Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 4/10
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2289/08, rješavajući apelaciju Radmile Danojlić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Usvaja se apelacija Radmile Danojlić.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da po hitnom postupku donese odluku u predmetu broj 009-0-U-06-000 884, povodom tužbe protiv Rješenja Ministarstva za stambene poslove Kantona Sarajevo broj 27/02-23-5680/06 od 26. juna 2006. godine, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Radmili Danojlić u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke isplati iznos od 1.650 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu i Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Radmila Danojlić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Višegrada, koju zastupa Radomir Tanasković, advokat iz Višegrada, podnijela je 24. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelantica je podnijela apelaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu koji se tiče povrata stana. U Kantonalnom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je, povodom ovog predmeta, u toku upravni spor.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva za stambene poslove Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i od Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) zatraženo je 29. augusta 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Kantonalnog suda je naknadno, 15. maja 2009. godine, zatraženo da dostavi na uvid spis broj 009-0-U-06-000 884.
  • 3.
    Kantonalni sud, Ministarstvo i Uprava dostavili su odgovore na apelaciju 12. septembra, 25. septembra i 16. septembra 2008. godine. Kantonalni sud je dostavio traženi spis 20. maja 2009. godine. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Ministarstva i Uprave dostavljeni su apelantici 3. oktobra 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 5.
    Apelantica je 16. septembra 1998. godine Upravi podnijela zahtjev za povrat stana na kojem postoji stanarsko pravo. Stan se nalazi u Sarajevu, ulica Ferde Hauptmana broj 32/04 (u daljnjem tekstu: sporni stan).
  • 6.
    Uprava je 16. februara 2001. godine Rješenjem broj 23/6-372-4881/98 odbila apelanticin zahtjev za vraćanje u posjed spornog stana. U obrazloženju rješenja Uprava je navela da je nakon provedenog postupka i uvida u priloženu dokumentaciju utvrdila da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu R.P. koja je umrla 24. oktobra 1989. godine. Dakle, Uprava je utvrdila da apelantica nije nosilac stanarskog prava. Dalje, Uprava je zaključila da se apelantica ne može smatrati članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima, jer nije trajno živjela i stanovala sa nosiocem stanarskog prava. S obzirom na to da je članom 4. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da zahtjev za vraćanje u posjed stana mogu podnijeti nosilac stanarskog prava ili član njegovog domaćinstva, Uprava je utvrdila da apelantica nije aktivno legitimirana za podnošenje zahtjeva za povrat stana u posjed.
  • 7.
    Ministarstvo je 24. oktobra 2001. godine Upravi dostavilo akt u kojem je navelo da ih je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice obavijestilo da im se apelantica obratila zbog nerješavanja o njezinoj žalbi izjavljenoj protiv rješenja Uprave od 16. februara 2001. godine. S obzirom na to da apelanticina žalba nije riješena, Ministarstvo je tražilo da Uprava bez odlaganja postupi povodom te žalbe ili da dostavi predmet drugostepenom organu na rješavanje.
  • 8.
    Ministarstvo je 6. maja 2002. godine donijelo Rješenje broj 27/02-23-4028/01. Tim rješenjem je apelanticina žalba od 11. juna 2001. godine usvojena, žalbeno rješenje poništeno i predmet vraćen Upravi na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je Upravi preporučilo da je potrebno da se utvrdi stepen srodstva između apelantice i nosioca stanarskog prava.
  • 9.
    Uprava je u ponovnom postupku 15. novembra 2002. godine donijela Rješenje broj 23/6-372-P-4881/98, kojim je apelanticin zahtjev za vraćanje stana u posjed odbijen kao neosnovan. U obrazloženju rješenja Uprava je navela da je apelantica prijavljena na spornoj adresi od 9. jula 1986. godine, te da nije ni u kakvom srodstvu sa nosiocem stanarskog prava R.P. S obzirom na činjenicu da apelantica nije živjela u ekonomskoj zajednici sa R.P. duže od pet godina, ne može se smatrati članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava. Zbog toga je njezin zahtjev odbijen.
  • 10.
    Ministarstvo je 14. jula 2003. godine donijelo Rješenje broj 27/02-23-404/03, kojim je apelanticina žalba odbijena kao neosnovana. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo kako je prvostepeni organ pravilno utvrdio činjenično stanje u predmetu i na to činjenično stanje pravilno primijenio materijalni zakon. Zbog toga je Ministarstvo i odlučilo kao u dispozitivu.
  • 11.
    Apelantica je 18. septembra 2003. godine podnijela tužbu Kantonalnom sudu.
  • 12.
    Kantonalni sud je Presudom broj U-438/03 od 9. maja 2005. godine uvažio apelanticinu tužbu, osporeno i prvostepeno rješenje poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak. U obrazloženju presude Kantonalni sud je utvrdio da je osporeno rješenje doneseno uz povredu upravnog postupka. Kantonalni sud je, također, u presudi dao jasne upute o činjenicama koje prvostepeni organ treba da utvrdi kako bi se pravilno rasvijetlilo činjenično stanje bitno za rješavanje ove upravne stvari.
  • 13.
    U ponovnom postupku Uprava je održala raspravu 1. decembra 2005. i 18. januara 2006. godine. Apelantica je prisustvovala raspravama. Potom je Uprava održala raspravu i 30. marta 2006. godine. Na toj raspravi je saslušan privremeni korisnik stana, S.D. Apelantica i njezin punomoćnik nisu bili pozvani na tu raspravu. Uprava je apelantici poslala zapisnik sa rasprave od 30. marta 2006. godine i to radi izjašnjenja. Apelantica se očitovala podneskom od 18. aprila 2006. godine. U međuvremenu, 1. aprila 2006. godine, apelantica je urgirala donošenje rješenja u ovom predmetu.
  • 14.
    Uprava je 26. aprila 2006. godine donijela Rješenje broj 23/6-375-P-4881/98. Tim je rješenjem odbijen apelanticin zahtjev za povrat spornog stana. Apelantica je 25. maja 2006. godine izjavila žalbu. Ministarstvo je 26. juna 2006. godine Rješenjem broj 27/02-23-5680/06 odbilo apelanticinu žalbu.
  • 15.
    Apelantica je 31. jula 2006. godine protiv rješenja Ministarstva od 26. juna 2006. godine podnijela tužbu Kantonalnom sudu.
  • 16.
    Kantonalni sud je 1. augusta 2006. godine pod brojem 009-0-U-06-000 884 poslao apelantici nalog za plaćanje takse na tužbu, a Ministarstvu tužbu uz priloge na odgovor, u smislu odredbe člana 27. Zakona o upravnim sporovima. Ministarstvo je 27. septembra 2006. godine dostavilo odgovor na tužbu i spis predmeta koji je Kantonalni sud zaprimio 2. oktobra 2006. godine. Nakon toga nema podataka o tome da je Kantonalni sud preduzimao bilo kakve radnje.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 17.
    Apelantica je u apelaciji opisala hronološki tok postupka pred organima uprave i redovnim sudom. U apelaciji se poziva na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je istakla da postupak nedopustivo dugo traje, s obzirom na to da je 16. septembra 1998. godine pokrenula postupak povrata stana o kojem još uvijek nije riješeno. Zbog dužine trajanja postupka i nedonošenja odluke u razumnom roku, apelantica traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 4.000,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

  • 18.
    U odgovoru na apelaciju Uprava je navela kako se odvijao postupak povodom apelanticinog zahtjeva i koje su odluke donijete, te da je postupak trenutno u fazi rješavanja u Kantonalnom sudu.
  • 19.
    U odgovoru na apelaciju Ministarstvo je istaklo da je kao drugostepeni organ prihvatilo da je u upravnom postupku na pouzdan način utvrđeno da apelantica nije ispunila uvjete propisane u članu 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, a u vezi sa članom 3. Zakona o napuštenim stanovima, odnosno da se smatra članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava. Zbog toga joj, prema mišljenju Ministarstva, ne pripada pravo na povrat stana. Također, Ministarstvo je istaknulo da nisu povrijeđena apelanticina prava, niti je prekoračen razuman rok u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ovakav zaključak Ministarstvo obrazlaže time da organi uprave nisu namjerno i pristrano doprinijeli tome.
  • 20.
    Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da se predmeti rješavaju po redoslijedu prijema, te da prioritet imaju predmeti iz 2005. godine. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da zbog velikog broja predmeta još nije odlučio o apelanticinoj tužbi, te da su neosnovani njezini navodi o povredi prava u vezi sa postupkom pred Kantonalnim sudom.

V. Relevantni propisi

  • 21.
    U Zakonu o upravnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Član 6.

Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana Š...Ć što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari. Š...Ć

Član 14.

Postupak se treba voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druga lica koja učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. Š...Ć

  • 22.
    Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH", broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 34.

Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tome je vezan razlozima tužbe.

Š...Ć

Član 36.

Sud rješava spor presudom.

Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neosnovana.

Š...Ć

Član 55.

Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

  • 23.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH", br. 53/03, 73/05 i 16/06) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost

  • 24.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 25.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 26.
    Apelantica se poziva na pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, to pravo sadrži pravo na "suđenje u razumnom roku". Apelantica se poziva na to pravo zato što upravni postupak povodom njezinog zahtjeva za povrat stana u posjed traje nerazumno dugo i još nije završen, te je, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva.
  • 27.
    U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
  • 28.
    Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantici da se žali zbog dužine trajanja upravnog postupka (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava, Tome Mata protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX).
  • 29.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) i člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

VII. Meritum

  • 30.
    Apelantica se žali na to da joj je zbog nerazumno dugog trajanja postupka koji je pokrenula zbog povrata stana povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 31.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Š...Ć
    • 32.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć.

Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije

  • 33.
    U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje utvrđivanja statusa člana zajedničkog domaćinstva i, prema tome, priznanja statusa nosioca stanarskog prava, odnosno prava na povrat stana. Ustavni sud je ranije usvojio stav da svi zahtjevi koji se odnose na sporove u vezi sa ovim pitanjem potpadaju pod pojam "građanskih prava i obaveza" (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 2/99 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 20/99). Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

Suđenje u razumnom roku - relevantni principi

  • 34.
    Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
  • 35.
    Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. Dalje, stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

Period koji se uzima u obzir

  • 36.
    Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelanticinog zahtjeva za povrat spornog stana u posjed započeo 16. septembra 1998. godine, te da je, prema dokumentaciji dostavljenoj Ustavnom sudu, taj postupak još u toku pred Kantonalnim sudom. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelanticinog zahtjeva traje 11 godina i još nije završen, pa je to period koji će Ustavni sud ispitati.

Analiza razumnosti trajanja postupka

  • 37.
    U konkretnom slučaju se radi o postupku koji se tiče povrata stana u posjed. Naime, apelantica svoj zahtjev za povrat stana u posjed zasniva na tvrdnji da je bila član zajedničkog domaćinstva u stanu sa tadašnjim nosiocem stanarskog prava. Status člana zajedničkog domaćinstva je stekla, prema njezinim navodima, zbog toga što je sa nosiocem stanarskog prava 1. marta 1988. godine zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju. Zbog toga joj pripada pravo na povrat stana, u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Upravni organi su trebali da utvrde da li apelantica ispunjava uvjete predviđene Zakonom o stambenim odnosima, odnosno da li se smatra članom zajedničkog domaćinstva. Nakon što utvrde tu činjenicu, organi uprave bi trebali i da utvrde postojanje aktivne legitimacije za podnošenje zahtjeva za povrat stana u posjed i osnovanost zahtjeva. Stoga, Ustavni sud smatra da se konkretni postupak ne može smatrati naročito složenim, kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja.
  • 38.
    Dalje, Ustavni sud primjećuje da apelantica ničim nije doprinijela dužini trajanja postupka jer nije koristila bilo kakve metode koje bi mogle dovesti do odugovlačenja postupka. Naime, apelantica je bila prisutna na raspravama na koje je pozivana pred organom uprave, te je dostavljala podneske i traženu dokumentaciju u kratkom roku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema apelanticinog doprinosa dužini postupka.
  • 39.
    U vezi sa ponašanjem organa uprave u postupku, Ustavni sud zapaža da je Uprava povodom zahtjeva za povrat stana donijela prvo rješenje 16. februara 2001. godine, a da je Ministarstvo povodom apelanticine žalbe rješenjem od 6. maja 2002. godine žalbu usvojilo i predmet vratilo Upravi na ponovni postupak uz jasne upute koje dokaze treba da provede. Nakon toga je Uprava po drugi put donijela rješenje 15. novembra 2002. godine, koje je Ministarstvo, odlučujući o izjavljenoj žalbi, potvrdilo 14. juna 2003. godine. Kantonalni sud je u upravnom sporu donio presudu 9. maja 2005. godine. Tom je presudom apelanticinu tužbu uvažio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno odlučivanje, sa jasnim uputama šta je sve potrebno da se utvrdi za pravilno okončanje ovog postupka. Nakon prijema presude Kantonalnog suda, Uprava je održala rasprave 1. decembra 2005. i 18. januara 2006. godine. S obzirom na to da nakon toga nije doneseno nikakvo rješenje, apelantica je 1. aprila 2006. godine pismenim podneskom zahtijevala od Uprave donošenje rješenja. Uprava je 26. aprila 2006. godine po treći put donijela rješenje kojim je apelanticin zahtjev odbijen. Ministarstvo je povodom apelanticine žalbe po treći put, 26. juna 2006. godine, donijelo rješenje kojim je žalbu odbilo i potvrdilo prvostepeno rješenje. Apelantica je 26. jula 2006. godine po drugi put podnijela tužbu Kantonalnom sudu. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom postupku Uprava donosila rješenja u tri navrata, te da je Ministarstvo u tri navrata odlučivalo o apelanticinoj žalbi. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su sami žalbeni postupci trajali relativno kratko. Međutim, ukupna dužina trajanja žalbenih postupaka doprinijela je sveukupnom trajanju predmetnog postupka. U ovom kontekstu Ustavni sud ukazuje na stav izražen u tački 35. ove odluke. Prema tom stavu, uporno vraćanje predmeta na ponovni postupak može pravne lijekove učiniti iluzornim, kao što je slučaj sa apelanticinim zahtjevom, posebno imajući u vidu činjenicu da postupak još uvijek nije završen jer je predmet u Kantonalnom sudu.
  • 40.
    Ustavni sud podsjeća i na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj dužina trajanja postupka na određenim instancama posmatranim pojedinačno može biti smatrana razumnom. Međutim, u obzir se moraju uzeti postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se ocjenjuju u odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6. stav 1. prekršen (vidi Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A, broj 230-D, stav 99). Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da, uzeto u cjelini, nema razložnog opravdanja zašto postupak u predmetu koji je hitne prirode traje preko 11 godina i još nije okončan.
  • 41.
    Dalje, Ustavni sud smatra da su odugovlačenju postupka najviše doprinijeli organi uprave, konkretno Uprava, zbog toga što se spis nalazio najduže upravo kod tih organa. Iz stanja spisa je vidljivo da je Uprava u tri navrata odlučivala u apelanticinom predmetu sa ciljem da se utvrde relevantne činjenice. Ove činjenice nikako se ne mogu svrstati u složene niti u činjenice čije bi utvrđivanje zahtijevalo duže vrijeme i neke posebne pravne postupke za provođenje dokaza. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na to da odlučivanje prvostepenog organa u tri navrata ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava pred domaćim organima. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem organu, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.
  • 42.
    Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalnom sudu "opravdanje" za neodlučivanje o tužbi od jula 2006. godine činjenica da sud ima preko 3.000 neriješenih predmeta. Ustavni sud napominje da se preopterećenost sudstva, općenito, ne može prihvatiti kao opravdanje, budući da su države ugovornice Evropske konvencije dužne organizirati administriranje pravde na takav način da sudovi ispunjavanju zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova pod uvjetom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66. st. 25-32; i odluke Ustavnog suda br. AP 600/04 od 17. februara 2005. godine, tačka 25. i AP 505/04 od 15. juna 2005. godine, tačka 31). U konkretnom predmetu sud nije obrazložio od kada je i kako nastao zaostatak u rješavanju predmeta, te kakve mjere je preduzeo Kantonalni sud s ciljem da poboljša administriranje pravde. Ustavni sud ne može prihvatiti paušalan navod o velikom broju predmeta, a da ne uoči dobru namjeru i konkretan rad nadležnog organa u borbi protiv takvih problema.
  • 43.
    S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da nema razumnog i objektivnog opravdanja da postupak povodom zahtjeva za povrat stana traje 11 godina, te da se za tako dugo trajanje postupka odgovornost može, u cijelosti, pripisati nadležnim upravnim organima i sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 44.
    U pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati navodne povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pitanje naknade nematerijalne štete

  • 45.
    Apelantica traži da joj se dosudi nematerijalna šteta u iznosu od 4.000 KM, zbog toga što nije donesena konačna odluka u razumnom roku. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno, na apelanticin zahtjev, može odrediti naknadu štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da za razliku od postupaka pred redovnim sudovima naknadu štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
  • 46.
    Prilikom odlučivanja o apelanticinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantici bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantici treba isplatiti na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku iznos od 1.650 KM. Navedeni iznos apelantici je dužan isplatiti Kanton Sarajevo i to u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

VIII. Zaključak

  • 47.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud povredu ovog prava vidi u tome što postupak povodom zahtjeva za povrat stana nije završen ni nakon 11 godina od dana podnošenja zahtjeva, a takvo neopravdano trajanje sveukupnog postupka se može, u cijelosti, pripisati ponašanju nadležnih upravnih organa i redovnog suda.
  • 48.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 49.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.