Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 22. oktobra 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 4/10
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2117/07, rješavajući apelaciju M.D. i S.D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Krstan Simić, sudija

Usvaja se apelacija M.D. i S.D.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Općinskom sudu u Mostaru da, u skladu sa članom 74. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluku provede Rješenje o izvršenju broj I-2489/03 od 13. novembra 2003. godine.

Nalaže se Općinskom sudu u Mostaru da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, M.D. i S.D. u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.800,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    M.D. i S.D. (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Mostara, koje zastupa Alija Zaklan, advokat iz Mostara, podnijele su 17. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda II Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj I-2489/03 od 13. novembra 2003. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i od I.K. (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 26. jula 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 5. septembra, a izvršenik 11. augusta 2007. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinskog suda i izvršenika dostavljeni su apelanticama 7. oktobra 2009. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Apelantice, kao tražiteljice izvršenja, 3. novembra 2003. godine podnijele su Općinskom sudu prijedlog za izvršenje radi uspostave prijašnjeg stanja na povlasno-poslužnim nekretninama, upisa prava služnosti u zemljišnim knjigama, kao i radi popisa, pljenidbe i prodaje pokretnih stvari izvršenika I.K. (u daljnjem tekstu: izvršenik), a na osnovu pravosnažne i izvršne Presude Općinskog suda broj P-791/98 od 17. aprila 2001. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-415/01 od 23. januara 2003. godine.
  • 7.
    Rješenjem Općinskog suda broj I-2489/03 od 13. novembra 2003. godine određeno je izvršenje pravosnažne i izvršne Presude Općinskog suda broj P-791/98 od 17. aprila 2001. godine na način da je određeno da se apelantice uvedu u posjed dijela nekretnina sa generalijama kao u rješenju (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), koje su vlasništvo izvršenika, radi ostvarivanja stvarne služnosti (upotrebe za ostavu stvari i predmeta, kao i služnosti prolaza) na nekretninama izvršenika u korist nekretnina, koje su vlasništvo apelantica, a sve prema skici vještaka geometra M.B. (tačka 1. Rješenja). Dalje je određeno (tačka 2. Rješenja) da se izvršeniku zabranjuje da koristi predmetne nekretnine, shodno skici vještaka geometra M.B., pod prijetnjom izricanja novčane kazne za svako onemogućavanje da se koriste predmetne nekretnine dok postoji stvarna služnost. Tačkom tri ovog rješenja je određeno da se u zemljišnim knjigama dopušta upis prava služnosti na predmetnim nekretninama izvršenika u korist nekretnina apelantica, a shodno skici vještaka geometra M.B., koja predstavlja sastavni dio Rješenja. Dalje je tačkom 4. Rješenja određeno da se dopuštaju popis, procjena i prodaja pokretnih stvari izvršenika koje se nalaze u stambeno-poslovnoj zgradi u Mostaru radi naplate troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama na način naveden u rješenju, kao i troškova izvršnog postupka. Konačno je određeno da će izvršenje ovog rješenja u tač. 1, 2. i 4. provesti izvršni organ Općinskog suda, a da će izvršenje pod tačkom 3. Rješenja provesti Zemljišnoknjižni ured suda za centralnu zonu Grada Mostara.
  • 8.
    Izvršenik je protiv rješenja o izvršenju izjavio prigovor koji je odbijen Rješenjem Općinskog suda broj I-2489/03-II od 5. jula 2005. godine, te je izvršenik obavezan da apelanticama isplati dodatne troškove za sastav odgovora na prigovor. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je izvršni sud odredio izvršenje u svemu saglasno izvršnoj ispravi (Presudi broj P-791/98 od 17. aprila 2001. godine), poštujući princip strogog formalnog legaliteta, osim što je, u smislu člana 28. stav 2. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), uz naplatu troškova parničnog postupka odredio i naplatu zakonske zatezne kamate od dana presuđenja do isplate. Dalje je sud naveo da izvršenik uopće ne prigovara rješenju o izvršenju, nego iznosi prigovore na izvršnu ispravu koje je mogao iznositi samo u parničnom postupku. S obzirom na to da u konkretnom slučaju izvršenik nije dokazao da postoje razlozi iz člana 47. ZIP-? koji sprečavaju izvršenje, sud je odbio prigovor izvršenika.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 9.
    Apelantice navode da postupak provođenja rješenja o izvršenju traje nerazumno dugo tako da su povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Njihova prava su povrijeđena time što nije ispoštovan princip odlučivanja u razumnom vremenskom roku. U apelaciji se ističe da je prijedlog za izvršenje podnesen 3. novembra, a rješenje o izvršenju doneseno 13. novembra 2003. godine, da je izvršenik izjavio prigovor 27. novembra 2003. godine na koji su apelantice dale odgovor 3. decembra 2003. godine. Dalje se navodi da su apelantice podnescima od 13. oktobra 2004. godine, te 21. februara i 6. aprila 2005. godine tražile da se donese odluka o prigovoru, da je ona donesena tek 5. jula 2005. godine, te da su apelantice 4. maja 2007. godine urgirale da se predmet uzme u rad. Apelantice navode da je izgrađena praksa u pogledu toga da neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje, te ističu da je princip prema kome se izvršenje presude mora posmatrati kao integralni dio "suđenja" u smislu člana 6. Evropske konvencije prihvaćen i u predmetima koji se tiču dužine postupka. Dalje se navodi da je Ustavni sud u Odluci broj AP 464/04 već utvrdio da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se ostvarila njegova prava, da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju moraju biti dostupna i razumljiva, te da se propusti u organizaciji pravnog i sudskog sistema države ne mogu pripisati pojedincu. Apelantice se pozivaju i na Odluku Ustavnog suda broj AP 969/04, te traže da im se, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, odredi kompenzacija u iznosu od 5.000,00 KM sa zateznom kamatom. Apelantice su se podneskom od 19. oktobra 2009. godine očitovale na navode dostavljenih odgovora na apelaciju.

b) Odgovor na apelaciju

  • 10.
    U odgovoru na apelaciju Općinski sud navodi da je rješenjem od 5. jula 2005. godine odbio prigovor izvršenika i da do davanja odgovora (5. septembra 2007. godine) nije postupao u ovom predmetu. Dalje se ističe da je u vrijeme donošenja rješenja počela reforma pravosudnog sistema u Bosni i Hercegovini, te da je na izvršni referat prvobitno raspoređen jedan sudija, a u oktobru 2004. godine dva stručna saradnika, te se navodi da je spis, nakon odlučivanja o prigovoru, vraćen stručnom saradniku koji je u oktobru 2005. godine podnio ostavku, pa je njegove predmete (2.500 predmeta) preuzeo sudija koji je radio na parničnom referatu. U spisu se nalazi službena zabilješka da su 11. oktobra 2006. godine apelantice obavijestile sud da je izvršenik ispunio novčanu obavezu. Dalje je navedeno da su upis prava u zemljišne knjige apelantice mogle ostvariti neposrednom predajom izvršne isprave Zemljišnoknjižnom uredu, na osnovu člana 225. stav 2. ZIP-a, te da iz same izvršne isprave proizlazi da je pravo služnosti u korist apelantica uspostavljeno još 1986. godine pismenim sporazumom prednika apelantica i izvršenika, da apelantice od tada nesmetano koriste pravo služnosti prolaza, te da je suvišno i nepotrebno uvođenje u posjed traženo prijedlogom, jer je ono protivno izvršnoj ispravi. Konačno, Općinski sud navodi da, i pored nepravovremenosti postupanja suda, nije bilo kršenja osnovnih ljudskih prava apelantica.
  • 11.
    U odgovoru na apelaciju izvršenik ističe da, kao vlasnik predmetnih nekretnina, ne dopušta da mu se spriječi upotreba tih nekretnina, te navodi da apelanticama nikad nije osporavao upotrebu spornog prolaza. Dalje ističe da apelantice nisu mogle steći isključivu služnost, te da su ga apelantice samovoljnim postavljanjem vrata 1989. godine spriječile da koristi predmetne nekretnine. Također, navodi da dokumentacija koju je predavao svom bivšem zastupniku u sudskom postupku uopće nije spomenuta. Izvršenik smatra da je u svemu postupao pravilno i u skladu sa postojećim zakonom, da nije povrijedio ničija prava, te da su povrijeđena, upravo, njegova prava.

V. Relevantni propisi

  • 12.
    U Zakonu o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 32/03, 52/03, 33/06 i 39/09) relevantne odredbe glase:

Član 5. stav 1.

Hitnost i redoslijed postupanja

(1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

Član 12.

Pravni lijekovi

(1) Redovni pravni lijekovi u izvršnom postupku su prigovor i žalba, osim ako ovim zakonom nisu isključeni.

(2) Protiv rješenja donesenog u prvom stepenu može se izjaviti prigovor, a žalba kad je to ovim zakonom određeno.

(3) Prigovor se izjavljuje sudu koji je donio rješenje u roku od osam dana od dana dostavljanja, ako ovim zakonom nije drugačije određeno. O prigovoru odlučuje sud koji je donio rješenje.

(4) Protiv rješenja donesenog po prigovoru može se izjaviti žalba u roku od osam dana od dana dostave rješenja. O žalbi odlučuje sud drugog stepena.

(5) Prigovor i žalba ne zaustavljaju tok izvršnog postupka, ali se namirenje tražioca izvršenja odgađa do donošenja odluke prvostepenog suda po prigovoru. Izuzetno, kada je izvršnom ispravom određena obaveza izdržavanja ili kada se izvršenje provodi naplatom s transakcijskog računa pravnog lica u korist imaoca istog takvog računa kao tražioca izvršenja, kao i u drugim slučajevima određenim ovim zakonom, može doći do namirenja prije donošenja odluke po prigovoru.

(6) Protiv zaključka nije dopušten pravni lijek.

Član 13. st. 2. i 3.

Izvršnost i pravosnažnost

(2) Rješenje protiv kojeg je prigovor odbijen postaje izvršno, a ako protiv takvog rješenja nije dopuštena žalba, i pravosnažno.

(3) Rješenje kojim je prigovor odbijen postaje pravosnažno ako žalba ne bude u roku izjavljena ili ako žalba bude odbijena.

Član 15.

Rokovi za postupanje

Sud je po pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uvjeta da se o prigovoru odluči.

Član 64.

Dovršenje izvršenja

Postupak izvršenja smatra se izvršenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.

VI. Dopustivost

  • 13.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 14.
    Apelantice se žale na nemogućnost izvršenja pravosnažne sudske odluke, budući da izvršni postupak traje od 3. novembra 2003. godine i još uvijek nije okončan. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršenja pravosnažnog rješenja kojim je dopušteno da se izvrši sudska presuda. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi ostvario svoja prava. Ustavni sud naglašava da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju treba da budu lahko dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države koji ugrožava zaštitu individualnih prava ne može pripisati pojedincu. Također, Ustavni sud ukazuje na to da postoji već izgrađena praksa Evropskog i Ustavnog suda o tome da izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja sastavni dio prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i da je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21).
  • 15.
    Imajući u vidu navedeno i odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 16.
    Apelantice smatraju da u izvršnom postupku nije ispoštovan princip odlučivanja u razumnom vremenskom roku, kao i da postupak provođenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda broj I-2489/03 od 13. novembra 2003. godine traje nerazumno dugo. One ističu da u tome vide povredu njihovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravičan postupak

  • 17.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

  • 1.
    Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).
  • 18.
    Ustavni sud prvenstveno zapaža da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40), član 6. stav 1. osigurava svakome pravo da iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze pred sud ili tribunal. To obuhvata "pravo na sud", u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo da pokrene postupak pred sudovima u civilnim stvarima (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dopušta da konačne izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6. Evropske konvencije treba detaljno da propisuje proceduralne garancije date strankama - postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan - bez zaštite provođenja sudske odluke. Tumačiti član 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Konvenciju (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora da bude posmatrano kao integralni dio "suđenja", u smislu člana 6. Evropske konvencije. Osim toga, Evropski sud za ljudska prava je već prihvatio taj princip u predmetima koji se tiču dužine postupka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, presuda od 26. septembra 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1383-1384, st. 20-24. i str. 1410. i 1411, st. 16-20).
  • 19.
    Dalje, i prema praksi Ustavnog suda, pravo na izvršenje pravosnažnih i izvršnih presuda čini sastavni dio prava na pravično suđenje. Postoji izgrađena praksa Ustavnog suda o tome da neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine).
  • 20.
    Ustavni sud smatra da se navedeni stavovi Evropskog i Ustavnog suda mogu primijeniti i na konkretni slučaj s obzirom na to da se on, također, odnosi na neizvršavanje sudskih odluka. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da izvršenik protiv rješenja o prigovoru nije izjavio žalbu, te da je, dakle, rješenje o izvršenju, u smislu člana 13. st. 2. i 3. ZIP-a, postalo izvršno i pravosnažno još 5. jula 2005. godine. Također, nije sporno da se predmetno rješenje, i pored urgencije apelantica od 4. maja 2007. godine, ne izvršava u vremenskom periodu dužem od četiri godine i tri mjeseca. Neizvršenje rješenja Općinski sud pravda činjenicom da iz izvršne isprave (Presude Općinskog suda broj P-791/98 od 17. aprila 2001. godine) proizlazi da je pravo služnosti u korist apelantica uspostavljeno još 1986. godine pismenim sporazumom prednika apelantica i izvršenika, da apelantice od tada nesmetano koriste pravo služnosti prolaza, te da je suvišno i nepotrebno uvođenje u posjed traženo prijedlogom, jer je ono protivno izvršnoj ispravi. Međutim, Ustavni sud zapaža da su ovi navodi suda u cijelosti u koliziji sa izvršnom ispravom, kao i rješenjem istog suda (i istog sudije) kojim je odbijen prigovor izvršenika izjavljen protiv rješenja o izvršenju. Naime, bilo bi sasvim nelogično zamišljati da bi apelantice, ako su u posjedu predmetnih nekretnina, kako se to ističe u odgovoru na apelaciju, bespotrebno vodile dugotrajan parnični, a zatim i izvršni postupak. Stoga, u situaciji kad postoji pravosnažno i izvršno rješenje o izvršenju kojim je određeno uvođenje apelantica u posjed dijela nekretnina radi ostvarivanja stvarne služnosti (upotrebe za ostavu stvari i predmeta, kao i služnosti prolaza), te kad je odlučeno da će izvršenje rješenja u tač. 1, 2. i 4. provesti izvršni organ Općinskog suda, a da će izvršenje pod tačkom 3. (upis u zemljišne knjige) provesti Zemljišnoknjižni ured suda za centralnu zonu Grada Mostara, postoji nesporna obaveza suda da okonča predmetni izvršni postupak na način kako je to regulirano rješenjem o izvršenju.
  • 21.
    Osim navedenog, a imajući u vidu da iz odgovora na apelaciju proizlazi da izvršni sud uopće nema namjeru preduzimati daljnje radnje u vezi sa okončanjem postupka izvršenja, Ustavni sud zapaža da su članom 64. ZIP-a propisane radnje, odnosno situacije u kojim se smatra da je postupak izvršenja dovršen. S obzirom na to da u konkretnom slučaju prijedlog apelantica za izvršenje nije odbačen niti odbijen, niti je provedena izvršna radnja određena rješenjem o izvršenju, niti je donesena odluka o obustavi izvršenja (u slučajevima iz člana 63. ZIP-a), nesporno je da je Općinski sud obavezan postupiti po izvršnoj ispravi i uvesti apelantice u posjed predmetnih nekretnina, te na način propisan članom 64. ZIP-a dovršiti postupak izvršenja.
  • 22.
    U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pristup sudskom ili upravnom organu mora biti suštinski, a ne samo formalan (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Airey protiv Irske, 1979. godine). Država mora osigurati pristup sudu svakome ko ima zahtjev koji ulazi u okvir člana 6. stav 1. Evropske konvencije i ne može taj pristup ograničiti određenim kategorijama ljudi (vidi, Keegen protiv Irske, 1994. godine). Organi koji imaju slobodu sudskog odlučivanja imaju širok obim slobodne procjene sve dok se drže suštinskih zahtjeva iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ettl i drugi protiv Austrije, 1987. godine i Skräby protiv Švedske, 1990. godine).
  • 23.
    Primjenjujući navedene principe na konkretan slučaj, Ustavni sud zaključuje da apelantice u apelaciji osnovano ukazuju na to da je Općinski sud neprovođenjem Rješenja o izvršenju broj I-2489/03 od 13. novembra 2003. godine povrijedio pravo apelantica na djelotvoran pristup sudu.
  • 24.
    Dalje, budući da apelantice ukazuju da je povrijeđeno i njihovo pravo na suđenje u razumnom vremenskom roku, Ustavni sud će u daljnjem tekstu odluke razmotriti i ove navode.

Donošenje odluke u razumnom roku

  • 25.
    Ustavni sud podsjeća da se, prema njegovoj i praksi Evropskog suda, razumnost dužine postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti predmeta i pozivajući se na sljedeće kriterije: složenost predmeta, ponašanje podnosioca zahtjeva i mjerodavnih vlasti, kao i važnost onog što se za podnosioca zahtjeva dovodi u pitanje u sporu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zagorec protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 26).

a) Period koji se uzima u obzir

  • 26.
    Iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu i navoda apelacije proizlazi da su apelantice prijedlog za izvršenje podnijele 3. novembra 2003. godine, te da je Općinski sud o njihovom prijedlogu odlučio Rješenjem broj I-2489/03 od 13. novembra 2003. godine i da je prigovor izvršenika odbijen Rješenjem Općinskog suda broj I-2489/03-II od 5. jula 2005. godine.
  • 27.
    Iz navoda apelacije i odgovora na apelaciju proizlazi da predmetni izvršni postupak, u smislu provođenja rješenja o izvršenju, još uvijek nije okončan.
  • 28.
    Dakle, cjelokupan izvršni postupak do danas traje punih pet godina i jedanaest mjeseci i još uvijek nije okončan.

b) Analiza razumnosti dužine postupka

  • 29.
    U konkretnom slučaju apelantice su prijedlog za izvršenje podnijele 3. novembra 2003. godine, te je Općinski sud o njihovom prijedlogu odlučio Rješenjem broj I-2489/03 od 13. novembra 2003. godine. Budući da je članom 15. ZIP-a propisano da je sud dužan da u roku od osam dana odluči o prijedlogu, evidentno je da je sud u ovoj fazi postupka faktički odlučio u roku koji je propisan zakonom.
  • 30.
    Dalje, iz činjenica predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je izvršenik 27. novembra 2003. godine izjavio prigovor protiv rješenja o izvršenju, a da su apelantice 3. decembra 2003. godine dostavile sudu odgovor na prigovor. Bez obzira na to što su apelantice više puta urgirale da se donese odluka o prigovoru (podnescima od 13. oktobra 2004. godine, te 21. februara i 6. aprila 2005. godine), Općinski sud je odluku o prigovoru donio tek 5. jula 2005. godine. Imajući u vidu da je u konkretnom slučaju izvršni naslov bila presuda donesena u parničnom postupku, u kojem je pravosnažno raspravljeno o svim spornim pitanjima između apelantica i izvršenika, Ustavni sud smatra da se izvršni postupak u konkretnom slučaju ne može smatrati naročito složenim.
  • 31.
    Ustavni sud zapaža da je članom 15. ZIP-a propisano da je sud, u pravilu, dužan da odluku o prigovoru donese u roku od 15 dana. Imajući u vidu da je u konkretnom slučaju odluka donesena nakon 19 mjeseci, premda Općinski sud nije provodio nikakve dodatne procesne radnje (eventualno zakazivao raspravu za odlučivanje o prigovoru i sl.), te da apelantice svojim postupanjem nisu doprinijele dužini postupka, Ustavni sud zaključuje da je ponašanjem Općinskog suda povrijeđeno pravo apelantica na donošenje odluke u razumnom vremenskom roku.
  • 32.
    S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje nadležnih sudskih organa, te zaključuje da je u konkretnom slučaju, zbog povrede prava na pristup sudu i prava na donošenje odluke u razumnom vremenskom roku, povrijeđeno pravo apelantica na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Naknada za nematerijalnu štetu

  • 33.
    Apelantice su tražile da im se, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, odredi kompenzacija u iznosu od 5.000,00 KM. U skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da se, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknada nematerijalne štete određuje kao satisfakcija u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
  • 34.
    Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip obračuna prema kriteriju koji je uspostavio Evropski sud prilagođenom ekonomskoj situaciji u Bosni i Hercegovini (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, a imajući u vidu činjenicu da je, prema članu 5. stav 1. ZIP-a, sud u postupku izvršenja dužan postupati hitno, apelanticama bi za svaku godinu odgađanja izvršenja presude trebalo isplatiti iznos od približno 300,00 KM. S obzirom na činjenicu da postupak traje nepunih šest godina, apelanticama pripada naknada u visini od 1.800,00 KM. Ovaj iznos apelanticama je dužan isplatiti Hercegovačko-neretvanski kanton u roku od devedeset dana od dana dostavljanja ove odluke.

VIII. Zaključak

  • 35.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada postupak izvršenja, koji se smatra hitnim, po prijedlogu apelantica traje pet godina i jedanaest mjeseci i još uvijek nije okončan, te kad se takvo neopravdano trajanje izvršnog postupka može pripisati isključivo ponašanju nadležnog suda.
  • 36.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 37.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.