Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 22. oktobra 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 4/10
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 720/07, rješavajući apelaciju Dženane Samouk, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Krstan Simić, sudija

Odbija se apelacija Dženane Samouk podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-2056/03 od 13. decembra 2006. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i okolice Federacije Bosne i Hercegovine broj UPII/05-23-5-802/02 od 27. januara 2003. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23-04/I-23-39/00 od 21. oktobra 2002. godine kao neosnovana.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Dženana Samouk (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 28. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelantica je podnijela apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-2056/03 od 13. decembra 2006. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i okolice Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) broj UPII/05-23-5-802/02 od 27. januara 2003. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava za stambena pitanja) broj 23-04/I-23-39/00 od 21. oktobra 2002. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 5. marta 2007. godine, 22. juna 2007. godine i 13. septembra 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Federalnog ministarstva, Uprave za stambena pitanja i Seada Delića, učesnika u postupku, zatraženo je 17. jula 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 4. augusta 2009. godine, Federalno ministarstvo 24. jula 2009. godine, a Uprava za stambena pitanja 18. augusta 2009. godine. Učesnik u postupku nije dostavio odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantici 31. augusta 2009. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelantica je 25. augusta 1995. godine podnijela zahtjev Službi za obnovu, razvoj i stambene poslove Općine Stari Grad (u daljnjem tekstu: Služba za stambene poslove). Apelantica je zahtjevom tražila da se na njezino ime prenese stanarsko pravo na stanu u ulici Mjedenica broj 29/I u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu je bila njezina majka Derviša Samouk.
  • 7.
    Na ročištu održanom 16. marta 1999. godine saslušan je etažni vlasnik predmetnog stana Sead Delić. On je izjavio da se ne protivi tome da apelantica ima status korisnika stana, ali nije saglasan s time da apelantica postane nosilac stanarskog prava. Naime, on smatra da apelantica nema na to pravo zbog toga što je prekinula zajednicu života sa majkom kada je, sklopivši brak, otišla da živi na drugoj adresi. Nakon toga, Služba za stambene poslove je donijela Rješenje broj 05/1-372-436/95 od 25. marta 1999. godine. Tim rješenjem je određeno da se u apelanticinom slučaju trebaju primjenjivati sva prava i obaveze koji prema Zakonu o stambenim odnosima proizlaze iz ugovora o korištenju stana ("Službeni list Republike BiH", br. 14/84, 12/87, 36/89 i 2/93, te "Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98 i 19/99). Istim rješenjem je utvrđeno da će se odredbe navedenog zakona primjenjivati sve dok odgovarajući ugovor ne bude zaključen između apelantice kao budućeg nosioca stanarskog prava i Seada Delića kao etažnog vlasnika predmetnog stana.
  • 8.
    Protiv ovog rješenja Sead Delić je podnio žalbu zbog nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.
  • 9.
    Rješenjem Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-909/99 od 7. februara 2000. godine poništeno je Rješenje Službe za stambene poslove broj 05/1-372-436/95 od 25. marta 1999. godine. Predmet je ustupljen na rješavanje Upravi za stambena pitanja. Drugostepeni organ je zaključio da Služba za stambene poslove, prema odredbi člana 28. Zakona o stambenim odnosima, nije nadležna da donosi rješenja koja zamjenjuju ugovor o korištenju stana.
  • 10.
    Nakon toga, Uprava za stambena pitanja je Rješenjem broj 23-04/I-23-39/00 od 21. oktobra 2002. godine odbila kao neosnovan apelanticin zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana. Upravni organ je takvo rješenje donio nakon utvrđivanja svih činjenica neophodnih za donošenje odluke i primjenom odredaba Zakona o stambenim odnosima i Zakona o upravnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH", br. 2/98 i 48/99; u daljnjem tekstu: ZUPFBiH). U toku upravnog postupka Uprava za stambena pitanja je, uvidom u potvrdu JSP "Sarajevostan", broj 03/1-2-8736-1/01 od 8. januara 2002. godine, kao i uvidom u Rješenje Komisije za nacionalizaciju broj 2948/60 od 8. maja 1961. godine, te Rješenje Odbora Općine Centar Sarajevo broj 05/S-VL-20/7/62 od 30. maja 1962. godine, utvrdila da je Sead Delić etažni vlasnik predmetnog stana, a da ga sada koristi apelantica. U potvrdi o vlasništvu stana od 8. januara 2002. godine je navedeno da apelantica koristi 35 m", a da drugi dio stana od 30 m" koristi Marija Berilača. Dalje, upravni organ je utvrdio da je posljednji nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bila Derviša Samouk, apelanticina majka. To se vidi iz Ugovora o korištenju stana, koji je zaključen 11. marta 1985. godine između Seada Delića i Derviše Samouk. Nakon toga, Derviša Samouk je 9. septembra 1985. godine od RO Institut zaštite od požara i eksplozije dobila rješenje o dodjeli stana u Dobrinji. Na osnovu navedenog rješenja je 11. septembra 1985. godine zaključila ugovor o korištenju tog stana. Dalje, u toku postupka je utvrđeno da je apelantica bila član porodičnog domaćinstva svoje majke do 1977. godine. Tada se udala i prešla u stan na adresi Livanjska broj 44 u Sarajevu, u kojem je sa suprugom zasnovala porodično domaćinstvo. Uprava za stambena pitanja je utvrdila da je apelantica, nakon što je njezina majka dobila novi stan, došla da živi u predmetnom stanu. To se može zaključiti na osnovu uvjerenja o evidencijama prebivališta i boravišta građana koji su predočeni upravnom stambenom organu.
  • 11.
    Nadležni upravni organ je zaključio da se apelanticin zahtjev ne može prihvatiti zbog obavezujuće primjene odredaba člana 73. st. 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima. Naime, tim zakonskim odredbama je utvrđeno da, ako prestane sustanarski odnos, ispražnjeni dio stana se ne može dati na korištenje novom sustanaru, odnosno da se preostali sustanari, kada prestane sustanarski odnos, proširuju u ispražnjeni dio stana. Osim toga, kako je u upravnom postupku utvrđeno, apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima. Naime, tim članom je predviđeno da se članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava smatraju i djeca koja sa njim trajno žive i stanuju u istom stanu. Obrazlažući primjenu zakonskih odredaba, Uprava za stambena pitanja je navela da apelantica nije više član porodičnog domaćinstva svoje majke, nosioca stanarskog prava, pošto je udajom 1977. godine prekinula zajednicu života i stanovanja sa majkom. Uprava za stambena pitanja je zaključila da ta zajednica nije nastavljena 1985. godine kada se apelantica prijavila u predmetni stan, jer je već tada njezina majka odselila u drugi stan u Dobrinji.
  • 12.
    Rješenjem Federalnog ministarstva broj UPII/05-23-5-802/02 od 27. januara 2003. godine odbijena je apelanticina žalba protiv Rješenja Uprave za stambena pitanja broj 23-04/I-23-39/00 od 21. oktobra 2002. godine. Federalno ministarstvo je utvrdilo da su u osporenom rješenju izneseni valjani razlozi koji su potkrijepljeni odgovarajućim dokazima. Stoga, ovaj organ se, u skladu sa odredbama člana 242. stav 2. ZUPFBiH, pozvao na iste razloge kao i u osporenom rješenju Uprave za stambena pitanja.
  • 13.
    Konačno, Presudom Vrhovnog suda broj U-2056/03 od 13. decembra 2006. godine, koju je apelantica primila 6. januara 2007. godine, odbijena je apelanticina tužba u upravnom sporu protiv Rješenja Federalnog ministarstva broj UPII/05-23-5-802/02 od 27. januara 2003. godine. Na osnovu činjenica i dokaza izvedenih u toku postupka, a uzimajući u obzir i zakonitost osporenog rješenja u smislu člana 36. Zakona o upravnim sporovima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 2/98 i 8/00; u daljnjem tekstu: ZUSFBiH), sud je zaključio da apelantica sa svojom majkom nije živjela i stanovala, odnosno nije bila član porodičnog domaćinstva. Vrhovni sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o sustanarskim odnosima i da je iseljenjem apelanticine majke iz predmetnog stana prestao sustanarski odnos koji je ona imala u odnosu na sustanarku Mariju Berilača. Vrhovni sud je naveo da, prema odredbama člana 73. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, ako prestane jedan sustanarski odnos, ispražnjeni dio stana ne može se dati na korištenje novom sustanaru. Prema stavu 2. istog člana, kada prestane sustanarski odnos, preostali sustanari se proširuju u ispražnjeni dio stana. Konačno, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan stav upravnih organa da, prema navedenim odredbama, apelantica nije stekla uvjete za donošenje rješenja koje bi zamijenilo ugovor o korištenju stana.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 14.
    Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
  • 15.
    Povredu navedenih ustavnih prava apelantica vidi u činjenici da je odbijen njezin zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana. Apelantica navodi da je rođena 1959. godine i da je imala sedam godina kada se sa majkom uselila u predmetni stan. Apelantica navodi da se, nakon prekida njezine bračne zajednice 1985. godine, sa djecom ponovo vratila u predmetni stan. Ona posebno ističe da od početka 1985. godine neprekidno koristi predmetni stan, budući da ne posjeduje druge nekretnine. Nakon toga, 1995. godine je pokrenula postupak za prijenos stanarskog prava, odnosno nadležnom stambenom organu je podnijela zahtjev za donošenje rješenja koje bi zamijenilo ugovor o korištenju stana. Dalje, navodi da protivna strana, Sead Delić, etažni vlasnik stana na kojem je apelanticina majka bila nosilac stanarskog prava, ni u tom postupku nije postavio protivzahtjev za njezinu deložaciju. Apelantica navodi da nije koristila niti jedan drugi stan još od početka 1985. godine. Posebno ističe da protivna strana nije dokazala da se apelantica fiktivno razvela da bi dobila majčin stan, što apsolutno nije tačno. Apelantica ističe da je korištenjem stana od početka 1985. godine do danas stekla status jednak statusu nosioca stanarskog prava jer niko nije tražio njezinu deložaciju. Apelantica zaključuje da su u konkretnom predmetu i upravni i sudski organi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenili materijalno pravo. Posebno je problematično što je u konkretnom predmetu Sead Delić tretiran kao vlasnik spornog stana, a kao nosilac raspolaganja na zgradi upisana je Općina Stari Grad.

b) Odgovor na apelaciju

  • 16.
    U odgovoru na apelaciju Vrhovnog suda se navodi da ovaj sud ostaje pri navodima i razlozima iznesenim u osporenoj presudi. Vrhovni sud smatra da je osporena presuda donesena u skladu sa procesnim i materijalnim zakonima, te potpuno i pravilno utvrđenim činjeničnim stanjem. Zbog toga, Vrhovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 17.
    U odgovoru na apelaciju Federalnog ministarstva iznesen je tok postupka povodom apelanticinog zahtjeva za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana. Kako je navedeno, u toku postupka je nesporno utvrđeno da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva svoje majke, te se ne može smatrati korisnikom stana, u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima. Prema mišljenju Federalnog ministarstva, odlučna činjenica zbog koje treba odbiti apelaciju jeste to što je posljednji nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bila apelanticina majka, a da je udajom 1977. godine apelantica prekinula zajednicu stanovanja sa majkom i pri tome zasnovala drugo porodično domaćinstvo. Zbog toga, Federalno ministarstvo smatra da u konkretnom postupku nisu bila prekršena ustavna prava na koja se apelantica poziva.
  • 18.
    Uprava za stambena pitanja navodi da je apelantica u toku postupka iscrpila sva pravna sredstva. Dakle, ovaj organ ostaje pri svojoj prvostepenoj odluci koja je potvrđena Rješenjem Federalnog ministarstva broj UPII/05-23-5-802/02 od 27. januara 2003. godine i Presudom Vrhovnog suda broj U-2056/03 od 13. decembra 2006. godine. Zbog toga, ovaj organ smatra da nije bilo kršenja apelanticinih ustavnih prava.

V. Relevantni propisi

  • 19.
    U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", br. 13/74, 23/76, 34/83, 12/87 i 36/89, te "Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98 i 19/99) relevantne odredbe glase:

Član 6. stav 2.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.

Član 21.

Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom.

Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava. Š...Ć

Član 71.

Postojeći sustanarski odnosi koji su zasnovani na zakonu ostaju na snazi.

Sustanar je nosilac stanarskog prava u pogledu onih stambenih prostorija koje koristi kao sustanar.

Član 73.

Ako prestane jedan sustanarski odnos ispražnjeni dio stana ne može se dati na korištenje novom sustanaru.

Kada prestane sustanarski odnos preostali sustanari se proširuju u ispražnjeni dio stana.

  • 20.
    U Zakonu o upravnom postupku ("Službene novine FBiH", br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Član 200.

(1) Na podlozi činjenica utvrđenih u postupku, organ nadležan za rješavanje donosi rješenje o stvari koja je predmet postupka.

Član 224. stav 4.

(2) O žalbi protiv prvostepenih rješenja kantonalnih organa uprava i kantonalnih ustanova donesenih na osnovu federalnih zakona i drugih federalnih propisa, rješava nadležni federalni organ uprave, odnosno federalna ustanova iz odgovarajuće upravne oblasti.

  • 21.
    U Zakonu o upravnim sporovima ("Službene novine FBiH", broj 2/98) relevantne odredbe glase:

Član 38.

Sud rješava spor presudom.

Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neosnovana. Š...Ć

VI. Dopustivost

  • 22.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 23.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 24.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U-2056/03 od 13. decembra 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 6. januara 2007. godine, a apelacija je podnesena 2. marta 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 25.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 26.
    Apelantica osporava navedene odluke tvrdeći da su joj tim odlukama povrijeđeni pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

  • 27.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 28.
      Član 6. Evropske konvencije glasi:
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
    • 29.
      Apelantica se žali zbog toga što su osporene odluke, navodno, donesene na osnovu nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. S obzirom na to da se radi o apelanticinim građanskim pravima, član 6. Evropske konvencije je primjenjiv u konkretnom slučaju.
    • 30.
      Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom smislu, s obzirom na to da to omogućava apelantici da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/02).
    • 31.
      U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da se apelantica žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, u vezi sa pitanjem da li upravni organ ima pravo da donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, u situaciji kada je ona od 1985. godine počela koristiti predmetni stan čiji je nosilac stanarskog prava bila njezina majka nakon što se odselila iz njega u novi stan koji joj je dodijeljen.
    • 32.
      U vezi s tim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj nije zadatak tog suda da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituira domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza. Naime, zadatak tih sudova je da, općenito, ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Slijedeći takvu praksu Evropskog suda, Ustavni sud je, također, zaključio da je njegov zadatak da ispita da li je postupak pred redovnim sudovima u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
    • 33.
      U postupku koji su upravni organi vodili povodom apelanticinog zahtjeva da se donese rješenje koje će zamijeniti ugovor o korištenju stana utvrđeno je da je nosilac stanarskog prava na navedenom predmetnom stanu bila apelanticina majka. Tu činjenicu upravni organ je utvrdio uvidom u Ugovor o korištenju stana, zaključen 11. marta 1985. godine između Seada Delića kao etažnog vlasnika predmetnog stana i Derviše Samouk. Dalje, u toku postupka je utvrđeno da je apelantica bila član porodičnog domaćinstva svoje majke do 1977. godine, kada se udala i prešla u drugi stan, u kojem je sa suprugom zasnovala domaćinstvo. Time je prekinula zajednicu života i stanovanja sa svojom majkom.
    • 34.
      Nakon toga, apelanticina majka je 9. septembra 1985. godine od RO Institut zaštite od požara i eksplozije dobila rješenje o dodjeli stana u Dobrinji na osnovu kojeg je zaključila ugovor o korištenju tog stana. Iz navedenog proizlazi da zajednica života između apelantice i njezine majke nije nastavljena ni kasnije kada se apelantica prijavila u predmetni stan u ulici Mjedenica 29/I. Kako nije bila član porodičnog domaćinstva svoje majke, prema citiranim zakonskim odredbama, nije se ni mogao uspostaviti novi sustanarski odnos sa apelanticom. O svim ovim činjenicama su upravni organi i Vrhovni sud dali jasno i logično obrazloženje, zasnovano na dokaznom postupku koji je obuhvatio, kako saslušanje stranaka i njihove izjave, tako i uvid u zvaničnu dokumentaciju.
    • 35.
      Konačno, Ustavni sud konstatira da su sve sporne činjenice u konkretnoj upravnoj stvari utvrdili Uprava za stambena pitanja i nadležno Federalno ministarstvo. Te činjenice je kao pravilne prihvatio i Vrhovni sud. Apelanticin prigovor o tome da su jedni dokazi i činjenice prihvaćeni, a drugi, koji joj navodno idu u korist, odbijeni, u potpunosti je nesaglasan principu utvrđivanja istine, što je jedan od osnovnih principa upravnog postupka. Također, Ustavni sud naglašava da su apelantici u žalbenom postupku, kao i pred Vrhovnim sudom, bile na raspolaganju mogućnosti da iznosi navode, činjenice i dokaze u svoju korist i da brani svoja prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/00 od 5. maja 2000. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 22/00). U konkretnom slučaju, uvidom u obrazloženja osporenih rješenja upravnih organa i presude Vrhovnog suda, neupitno je da navedene odluke sadrže osnovna obrazloženja o činjenicama za koje Ustavni sud smatra da nisu proizvoljno utvrđene.
    • 36.
      Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na dom

  • 37.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • f)
    Pravo na poštivanje doma, porodičnog života i prepiske.
    • 38.
      Član 8. Evropske konvencije glasi:
    • 1.
      Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
    • 2.
      Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.
    • 39.
      Ustavni sud podsjeća na to da je svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinca od proizvoljnog miješanja vlasti u njegova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C). Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li sporni stan predstavlja apelanticin "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju "miješanje" javnih vlasti u poštivanje apelanticinog "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, ono mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji se od više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu, (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).
    • 40.
      Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46. f; Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/99). Također, Dom za ljudska prava je definirao domen člana 8. Evropske konvencije tako da uključuje i stanove u kojima stanuju "bespravni korisnici", ističući da pravni odnos podnosioca prijave sa stanom nije bitan prilikom određivanja da li se on može smatrati apelantovim domom ili ne (vidi Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39).
    • 41.
      Ocjenjujući da li se sporni stan može smatrati apelanticinim "domom" u smislu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud konstatira da se apelantica u sporni stan uselila 1985. godine i da je u predmetnom stanu živjela kao u svom domu sa svojom porodicom. Dakle, Ustavni sud zaključuje da se predmetni stan može smatrati apelanticinim "domom", u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
    • 42.
      Dalje, Ustavni sud mora da utvrdi da li je miješanje u apelanticin dom bilo "u skladu sa zakonom", odnosno u skladu sa članom 8. stav 2. Evropske konvencije. Prema mišljenju Ustavnog suda, miješanje u apelanticino pravo na dom bilo je u skladu sa zakonom, s obzirom na to da apelantica, prema odredbama člana 6. Zakona o stambenim odnosima, nije bila član porodičnog domaćinstva svoje majke, jer ta zajednica nije nastavljena 1985. godine kada se apelantica prijavila u predmetni stan, jer je već tada njezina majka odselila u drugi stan u Dobrinji. Dalje, članom 73. Zakona o stambenim odnosima je utvrđeno da "ako prestane jedan sustanarski odnos, ispražnjeni dio stana ne može se dati na korištenje novom sustanaru, a preostali sustanari se proširuju u ispražnjeni dio stana". Što se tiče transparentnosti i preciznosti odredaba Zakona o stambenim odnosima, Ustavni sud je u više svojih odluka naveo kako smatra da su odredbe tog zakona u skladu sa standardima koje propisuje Evropska konvencija, te Ustavni sud zaključuje kako odredbe Zakona o stambenim odnosima ispunjavaju tražene kriterije.
    • 43.
      Nakon što je zaključeno da je miješanje u apelanticino pravo na poštivanje doma bilo u skladu sa zakonom, potrebno je odgovoriti na pitanje da li je za to miješanje postojao legitiman cilj i da li je predstavljalo mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu, odnosno da li je bila uspostavljena proporcionalnost između apelanticinog interesa i interesa društvene zajednice. Ustavni sud smatra da je ta ravnoteža u konkretnom slučaju uspostavljena s obzirom na to da su se odluke upravnih organa i Vrhovnog suda zasnivale na zakonu koji je u skladu sa standardima Evropske konvencije, odnosno da same osporene odluke zadovoljavaju principe zakonitosti i jednakosti građana pred zakonom.
    • 44.
      S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji kršenje apelanticinog ustavnog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 45.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, apelantica se žalila na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava u slučaju kada su osporenim odlukama dati jasni i precizni razlozi za odluku, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali na to da su upravni i sudski postupci bili nepravični.
  • 46.
    Nema povrede prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. stav 2. Evropske konvencije u slučaju kada je osporenim odlukama odbijen apelanticin zahtjev u postupku za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Naime, te odluke su donesene u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima i predstavljale su mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu, uz uspostavljenu proporcionalnost između apelanticinog interesa i interesa društvene zajednice.
  • 47.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 48.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.