
    U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 103.

Ugovor koji je protivan Š...Ć propisima i moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Š...Ć

V. Dopustivost

  • 14.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 15.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 16.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Gž-801/05 od 11. januara 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. februara 2007. godine, a apelacija je podnesena 28. marta 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 17.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

  • 18.
    Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

a) Pravo na imovinu

  • 19.
    Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • k)
    pravo na imovinu.
    • 20.
      Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

  • 21.
    Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na imovinu. Ustavni sud ukazuje na to da je o istim činjeničnim i pravnim pitanjima već odlučivao u svojim ranijim odlukama br. AP 1846/06 i AP 1236/06 (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 1236/06 od 13. septembra 2007. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 86/07 od 13. novembra 2007. godine i AP 1846/06 od 12. juna 2008. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 72/08 od 2. septembra 2008. godine) povodom apelacije koju je, također, podnio isti apelant zbog odluke sudova u gotovo identičnom predmetu sa istim činjenično-pravnim supstratom. Ustavni sud je u citiranim odlukama odbio apelacije u vezi sa povredom prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, Ustavni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o "imovini" zaštićenoj članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zato što apelant nije mogao imati "legitimna očekivanja" iz ugovora koji je, saglasno jasnim i eksplicitnim propisima, u vrijeme njegovog zaključenja ex lege ništavan, zbog čega nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na ovakav zaključak, Ustavni sud nije razmatrao ostale aspekte ovog člana. Uzimajući u obzir činjenicu da se razlozi navedeni u odlukama br. AP 1236/06 i AP 1846/06 u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud je, zbog istih razloga, zaključio da nema kršenja apelantovog prava u odnosu na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja, u potpunosti poziva na obrazloženje dato u ranije usvojenim odlukama.
  • 22.
    Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zato što potraživanje po ugovoru, koji je u vrijeme zaključenja bio ex lege ništavan, ne može predstavljati "legitimno očekivanje", pa stoga ni "imovinu" zaštićenu članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

  • 23.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 24.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije glasi:
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
    • 25.
      U konkretnom slučaju, apelant smatra da mu je pravo na pravičan postupak prekršeno zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi sa ovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i praksi Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
    • 26.
      Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud primjećuje da su sudovi obrazložili da apelant u toku postupka nije uspio dokazati svoje tvrdnje da je zemljište na kojem se nalazi Nova pijaca u Banjoj Luci, koja je kao objekt izgrađena 1956. godine, prostor koji je priveden krajnjoj namjeni i dodijeljen apelantu na trajno korištenje i raspolaganje. Sud je naveo da su, u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku, isključivo stranke dužne da iznesu sve dokaze na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. To znači da su stranke ovlaštene da prikupljaju činjeničnu građu za donošenje odluke o njihovom zahtjevu i o potrebi dokazivanja iznijetih činjenica. Ustavni sud ne nalazi ništa što ukazuje na to da je u apelantovom slučaju materijalno i procesno pravo proizvoljno primijenjeno. Ovo naročito imajući u vidu da je prvostepeni sud, s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja, izveo dokaze čije su izvođenje tražile stranke i koje je, suprotno apelantovim tvrdnjama, i ocijenio prilikom donošenja osporene odluke. Dalje, sud je obrazložio zašto određeni dokazi, čije je izvođenje predložio apelant, nisu izvedeni. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant imao priliku da pred dvije sudske instance prezentira svoje navode, izvodi i predlaže dokaze, odnosno koristi sve pravne lijekove i sredstva, te propust da dokaže svoje navode i tvrdnje leži isključivo na apelantovoj strani. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi potpuno jasno obrazložili svoje odluke i primjenu relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud u apelantovim navodima i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni, ili da su činjenice utvrđene proizvoljno ili nepravično, a na apelantovu štetu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezotúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što ukazuje na to da su sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise na apelantovu štetu, a apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa pravom na pravično suđenje.
    • 27.
      Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija neosnovana u dijelu navoda koji se tiču povrede prava na pravičan postupak i pristup sudu, koji su analizirani u prethodnim tačkama, te da u tom segmentu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
    • 28.
      Na osnovu svega navedenog, a uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog ustavnog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VII. Zaključak

  • 29.
    Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zato što potraživanje po ugovoru, koji je u vrijeme zaključenja bio ex lege ništavan, ne može predstavljati "legitimno očekivanje", pa stoga ni "imovinu" zaštićenu članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada ne postoji ništa što ukazuje na to da su sudovi proizvoljno ili nepravično primijenili materijalnopravne propise, niti apelant nudi dokaze koji bi ukazali na procesnu nepravičnost iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 30.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 31.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.